(1) Groblje. Sotonski tango (encore). Prije dvije zime, DK mi ga je stavio u ruke i pitao imam li mađarsko korijenje. „Šteta, Mađari imaju najbolje pisce, sigurno bi bolje pisala.“ (Je li to rekao ili sam umislila?) U džep sam spremila dvije otpale glave patuljastih krizantema. (2) Zainatila sam se da pročitam ili pročitam ponovno sve Krasznahorkaijevo prije Herschta. Čitati Krasznahorkaija je koračati mamurna u prevelikim čizmama kroz snijegom prokrvljeno blato dok nozdrve štipa maglen i čađav zrak od kakvoga mi bale posive. U isti mah kao da sam doma: melankolija, crni humor i prekopokoljensko sjećanje. Možda i imam neko blatnjavo mađarsko korijenje.
„Mrtvi su godinu i pol. Godinu i pol! To svi znaju! S time se ne šali. Nemojte nasjesti! To je naprosto klopka! Razumijete? Klopka!“ No Futaki ga više nije ni čuo; počeo je zakopčavati kaput. „Vidjet ćete, stvari će se srediti – utvrdi, dok je po njegovu samouvjerenu glasu bilo jasno kako je konačno odlučio. – Irimiás je – doda s osmijehom i stavi ruke na Schmidtova ramena – velik čarobnjak. Može izgraditi dvorac čak i od kravljih govana… ako hoće.“
(4) I stoje mi tako Lászli do uzglavlja, više snovolovke nego knjige. Otvorim-zatvorim, morat će pričekati jer studeno je vrijeme nagužvano i liježem izbezumljena; netom prije sna uguram samo paragraf knjige Deluxe: How Luxury Lost Its Luster Dane Thomas. U modnom novinarstvu, Deluxe ima status klasika; newyorkerovski pisana publicistika koja se bavi korjenitom promjenom u značenju i mehanizmima modnog i inog luksuza, od osnutka najznačajnijih modnih kuća pod imenima majstora zanata, do današnjih megakonglomerata vođenih isključivo zakonitostima suvremenog tržišta. Što bi rekli knjižno nadležni da vide s čime sam zamijenila novonobelovanog Mađara? Puno je elitizma na književnoj sceni, u kulturi i na ljevici, puno ironijskog odmaka i dezinfekcije u dodiru s masovnom kulturom, puno defanzivnog intelektualiziranja i implicitnog prijezira, teorijski posredovanog užitka, podsmijeha. I žulja me ta snishodljivost skrivena iza permisivne poze, taj manjak širine i samosvijesti, pa makar i samosvjesnog snobizma. Ne čini mi se da se omjeri zanimljivog i bezveznog bitno razlikuju promatra li se prostor visoke spram nevisoke kulture, čak su osjetno iritantniji flopovi među preuzetnom elitom.
Što bi rekli knjižno nadležni da vide s čime sam zamijenila novonobelovanog melankolika? Puno je elitizma na književnoj sceni, u kulturi i na ljevici, puno ironijskog odmaka i dezinfekcije u dodiru s masovnom kulturom, puno defanzivnog intelektualiziranja i implicitnog prijezira, teorijski posredovanog užitka, podsmijeha. I žulja me ta snishodljivost skrivena iza permisivne poze, taj manjak širine i samosvijesti, pa makar i samosvjesnog snobizma
(7) Za radioničko mentorstvo čitam roman Nesumjerljivi Raphaele Edelbauer. Roman Žena nije muškarac Etaf Rum dovršila sam prije koji tjedan uz priličan napor volje i bijesna na Pogačara koji je rekao da će to biti „dobra knjiga za tesati feminističku i postkolonijalnu kritiku“. Drugi put nek se sam teše. Moj pakao, to su tendenciozne srcedrapateljne obiteljske sage o „ženskom iskustvu“ (uz recimo šiške do obrva i trap), definitivno među najnepodnošljivijim inkarnacijama nominalno feministički angažirane književnosti, u ovom slučaju dodatno cringe s obzirom na implicitno uzdizanje zapadnjačkih sloboda naspram blikoistočnog turbopatrijarhata. (9) Nesumjerljivi mi marginalno bolje odgovaraju, utoliko što je roman smješten u uzbudljivo prostorvrijeme, dan prije početka Prvog svjetskog rata u Beču, i ima dvije lezbijke. Mimo toga mi ne drži pažnju. Srećom su radioničari s kojima radim na kritikama ovih knjiga strpljiviji i pametniji od mene, spremaju o njima fine slojevite tekstove. Ja pak u posljednje vrijeme čitajući prečesto razmišljam o tome kako je papir preskup, a očito nedovoljno skup. Raphaela je moje godište.
