Izbor Vlade Marteka kao umjetnika koji će predstavljati vrlo složen, a neistražen spoj tekstualnosti i vizualnosti nipošto nije slučajan. Od svojih početaka i djelovanja unutar Grupe šestorice autora sredinom 1970-ih godina, Martek neprestano u vezu dovodi tekst, bilo kao poeziju, odnosno predpoeziju, bilo kao pojmove ispisane na svojim geografskim mapama, sa slikom. Radi bolje kontekstualizacije njegova rada potrebno je vratiti se u 1950-e godine prošlog stoljeća, kada skupina slikara i arhitekata u Zagrebu osniva Eksperimentalni atelje, kasnije poznatiji pod kraticom EXAT 51. U njemu su umjetnici poput Vlade Kristla, Ivana Picelja, Aleksandra Srneca, Bernarda Bernardija i Vjenceslava Richtera pronašli prostor da u jugoslavensku umjetnost unesu najsuvremenije tendencije poput apstraktne umjetnosti i tako se vrlo jasno distanciraju od socijalističkog realizma. To će razdoblje zbog toga ostati prepoznatljivo po totalnom dizajnu Bernarda Bernardija i njegove Fotelje A4, kasnije poznate kao Moša jer je bila dijelom opreme Radničkog sveučilišta Moša Pijade u Zagrebu, kao i apstraktnim kompozicijama Vlade Kristla, ali i virtuoznim grafičkim rješenjima Ivana Picelja.
Međutim, apstraktni elan ubrzo je napustio umjetnike mlađe generacije, kao što su bili Julije Knifer, Josip Vaništa, Đuro Seder i Ivan Kožarić, kojima su se geometrijske kompozicije jarkih boja i oštrih rubova pretvorile u manirizam i došle do svog logičnog samodokinuća. Već se 1959. udružuju u grupu Gorgona i iduće desetljeće obilježavaju svojim djelovanjem u kojem inauguriraju konceptualnu umjetnost. Na prvi pogled njihova se djela ne razlikuju previše od onih grupe EXAT 51. I njih bismo mogli nazvati geometrijskim apstrakcijama, ali to bi bilo grubo pojednostavljivanje i nerazumijevanje polemičke naravi umjetnosti gorgonaša. Kniferovi meandri, motiv koji neprestano ponavlja većinu svog života, nisu još jedna apstraktna slika, nego prikaz mogućnosti same slike. Kontrast dviju boja, najčešće crne i bijele, te vertikalne i horizontalne linije na površinu slike projiciraju osnovne jedinice vizualnosti. Knifer time pročišćava prostor slike i stvara ne-sliku, upisujući tek naznačene koordinate onoga što na površinu slike može izbiti kao vidljivo. Vaništa, s druge strane, svojom crnom linijom koja horizontalno siječe površinu slike na pola u režim vidljivosti uvodi bjelinu kao uprisutnjenu odsutnost koja se može jedino pojaviti u vizualnom mediju.
I dok su članovi skupine Gorgona, referirajući se na suvremene likovne tendencije poput enformela, ali i filozofske koncepte kao što su egzistencijalizam i apsurd, pokušali osmisliti novi život umjetnosti, nisu primijetili da se uvlače u slične obrasce koje nastoje prevladati. Formalno pročišćavanje svelo je sliku na njezin negativ, ne-sliku koja je svedena na svoje osnove. Zato je bilo potrebno ponovno promisliti budućnost umjetnosti i način njezine produkcije i potrošnje. To je omogućilo da se oformi Grupa šestorice autora koju su činili Mladen Stilinović, Boris Demur, Željko Jerman, Fedor Vučemilović, Sven Stilinović i sam Martek. Osim Demura koji je diplomirao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti i Vučemilovića koji je završio Akademiju dramskih umjetnosti, nitko od ostalih članova nema formalno likovno obrazovanje, što ih čini skupinom autodidakta koji nastoje redefinirati vizualnu umjetnost izmještajući svoju poziciju izvan nje same i prilazeći joj iz drugih umjetničkih ili filozofskih koncepata.
