Portal za književnost i kritiku

Predratno stanje

Ruine SSSR-a i moguće eksplozije

Poznati ruski oporbeni komentator nekoliko mjeseci prije početka ruskog napada na Ukrajinu kritički je komentirao siječanjske nemire u Kazahstanu, zapaljivo stanje u bivšim zemljama SSSR-a te mehanizme vladanja koji uključuju diktatore, razne manipulacije i zastrašivanja. Njevzorove riječi o Kazahstanu ili pak o Finskoj i danas su aktualne
Odabrao i s ruskoga preveo Marko Stričević
Protesti na središnjem trgu u gradu Aktobe u Zapadnom Kazahstanu. 4. siječnja 2022. Izvor: Esetok
Protesti na središnjem trgu u gradu Aktobe u Zapadnom Kazahstanu. 4. siječnja 2022. Izvor: Esetok
Ne postoji vođa prosvjeda koji bi mogao dići politički motivirani ustanak. Pa ipak, apsolutno sve što režimi ovog tipa rade – u Rusiji, Kazahstanu, Bjelorusiji, svejedno – pretvara zemlju u opasnu eksplozivnu masu, i nema osiguranja od toga. Trijumf obamrlosti, upravo sadističkih nepravdi koje demonstrira režim prema ostatku ljudi koji žive u zemlji, podlaštvo, lažljive iznude, nesposobnost upravljanja… Svakim novim danom uvećavaju opasnost od eksplozije.

Kazaška politička noć

Kazaška noć, ah ta Kazaška noć… Podsjetila je stanare Kremlja da i oni žive u kućici od karata. A razlog zašto im kućica još uvijek stoji nipošto se ne krije u njenoj solidnosti, nego samo u tome što narod još nije na nju – puhnuo. Stoga je u Kremlju nastupila divlja panika; probaj si zamisliti kako se osjećaju ljudi koji su zaozbiljno povjerovali da su vječni, besmrtni, a sada su neočekivano zavirili u mrtvačnicu. I otkrivaju da su tamo već pripremljena hladna, željezna kolica. Kao i VIP metalni stolovi s imenima, mrtvački regali… To sigurno jako kvari raspoloženje i naprasno otrežnjuje. 

I sad, dok je Kremlj tako u šoku… Možda si primijetila da još nisu razradili informacijsku strategiju. Nastavljaju lupetati – te o plinu, te o neidentificiranim nemirima… No zatim će, naravno, krenuti provjerenim putem „američkih agenata“ i „upliva velikih novčanih suma u organizaciju protesta“. Ja bih im, naravno, dao strateški savjet da počnu pripovijedati kako je sve to skupa bilo napravljeno s ciljem da se izvrši pritisak na Putina pred važnim sastankom povodom ultimatuma NATO-u! To će biti  najuvjerljivije starčićima pred televizorima, nešto na što će si moći promumljati: „Ah dakle, u tom grmu leži zec!“

Što se, zapravo, dogodilo u Kazahstanu? Tamo je završila 1991. godina. Dogodilo se to ove noći, konačno se urušio sovok. Taj žalobni, tupi režim koji ne vodi nikamo, to sumorno, obesmišljeno životarenje u svojstvu dupeta svijeta, pri čemu dupe nije ni veliko – osigurava dobrobit i budalaste hirove tek vrlo malenom klanu, dok ostalih 28 milijuna ljudi predstavlja gnojivo kojim se dohranjuje i održava vječna mladost zastrašujuće, stare, zlobne tikve po imenu Nazarbajev.

A sve je bilo tako lako, tako jasno… Igra je bila jednostavna: sivilo, magla, bijeda, tjeskoba, utučenost, idiotske zabrane i tihe, podlačke represije… Pa nije li nam sve to poznato?

Pokazalo se, međutim, da nisu svi u Kazahstanu suglasni igrati priprostu ulogu gnojiva za Glavnu Tikvu. Zaključili su da je bilo dosta, pri čemu ti je jasno, Oljenka, da se tamo uopće ne radi o cijenama ukapljenog plina.

