Ovih dana izlaze imena kandidata i kandidatkinja za novi Postscriptum, nagradu za književnost na društvenim mrežama, a ja i dalje nisam siguran jesam li tekst o književnosti na društvenim mrežama trebao započeti baš tom informacijom. S jedne strane, inicijator i organizator nagrade je Kruno Lokotar, kolega iz uredništva ovog portala, pa nije zgodno: književna scena nam je dovoljno incestuozna i bez moje promocije njegovog projekta. S druge strane, ako se nagrada dodjeljuje jubilarni deseti put, onda je valjda vrijedna spomena. Ajmo ipak ostati na drugoj strani, jer ako se nagrada za književnost na društvenim mrežama dodjeljuje već deset godina, onda to govori nešto i o društvenim mrežama: da ih s razlogom više ne zovemo „novim medijima“ kao što smo ih zvali nekada, da su se otrcale i pohabale, a i mi skupa s njima.
Put prema dolje
Društvene mreže pritom nemaju samo vlastitu povijest, nego i pretpovijest: to bi bili oni slavni dani blogomanije otprije dvadesetak godina, kada se naširoko raspravljalo o tome hoće li i kako će blogovi promijeniti književnost, najčitaniji blogeri mogli su računati na ukoričenja, a bilo je moguće čak i to da se preko bloga afirmira jedan književni kritičar, pokojni Božidar Alajbegović a.k.a. Knjiški moljac. U drevnu prošlost spada i era uspona Facebooka, na kojem je ovdašnja društvenoumrežena književnost još uvijek najživlja, mada su ga novije generacije odavno odbacile. Dosta daleko izgleda čak i pandemijska 2020., kada smo kolektivno downloadali Zoom i šerali lockdown memove, a kompletan se književni život, skupa s radionicama, promocijama i festivalima, preselio onlajn. U međuvremenu, jednu veliku društvenu mrežu kupio je pa manje-više uništio besmisleno bogati kriptonacist, predsjednik SAD-a posjeduje svoju vlastitu, a po svim ostalima prelijevaju se nepregledne količine AI slopa dok algoritmi i ciljani oglasi pune feedove očitije nego ikad prije…
Negdje na tom putu prema dolje, sve do umjetno generiranih videa sa slatkim malim macama i algoritamskog mikrotargetiranja, društvene su mreže, kao što se zna, fatalno potkopale i tradicionalne medije, one koji još uvijek imaju nekakva uredništva i uređivačke politike. Usisavši najveći dio onlajn oglašavanja, lišile su profesionalno novinarstvo prihoda, a kada smo na tom tragu novca stigli sve do fake newsa, post-trutha, info-bubbleova i sveprisutnih botova već je bilo kasno. S tradicionalnim medijima kapitulirale su, logično, i tradicionalne kulturne rubrike, pa sada književnicima i književnicama preostaje da na društvenim mrežama rade ono za što su nekada bili plaćeni profesionalni novinari: da objavljuju informacije o svojim knjigama i prijevodima, da najavljuju gostovanja i promocije, da prenose intervjue, da rade istovremeno i kao vlastiti PR-menadžeri i kao promotori i kao dežurni informatori. Prisutnost spisateljica i pisaca na društvenim mrežama – promatrana ovako sa strane – zato sve manje djeluje kao uzbudljiva prilika za čvršće povezivanje s publikom, razmjenu dojmova i mišljenja, a sve više kao neizbježna poslovna obaveza.