Tekst i slika
Pozicija Vlade Marteka je tekstualna i poetska. Iako već historijske avangarde dopuštaju prodor teksta u sliku, on se na njoj nalazi kao samo još jedan element koji je propušten u prostor slike u demokratizirajućem zamahu avangarde. U slučaju likovnih tendencija 1970-ih godina tekst je taj koji definira vizualni prikaz na kojem se nalazi, čime je postavljen u značenjsko središte slike. Time se iskorištava jedinstvena mogućnost teksta da referira sam na sebe. Jedino se jezikom može proizvesti iskaz kao što je: „Ovo je rečenica.“, dok je svaki pokušaj vizualnog prikaza slike još jedno njegovo otuđenje u drugu sliku.
Upravo je zato Martekovo pozivanje na čitanje Kamova, Maljeviča, Larkina, Rimbauda i Majakovskog koje tiska na papirima ukazivanje na specifično djelovanje jezika kao performativa. Autor poziva promatrača/čitatelja da se izdvoji izvan područja reprezentacije i da od umjetnosti ne očekuje presliku stvarnosti. Umjesto toga, njegov je zadatak aktivnost i to ona najdjelotvornija – aktivnost čitanja. Pozivi na čitanje raznih autora obilježeni su i situacijama u kojima se pojavljuju. Oni se ne nalaze u galerijskom prostoru, nego ih autor često postavlja u javnosti, na ulici dostupnoj svakome prolazniku. To je još jedna osobina djelovanja Grupe šestorice autora, izlazak umjetnosti u javni prostor u kojem svatko može, čak i nehotično, postati onaj kome se upućuje zahtjev za čitanjem i sudjelovanjem u umjetnosti.
Druga su vrsta spajanja teksta i slike Martekove mape, umjetnički oblikovani obrisi pojedinih država u koje autor upisuje pojmove i imena prevrednujući ih i dajući im nerijetko duhovita i apsurdna značenja. Jedna od najpoznatijih takvih mapa je crvena mapa SAD-a preko koje autor bijelom bojom ispisuje riječ „Balkan“, a pojedine američke gradove označava imenima umjetnika kao što su Dimitrijević, Gattin, Seissel, Delimar, Kožarić itd. Martekove mape razgraničavaju kako pojedine države tako i riječi od slike. Dodavanjem pojmova i imena na mape oni mijenjaju njihovo značenje i reteritorijaliziraju poznate prostore u prostor slike.
Konačno, Martek je i pjesnik koji svoju poeziju naziva predpoezijom, za što ima vrlo promišljen razlog. Naime, predpoezija istražuje uvjete koji omogućavaju poeziju. Martek tako izdvaja frazeme, sintagme, poslovice, fragmentarni materijal koji umjetničkom preradom i rafinacijom postaje poezija koja ukazuje na vlastitu vizualnost kao književna forma koja grafički prelama redak na svome kraju. Iznoseći materijalni aspekt poezije pred čitatelja, naoko banalne pjesme postaju radikalna i angažirana umjetnost neodvojiva od procesa u kojem nastaju. Pjesma koja pokazuje uvjete svoga nastanka angažira tako što odbija biti prijenos značenja, nego značenja konstruira stvarajući svoj svijet i dopuštajući čitatelju da i on sudjeluje u njemu, čitajući ih, dovršavajući ih, upisujući u njih vlastiti jezični materijal.
Vlado Martek umjetnik je koji vrlo pažljivo i promišljeno koristi tekst unutar vizualnih umjetnosti. Ne umanjujući važnost teksta tako što bi mu dodijelio ulogu komentara slike, niti sliku pretvarajući u ilustraciju teksta, Vlado Martek pokazuje kako je moguć produktivniji odnos teksta i vizualnosti, onaj u kojem će to dvoje proizvoditi novu vrstu umjetnosti i nova značenja.
Pozicija Vlade Marteka je tekstualna i poetska. Iako već historijske avangarde dopuštaju prodor teksta u sliku, on se na njoj nalazi kao samo još jedan element koji je propušten u prostor slike u demokratizirajućem zamahu avangarde. U slučaju likovnih tendencija 1970-ih godina tekst je taj koji definira vizualni prikaz na kojem se nalazi, čime je postavljen u značenjsko središte slike
Historijske avangarde su uspjele
U radu iz 1982. godine na uokvirenom ogledalu napisali se: „Stidim se što moram biti pjesnik.“ Zašto ste se stidjeli i stidite li se i danas što ste pjesnik?
