Tri kratka: Drago Glamuzina o novom rukopisu
Predstavite ukratko vaš novi rukopis. U kojoj je fazi i kada očekujete da će biti objavljen u formi knjige?
Jasnu ideju što želim napisati imao sam već prije sedam, osam godina kad su i napisana prva tri poglavlja. Zatim je uslijedilo nekoliko godina pauze, kad sam se bavio drugim stvarima, najviše pjesmama. Rukopisu sam se vratio prije nekoliko godina, a završio ga prošlog ljeta. S obzirom da je toliko dugo čekao, ostavio sam ga da odleži još pet, šest mjeseci. Tako da, iako je kratak, zapravo je već dugo sa mnom. Za koji dan bi trebao u tiskaru, a u knjižare početkom ožujka.
Sve se u romanu događa u jednoj noći u kući na zagrebačkom Zelenjaku, čija je povijest detaljno opisana u nedavno objavljenom romanu Zorana Ferića. U Zagrebu gostuje Jonathan Franzen i grupa hrvatskih književnika i književnica okupila se na tulumu kako bi se družili sa slavnim piscem. Ali on je otišao u grad sa svojom urednicom. Dok čekaju da se vrati, počinju pričati priče, svatko od njih treba ispričati nešto iz svog života što nije nikad nikome ispričao, nešto čega se srami, dakle neku tajnu ili nešto transgresivno. Ali nisam htio napisati zbirku priča koja ima neki okvir koji ih drži zajedno, nego roman pa mi je bilo bitno da te priče funkcioniraju i samostalno i kao dio romana, da su povezane i stoje u nekom dijaloškom odnosu. Neki od žena i muškaraca na tulumu su u vezi, drugi su nekad bili zajedno, neki se zavode tako da se te priče koriste za razne ciljeve, za osvete, predbacivanja ili pokušaje da se neki problem prevlada… Do jutra je dugo pa svašta tu ispliva.
Kako se tekst pozicionira u odnosu na vaše dosad objavljene knjige? U čemu se vide kontinuiteti a u čemu odmak od dosad napisanoga?
Najočitija razlika je broj likova, a iz toga slijedi i sve ostalo. Dok u romanu Tri imam, kao što i naslov kaže, tri lika, ovdje ih je petnaest gotovo potpuno ravnopravnih. I ovdje je u središtu mnogih priča, pa i cijele knjige, odnos između muškaraca i žena, kao što je to bilo i u prethodnom romanu, ali u ovaj prodire puno više vanjskog svijeta. Iako se roman Tri zbiva u neko ratno/poratno vrijeme, to se gotovo i ne vidi u romanu. To je namjerno tako i time se želi pokazati da su ljubavnik i ljubavnica u tom tekstu toliko opsjednuti jedno drugim da ništa drugo njima nije važno, ne gledaju kroz prozor i ne zanima ih da li propada svijet. Ta priča istiskuje sve drugo iz njih i svaka epizoda ponavlja tu istu opsesivnu situaciju, samo raste intenzitet, dok ne dođu do točke pucanja. U ovom romanu je puno više društvenog konteksta – ratnih zločina, nacionalnih isključivosti, ekonomskog propadanja, nasilja, seksualnog zlostavljana, mobbinga, svega onog s čim živimo.
Možete li nam pokušati približiti vaš novi tekst oslanjajući se na koordinatni sustav već postojećih knjiga i autora, filmova, glazbe, pop-kulture? Oslanjajući se na metaforu?
