(…)
Uređaji za praćenje pokreta oka nerijetko uključuju i tehnologiju skeniranje šarenice. I ta tehnologija koristi nevidljivu infracrvenu svjetlost kako bi proizvela digitalne slike superiorne preciznosti u odnosu na slike proizvedene korištenjem prirodne svjetlosti. To je jedan od mnogih oblika biometrijske identifikacije koji se prodaju i primjenjuju diljem svijeta. Ljudska šarenica zadovoljava standardne značajke biometrijskog markera: univerzalnost (svatko je ima), trajnost (ne mijenja se tijekom života), jedinstvenost (svačija je drugačija), i pristupačnost (za snimanje). Korištenje šarenice zapravo je prvo predložio jedan od utemeljitelja biometrijskih procedura, pariški policijski službenik Alphonse Bertillon. U istraživačkom članku iz 1892., istaknuo je potencijalnu korisnost šarenice kao biomarkera, iako je bio svjestan da tadašnje tehnike za proizvodnju slika nisu bile adekvatne za taj zadatak.[1] Proizvodi za skeniranje šarenica postali su naširoko dostupni tek 1990-ih, a do 2016. je načinjeno preko milijardu slika.
Sve do vrlo nedavne prošlosti, vanjski dio oka, sa šarenicom kao najistaknutijim dijelom, imao je kulturno značenje kao definirajući moment ljudskih susreta licem u lice. Tisućama godina, šarenica je u mnogim različitim kulturama predstavljala prisutnost treperave kromatske živahnosti u tijelu, usporedive s prirodnim fenomenima poput dúge ili cvijeća. Međutim, za razliku od kratkoće trajanja dúge i prolaznosti cvijeća, šarenica je tu cijeli životni vijek. Pogled u oči drugoga uvijek znači i mogućnost bljeska dúginih boja, bilo da se radi o prijateljima, ljubavnicima ili strancima. Ni neprozirna ni transparentna, šarenica i njene neuhvatljive boje, na nježan način zapanjujuće, svojim svjetlucanjem upućuju na prisutnost nedostupnog misterija u središtu drugoga. Pored toga, šarenica je ta koja svojim steznim mišićima neprestano prilagođava veličinu zjenice kako bi kontrolirala količinu svjetlosti koja prodire u oko. Ritmički odgovara na razinu osvijetljenosti ili zatamnjenja svijeta. Usred fluktuacija svjetlosti, izgled šarenice, njena vodenasta poluprozirnost, odupire se kromatskoj stabilizaciji i modulira je. Koliko puta smo na nekome koga dobro poznajemo primijetili da mu se boja očiju mijenja pod različitim svjetlom? Čudesnost šarenice za promatrača je da nikad nije identična sama sa sobom: njene boje nisu statične pa ih se ne može ni posjedovati. Hegel je u svojim predavanjima o estetici komentirao singularni sjaj šarenice i izjavio da je nije moguće autentično umjetnički prikazati.
Švicarski zoolog Adolf Portmann ponudio je širi okvir za razmišljanje o boji šarenice. Odbacujući funkcionalistička objašnjenja na temelju prirodne selekcije, Portmann predlaže da „izgled svakog živog organizma služi fundamentalnoj svrsi: samoizražavanju ili samoprojekciji“.[4] Godine istraživanja dovele su ga do zapanjujuće hipoteze da je živi svijet, u svom beskrajnom bogatstvu boja i oblika, „dizajniran kako bi bio viđen“. Pišući u 1950-ima, kada pozitivističke pretpostavke o istraživanju prirode uglavnom nisu dovođene u pitanje, Portmann je tražio holističko razumijevanje osjetilne međupovezanosti živog planeta. Istovremeno, bio je jedan od rijetkih koji su kritizirali širenje vizualne nepismenosti do koje su doveli reprodukcijski mediji (poput National Geographica i televizijskih emisija o životinjama) i isključivo urbani životni stilovi, rezultirajući u distanci od ne-ljudskog životnog svijeta. Otuđenost naših osjetila od svijeta otad je neizmjerno pojačana sveprisutnošću kompjutorski generiranih slika svake vrste. Danas su nam, primjerice, lako dostupne povećane slike šarenice u visokoj rezoluciji, koje otkrivaju bezbrojne detalje koje u direktnom susretu nije moguće primijetiti – ali za većinu gledatelja postaju banalni kurioziteti, lišeni bilo čega što možemo iskusiti u živoj, međuljudskoj bliskosti.