U igri je bila riječ: „sramim se“ („stidim se“ je preneutralan izraz za mene). Czesław Miłosz je u knjizi Usputni psić napisao isto: „Sramim se da sam pjesnik“. Radi se o pjesničkom simptomu određenih vrsta pjesnika. Dakle, bez originalnosti, ali sa žarom sam kontekstualizirao poeziju i njeno ispisivanje. Po Valéryju izričito, ali i po Mallarméu rad na poeziji je važniji od inspiracije. Načelno je tako za naša dva stoljeća. Eto i danas se sramim jer „poezija je jedan od najtužnijih puteva koji vode do svega“ (A. Breton). Možemo zamisliti što iz toga proizlazi.
U tematu Književnost i vizualne umjetnosti bavimo se različitim odnosima teksta i vizualnosti. Jedna je od najraširenijih predodžbi toga odnosa da slika ilustrira tekst, odnosno da tekst opisuje slike, ali je li to uistinu tako? Što se dogodi pri susretu slike i teksta, a što kada se tekst nađe unutar okvira slika?
Ta raširena predodžba je bezvezna, naime površna. Dogodi se slično kao i kad se susretnu srodne duše. Uzajamno se podržavaju i jamče razvitak onog drugog, ne zadiru u temelje drugog. Zajednički profit. Razmjena izvan srodnosti narušava najbolju viziju.
Mnogi autori Vaš rad nazivaju neoavangardnim ili postavangardnim. Kako danas gledate na domete historijskih avangardi? Jesu li one, kako tvrdi Peter Bürger, bile neuspješne u svom pokušaju da kroz umjetnost promijene svijet ili se ta ideja ipak može spasiti?
Historijske avangarde, jednako i neoavangarde, svakako, uspjele su. Donijele su „teoriju i praksu slobode“. Nije baš lako toga biti svjestan. Bürger, na primjer, uz sve pozitivno znanje nema mudrosti da to primi. Ne treba gledati na stvari načelno niti kroz rezultate. Nije to bila utakmica. Nastojanja i djela te avangardne umjetnosti predragocjene su stvari za osjećanje slobode čovjeka, dok tehnika i tehnologija nastupaju nudeći uniformiranost i vanjski uspjeh.
Još su stari Rimljani izrekli: „Libertati viam facere“.
Pisanje poezije započinjete konkretnom poezijom koja je bila bliska vizualnim umjetnicima. Koje su bile njezine granice i što ste njome istraživali?
Kao što postoje granice jezika i sustava znakova, tako postoje šanse u multimedijalnosti koje pak imaju svoja materijalistička ograničenja, nedovoljne apstrakcije. (Poezija je apstraktna gotovo kao muzika i filozofija). Znači valjalo je doznati granice jednog i drugog i trećeg (riječ, slika, forma volumena) i doživjeti za proširenja kao izazov slobode bez granica, i potom naći uporište, svod rada. To se kod mog slučaja zvalo PREDPOEZIJA.
Ne treba gledati na stvari načelno niti kroz rezultate. Nije to bila utakmica. Nastojanja i djela te avangardne umjetnosti predragocjene su stvari za osjećanje slobode čovjeka, dok tehnika i tehnologija nastupaju nudeći uniformiranost i vanjski uspjeh
Rimbaud, a ne Marx
Kasnije uvodite pojam predpoezije koji označava razmatranje uvjeta koji omogućavaju poeziju, čime neprestano svraćate pozornost na sam medij i formu kojom se bavite. Je li to nešto što je specifično samo poeziji ili je potrebno napraviti predradnje i za vizualnu umjetnost?
Ma svakako. Samo je moj matični medij poezija pa sam radio najviše oko toga. Ali u biti svaka umjetnička djelatnost traži početno preispitivanje. (Napravio sam: Pripremanje za fotografiju, priprema za slikarstvo, priprema za akcije (performanse)). Priprema, tj. predpoezija stvara etički prostor prije samog stvaranja, uključujući razne postupke, materijale, ponašanja, itd. Time autor bitno povećava svoju svijest o svom djelovanju. Na primjer, da li trebam sad napisati pjesmu. Da li uopće trebam napisati pjesmu. Što je prije bila etika i etičko, danas je postalo politika i političko. Govori se o politici, a ne o etici. To je signum ovih masovnih aspekata vremena. Naravno rezultati su loši zbog iluzija jednakosti.