Već je iz te osnovne ideje vidljivo naslanjanje na Dekameron, okupili se prijatelji na tulumu pa pričaju priče, ali, kao što sam već rekao, htio sam da vidim kako bi to danas izgledalo, i htio sam da to bude roman a ne zbirka priča. Zatim, još mi je jedna stvar bila izazovna. Kad sam uređivao Carverova sabrana i izabrana djela, naletio sam i na taj početak njegova nikad završenog romana. Navodno ga je nekoliko puta krenuo raditi, čak je dobio i veliki predujam od izdavača, ali nikad ga nije uspio napisati. Neki smatraju da je to zato što njegov minimalistički način pripovijedanja nije pogodan za veliku naraciju koju roman traži. S obzirom da među njegovim pričama i pjesmama nalazimo dosta tekstova u kojima prijatelji na sjedeljci piju i razglabaju o životu, htio sam uzeti takvu jednu tipičnu njegovu situaciju i vidjeti kako se može proširiti u roman. Zatim, među likovima su Jonathan Franzen i Ferić pa sam se i o njihove knjige morao očešati.
Također mi je bila zanimljiva i ta oralna dimenzija pripovijedanja kojom se često služi Singer u svojim pričama i romanima. Dakle, mora se vidjeti da te priče nisu napisane, nego ispričane nekom slušatelju. To su mi bili svojevrsni strukturni i spisateljski izazovi i uživao sam u rješavanju tih problema. A sve se događa na tulumu pa je glazba u podlozi svih priča, od islandske elektronike preko Faithlessa do Neila Younga, Cohena i Štulića, oko kojeg se i zametne krvava kavga s kojom završava roman.
I sve je pokriveno tom naslovnom metaforom – Drugi zakon termodinamike.
IX.
Mislim da smo tek kad je Dora završila svoju priču shvatili u što smo se upustili, sve do tada činilo nam se da je to samo još jedna frivolna, dokona igra koja treba potaknuti dobro raspoloženje dok čekamo Jonathana Franzena. Ali, brzo smo se pribrali, nakon nekoliko trenutaka potpune tišine, navalili smo ponovo svi u isti mah. Jedni su podržavali, drugi osuđivali, treći samo hladno analizirali, a onda je opću galamu opet zaustavio Sven, koji je autoritarno ustvrdio da zabranjuje komentiranje, jer bi se onda sve razvodnilo i odužilo i nikad ne bismo stigli do kraja. Kad se ispriča jedna priča, slijedi druga, i tako sve dok se svi ne izredamo. – Poslije možete komentirati koliko hoćete – rekao je. – Andreju se to nije svidjelo: – Nismo roboti, ubijaš spontanost – ali Sven je bio odlučan: – Siguran sam da bi se u protivnom već nakon pola sata posvađali. Vjerujte mi i slušajte me i svi ćemo se dobro zabavit. Tko je sljedeći?
Ruku je podigao Stanko, pisac i urednik, ali više urednik, jer već petnaest godina nije objavio knjigu, premda je stalno najavljuje, pa nam je i te večeri pričao šta će sve biti u njoj.
– Ja ću ispričati nešto iz djetinjstva – krenuo je Stanko. – Možda nije važno, a možda ipak govori nešto o meni, ili čak o ljudima univerzalno. Ne znam, vi ćete prosuditi. Pritom uzmite u obzir da nikad o tome nisam zucnuo, čak ni Kaći, to valjda nešto znači. Ali nemojte me cimat poslije, niti pisat o tome; ako već treba, ima ko o tome pripovijedat. Iako, kome ja to govorim, svi ste vi popovi – rekao je pa se nasmijao i brzo ispravio: – Mislio sam reći lopovi. Valjda mi se omaklo zbog ovog ispovijedanja.
