Reality is a mistery and the everyday of things is the cloth we draw over it to mask its brightness and darkness.
(S. King, „N.“, iz zbirke priča Just after Sunset)
Na početku ovog eseja želim izraziti zahvalnost zbog već druge prilike za pisanje o autoru kojeg pomno pratim od tinejdžerskih dana, Stephenu Kingu. Osjećam veliku sreću zbog toga. I dok sam se u eseju o njegovoj knjizi O pisanju: Sjećanja na zanat (2000). osvrnula na savjete i greške na koje on odlično upozorava u pisanju, a koje mnogi od nas čine, ovdje ću pokušati pokazati na koji se način njegov fokus u tematskom smislu mijenja. Ili: što je za Kinga izvor straha bio nekada, a što je on sada?
Ovisnost i gubitak bližnjih
Nedavno sam naišla na novo izdanje jednog od njegovih ranijih romana, Cujo (Vorto Palabra, 2024, prijevod Petra Pugar), originalno objavljenog 1981. godine, a prije toga sam pročitala zbirku priča You Like it Darker (Scribner, 2024.), zasad neprevedenu.
Čini mi se da se kroz usporedbu ta dva djela može nešto reći o tome kako se njegovo pisanje razvilo i što mu (prvenstveno njemu, a zatim i čitateljima) sada izaziva strah koji nastoji prenijeti na nas. Ako je potrebna čvrsta poveznica između ove dvije knjige od kojih je jedna ipak roman, a druga zbirka kratkih priča, jedna od priča u zbirci, „Rattlesnakes”, direktan je nastavak romana Cujo. „Ovdje se mogu pronaći pravi dijamanti. ‘Rattlesnakes’ je nastavak Cuja za koji niste niti znali da vam treba.“
Ono zastrašujuće u vezi romana Cujo možda i nije lik pobješnjelog psa koji napada sve odreda te u velikom dijelu knjige maltretira ženu i dijete koji su pronašli zaklon u automobilu, koliko to da je autor za vrijeme rada na romanu bio toliko drogiran da se i ne sjeća da ga je napisao: „Postoji jedan roman, Cujo, za kojeg se jedva sjećam da sam ga napisao. Ne kažem to s ponosom ili sramom, samo s nejasnim osjećajem tuge i gubitka.”
Taj roman je svejedno jako dobro dočekan među kritikom i publikom, a često ga se čita kao metaforu za ovisnost: „Vratimo li se na roman Cujo, samo djelo jasno prikazuje stanje u kojem se King nalazio u to vrijeme, budući da je knjiga izravna metafora za ono što se događa nekome tko pati od ovisnosti. Za razliku od Kingovih drugih nadrealnijih zapleta, na psa ne utječu nadnaravne sile, nema vladinih zavjera niti vanzemaljaca. Samo priča o psu koji je postao loš.”
Fokus knjige King nije dakle stavio na nadnaravno, no također dokazuje da mu ono nije potrebno za stvaranje straha, što je već tada uvelike dokazalo njegovo majstorstvo. Također, pokazao je i svoje tadašnje najveće strahove: ovisnost i gubitak bližnjih zbog nje.
Ono zastrašujuće u vezi romana Cujo možda i nije lik pobješnjelog psa koji napada sve odreda te u velikom dijelu knjige maltretira ženu i dijete koji su pronašli zaklon u automobilu, koliko to da je autor za vrijeme rada na romanu bio toliko drogiran da se i ne sjeća da ga je napisao
Promjena fokusa
U zbirci priča You like it Darker svjedočimo tome koliko se od tih strahova odmaknuo, u međuvremenu sasvim otriježnjen. Iako je zbirka ponešto neujednačena s obzirom na razrađenost priča, od kojih su neke vrlo kratke i oslanjaju se na brzi i manje-više šokantan preokret, posljednje dvije, „The Dreamers“ i „The Answer Man“ možda spadaju i među njegova najbolja i najefektnija djela koja dodiruju naše najdublje strahove. „The Answer Man“ će nas, ako pratimo njegov rad, podsjetiti na zbirku priča Full Dark, no Stars iz 2010., preciznije priču „Fair Extension“. Sve tri su priče nezaboravne jer u njima King predstavlja novu dimenziju straha: što kada bismo imali uvid u budućnost, u ono nakon smrti ili što kada bismo pod opasnim uvjetima mogli produžiti vlastiti život?