Čini mi se da je predpoezija u tom smislu vrlo politična kategorija. Otvara li ona prostor poeziji da ipak bude angažirana, a da se ne pretvori u propagandu?
Može se tako shvatiti, ali kao što sam rekao, etika je ono užasno realno, dočim je politika u biti lišena budućnosti. (Mijenja se pojedinac, a ne masa; Rimbaud, a ne Marx.) Predpoezija je „jedan od najtužnijih puteva koji vode do“ istinske poezije, a to je Pjesnik i pjesma zajedno, a to je opet stanje u kojem se ni Miłosz i ja ne bismo više sramili što moramo pisati poeziju. Dotada važi glas Branka Miljkovića: „Sretan je onaj ko pesmu ne plati glavom“.
U Vašem je radu tautologija jedan od važnih aspekata. Parole i natpisi poput „Svako uzimanje pisaljke u ruku čin je poštenja“ su autoreferencijalni. Može li slika biti tautološka ili jedino jezik ima mogućnost da proizvede iskaze poput – „Ovo je rečenica“? Koliko su u tome bili uspješni umjetnici generaciju stariji od Vas, npr. gorgonaši?
Naravno da može i slika biti tautološka. Uzmite samo Maljevičev Bijeli kvadrat na bijelom platnu, ili neki papir nalijepljen na većem papiru ili olovku nalijepljenu na veću (na primjer, zidarsku olovku). Gorgonaši su priča za sebe. Bili su egzistencijalistička gospoda umjetnici koji su šokirali staloženim djelima… Moja generacija je iz sfere rocka i nasljeđa bitnika.
Osim tautologije napravili ste niz radova koji se temelje na performativima. U njima pozivate da čitamo Majakovskog, Galovića, Joycea, Maljeviča, Pounda, Kamova i niz drugih modernističkih pjesnika, pisaca i umjetnika. Smatrate li te performative uspješnima? Kako čitanje može postati umjetnički čin?
Kao prvo: čitanje je najbolja stvar na svijetu jer nikada niste na gubitku. Agitiranje za čitanje je donkihotski posao, ali ipak svaka stvar u životu ima svoj odjek. Pjesničke agitacije (od 1978. do 2018.) najpoznatije su moje djelo, dakle „uspjeh“ kroz naknadne reference.
Među tim performativima istaknuo bih onaj u kojem pozivate na čitanje Branka Miljkovića. Hoće li poeziju doista svi pisati? Što će se u tom slučaju dogoditi s poezijom?
„Da li će sloboda umeti da peva kao što su sužnjevi pevali o njoj?“. Miljković je skeptičan. Osim toga, oba su pitanja „nepredočiva“.
Što je prije bila etika i etičko, danas je postalo politika i političko. Govori se o politici, a ne o etici. To je signum ovih masovnih aspekata vremena. Naravno rezultati su loši zbog iluzija jednakosti
Njeguj svoje autsajderstvo
Još sedamdesetih kao član Grupe šestorice autora uspostavili ste praksu izložbi-akcija u kojima je postojao izravan kontakt publike i autora. Koliko je poezija prikladna za takav način izlaganja ako je posredovana jezikom, sredstvom koje razdvaja autora i recipijenta? Što ako publika ne poznaje jezik poezije, kako se sporazumjeti s njom?
Prvo, tu je iskustvo Vladimira Majakovskog i ostalih futurista. Moguća je avantura sa stihovima ispisanim na vagonima, na fasadama zgrada. Ako i ne poznaje jezik poezije, iznenađenje ga privodi nekom susretu s poezijom izvan (mraka) knjige. Moguće je i izazovno „izvući“ poeziju iz elementa knjige i klasičnog zapisa, te čitanja u sebi, što je svojevrsno dno u posredovanju poezije.
Koliko Vam je važan materijal na kojem pišete poeziju? Ima li neke supstancijalne razlike piše li se poezija na papiru, strojno, na zrcalu, platnu ili nekoj drugoj podlozi?