S tradicionalnim medijima kapitulirale su, logično, i tradicionalne kulturne rubrike, pa sada književnicima i književnicama preostaje da na društvenim mrežama rade ono za što su nekada bili plaćeni profesionalni novinari: da objavljuju informacije o svojim knjigama i prijevodima, da najavljuju gostovanja i promocije, da prenose intervjue, da rade istovremeno i kao vlastiti PR-menadžeri i kao promotori i kao dežurni informatori
Dva tipa autora
„U digitalnoj sferi uloga autora daleko nadilazi puko stvaranje sadržaja“, piše australska teoretičarka Simone Murray u knjizi „Digitalna književna sfera“: „Danas je autor aktivno uključen u odnose s čitateljima, bilo da je u pitanju komunikacija ‘jedan-prema-mnogima’ ili čak ‘jedan-na-jedan’ u stvarnom vremenu: izvještava o napretku pisanja, najavljuje buduće nastupe u knjižarama ili medijima, uključuje se u aktualne političke ili kulturne rasprave, komentira rad drugih autora te selektivno odobrava, ispravlja ili na druge načine posreduje u čitateljskim raspravama o vlastitom djelu. Za razliku od autora iz doba masovnih medija, koji bi ulazili i izlazili iz fokusa javnosti u skladu s ciklusima promocije novih knjiga, autor digitalnog doba teži postojanosti i ‘ljepljivosti’ (kako se to kaže u žargonu interneta) odnosa s čitateljima.“
Digitalna književna sfera Simone Murray, iako objavljena pradavne 2018. godine, još uvijek funkcionira kao sasvim pristojan i pouzdan vodič u svijet društvenoumrežene književnosti. Ona, recimo, na instagramima i fejsbucima prepoznaje dva glavna tipa autora: nikada brojnije amatere koji se žele probiti na scenu i već etablirana imena koja svoj oflajn status prenose na Internet i ondje ga dodatno učvršćuju. Oba smo, zapravo, već okrznuli. Među prve bi tako spadali svi oni koje ovih dana upoznajemo na stranicama Postscriptuma i oni koji su nagradu već dobili, ali i ostali koji su se prvo afirmirali u svijetu followera i šeranja, kao što su Boba Đuderija ili pjesnikinja Sara Malić. Među druge poznatija lica, od Miljenka Jergovića do Mire Gavrana i od Monike Herceg do Olje Savičević Ivančević, koja se nešto više trude oko svoje onlajn persone. Naravno da ta dva tipa ni približno ne iscrpljuju sve primjere, naravno da ima i onih koji su prisutniji „privatno“ nego kao „javni“ autori, pa onda onih koji su, poput misterioznog Svena Adama Ewina, na mrežama izgradili ime i zatim s njih nestali, pa onih koje su ih, poput Đurđice Čilić, napustile iz nekih drugih razloga, zbog notorne toksičnosti onlajn diskursa, pa onih koje, kao Asja Bakić, nisu dale čak ni Musku da ih potjera s ex-Twittera…
Netko svemu pristupa opuštenije, netko sasvim ozbiljno, netko ne razumije kodove, netko se u digitalnom okruženju rodio, netko opsesivno broji lajkove, netko lurka sa strane, netko promovira sebe, netko promovira druge, ali evo što je doista zanimljivo: nijedan od ona dva idealtipska društvenoumrežena autora, a ni svi ostali koji su se mrežama raspršili negdje između tih krajnosti – upozorava Murray – zapravo ne dovode ozbiljnije u pitanje pravila, vrijednosti i zakone real life književnog polja. Dobitnike i dobitnice Postscriptuma tako čeka izlazak „prave“, ukoričene knjige, ukoričenju teže i ostali wannabe autori baš kao što su nekada težili ambiciozniji blogeri, a čak je i autor poznatiji kao nepoznati Sven Adam Ewin, nestavši sa mreža, iza sebe ostavio propisno tiskane, uvezane i katalogizirane zbirke pjesama.
Digitalna književna sfera Simone Murray, iako objavljena pradavne 2018. godine, još uvijek funkcionira kao sasvim pristojan i pouzdan vodič u svijet društvenoumrežene književnosti. Ona, recimo, na instagramima i fejsbucima prepoznaje dva glavna tipa autora: nikada brojnije amatere koji se žele probiti na scenu i već etablirana imena koja svoj oflajn status prenose na Internet i ondje ga dodatno učvršćuju
Nacionalne granice?