Jedna sposobnost tehnologije praćenja oka je i prikupljanje podataka o tome koje boje i kombinacije boja i grafika najviše ili najmanje privlače pogled, informacijā koje se onda koristi u upravljanju percepcijom i reakcijama. Istraživanja odnosa boja i ponašanja, pogotovo u marketingu, nisu ništa novo, ali ono što se promijenilo je naša 24/7 uronjenost u kromatski okoliš ekranā i zaslonā. Sveprisutnost elektroluminiscencije osakatila je našu sposobnost ili čak motivaciju da vidimo, na pažljiv ili kontinuiran način, boje fizičke realnosti. Naviklost na sjaj digitalnih zaslona učinila je našu percepciju boja indiferentnom i neosjetljivom za delikatnu prolaznost živih okoliša. Desecima tisuća godina, ljudski život se odvijao oko kontinuiranih ritmova smjene dana i noći. Svako jutro je značilo ponovni procvat i povratak bojā u svijet nakon intervala Mjesecom ili zvijezdama osvijetljene tame. Međutim, noćna suspenzija bojā nije objektivna realnost. Fotoreceptori u našim očima, koji nam omogućuju da vidimo boje, ne funkcioniraju s malo svjetlosti, a čepićaste ćelije koje nam omogućuju da vidimo i u gotovo potpunoj tami neosjetljive su na boje. Puls beskrajnog smjenjivanja ponovne pojave bojā i zatamnjenja tako predstavlja iskustvo koje je specifično za odgovore naših tijela na dnevnu rotaciju Zemlje. Zato je sumrak oduvijek predstavljao jedinstven aspekt tih prijelaza iz dana u noć. Sumrak je interval koji povećava našu osjetljivost na prijelaz s izloženosti direktnom sunčevom zračenju na indirektnu i postepeno opadajuću osvijetljenost neba. To je vrijeme kada produbljivanje boja možemo osjećati svim čulima. Naš doživljaj boja povezan je s taktilnom osjetljivošću na promjene u zraku, na zvukove, mirise i tjelesnu svijest o tome da su i ptice, životinje i vegetacija na sličan način usklađene s tim dnevnim procesom. Tijekom tisuća godina predmodernosti i pretpovijesti, ono o čemu razmišljamo kao bojama nije bilo moguće odvojiti od te međuigre čula i od vitalne prisutnosti drugih koegzistirajućih oblika života.[5] Tek posljednjih nekoliko stotina godina, počevši na Zapadu, dogodila se redukcija boja na isključivo optičke karakteristike pa je postala moguća i fragmentarna predodžba o zalasku Sunca ili krajoliku kao odvojenom vizualnom spektaklu za distanciranog promatrača.
Izum umjetnih boja sredinom 19. stoljeća imao je dalekosežne posljedice. Nije slučajnost što je masovna proizvodnja vrlo profitabilnih sintetičkih boja u 1860-ima dovela do stvaranja kemijskih konglomerata, od IG Farbena i BASF-a do Dowa, Duponta i Sinopteca, koji već stotinjak godina oštećuju i uništavaju život na Zemlji. Industrijalizacija boja historijski je isprepletena s proizvodnjom plastike, herbicida, pesticida, polikloriranih bifanila, polivinilnog klorida, i bezbroj drugih spojeva koji su otrovali vodu, zrak, tlo i oceane. Vođena ekspanzijom robne proizvodnje i usponom masovne potrošnje, proliferacija umjetnih boja dio je obuhvatnijeg premještanja osjetilnog iskustva u domenu potreba i vrijednosti kapitalističke ekonomije. Sintetičke boje povezane su s tehnikama privlačenja pažnje, nutkanja i nagovaranja. Pišući oko 1900., sociolog Georg Simmel je primijetio da smo u uvjetima kada ništa nije izuzeto iz procesa monetizacije i pretvaranja u nešto razmjenjivo osuđeni na svijet kojemu su oduzete boje, na svijet lišen tkanja sačinjenog od trenutaka povišene vitalnosti i tihog ushita koji najčešće nastaju iz uzajamnosti i intimnosti. „Budući da se novac, zbog svoje bezbojnosti i indiferentnosti, nameće kao zajednički nazivnik svih vrijednosti, on postaje najstrašniji nivelator, on beznadno prošupljuje jezgru stvari, njihovu osobitost, njihovu specifičnu vrijednost, njihovu neusporedivost.“[6]
Simmelova lucidna karakterizacija ostaje relevantna i za našu sadašnjost, u kojoj smo obavijeni algoritmičkom ništavnošću elektroluminiscencije. Postali smo nesposobni neposredno registrirati fragilnu međupovezanost svih živih bića. Naša 24/7 interakcija s ekranima toliko nas je temeljito anestezirala da smo izgubili osjetilni kapacitet da same sebe doživljavamo kao sastavni dio matrice zemaljskog života.[7] Kao što su upozorili David Abram i drugi, izgubili smo tjelesno razumijevanje svijeta i njegovih ritmova i više nismo kinestetički uronjeni u žive okoliše.[8] Možda apstraktno žalimo za milijunima života i vrstama koje stradavaju i postaju suvišne u kapitalističkom razaranju ekosistema o kojima ovisimo, ali ipak i dalje ustrajavamo u svojim od tjelesnosti odvojenim online rutinama i u iluziji da internetski kompleks nije jedan od primarnih agenata katastrofe.
