Krivo sam shvatio poruku urednika. Imalo je smisla da o kratkim pričama iz Spidermana piše nekoliko autora. Zbirka to traži, samo ime Zorana Ferića to traži. Knjiga je objavljena još na proljeće, prošlo je vrijeme za običan prikaz, i činilo se kao zanimljiva urednička ideja da nekoliko autora odabere priču o kojoj će pisati. Odmah sam nekoliko puta prošao kroz sadržaj zbirke, potražio omiljene priče, krećući od onih kratkih prema dužima. Ali svaki put sam se vraćao na kratke: „Noć iguane“, „Oproštajni valcer“ i „Kako smo pokušali prevariti prvi april“… Sve tri priče naslanjaju se na lektiru, „Noć iguane“ na Tennesseeja Williamsa, „Oproštajni valcer“ na Kunderu, a „Kako smo pokušali prevariti prvi april“ citira T. S. Eliota i Danijela Dragojevića; te možda isto tako važno: sve tri su s početka zbirke, one koje Spidermanu daju ton. Ako neka od tih priča nije „zauzeta“, ako netko već nije „Iguanu“ i „Prvi april“ predložio za pisanje, one su moj prvi izbor. Ali druga poruka je razjasnila nesporazum. Sve sam krivo shvatio. Nema više autora, ne piše se o pojedinoj priči, jedan kritičar piše prikaz cijele zbirke… Ok, onda tako kako Kritika traži.
Noć iguane
Ipak, da sam iz zbirke mogao odabrati jednu priču, izabrao bih „Noć iguane“. Ferić je priču naslovio prema knjizi Williamsovih sabranih priča, naslovljenoj prema istoimenoj priči koja je poslužila kao predložak za poznati film. Zbirku na transkontinentalnom letu između Pariza i Santiaga u Čileu čita pisac neobično nalik Feriću, po imenu Zoran. Pređimo na stvar. U zoru, iznad Amazone, nakon što je odspavao dio puta i protrljao oči, Zoran poželi ponovo pročitati Noć iguane. Ali knjige nigdje nema. Zoran gleda između sjedala, ispod sjedala, gleda ljude oko sebe, pita R.-a, suputnika i također pisca, je li vidio knjigu. Nije, odgovara R. Potom Zoran promatra ljude u avionu, možda ju je netko od njih uzeo. Ali, razmišlja, što će Čileancima i Francuzima knjiga na hrvatskom, osim njega i R.-a nitko u avionu ne čita hrvatski. Tada mu sine: „Sama je otišla!“
Nije nestala. Nije se izgubila. Otišla je. Zbirka Noć iguane Tennesseeja Williamsa jednostavno je digla sidro. U prvoj priči, prve Ferićeve zbirke priča nakon Anđela u ofsajdu, jedna je knjiga „otišla“.
Što to znači, kako to knjige odlaze? I kamo odlaze? Tko bi uopće mogao tako nešto zamisliti? Možda jedino pokojni David Lynch, nijedno drugo ime mi ovoga trenutka ne pada na pamet. No ideja da knjige „odlaze“, ostaje.
Spidermana drugi puta čitam na jadranskom pučinskom otoku. Četrdeset je godina od Ripperova „Ljeta ’85.“, izdaju nas noge plesačke, rekao bi pjesnik. Hodamo do plaže, hodamo s plaže. Spuštamo se do dućana, penjemo do apartmana. Navečer s brda gledamo svjetla zaljeva, ujutro pijemo kavu sjedeći na kamenim stepenicama lokalnog kafića. Ona mi kaže, otkazuju mi noge – pa oprezno ustaje, oslanjajući se rukama na bedra. Otišao ti je Stipe Božić u noge, mudro kažem. Molim…? Knjiga koju čitaš, Tri drame na Everestu, otišla ti je u noge. Obljetnica je „Ljeta ’85.“, puno hodamo, s vrećicama u rukama i bez vrećica u rukama, po kalama i po kamenjaru, a ti čitaš o tri dramatična uspona na vrh svijeta. Kažem, bole te noge jer čitaš Stipu Božića: mi smo Stipe i Viki, alpinisti u navezu.
Ne izgovaram to, ali pada mi na pamet da sam barem na jednom primjeru, u jednom slučaju, otkrio kamo knjige „odlaze“. Ima li to ikakvog smisla, može li se tako o knjigama govoriti? Malo je reći da smo na neistraženom terenu, govorimo o knjizi koja je u avionu „dobila noge“: otišla kako u mladosti odlaze djevojke. Da je knjiga „nestala“ ništa se ne bi dogodilo. Da se „izgubila“ dogodilo bi se još i manje. I za knjige koje su se pročitale u djetinjstvu možemo kazati da su nekamo „otišle“. Ali zagonetku „otišle“ knjige ne bih brkao s knjigama uz koje se odrastalo. Da, izgradila nas je i stvorila određena knjiga, i knjiga općenito. Ali misterij je u „odlasku“, ne u stvaranju. Ovo je tajanstveni slučaj knjige koja je na avionskom letu između Pariza i Santiaga pokazala vlastitu volju i jednostavno – otišla. To otvara neka pitanja. Kao prvo, kamo je mogla otići?
