Eseji Dubravke Ugrešić
Dvije godine nakon što je Dubravka Ugrešić preminula, njenim knjigama vraća me splet slučajnosti. Nedavno su mi ponudili da napišem natuknicu o njoj za jedan domaći leksikon. Istodobno, sastavljam esej za zbornik radova koji će izići na engleskom. Pripremam i izlaganje za beogradsku naučnu konferenciju, želim govoriti o putanjama izmještenosti i autorske hrabrosti Ugrešić i Lane Bastašić… A možda ipak nije stvar slučaja? Na zagrebačkom Filozofskom, uostalom, održan je krajem prošle godine znanstveni kolokvij „Poduplani autorski štep. Dubravka Ugrešić od postmoderne do postsocijalizma“, draga kolegica i sveučilišna profesorica priča mi nedavno o studiji koju će posvetiti Dubravki, u Splitu Ivica Buljan upravo postavlja predstavu po romanu Lisica… Čini mi se, hoću reći, da nas tek čeka najveći val postumne recepcije našeg valjda najvažnijeg književnog opusa s prijeloma stoljeća. I zamišljam potom autoričin ironični ton kojim bi sama komentirala ovaj naš entuzijazam, probuđen sada kada nje više nema.
U fokusu su mi knjige eseja: ponovno čitam Američki fikcionar, Kulturu laži, Zabranjeno čitanje, Napad na minibar, Europu u sepiji (zašto je u naslovu odabrala „Europu“, ako u tekstu koristi „Evropu“?) i ostale zbirke. Ponovno mi virtuoznost kompozicije, zaigrana montaža anegdotalnih crtica i ambiciozne dijagnostike vremena, ironija i erudicija izbijaju dah. I hrabrost, naravno: ta luda ustrajnost u tome da se vlastito sjećanje ne žrtvuje prepariranoj kolektivnoj istini. Ovih dana opet su glave podigli najmračniji revizionisti, vjerojatno vam se od fašistoidne kiseline grči želudac. Lijek su – provjerio sam – stranice koje je napisala Dubravka Ugrešić.
Ponovno mi, doduše, smeta i kulturni elitizam koji je, čini mi se, postajao sve izraženiji u novijim knjigama. Na jednom mjestu Ugrešić će Severinu, ženu nad čijom je ukradenom kućnom snimkom slinila cijela nacija u doba prije nego što smo usvojili smisao i značenje termina non-consensual, opisati kao našu „pjevačicu i porno-glumicu“. Ružno, netočno, nepotrebno. Ali također i, valjda, nekakav znak vremena.
Okupira me, dalje, pitanje Dubravkine književne pripadnosti. Hrvatska kultura, koja ju je prije 30 i nešto godina odbacila i koju je sama spremno napustila, sada je prisvaja kao da se ništa nije dogodilo: ni hajka na „Vještice iz Rija“, ni prijetnje, ni egzil, ni medijsko prešućivanje, ni sve one povijesti književnosti uglednih naših akademika – Dubravka Jelčića, Krešimira Nemeca, Slobodana Prosperova Novaka – u kojima stoji da njeni tekstovi i nisu toliko dobri koliko ih se hvalilo, a da su joj politički stavovi bili bezrazložno zaoštreni. Kada se iz hrvatske književnosti izmjestila u ono što se uobičajeno naziva prostorom transnacionalne literature, na ulazu u svjetsku književnu republiku dočekali su je međutim gatekeeperi – kritičari, urednici, literarni agenti – nalijepivši joj, u ciničnom obratu sudbine, etiketu „hrvatske spisateljice“. Oko toga postoji li nešto poput postjugoslavenske književnosti većina će se teško složiti, ali ako postoji – a rekao bih da je još uvijek živahna – onda treba upamtiti i to da na samom njenom početku stoji upravo Dubravka: prva koja je, u Kulturi laži, za sebe napisala da je „postjugoslavenka“. Ali opet, pisala je i tome kako nikamo i nikome ne pripada, osim svojim čitateljicama i čitaocima.