Radi se o nazarbajevštini, izopačenosti sistema koji je inače jako zabavan: zamisli jedan muzej, ali takav da u njemu direktora i cijenu ulaznica određuje mumija koja leži u vitrini na trećem katu. Upravo takav je politički model bio u Kazahstanu… Ta inkarnacija sovjetskog režimskog krkanluka u Nazarbajevu i Tokajevu – koji je jedan potpuno sivi, nejasni, stari momak za kojeg su po svemu sudeći nacrtali rezultate izbora. Tokajev je trebao biti „Zicprezident Funt“, onaj čija će glava, ako zatreba, ukrašavati pejzaž na kolcu.

No Kazahstanci su se pokazali kao fenomenalno pronicljiv narod, znatno pozorniji i oštroumniji od svih koje znamo i promatramo. Uvidjeli su da kurs po kojem ih namjerava voditi vlast znači samo jedan te isti beskonačni anus – točnije, beskrajno ogledalo anusa po kojemu se može vucarati vječno, sve do smrti. Jedino što možeš je cupkati, cupkati… Dok ne dospiješ na novu razinu neimaštine i beznađa. Ako odlučiš biti energičan – kretati se brže! optimističnije! vjerujući u sebe! – samo ćeš se prije naći u idućem šupku. 

Pronicljivost Kazaha omogućila im je da ne ponove greške iz Bjelorusije. Nikakvi prosvjedni balončići ni lampice. Odmah po zubima, bez ikakvih uvodnih deklaracija. Po zubima.

Ima jedan stari, njevzorovski aforizam koji kaže da je mirni prosvjed najgluplja forma pokornosti. Potvrdio se u kolovozu i rujnu u Bjelorusiji: ako si išao mahati balončićem, ako si skidao obuću prije nego što ćeš se popeti na klupu kako bi uzdignutom šakom zaprijetio predsjedničkoj palači, oni će te svejedno pronaći, izdvojiti i staviti u zatvor na deset godina, čim režim malo dođe k sebi i krene u lov. Uspjeh Kazaha sastoji se u tome što su shvatili da su oba ishoda guzica, ali je ova guzica barem ponosna i lijepa, a ona druga je otužna.

Sjećaš se, Oljenka, da sam svojedobno iz primjera Kirgistana izveo prilično točnu formulu o ponašanju policije, Nacionalne garde i OMON-a u takvim situacijama. Dakle, Policija je fenomenalno senzibilan organizam: ona već na 300 metara udaljenosti od buntovne gomile osjeća zašto ti ljudi dolaze. Ako dolaze dobiti batine – što smo vrlo često viđali u Rusiji, gdje su ljudi išli biti tučeni – policija u potpunosti udovoljava tom zahtjevu i mlati. No ako policija na 300 metara osjeti da gomila dolazi mlatiti nju – e, tu ona bez oklijevanja prelazi na stranu naroda: skidaju se kacige, odbacuju štitovi, kreće bratimljenje. Ili to, ili bježi.

Pokazalo se također da je u ovakvim situacijama odsustvo interneta kolosalna dobrobit za uspjeh ustanka! Kad su svi ti borčići, koji su s kauča mogli ratovati za Kazahstan po društvenim mrežama ostali bez interneta – istog trena su otprhnuli na ulicu jer doma više nisu imali što raditi, a vani se  događa nešto užasno zanimljivo. I tako se broj prosvjednika udeseterostručio.

To me vratilo u mladost. Prisjećam se ustanaka Spartaka, Wata Tylera, Stenke Razina… Internet apsolutno nije obavezan preduvjet uspješnog narodnog bunta.

Ima jedan njevzorovski aforizam koji kaže da je mirni prosvjed najgluplja forma pokornosti. Potvrdio se u kolovozu i rujnu u Bjelorusiji: ako si išao mahati balončićem, ako si skidao obuću prije nego što ćeš se popeti na klupu kako bi uzdignutom šakom zaprijetio predsjedničkoj palači, oni će te svejedno pronaći, izdvojiti i staviti u zatvor na deset godina, čim režim malo dođe k sebi i krene u lov

Olga Žuravljova[i]: Jedna nijansa, Aleksandre Gleboviču: sa zanimanjem sam usporedila demografsko stanje u Kazahstanu, Bjelorusiji i Rusiji. U Kazahstanu je postotak mladih muškaraca, do 25 godina, znatno viši nego u stanovništvu Rusije ili Bjelorusije. Demografska piramida izgleda malo drukčije. To također pomaže…