Mnogi vjeruju da bi nas najviše trebali brinuti intruzivni ciljevi biometrike koji krše naše pravo na privatnost. Međutim, trenutna halabuka oko „nadzornog kapitalizma“ trebala bi biti transparentna: njena meta nije kapitalizam, nego navodni ekscesi i prijestupi nakalemljeni na navodno fundamentalno popravljiv i neophodan sistem. To predstavlja skretanje kritike koje afirmira permanentnost i nužnost postojećih temeljnih odnosa. Intenziviranje naše anksioznosti oko online privatnosti, korporacijskog prikupljanja podataka ili prijetnji poput malware ili DoS napada, samo produbljuje našu vjernost logici društvene separacije i paranoidnim premisama o cyber sigurnosti. Mreža je intencionalno dizajnirana tako da na njoj ne može biti privatnosti za pojedince, a ipak se od nas traži da povjerujemo u to da će zakoni koji će je garantirati jednoga dana biti doneseni, da se trenutne zloupotrebe mogu suzbiti, da se možemo vratiti utješnoj fikciji o „našem“ internetu, koji u stvarnosti nikad nije postojao. Gura nas se sve dublje u identifikaciju naših podataka, naše povijest pretraživanja, naših passworda s nama samima. Zahtjevi za tajnošću, anonimizacijom, kriptiranjem i firewallima izobličavaju svaki aspekt naše online aktivnosti i podrivaju očuvanje demokratskih ili komunitarnih vrijednosti. Cyber sigurnost i zamorna beskonačnost updatea postaju normaliziranim dijelom svakodnevnog života. Jedna tvrtka za IT sigurnost svoje proizvode oglašava na sljedeći način: „Novi krajolik prijetnje koji svi nastanjujemo zahtijeva nultu razinu povjerenja. Sigurnost nulte razine povjerenja pretpostavlja da loši akteri postoje i unutar mreže i izvan nje. Povjerenje stoga mora biti potpuno izbačeno iz jednadžbe.“
Tekst je dio serijala „Književnost i tehnologija” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije. Druge tekstove iz serijala pročitajte na sljedećoj poveznici.
[1] Alphonse Bertillon, „Tableau des nuances de l’iris humain“, Bulletin de la Société d’Anthropologie de Paris, sv. 3, br. 1 (1892.): 384–7.
[2] Hanneke Grootenboer, Treasuring the Gaze: Intimate Visions in Late Eighteenth-Century Eye Miniatures, Chicago: University of Chicago Press, 2012.
[3] Paul Shepard, Man in the Landscape: A Historic View of the Esthetics of Nature, College Station: Texas A & M University Press, 1967., str. 20.
[4] Adolf Portmann, „The Seeing Eye“, Landscape: Magazine of Human Geography, sv. 9, br. 1 (1959.).
[5] Vidi Francisco Varela i dr., The Embodied Mind: Cognitive Experience and Human Experience, Cambridge, MA: MIT Press, 1993., str. 163.
[6] Georg Simmel, „Velegradovi i duhovni život“, u: Kontrapunkti kulture, ur. Vjeran Katunarić, prev. Kiril Miladinov, Zagreb: Naklada Jesenski i Turk / Hrvatsko sociološko društvo, 2001., str. 142.
[7] David Abram, The Spell of the Sensuous: Perception and Language in a More-Than-Human World, New York: Random House, 1997.
[8] Boaventura de Sousa Santos, The End of the Cognitive Empire, Durham: Duke University Press, 2018., str. 93.