I tako dalje, i tako dalje: kamo god da je pokušamo smjestiti, iz njenih tekstova stršat će viškovi. Rečenice, stavovi i književni postupci koji ostaju neukrotivi. I to je dobro. Književnost Dubravke Ugrešić ne da se disciplinirati. Razlog više da je čitamo u danima novog propisivanja kolektivnih istina.
Ponovno mi virtuoznost kompozicije, zaigrana montaža anegdotalnih crtica i ambiciozne dijagnostike vremena, ironija i erudicija izbijaju dah. I hrabrost, naravno: ta luda ustrajnost u tome da se vlastito sjećanje ne žrtvuje prepariranoj kolektivnoj istini. Ovih dana opet su glave podigli najmračniji revizionisti, vjerojatno vam se od fašistoidne kiseline grči želudac. Lijek su – provjerio sam – stranice koje je napisala Dubravka Ugrešić
Je suis Toni
Feministički angažman Dubravke Ugrešić bio je istovremeno drzak i zaigran, strastven i duhovit, a danas se tim tragovima – svaka na svoj način – kreću brojne domaće autorice mlađih generacija. Rumena Bužarovska po mnogo čemu odudara od lokalnih literarnih strujanja, njen je senzibilitet izgrađen uglavnom na narativnoj ekonomiji angloameričkih autora, a ipak je – nema dileme – naša. Eno vam svi njeni naslovi prevedeni na hrvatski (dobro, osim debitantskih Žvrljotina), eno vam predstava Moj muž u Zagrebačkom kazalištu mladih, eno vam uostalom i sama Rumena koja svako malo gostuje na hrvatskim festivalima. Tako je i roman Toni objavljen kod nas vrlo brzo nakon makedonskog originala, a ja sam požurio da ga pročitam. Inače, kod Bužarovske me sve vrijeme oduševljava to kako autorski raste iz knjige u knjigu: svaka nova zbirka priča joj je za nekoliko nijansi zrelija i promišljenija od prethodne. Ako ih čitate u kronološkom nizu, naprosto vidite da te tekstove piše netko tko temeljito radi na svom autorskom glasu. Toni joj je, međutim, prvi roman. I baš zato sam ga otvorio s čitalačkom tremom. Kako će se Rumena snaći u novom žanru? I to onom „pravom“, „ozbiljnom“, jer znamo kakva je specifična težina romana kod nas danas: lako je napisati kratku priču ili esejčić, ali ajde da te vidimo na 200 plus stranica…
Okej, da više ne gnjavim, mi koji smo vidjeli možemo potvrditi: Bužarovska je opet nadmašila sebe. Toni zabavlja, rastužuje i zbunjuje na sasvim neočekivane načine. S jedne strane, ovo je očito satira, a naslovni lik, ocvali skopski mačo roker, hodajuća je karikatura: tipični samoživi balkanski muškarac iz generacije koja se trenutno deblja i ćelavi, ali i dalje nosi starke. Egotriper i mamin sin, lokalni Petar Pan kraj kojeg nijedna Wendy ne može doći do riječi, ponosan na svoj fantastični muzički ukus izbrušen kasnih sedamdesetih, kontinuirano oduševljen vlastitom inteligencijom. Znate o kome se radi, poznajete više takvih. A onda, s druge strane, u Toniju nema ničeg karikaturalnog: sve smo te rečenice već čuli, takve smo likove dobro upoznali. Pa još s treće strane – ako imate tu beskrajnu sreću da ovaj roman čitate kao muškarac – prije ili kasnije se spotaknete na neku Tonijevu izjavu ili gestu koja, nema sumnje, pripada vama. Pa se malo nasmijete, pa se malo više posramite, pa se možda čak i naljutite. Jer šta fali Jamesonu? Zar to nije dobar viski? I kad sam neki dan na sastanku uredništva Kritike-HDP par puta upao u riječ Ani – sve dok me nije upozorila – zar to nije bilo samo zato što sam strastven oko književnih pitanja? I zar nije općepoznata stvar da je „Berlinska trilogija“ ono najbolje od Bowieja? Pravda za Tonija!