Malo zastrašen širinom ulice za koju nije znao kako je u vrevi zaprega i tramvaja prijeći, Hans se još jednom vratio u obližnji Resselov park. Ondje je u maloj drvenoj baraci sa zelenim krovom naručio pivo i gulaš.
(10) Cijeli dan po rukama sam premetala knjige i pakete knjiga, slagala i preslagivala sajamski štand. Nekako volim kad je književnost fizikalna. (12) Kupila sam na svom radnom štandu Ti sanjao si carstva Álvara Enriguea i Pynchonove rane priče sabrane u knjigu Slab učenik. Odokativno mi se dopadaju obje, a prevagnulo je povjerenje u prevoditeljice, Elu Varošanec Krsnik i Maju Tančik. Zasad znam samo da je Enrigueov roman nekakva sumanuta povijesna fikcija smještena u doba konkvistadora među nahuatlska plemena, a Slab učenik Pynchonova retrospektiva ranih radova, uz autokritički osvrt u predgovoru. Dade se štošta naučiti o početničkim greškama samo iz tog autometateksta, preporučam piscima univerzalno.
Samo za početak, eto, nisam uspio prepoznati da je problem koji muči glavnog protagonista dovoljno konkretan i zanimljiv da bi sam nosio priču. Pa sam tako očito imao dojam da moram nanijeti cijeli jedan dodatni premaz kišnih metafora i aluzija na „Pustu zemlju“ i Zbogom oružje. Radio sam pod geslom „Samo neka je književno!“, što je loš savjet koji sam osobno osmislio i zatim poslušao.
(13) Izašla je nova knjiga Elfriede Jelinek Osobni podaci u sasvim sigurno još jednom briljantnom prijevodu Helen Sinković i dugo nisam osjetila takav ushit što je nekome neka nova knjiga izašla – da sam kupovala samo jednu knjigu na ovom sajmu, nju bih kupila, ali kupila sam ih osam jer nemam osjećaj za mjeru niti kapacitete prosječne odrasle osobe za samokontrolu. Neću je ni pokušati sada čitati, čuvam Elfriede za siječanjsku prazninu, i jedva čekam.
Tako, idemo mi složiti moj životni put, glavno da ga ne moram prolaziti od početka, nego mogu preletjeti tih zadnjih nekoliko metara, radije ću se pritajiti nego da nešto utajim, utaja je postala nacionalni sport. Što je ovdje zaračunato, poslovni sastanak? Možda je istina, a možda i nije, recimo, dakle, da nije. Ako vi tako kažete, vjerojatno nije istina, koliko vas mi poznajemo, sigurno nije.
Prodala sam ljudima toliko novih Murakamija da mi dođe neugodno. Silno bih voljela čitajući Murakamija doživjeti što čitajući Murakamija dožive ljudi koji vole čitati Murakamija. Nažalost, njegov mi je stil toliko umobolno nepodnošljiv da mi izaziva nesrazmjerno snažne bjesove i depresivni recidiv. Kao da netko tko baš i ne voli književnost ispisuje opise svojih snova i fantazija na hiljadama stranica, i onda to objavi bez korekcija, a pritom je heteroseksualni muškarac. I svejedno ljudi dolaze na štand u rafalima po novu knjigu, sasvim sigurno suludu i maštovitu, i znaju nešto što ja ne znam, vide nešto što ne vidim.
Moj pakao, to su tendenciozne srcedrapateljne obiteljske sage o „ženskom iskustvu“ (uz recimo šiške do obrva i trap), definitivno među najnepodnošljivijim inkarnacijama nominalno feministički angažirane književnosti
(14) Brzoprolazni su sajamski dani i uvlači mi se nemir u kosti zajedno s prvom nesigurnom jesenjom studeni. Kupila sam Pogačarev Esej o noći i čitala ga u razbijenom mraku autobusne stanice na povratku kući. Vampiri, jeste li sretni? Sviđa mi se gust tekst, i tvrdi uvez fino liježe u šaku, vraća me u neku milu čitateljsku povijest. Voljela bih da je manje plastična ta imitlin korica, da manje sja i više guta. Godi mi noćni meandar Pogine misaone rijeke, mada kao da je malo starmal taj moj malostariji drug, kao da piše kroz teški tekst književne tradicije pa je glas malo promukao, baršunast, malo prašnjav. Lijep je ali kao da me ne gleda u oči. Tek sam počela pa možda griješim dušu, znam samo da tekst radi jer mi mozak uz njega mrmori, baca iskre i pucketa, i pitam se može li naša proza, kad je stvarno dobra, stvarno-stvarno dobra, biti posve od našeg vremena, nimalo prošivena klasicima s velikim k. Ili to znači znati književnost i jezik, napose književni jezik – zirkati preko ramena u književnost pisanu da traje, posuđivati i prenositi i koristiti negdašnje krojne arke čak i za vrlo suvremeno, uostalom sasvim osobno punjenje. Ali mora da je neodoljivo malo se zanijeti unatrag kad sam i sama stala tamburati na nekom anakronom jeziku literature, božesačuvaj. Kupila sam i Lokotarov Limited Edition, živo me zanima što će mi to pak napraviti kad mi se zavuče među sinapse, sigurno ima maestralnih priča drskih bradonja, mada možda previše priča. Ali tko brije brijača?