Oproštajni valcer
Ferić na kraju priče objašnjava neke stvari. Najkraće, bez okolišanja i bez otkrivanja kraja, zbirka Noć iguane otišla je u priču „Noć iguane“. Williams je otišao u Ferića. Jedna je knjiga izašla iz zbirke da bi Ferić završio priču. Nakon toga i druge knjige, kao na pokretnoj traci, počinju ulaziti i izlaziti iz Spidermana. Poslije Tennesseeja Williamsa u zbirku stiže Milan Kundera. U „Oproštajnom valceru“ narator, i dalje neobično nalik Feriću, pazi na Kunderinu zbirku priča Oproštajni valcer kao na zjenicu oka. Knjigu nosi na sva putovanja: u Grčku, Barcelonu, Budimpeštu, na Krf. U Daruvar. „Došla je jesen i lišće na drveću je požutjelo, pocrvenjelo, potamnjelo…“ prva je rečenica „Oproštajnog valcera“, a Ferićev junak s partnericom i Kunderom odlazi u Daruvarske toplice kako bi pokušali začeti, jer poznato je iz klasične literature, češke toplice na neobjašnjiv način pospješuju začeće.
U priči „Kako smo pokušali prevariti prvi april“ u prvoj se rečenici citira T. S. Eliot i „Pusta zemlja“, nekoliko stranica dalje citira se i Danijel Dragojević, „jedan naš veliki pjesnik“, no puni literarni volumen priča dobiva kada u nju uđe i australska hitmejkerica Colleen McCullough. Ferić, sada kao Zoki, prerušava se u katoličkog svećenika i pokušava odglumiti Ptice umiru pjevajući, veliki ljubić iz sedamdesetih u kojem se žena zaljubljuje u svećenika. Uglavnom, obrazac je uspostavljen. Spiderman je zbirka priča u koju knjige ulaze i izlaze: od Williamsa do nizozemske pjesnikinje Marije Barnas, od Boccaccia do Ive Brešana i Ante Tomića: od glumljenja ljubića iz sedamdesetih do inscenacije češke literature. Profesor Ferić se igra lektirom i književnim esejom, autofikcijom i „ferićevštinom“. Neke su priče novijeg datuma, neke se čine starijeg. Neke priče su izvanredne u cjelini, neke u pojedinim segmentima. U nekima je „ferićevština“ i provokacija koju ona već više od četvrt stoljeća garantira, mlada i vječna, dok u drugima možda i ne više toliko moćna. Kroz priče guraju se špaliri knjiga i pisaca, a na kraju, ili bolje reći pri samom kraju Spidermana, prezimenom se pojavljuje i sam Ferić. U „Pričama Marije Barnas“ pedeset i sedmogodišnji pisac iz Zagreba u Šibeniku drži radionicu pisanja. Jedna od polaznica kaže da je pročitala neke njegove knjige „i da su joj se svidjele, ali ne zna bi li joj se svidjele i danas“. A onda kada krene rasprava o govnima u književnosti, druga polaznica prizna da je govna podsjete na Ferića, a „malo i na Karakaša“.
Mistificiranje i persiflaža
Spiderman procesuira lektiru i njene junake: od sredovječnog pisca Zorana, do Ferića koji se u zbirci pojavljuje kao onaj koji „stalno piše o govnima“. Očito, zbirka radi, prerađuje i citira, mistificira i persiflira. Nakon ponovnog čitanja „Priče Marije Barnas“ knjigu stavljam u ladicu noćnog ormarića ljetnog apartmana. Ne očekujem da bi knjiga mogla nekamo „otići“, to bi ipak bilo previše nadobudno. Ali jasno je da knjiga radi. Nije trebala putovati na more, niti se prvi puta voziti na trajektu. U kvotu ljetne literature ušla je u posljednji trenutak. Dok plivam, razmišljam kamo bi sada dalje mogla otići. Ne očekujem razglednicu iz Daruvarskih toplica, sa Spidermanom u potpisu. Skloniji sam misteriju pune ladice. Ideji trenutka kada se umjesto prazne ladice iz koje je Spiderman otišao, ugleda ladica u kojoj knjiga leži onako kako je i ostavljena.
Između Anđela u ofsajdu i Spidermana prošlo je dvadeset i pet godina, čitavo dvadeset i prvo stoljeće hrvatske književnosti, koje je na prvom mjestu upravo Ferić obilježio. Spiderman je zbirka s nogama. Knjiga koja prelazi put, koja dobro putuje: trajektima i drugim knjigama, onime „što je fikcija“ i onime „što je ono drugo“. Ferić je svojim vrhuncima bliži danas (Putujuće kazalište) nego što je bio na počecima. Ako će se ovog ljeta neka knjiga javiti razglednicom, to će biti Spiderman.