King se za vrijeme romana Cujo još uvijek nije (barem ne u tolikoj mjeri) bavio pitanjima života i smrti uključujući strahove koji dolaze „iznutra“. Premda su osobna pitanja, primjerice nevjere, starenja i prolaznosti (kao i smrti) i te kako prisutna, prava opasnost ležala je u onome izvana: u čudovištima, nadnaravnom i prijetećem, koja obilježavaju čitavo to razdoblje njegovog stvaranja (primjerice Salem’s Lot, 1975., The Shining, 1977., The Stand, 1978., The Dead Zone, 1979., Pet Sematary, 1983., The Tommycnockers, 1987…). Iako – a s tim će se, vjerujem, složiti većina njegovih obožavatelja – ono nadnaravno i čudovišno nikada nije „samo“ vanjsko: ono „započinje“ u njegovim likovima, njihovim životnim situacijama i položaju u svijetu, a zatim se samo „grana“ na ono što je izvana. Najbolji primjer toga je svakako općepoznati roman It (1986.) u kojem je zli klaun samo produžena ruka dječjih strahova, onoga što se skuplja u njihovom nesvjesnom i zatim postvaruje.
No u zbirci You like it darker, a zapravo već i u zbirci priča Just after Sunset (2008., također bez prijevoda), njegov fokus se mijenja. I dalje su tu nadnaravni događaji i elementi, no oni ne stvaraju jezu u tolikoj mjeri u kolikoj je stvara neposredna blizina kraja ili, jednostavnije rečeno, smrti. I sam King je doživio različite situacije opasne po život. O saobraćajnoj nesreći koju je jedva preživio možda svjedoči roman Duma Key iz 2008., a ušao je i u starost te prava čudovišta više ne leže toliko u zlim silama koliko u onome što nas čeka nakon života. Fokus straha postaju tako starenje, bolest i smrt, a ono što je zanimljivo je da King o njima uspijeva pisati stvarajući u nama mnogo veću jezu negoli pišući o vampirima ili Langolijerima. Čini mi se da je to zato što su opasnosti kojih se sada dotiče univerzalne. Nećemo svi doživjeti poludjele automobile, demone i vanzemaljce (ako ih itko i doživi), ali svi ćemo, bez iznimke, doživjeti bolest i smrt bližnjih, kao i vlastiti kraj.
U zbirci You like it darker, a zapravo već i u zbirci priča Just after Sunset, njegov fokus se mijenja. I dalje su tu nadnaravni događaji i elementi, no oni ne stvaraju jezu u tolikoj mjeri u kolikoj je stvara neposredna blizina kraja ili, jednostavnije rečeno, smrti
Privilegij i tuga
I, što će se dogoditi nakon smrti? Hoćemo li ostati u nekom limbu, nesvjesni toga da nas više nema? Postoji li možda prolaz u neku drugu dimenziju? Možemo li se cjenkati oko termina i s kojim ishodom? Što ako nam snovi govore mnogo više nego smo mislili, što ako se stvarnost poigrava s nama na okrutan način, kao koprena koja skriva pravu istinu stvari? I što ako je slučajno razgrnemo? Hoćemo li se moći nositi s onim što smo nenamjerno otkrili ili ćemo jednostavno poludjeti?
Poznat je Kingov citat (na engleskom zvuči mnogo bolje nego na hrvatskom): „I recognize terror as the finest emotion and so I will try to terrorize the reader. But if I find that I cannot terrify, I will try to horrify, and if I find that I cannot horrify, I’ll go for the gross-out. I’m not proud.“ No, King zapravo ne mora ići na to da u nama izazove gađenje. Dapače, kako godine prolaze i kako se njegove teme mijenjaju, on izaziva mnogo više od straha. Sam strah možda postaje i sekundaran pred žalosti i tugom koju u nama izaziva prikazujući tijek nečijeg života, duboku usamljenost starosti i nemogućnost „vraćanja na staro“, ako pod tim podrazumijeva(mo) ono vitalno, motivirano, ono pred čime su godine akcije, doživljaja, otkrivanja i uzbuđenja, ne samo jednoličnost, nemoć i bol.
No, King također zna da je starenje i privilegij. Njegovi su likovi jaki. Izdržljivi. Ne mogu pobijediti smrt, ali i ne moraju. S demonima se nose mnogo bolje, postali su otporni, a čudovišta su pred njima postala slabija. Pisanje nije život, ali te ponekad može vratiti u život, rekao je King nakon spomenute nesreće i već godinama smo svjedoci istinitosti te izjave.
I ono što je možda najbitnije: Stephena Kinga čeka još mnogo godina. Još mnogo priča. Još mnogo nas, „stalnih čitatelja“, koji ćemo ga, sigurna sam, pratiti do kraja. I nakon toga. Jer ako itko svojom beskonačnom i beskompromisnom maštovitošću uspije proniknuti u ono što slijedi nakon, to će biti on.