I meni su se usne razvukle u osmijeh na ovu omašku, i upravo sam u tom trenutku prvi put pomislio da bi se ta večer mogla pretvoriti u knjigu ako priče budu dobre, a on je nastavio: – Moja je priča o hrabrosti, i o opasnoj radoznalosti. Imao sam oko deset godina, mislim sigurno sam išao u niži razred osnovne škole, vjerojatno četvrti. Škola mi je bila popodne, to znam pouzdano, jer u protivnom ova priča ne bi bila moguća, a oni koji su pohađali peti i više razrede išli su u jutarnji turnus. Kad bih nakon doručka izjurio van, najprije bih napravio krug oko zgrade, ali kako su gotovo svi moji prijatelji bili u školi, bilo je prilično pusto ujutro, pa bih ušao u zgradu, prebacio se preko ograde u hodniku i penjao se do vrha, gazeći na sam rub stepenica koje su provirivale ispod ograde. Držao sam se za ogradu i balansirao iznad ponora koji je završavao u mraku podruma. U jednoj praznoj šupi u podrumu imali smo logor napunjen kartonskim ležaljkama, ali izležavanje u polumraku brzo bi mi dosadilo; jedno bih vrijeme slušao miševe kako rovare po drugim šupama i isprobavao noževe koje smo tamo sakrili bacajući ih u metu, ili maštao o djevojčicama koje smo ponekad uspjeli nagovoriti da dođu u logor, no nije me to moglo dugo ispunjavat. Bilo bi zabavnije preko vikenda kad bi tu dovodili zarobljene dječake iz drugih zgrada, koje bi onda zavezali za vodovodnu cijev i mučili, ili se bar pravili da to radimo. Ne mogu se sjetiti što je bila najgora kazna, ali sigurno je nisam ja smislio, jer bio sam jedan od najmlađih, ostali su, kako sam već rekao, išli u više razrede. Sjećam se samo da smo jednom dječaku skinuli hlače i ostavili ga tako zavezanog u mraku šupe, s hlačama i gaćama oko gležnjeva. Spuštala se noć i morao je vikati ako nije želio tu prenoćiti, ali onda bi došli odrasli i našli ga golog. Ne znam kako je to završilo, ali prilično sam siguran da je izišao već nakon nekoliko sati. A nekoliko puta smo tako zarobili i djevojčice, iz susjednih zgrada naravno. Njih nismo skidali, ali smo ih pipali u mraku. Rugali smo se njihovim dječacima i pitali ih zašto ih ne dođu osloboditi. Ja sam bio kurir, jer sam bio najmlađi i najbrži. Nosio sam poruke u susjedne zgrade, pronašao bih vani nekog dječaka i onda mu, s par metara odstojanja, izdiktirao uvjete. Ako želite da je pustimo, donesite za sat vremena kutiju cigareta ili nešto slično.
Ali ujutro u zgradi nije bilo nikoga osim mene, i ja bih se, nakon što sam se s druge strane ograde popeo do vrha, spuštao klizeći niz metalni okrugli rukohvat, potpuno zanemarujući mogućnosti da mogu izgubiti ravnotežu i survati se u podrum. Mislim da je čak jednom netko pao, ali s ograde u prizemlju, pa nije bilo težih posljedica. A ja bih klizio s četvrtog kata, sve do prizemlja, i pritom bih brojao u sebi, da vidim jesam li uspio srušiti rekord u brzom spuštanju. Nakon što sam taj rekord oborio po tko zna koji put, prilikom jednog sunovrata skočio sam s ograde negdje na pola puta i zaustavio se pred vratima jednog stana. Ne znam kako mi je to palo na pamet baš za vrijeme spusta, a možda i nije, možda sam samo izgubio ravnotežu, i onda se namjerno prevalio na sigurnu stranu, a to mi je sinulo tek kad sam se uspravio pred tim vratima. Uglavnom, par sam trenutaka buljio u vrata, pa se onda spustio i pogledao kroz ključanicu. Tada su brave još imale one ključanice kroz koje ste mogli gledati. Bio sam siguran da nema nikoga, jer odrasli su bili na poslu, a moj prijatelj u školi, ali ipak sam pogledao, da se uvjerim da je unutra prazno. Zatim sam se sagnuo i ispod otirača potražio ključ. Znao sam da je tamo, jer puno puta sam gledao kako ga on uzima kad bi došao iz škole. Osvrnuo sam se oko sebe, i brzo ga gurnuo u ključanicu, kad je kliknulo, stisnuo sam kvaku i ušao. Ne znam zašto, ali iznenadila me tišina u stanu. Bilo je pomalo sablasno, znao sam da nema nikog, ali koračao sam sporo, kao da bi svaki korak mogao biti smrtonosan, kao da je pod trošan pa bih mogao propasti ako ne pazim kamo stajem.