Ima bitne razlike. Papir je neutralan i možda sterilan. Podloga pisanja je inače jedna od okosnica poetike predpoezije. Dakle, važno je ako je pisano na transparentnoj podlozi ili refleksnoj podlozi, čime se stvara dupla komunikacija u primanju. U ogledalu čitač čas vidi tekst, čas opet svoj odraz u čitanju, na staklu, čitač čas vidi tekst, čas mu se fokus mijenja i vidi okolinu kroz tekst. Takva komunikacija osvješćuje i poeziju i čitanje i publiku, pa napokon i autora djela. Papir je dosadan jer u tom smislu ne intrigira, neutralan je. Naravno ta vizualna avantura s podlogom ima podlogu u etici i implicira etičko (nikako političko).
Kako se nosite s institucijama? Vaši radovi vrlo su kritični prema klasičnoj poeziji i vizualnim umjetnostima, ali može li se u toj kritici izaći izvan okvira institucije umjetnosti? Je li Vaša pozicija otežana jer se vaši radovi ne mogu jednoznačno obilježiti kao književnost ili vizualna umjetnost?
„Njeguje svoje autsajderstvo“. Naravno, ne može, ali na drugoj razini i može, naime, ja se samo pripremam za umjetnost, tako da jednoznačno ne podliježem nedosljednosti. U našoj sredini još postoji običaj svrstavanja po ladicama. Mlađi kolege pjesnici vele mi: „Martek, daj se ti odluči: jesi li ti pjesnik ili slikar?“ Tragikomično. U Društvu hrvatskih književnika drže me slikarom, a u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika drže me pjesnikom. Nezahvalna pozicija, ali ne žalim se jer sam taj put sam odabrao.
Kako vidite svoju poziciju u umjetničkom polju? S jedne strane niste akademski umjetnik, ali niste ni autsajder, nego se Vaša djela izlažu zajedno s onima visokog modernizma. Smeta li Vam što se Vaši radovi u pregledima povijesti umjetnosti historiziraju jednako kao i svi iz prethodnih razdoblja?
Kao prvo, mi smo mala kulturna sredina. Ne smeta me takva vrsta historizacije jer će buduća kulturna publika znati za moj slučaj, kao etičku preokupaciju, bez skandala u prvom planu. Nastojim svjedočiti o prisustvu utopijskog horizonta, tako da su ostali aspekti sekundarni.
Na kraju ću reći: Umjetnost (i poezija) su dobro sredstvo, ali loš cilj. Time je sažeto sve dosad rečeno. Kako je prvi naznačio Rimbaud, poezija je tranzitivna. Na tom sam tragu.
Ipak je poezija vezana uz ropstvo, ne-slobodu. (Jezik je grozna konvencija, kad si jednom njoj…).
Miłosz i moja malenkost se zato, intuitivno ili ne, sramote što još moraju pisati poeziju. Istinskom životu ne treba poezija, te tužne sublimacije i simbolizacije naših stanja.
Mapu radova Vlade Marteka pogledajte u našoj Galeriji.
Vlado Martek rođen je 1951. u Zagrebu, gdje živi i stvara. Neoavangardist, sedamdesetih godina član Grupe šestorice, jedno je od najznačajnijih autora naše konceptualne umjetnosti. U svome radu nerijetko se kreće granicama vizualne umjetnosti i poezije. Autor je niza izložbi i knjiga: Nadkomunistički crteži. Zagreb: samizdat, 1983., Imajte me: predpoezija – poezija – postpoezija. Kranj: Ap-art, 1995., Akcije pisanja: bol u tekstu: 1977. – 1996. Naklada MD: SCCA-Zagreb, 1997., Volim čitati poeziju: sram me je što moram pisati pjesme. Zagreb: Naklada MD, 2001., Neprilagođeni: eseji iz likovnosti. Zagreb: Matica hrvatska, 2005., Pazi oštri tekstovi. Zagreb: Horetzky, 2005., Predpoezija. Zagreb: Hrvatsko društvo pisaca, 2006., Poezija se piše poniznošću: autorov izbor pjesma iz 2001. – 2010. Zagreb: Društvo hrvatskih književnika, 2010., Sonetomanija. Zagreb: DAF, 2014., Pripremanje za poeziju: artyoga. Zagreb: Algoritam, 2015., Bježanje od poezije: alati praznine. Beograd: Orion art, 2017.
*Prikazani radovi-objekti vlasništvo su Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, Zagreb i objavljuju se uz dozvolu muzeja.
Tekst je dio programa „Intermedijski transferi: Književnost & vizualne umjetnosti“ i financiran je sredstvima Grada Zagreba. Pročitajte druge tekstove iz istog serijala.