Dnevnik se valjda smije pisati koji dan u rikverc, pa nemoguće je događanja artikulirati, integrirati u iskustvo i kontekstualizirati istog časa. Moći izdvojiti vrijeme za dnevno pisanje jest povlastica. Pisanje je naknadna gesta, sova koja nije nužno Minervina, ali svejedno polijeće u sumrak.
Drag mi je načelno dnevnički ciklus koji Semezdin Mehmedinović uređuje za Buybook, iako se pitam kakav je to žanr kad pišeš dnevnik za knjižnu objavu, to bi se ipak kako drugačije trebalo zvati.
(15) Zirkala sam novog Karakaša, ali ne sviđa mi se omot od tanahnog papira i nečitljivi žuti tisak rastočenih rubova, sve kao da je probni primjerak pa se ne mogu nagovoriti da ga kupim. A malo sam i ljuta što mu je najavni fragment izišao na DHK-ovoj novoj književnoj stranici čiji je implicitni svjetonazorski i ideološki predznak udesno, kao zrcalna preslika našeg koji naginje ulijevo. Pritom nije problem u različitim smjerovima i rakursima iz kojih motrimo i razumijemo, problem je u življenoj praksi koju ti vektori aktiviraju, a koja dopirući zdesna uvijek podrazumijeva konzervativizam, nepomičnost, isključivost i hijerarhiju čiji je opresija konstitutivni dio. A s rastućim užasima sve nabildanije i stupidnije desnice u domaćem nam (uostalom i međunarodnom) društvenom i političkom životu, pomirljivost prema raznim razvodnjenim i naizgled bezazlenim inačicama desničarenja ili je zapanjujuće naivno, ili oportunistički licemjerno, ili pak oprez spreman trgovati vlastitim vrijednostima. A opet je živjeti i preživljavati ostajući posve u skladu sa svojim sustavom svjetonazorskih ideala ponekad nedostupna privilegija, a ponekad traži žrtvu koja urušava etičke postavke na nekoj drugoj osovini konstrukcije. S druge strane, kad nam određeni društveni ili mikrodruštveni narativi sugeriraju da je život u skladu s vlastitim vrijednostima luksuz – dakle onkraj potrebe i nužnosti – to je retorika koja samo potiče ili opravdava beskičmenjaštvo. Nije nevažno za koga radimo, na čijim štandovima fizikalimo, koga zastupamo, o kome i kako govorimo, pored koga sjedimo na panelima i u vijećima i na sjednicama, kada izlazimo iz prostorije, a kada ostajemo i ustajemo, i tko nam objavljuje knjige, a tko ih financira, koje nagrade prihvaćamo, što pritom (ne) kažemo, koliko riskiramo, koliko zaista riskiramo a što dobivamo kad o nečemu u određenom kontekstu progovaramo, a što prešućujemo. Samosvjesne transparentnosti radi, okej, možda je i moja frustracija anarhointroverta Sunčanikom na Suvremeniku više rastući osjećaj klaustrofobije i nezadovoljstva funkcionalnošću dijela društvenog i političkog života koji mi je svjetonazorski blizak, no što bi tehnikalija pojedinačnih suradnji na nekakvom bezličnom portalu srdaca zemlje i duševnih sladoledara nosila težinu. Uostalom, signalizaciju vrline na osnovu tuđih pojedinačnih gesti, o kojima ne znaju dovoljno, jašu samo pozeri i nasilnice u najglupljim i najgorim modusima društvenog angažmana i to samo kako bi ih iskoristili za alibi i diverziju. Postoje trenuci kad stvarima moramo pristupiti u apsolutima, ali u življenom životu češće su važne stvari tiše, slabije vidljive, i puno složenije nego što bi bilo ugodno.