Da. Policija se ne pokorava zakonima. Ona se pokorava snazi. Tko posjeduje snagu, taj i zapovijeda policijom, OMON-om i armijom – to je također odmah bilo jasno i nije slučajno što Kazahstan nije ponovio nijednu bjelorusku grešku. Koliko znam, za jednu noć izbačeno je iz stroja 150 jedinica policijske tehnike, 50 oklopnih vozila, uz jako mnogo osakaćenih policajaca… Ukupno uzevši (ima tamo svakakvih ekscesa), policija je brzo shvatila na čijoj je strani snaga te je naglo zavoljela narod i odrekla se mantri o javnom redu, sigurnosti i ostalim tradicionalnim brbljarijama.

Kao i u Rusiji, vlast u Kazahstanu bira formu postojanja koja je njoj najzgodnija i najkomfornija. Silu koristi samo za a) obranu napljačkanog i b) komfornost prilikom pljačkanja. To se zove „čuvanje javnog reda“ i „borba protiv ekstremizma“. Situacija je kao jaje jajetu slična ruskoj, i to u Kazahstanu razumiju. Nije im slučajno borbeni poklič, uz „Šal, ket!“ („Odlazi, Stari!“), i „Resej, ket!“ („Odlazi, Rusijo!“). Oni shvaćaju gdje su glavni korijeni repe koja im je posisala zemlju.
Želje tih ljudi su shvatljive: oni naprosto sanjaju siguran život, i to sasvim asketski. Nema naginjanja prema raskoši, kultu zlatnih WC-a, ni onolike količine bezumnih, prostački luksuznih nekretnina koje probijaju sve poznate granice. Oni iskreno govore: “Želimo da bude kao u Danskoj ili Norveškoj, jednostavno, fino i čisto, normalno. To i da ne moraš stenjati pod samovoljom vladajućih, ni strepiti hoće li te sutra uhapsiti”.

 

*Emitirano na nezavisnom mediju Radio Eho Moskve, u emisiji „Njevzorovske srijede“, 5. siječnja 2022.

                                   
 

Putin i predsjednik Kazahstana, susret, veljača 2022.


 

40 bataljuna inozemnih terorista

Kao što se pokazalo, ne postoji nikakva Rusija. Ne postoji, također, nikakav Kazahstan. Ni Bjelorusije nema. Ono što postoji jesu razvaline SSSR-a i prikliješteni ljudi pod njima, te oni koji su se nekako izvukli i brže-bolje bježe što dalje dok ih nije opet zasulo. Problem je u tome što su ruine jako aktivne, još uvijek se sve odlama, trese i pada.

Pokopati pod sobom koga god, i više od toga – ruinama se to veoma sviđa: zatrpavati, sravniti sa zemljom, pritiskati, hrskati lubanjama… Ruine prizivaju u sjećanje svoju komsomolsku mladost, one čeznu za vremenima kad je u tupo siromaštvo i katastrofu bilo stjerano 300 milijuna ljudi.

Stoga smo dužni ustanoviti da su ruine SSSR-a sada otvorile sezonu lova na zemlje i države.

Kao i u Rusiji, vlast u Kazahstanu bira formu postojanja koja je njoj najzgodnija i najkomfornija. Silu koristi samo za a) obranu napljačkanog i b) komfornost prilikom pljačkanja. To se zove „čuvanje javnog reda“ i „borba protiv ekstremizma“

Kazahstanska događanja žestoko su sijevnula u mozgu Rusije. Nevolja je samo u tome što potonjeg ima toliko malo da ni sijevanje nije bilo osobito, no ipak su svi naučili mnogo toga zanimljivog: o sebi, zemlji, diktatorima… I dobili važne lekcije iz „elbasizma“[ii]. Ukratko – kada je kazahstanski narod, podivljavši od neimaštine, teškog beznađa, posvemašnje nedarovitosti i lopovluka svoje vlasti počeo pobjeđivati na ulici, mjesni je diktator, jedan unikatni lažljivac i „skoro-pa-Elbasi“ Tokajev na sve  strane svijeta razglasio da je 20 tisuća inozemnih terorista nahrupilo u zemlju režući glave policajcima i silujući generale MVD-a i KGB-a. Zaustavimo se ovdje na minuticu: 20 tisuća, to je 40 bataljuna. Iz koje je to države u Kazahstan, a da ih nisu primijetili graničari, ušlo 40 bataljuna, Kasim-Žomart nije precizirao. Proktološke nalaze koji bi potvrdili seksualno nasilje nad generalima također nije priložio. I s odrezanim glavama se, kao što znate, kasni.