A ukoliko imate tu nesreću da ovaj roman čitate kao čitateljica, onda vam valjda preostaje samo da uživate u tome kako Bužarovska balansira između karikature koja je stvarna i stvarnosti koja je karikaturalna, između satire i zbilje, između sažaljenja i gađenja koje Toni izaziva, a da pritom i dalje ostaje smiješan…
Ako vam je, drage čitateljice, bilo šta od ovoga promaklo, javite se, naravno.
Sve ću vam objasniti.
Kod Bužarovske me sve vrijeme oduševljava to kako autorski raste iz knjige u knjigu: svaka nova zbirka priča joj je za nekoliko nijansi zrelija i promišljenija od prethodne. Ako ih čitate u kronološkom nizu, naprosto vidite da te tekstove piše netko tko temeljito radi na svom autorskom glasu. Toni joj je, međutim, prvi roman. I baš zato sam ga otvorio s čitalačkom tremom
Priča o pornu
Za kraj – i za našeg Tonija – pornografija. Svrbi me i izaziva u posljednje vrijeme pornografska literatura, valjda najprezreniji među književnim žanrovima. Čak su i erotsku umjetnost smislili, čini mi se, samo da bi mogli reći da postoji još nešto što je bolje od pornografije. Koliko napregnutog moralizma, koliko estetskih osuda iz visokog rakursa dobrog ukusa, koliko se samo teoretičara potrudilo da nam na različite načine objasni po čemu je sve pornografska književnost defektna i isprazna. Theodor Adorno – on mi, evo, prvi pada na pamet – protumačio je da je problem u tome što pornografija ne zadovoljava staro Aristotelovo načelo priče koja treba imati početak, sredinu i kraj. I šta da mu kažeš na to? Osim da je stvarno zaslužio onaj mem, znate na koji mislim.
Doduše, bacite li se na pornografsku literaturu obilazeći lokalne adrese, teško je pornografiju braniti od kritike. Nedavno sam tako što čitao, što listao antologiju hrvatske erotske i pornografske proze XXX files iz 2002. godine i… jao. Kako je sve to pretenciozno, kako dosadno. Ili zabrinjavajuće neimaginativno, ili izaziva susramlje pokušajima seksualne transgresije. Uz poneku pozitivnu iznimku – meni to recimo iz različitih razloga ostaje Ivan Kušan i njegovih 100 najvećih rupa iz 1992. godine – sve što hrvatska pornografija uspijeva učiniti jeste da vas natjera da što prije potražite pornografiju koja nije hrvatska.
I eto me, tako, nazad kod dobrog starog Georgesa Bataillea. Njegova Priča o oku (1928.) je, naravno, remek-djelo. Zdjelica mlijeka za mačku koja će na početku priče poslužiti u druge svrhe, a onda: meko kuhana jaja ugurana u različite tjelesne otvore, sado-mazohističke orgije, suicid nevine djevojčice, seks pred njenog mrtvog tijela, ogoljeni testisi bika koji je upravo ubio matadora, sakaćenje, orgazmi i krv, obline predmeta, tijela u oblinama, masturbacija za vrijeme crkvene ispovijedi, svećenik koji svršava… Blistava, moćna, sumanuta literatura. Ima čak i početak, sredinu i kraj.
Pošto ne znam francuski, a od pornografije na hrvatskom mi titra lijevo oko, Bataillea sam ovog puta čitao u engleskom prijevodu, što znači da je bio opremljen esejima Rolanda Barthesa i Susan Sontag. Barthes je početkom šezdesetih još uvijek strukturalistički dosadnjikav, ali zato je Sontag itekako stalo da pornografski žanr spasi od moralizma i vječnih estetskih prigovora. I u tome je zanimljiva.
A ja se nakon magičnog Bataillea planiram vratiti sve do najvećeg majstora, prekrasnog monstruma de Sadea, ali o tome možda u nekom drugom dnevniku čitanja…