Puno sam puta bio u tom stanu, ali sad je sve izgledalo drukčije. Imao sam vremena, jer moj je prijatelj dolazio iz škole oko pola dva, ali živio sam u malom mjestu, u kojem se čovjek učas zaleti s posla doma, po nešto, pa sam se možda zato stalno okretao prema ulaznim vratima. Najprije sam ušao u kuhinju pa u dnevnu sobu, zatim u spavaće sobe, na kraju u kupaonicu. Nisam ništa dirao, ništa uzeo, samo sam hodao, ulazio u te sobe gdje žive drugi ljudi, gdje jedu, spavaju, tuširaju se, gledaju televiziju… Otvorio sam i neke ormare i gledao u odjeću, složenu ili nabacanu u njih. Provjerio i noćne ormariće, pokraj uzglavlja kreveta njegovih roditelja, i u jednom vidio iskorišteni kondom. Znao sam što je to, jer smo ih napuhivali i igrali se s njima u podrumu, ali ovaj je još bio sluzav i ja sam pomislio – to je nedavno bilo u pički, pravoj pički. Stajao sam iznad tog ormarića zapanjen, bilo mi je to neshvatljivo, da sam tako blizu nečega što je bilo u nekoj ženi. Bio sam tek četvrti razred, ali u podrumu smo stalno pričali o ženama i njihovim pičkama. Zapravo, ja sam samo slušao, ali zato sam puno zamišljao. Kad bi hodao ulicom, zamišljao sam da imam rendgenske oči i da vidim kroz hlače i haljine žena koje mi dolaze u susret. A kad bih navečer legao u krevet, pokušao bih si predočiti pičke svih žena koje poznajem. Sad sam stajao iznad nečega što je dodirivalo jednu od njih, ali srce mi je lupalo i zbog toga što me je bilo strah da će netko doći, pa sam se brzo otrgnuo od tog ormarića i krenuo dalje u obilazak.
Zapravo, nije strah, više je to bila strepnja. Sjećam se uzbuđenja, ali ne i panike, premda danas ne mogu ni zamisliti da učinim nešto slično. Strah bi mi začepio grkljan. To valjda dolazi sa sviješću o posljedicama. Svaki put se prestravim kad razmišljam o tome što bi se dogodilo da su me zatekli u stanu, kako bih to objasnio i koliko batina dobio od svojih, a mislim da bi me i ostali ljudi nakon toga drukčije gledali. Ali sjećam se, dobro se sjećam tih koraka, tog djeteta, tišine i srca koje tuče. Od uzbuđenja, ne od straha, kažem. Teško mi je opisati što sam mislio i osjećao, ali mislim da sam tad prvi put naslutio kakva je život misterija. Svi ti životi koji se odvijaju jedan pored drugog. Paralelno, usput, bez dodira… Kao da sam tad zavirio u nešto što je bilo zastrto kad bih inače sjedio kod njih.
Na izlasku sam prislonio uho na vrata, da čujem ima li koga u hodniku i zatim brzo izišao i zaključao. Poslije sam to ponovio još nekoliko puta, u nekim drugim stanovima, ali više nije bilo tako čudesno.
XI.