Svijet, kojem je bilo očigledno što se događa, stao je trljati sljepoočnice. A Putin? On se demonski podsmjehnuo i snažno fućnuo s dva prsta: spašavajući kolegu diktatora, okupio je i u kazašku dramu ubacio sve njemu pokorne sile – takozvani vojni savez ODKB**[iii].

Četrdeset bataljuna inozemnih terorista – nisu pronašli. Ne našavši bataljune, pristupili su njihovoj hitnoj likvidaciji. Kako se ne bi stvorio osjećaj da su morali badava pokretati avione i zaputiti se tako daleko, zapucali su po ridajućim kazaškim tetkama, šljakerima okupljenim poslije smjene u rudnicima urana, seoskim električarima i nekoliko djece u dobi od četiri do 11 godina. Znate već da dobro, staro pravilo čišćenja terena kaže da se, ako se puca u sve, prije ili kasnije može pogoditi i terorista.

Zapucavši te odnijevši blistavu pobjedu, pedantni ljudi krenuli su rješavati situaciju. Komisija ODKB-a se nakašljala, „Khm- Khm!“, i zamolila da joj se pokažu odsječene glave policajaca. No ustanovljeno je da su se potonji razišli po svojim kućama i da je zbog doživljenih ozljeda svim dekapitaciji podvrgnutim službenicima dodijeljen plaćeni jednomjesečni odmor. A kad se vrate u službu, čekaju ih nagradne policijske šubare, godišnje karte za bazen i ordeni.

Bili su ispitani i silovanju podvrgnuti generali. Oni su se sramežljivo smiješili, popravljali hlače i znakovito pokazivali očima jedan na drugog. Moralo se pristupiti ozbiljnije i proširiti istragu, ali i to je propalo: pokazalo se da su kazaški generali u navedenom smislu pretežito djevci. Ne svi, naravno, ali oni koji jesu izgubili djevičanstvo nisu bili žrtve analnih terorista, nego im se to dogodilo na korporativnim druženjima, maturalnim praznicima ili, dobrovoljno, u kasarnama vojnih i policijskih pododjela u koje su bivali raspoređeni. Jedino što se potvrdilo kao istina jest činjenica da su vrhovni „Elbasi“ Nazarbajev i pripadajući elbasići i elbasice napustili usplamtjeli Kazahstan i otišli se sunčati u svojim vilama.

Sve u svemu, mnogo se toga nije poklapalo. Da bi se opravdala intervencija ODKB-a, svi oni avioni, artiljerija, raznorazne desantne jedinice… Bio je potreban nekakav, barem jedan jedini, trećerazredni terorist – da bi se svijetu moglo čvrstim i ozbiljnim tonom saopćiti tko je on i kako se spremao potkopati kazašku državnost.

Nastupili su razumljivi problemi, no i njih su riješili – ćopili su negdje preplašenog jazz pijanista iz Biškeka i mladog keramičkog obrtnika iz Samarkanda; pijanista su tukli svega tri sata, nakon čega je svim telekanalima svijeta priopćio da je specijalac službe vanjske sigurnosti, zlonamjerni plaćeni pogromaš kojem je za uništavanje Kazahstana 200 dolara isplatio direktor CIA-e lično. Uvjerljivost nije postigao. S mladim keramičarem bilo je malo bolje. Pošto su ga tukli cijelu noć, pred jutro je dao priznanje da on nije postavljač pločica na gastarbajterskom radu iz Samarkanda, nego uskrsnuli Osama bin Laden, kojem su čalma i mitraljez kojeg je skrivao u bradi ukradeni u prigradskom vlaku.