S druge strane – još interesantnije – spisateljice i pisci koji na mreže dolaze kao već prepoznata autorska imena ondje, usprkos horizontalnoj strukturi i demokratičnosti komunikacije, dodatno podcrtavaju granicu između sebe i publike, nailazeći manje na prijatelje, a više na fanove. Šezdesetih godina prošlog stoljeća, podsjeća Murray, u akademskim krugovima se radilo uglavnom na odstrelu Književnog Autora: Foucault i Barthes su ga detronizirali teorijskim sredstvima. Zatim su, početkom devedesetih, prvi dani Interneta obećavali da će takve teorijske zamisli provesti u djelo i da će književnu produkciju pretvoriti u beskonačno, ničim kontrolirano, postmodernistički razulareno, hiperulinkano, rizomatsko umrežavanje remiksiranih i sempliranih tekstova. Danas, međutim, stvari izgledaju znatno drugačije: „Autorska figura možda je odavno ‘eliminirana’ u akademskim krugovima, ali i dalje karizmatično privlači iz groba – barem u mašti digitalno pismene šire publike.“ S konačnim trijumfom društvenih mreža, poentira Murray, vratila nam se – paradoksalno – stara dobra romantičarska figura Autora koji suvereno kontrolira značenje svoga Djela. A ako se nekoj kritičarki Djelo slučajno ne svidi – možemo dodati – na nju će u komentarima pustiti svoje fanove.
Na društvenim mrežama tako se u novom ruhu obnavljaju stare književne dileme, iznova se razlikuju posvećenici književnosti za koje su mreže samo gubitak vremena i oni koji veselo hrle u zagrljaj publici, vraćaju se problemi hijerarhije i vrijednosti, ali neće biti da se baš ništa nije promijenilo. Spomenuli smo kritičare: ako je među blogovima još bilo mjesta za Knjiškog moljca, sada ga više nema. Recepciju nadziru sami autori, oblikuju je booktokeri, a kompletna ideja autonomnog, individualnog i kritičkog čitanja kao da kolabira. Polemike i hajke, koje su ranije započinjale u tradicionalnim medijima pa onda odjekivale na mrežama, sada idu suprotnim smjerom: dovoljno je sjetiti se Facebook-reakcije Velimira Viskovića na kritiku koju je o njegovoj knjizi napisala Jadranka Pintarić ili na nešto davniji „slučaj fildžan“ kada je novinarka Jelena Kalinić objavila seksističke poruke koje joj je slao pisac i urednik Goran Samardžić. A kad smo kod fildžana, evo nas i u takozvanoj regiji, gdje nas čeka pitanje: kako se na društvenim mrežama crtaju nacionalne granice? Što ćemo s „hrvatskom književnošću“ tamo gdje svakodnevna komunikacija zaobilazi sam koncept nacionalne literature? Murray, recimo, smatra da se Internet već samom svojom strukturom opire nacionalnim podjelama, ali to bi ipak trebalo provjeriti: nema li u onlajn bubbleovima mjesta za sve, i za one uključive i za one isključive, i za literarnu emigraciju i za čuvare književnih ognjišta?
Je li dakle promocija na društvenim mrežama naporna obaveza ili prilika da publika upozna omiljenog autora? Distrakcija od „pravog“ pisanja ili transformacija tradicionalnog modela autorstva? Gdje završava polemika, a gdje započinje hajka? Što predstavlja kritika u carstvu algoritama? Ovim i bliskim pitanjima, a i ponekom daljem, vraćat ćemo se idućih tjedana u seriji tekstova posvećenih domaćim spisateljicama i piscima na društvenim mrežama.
Klikajte, lajkajte, šerajte, hejtajte!
* Tekst je financiran sredstvima Agencije za elektroničke medije u sklopu Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.