S rastućim užasima sve nabildanije i stupidnije desnice u domaćem nam društvenom i političkom životu, pomirljivost prema raznim razvodnjenim i naizgled bezazlenim inačicama desničarenja ili je zapanjujuće naivno, ili oportunistički licemjerno, ili pak oprez spreman trgovati vlastitim vrijednostima
(16) Pakirala knjige u kutije, slagala i grupirala i namještala hrbat uz hrbat, uvijek samo horizontalno. Koliko će ti silni ljudi koji su kupili te silne knjige tih knjiga pročitati? Na svijetu je svega previše. Neka je anksiozna mušterija slučajno ostavila redak X*naxa na Murakamiju; dva je uzeo K, nekoliko sam podijelila kolegama, jedan sam popila da bude lakše zapakirati sajam. I pored knjiga, nedostaju mi knjige, zuji mi u ušima.
(20) Hoće li isteći mjesec prije negoli pročitam ijednu knjigu do kraja? Hoće. I neka, nema pomoći. Bojim se da mi raslojena knjižna struka rašiva užitak u tekstu, mada sada nije problem u žudnji, nego umoru i zamoru, toliko duboko usađenom u rožnice da me glavobolja ne napušta iz dana u dan. Kupila sam i Povijest tišine Alaina Corbina jer mi ju je MB preporučila u prolazu. Rekla je da sama nije bila u stanju ostati budna dok ju je čitala, i onda dodala da je to nešto za mene. Uglavnom spavam snom pravednice, ali me uvijek zanima što ljudi zamisle kad pomisle da mi neka knjiga pristaje.
Ako je dekor nijemi jezik duše, tišina je ta koja duši nameće svoju suptilnu sveprisutnost. Tišina je ta koja generira halo promatranog predmeta, tu „granicu u kojoj se biće preobražava u odsutnost“ i koja tad stvara „kao neku suptilnu vibraciju, tihu riječ“.
(22) Kupila sam na sajmu i knjigu Moda Katarine Nine Simončić. Veliko, lijepo, luksuzno udžbeničko izdanje o Povijesti odijevanja, mode i modnog dizajna primarno za studente i studentica TTF-a, ali dovoljno lijepo i pitko za širu modno zainteresiranu publiku. Veseli me samo je zirkati kako se presijava na kauču i čeka neradni vikend (možda dogodine). Mislim da me moda zanima sve više dijelom i zato što je književnoj sceni toliko daleka, zato što među tim sferama nema prirodne kompatibilnosti (što se uostalom i vidi, čast Karakaševom iznimnom osjećaju za osobni stil). Što sam dublje u književnoj sceni, to manje želim biti; manje želim pisati i manje mogu. Prostor u kojem sam nekoć bila sama s tekstom i jasno pratila polifoniju misli tuđih i vlastitih, sada je ispunjen ogorčenim žamorom izvana. Sve mi je mučnije žonglirati poslovima, sve teže održivo. Mislim da u jednom trenu svatko donosi odluku, ili se odluka donosi sama – čime će se baviti i što će biti kad odraste; pisac ili urednica, prevoditelj ili nakladnica, novinar ili kritičarka. I mada se može šmirati i kombinirati, što neki umiju spretnije od drugih, jedna stvar mora biti osnovna, primarna, i na sve ostalo baciti sjenu. Možda ne zauvijek i možda ne pretešku sjenu, ali čini mi se nemoguće balansirati ravnomjerno te poslove, od kojih svaki zahtijeva tako puno svega. I mislim da jedan od tih i takvih trenutaka odluke baš ovih dana traži da se s njime suočim. Uzimam u ruke ponovno Pogačara, listam.
Neki su ljudi u vlastitom životu kod kuće, pojedinci ostaju ondje trajno u gostima. Ni uz najbolju volju nije mi uspijevalo dokučiti kako su točno po tom pitanju stvari stajale sa mnom. Jasno mi je bilo tek da se, ovako ili onako, dobar dio tog života, poznatog kao i na prvi pogled sasvim mi stranog, odvija pod zamršenom egidom noći.
Događa se i meni pod egidom noći, ali ja tada samo sanjam. A između snova i književnosti poseban je odnos iritacije i privlačnosti koji nemam sada vremena i snage rastvarati. (29) Uzimam u ruke Krasznahorkaija da mi odagna šum iz glave, da se sjetim zašto čitam i pišem, zašto sam to ikad željela. Znam da je recept za katastrofu donositi odluke novogodišnje, ali ipak se uvjeravam da ću za dogodine posložiti stvari drugačije. Ne stižem dalje od koje rečenice, od rečenice koju sam već desetke puta pročitala. Onda ću ga radije propustiti dok čekam, glasi moto potpisan samo F.K. Nije mi problem propustiti, ali nemam strpljenja čekati. (30) Glavice krizantema posve su suhe i gotovo crne, mislim da znam što mi je činiti.