Baš sve se pokazalo kao fantazija isprepadanog Elbasi-Tokajeva. U suštini, to se u kaznenom zakonu naziva lažnom uzbunom. Savez ODKB po ugovoru nema pravo ići na obračune naroda s diktatorom; tu nikakvog napada iz inozemstva bilo nije (ne računamo li, naravno, keramičara i pijanista). Čak i po pravilima apsurdnog ODKB-a ovakav slučaj nalaže saveznicima-intervencionistima da sastave zapisnik protiv prevaranta Tokajeva, zatraže od Kazahstana naknadu troškova zbog lažne uzbune koja je izazvala naprasno i vrlo skupo prebacivanje vojski, a zatim da smotaju kablove, ukrcaju u avione svoje obojano željezo, desantnike i… Vozi nazad, odakle si došao.

Malo-pomalo sve se smiruje. One koji su pucali na djecu razumije se da nitko ne traži, jer nikoga ne mogu naći osim sebe samih. Goruće palače su pogasili kako su znali i umjeli, a ruski veleposlanik Borodavkin došao je pameti i ispuzao ispod podne lajsne, kamo ga je stjerala kazaška revolucija, da bi u duhu najboljih tradicija ruske lavrovske diplomacije poručio čovječanstvu da će mu zube izbiti, ako se slučajno usudi opet poslati u Kazahstan – 40 bataljuna terorista.

*Objavljeno 9. siječnja 2022. kao videokomentar “Napoval”.


 

Političko kresivo

Olga Žuravljova: Aleksandre Gleboviču, prvo što su svi napisali je da sada Putin sigurno neće ići po kazaškom putu, to jest, da neće prijeći na funkciju čelnika Savjeta sigurnosti, a na svojoj ostaviti nekog svog Tokajeva.

Aleksandar Njevzorov: Čujte, kad je o ovom slučaju riječ, mišljenje Vladimira Vladimiroviča neće zanimati nikog, jer se pokazalo da uspješan ustanak može detonirati apsolutno bilo kakva sitnica. Iskustvo pokazuje da sve to ne počinje iz politike i protesta, niti iz vatrene retorike – ono kad netko, razumiješ, stane na oklopno vozilo gnječeći vlastitu kapu… Sve počne radi nekakvog ušljivog ukapljenog plina. A onda se u hodu protest počinje odijevati u političko meso iz kojeg mu izrastaju vođe.

U Rusiji političko kresivo više ne radi. Ne postoji vođa prosvjeda koji bi mogao dići politički motivirani ustanak. Pa ipak, apsolutno sve što režimi ovog tipa rade – u Rusiji, Kazahstanu, Bjelorusiji, svejedno – pretvara zemlju u opasnu eksplozivnu masu, i nema osiguranja od toga. Onaj trijumf obamrlosti, upravo sadističkih nepravdi koje demonstrira režim prema ostatku ljudi koji žive u zemlji, podlaštvo, lažljive iznude, nesposobnost upravljanja… Svakim novim danom uvećavaju opasnost od eksplozije. Ako se ona doista dogodi, koliko god se krvi prolilo režim će biti jedini krivac, kao i u Kazahstanu. Narod, bilo koji, vrlo je teško dovesti do takvog stanja. Valja uložiti titanske napore kako bi se postiglo da ljudi na ulici iskašljavaju krv dok ruše sve pred sobom, i krivac za to je samo jedan – režim.

Kad je riječ o ustancima, mi ovdje još uvijek manje-više sjedimo, ali pritom drhtimo, jer ne shvaćamo što nas čeka u 2022. godini. Nije problem u tome što se Putin posvetio konspirologiji, idejama o Trećem Rimu, posebnom putu Rusije i svjetskome zlu kojem se ona ima suprotstaviti – nego što je za taj svoj hobi on spreman žrtvovati živote milijuna ljudi. On ni najmanje ne sumnja da ima pravo to činiti. Pritom vidimo da se intriga održava. Ako je u odnosu s Ukrajinom i bila moguća pozicija bivšeg muža, koji je bivšoj već bacio kiselinu u lice, već je izgazio čizmama i zabranio joj da se ponovno udaje – štoviše, zabranjuje da je itko prosi i pritom pravi scene divlje, nedolične ljubomore pred cijelim svijetom – s jednom pak Finskom takva točka sigurno neće proći. Finska je također nekoć bila jedna od žena Ruskog Imperija. No to je bilo vrlo davno i ona je u međuvremenu faktički pobijedila u sovjetsko-finskom ratu. Dovoljno je usporediti gubitke: koliko je ubijeno sovjetskih, a koliko finskih vojnika.