– Moj vam je muž ispričao nešto što je samo na prvi pogled škakljivo, i još je to zamotao u celofan – javila se tada Katarina. – Možda je samo voajer, nikakva misterija. I danas voli gledati kroz prozor u tuđe stanove. Htio je napisati i roman o tome, o ljudima iz tih stanova, pošao bi od onoga što vidi iz naše sobe, dok sjedi u mraku, i onda nadopisivao njihove živote, koji se odvijaju jedni pokraj drugih a da oni o tome pojma nemaju, što ga je fasciniralo, kako ste čuli, još dok je bio dijete. A on ih sve vidi, on vidi da stariji muškarac gleda pornić i masturbira, nakon što mu je žena izišla iz stana, i da se u isto to vrijeme par koji živi iznad njega svađa, dok je čovjek iznad njih uvijek sam, nikad nikoga u njegovu stanu. Čak je bio nabavio i dvogled, zbog istraživanja za knjigu, a meni su noge bile pune modrica jer nisam smjela upaliti svjetlo kad bih ušla u sobu, da ga susjedi ne skuže, pa sam se neprestano udarala o rub kreveta. Ali onda je pročitao Gryttenovu Pjesmu košnice pa je odustao, i bio jako razočaran što mu je netko ukrao ideju, sve dok mu nije palo na pamet da napiše priču o nama, koji živimo s ove strane dvogleda, o mužu, koji kroz prozor gleda susjede i piše o njima, i ženi koja sjedi u mraku i razgovara s njim, odnosno upozorava ga da polako propadaju. To ćete možda jednom i čitati, nakon što je još sto puta prepravi.
Za razliku od njega, ja ću vam ispričati priču iz ovog vremena, priču zbog koje sam nastradala. Ja sam nagrabusila – naglasila je Katarina – upravo zato što sam ispričala nešto što sam godinama čuvala samo za sebe. I zato mi je ovaj zadatak težak, cijelo vrijeme dok sam vas slušala razmišljala sam hoću li vam to ispričati ili ću naprosto nešto izmisliti. Pretpostavljam da će i neki drugi ponešto izmisliti. Sekundu prije mislila sam ispričati kako me je pokušao silovati jedan par dok sam bila tinejdžerica, povezli su me autom i onda me nisu htjeli pustiti van, ali evo, iz mene hoće van ta druga priča. Ali i neće, vama je lakše, speed razveže jezik, a ja ne uzimam ništa, ni speeda ni alkohola.
– Ma daj, ti si upala u kotao u kojem se kuvao met još dok si bila dijete, kao Obelix. I zato do kraja života ne trebaš ništa uzeti – veselo je prekine Magdalena, možda i zato što joj se ovaj uvod činio previše turobnim.
– Da, mogla sam i to ispričati, ali to su neki od vas već čuli. Nije ništa ozbiljno, Svene, kad sam imala nekoliko godina u sobi kod staraca našla sam neke lizalice, a onda su se oni uspaničili kad su vidjeli da ih ližem. To je samo obiteljski mit, na koji se moji prijatelji pozivaju kad napravim nešto čudno, odnosno nešto što oni misle da je čudno. Recimo, napadnem trokrilni ormar koji na ulici tuče ženu. Ispričat ću vam nešto ozbiljnije, zapravo ispričat ću vam dvije priče. Mogu dvije, Svene?
– Ma, možeeeeš – razvuče on, uz neku čudnu grimasu ustima, kao da je naletio na mali trn dok je jezikom lijepio novi joint.
Drago Glamuzina rođen je u Vrgorcu 1967. godine. Diplomirao je komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio u dnevnom listu Vjesnik, tjedniku Nacional te izdavačkoj kući Profil. Od 2011. radi kao glavni urednik u izdavačkoj kući V.B.Z. Objavio je knjigu pjesama Mesari (Naklada MD, 2001.), roman Tri (Profil, 2008.), knjigu pjesama Je li to sve (V.B.Z., 2009.), knjigu pjesama s fotografijama Stanka Abadžića Sami u toj šumi (Bibliofil, 2011.), knjigu pjesma Everest (Fraktura, 2016.) te knjigu izabranih pjesama Waiting For The Frogs To Fall (HDP, 2017.). Za Mesare je dobio Nagradu Vladimir Nazor za knjigu godine i Kvirinovu nagradu za najbolju knjigu pjesama autora do 35 godina. Za roman Tri dobio je nagradu Tportala za najbolji roman godine. Knjige su mu prevedene na njemački, bugarski, engleski, makedonski i slovenski jezik. Živi u Zagrebu.