S Finskom tako neće ići. Uz to su odande – zasad ne čvrsto, još uvijek samo kao mogućnost, ali jako jasno – priopćili da: “S obzirom na reputaciju Rusije, na to da nas ona zastrašuje i da mi vjerujemo njenim prijetnjama, ne bi bilo loše ući u NATO”.

Nije problem u tome što se Putin posvetio konspirologiji, idejama o Trećem Rimu, posebnom putu Rusije i svjetskome zlu kojem se ona ima suprotstaviti – nego što je za taj svoj hobi on spreman žrtvovati živote milijuna ljudi. On ni najmanje ne sumnja da ima pravo to činiti

Promatrajući situaciju u kojoj pet država s nuklearnim oružjem, među kojima je i Rusija, zajednički govori o nedopustivosti njegove primjene, košmaru atomskog rata u kojem pobjednika neće biti i sve je to jednako užasno za sve… i gledajući kako u svemu tome sudjeluje Moskva, odmah sam se sjetio kad su ono lovili Andreja Čikatila, dugogodišnjeg serijskog ubojicu žena. Uz policiju je tada išla i dobrovoljačka narodna družina koja je sudjelovala u lovu na manijaka. Znate li tko je bio najžustriji dobrovoljac među njima, koji je fiksirao sumnjive prolaznike ispitivački se unoseći u svako lice? Pa sam gospodin Čikatilo. Koji se, kako se pokazalo, volio pridružiti dobrovoljačkim družinama u potrazi za odurnim čudovištem. Na tu me situaciju podsjetila prisutnost Moskve u antinuklearnom dokumentu.

Događa se povratak svih onih gadosti koje smo željeli nikada više ne vidjeti. Politički istrijebivši legalne konkurente koji su mu predstavljali normalan, kontrolirani štapin, režim je sam sebi zabio u stražnjicu cijeli kup detonirajućih štapina i nitko nema pojma kad bi se koji od njih mogao zapaliti. Čaša koju je Rusiji suđeno ispiti ima duplo dno, to jest, bit će je vrlo teško ispiti do dna.

*Iz radio emisije „Njevzorovske srijede“, 5. siječnja 2022.
 

Pročitajte i druge objavljene tekstove Aleksandra Njevzorova koje je odabrao i preveo za naš portal poznati novinar i reporter Marko Stričević: Skica rata i Pitanje plina.


[i] Olga Žuravljova je voditeljica i novinarka.
[ii] Elbasi – „Otac nacije”, ustavna doživotna titula Nursultana Nazarbajeva.
[iii] ODKB – „Organizacija dogovora o kolektivnoj bezbednosti”; vojni savez Rusije, Kazahstana, Kirgistana, Uzbekistana Bjelorusije i Armenije.


 

Aleksandar Glebovič Njevzorov (1958.) ruski je komentator, analitičar, polemičar i bivši političar. Uglavnom djeluje u radijskom mediju i formi podcasta.

Danas

Natječaj za izbor tri nova dramska teksta: Shadow Pandemic: Hidden Voices / Sjene pandemije: Skriveni glasovi

Zagrebačko kazalište mladih, Hrvatska, Slovensko narodno kazalište Maribor - Festival Boršnikovo srečanje, Slovenija, i Beogradsko dramsko kazalište, Srbija, kao partneri i producenti raspisuju: natječaj za izbor tri nova / neobjavljena dramska teksta u okviru kazališnog projekta Shadow Pandemic: Hidden Voices / Sjene pandemije: Skriveni glasovi. Rok predaje je 18. siječnja 2023. godine!

Natječaji Goethe instituta: prevođenje i književnost

Goethe-Institut promovira umjetnost i kulturu u svim područjima. Podržavaju profesionalce, ali i mlade i amatere u realizaciji projekata u zemlji i inozemstvu. To se odnosi i na grupe i na pojedince. Osim financiranja projekata i prijevoda, nude i stipendije, nagrade te istraživačke stipendije. Kriteriji financiranja, rok prijave i vrsta financiranja ovise o pojedinom natječaju, a trenutno otvorene natječaje iz područja književnosti možete naći dalje u tekstu

Objavljen javni poziv za dodjelu Nagrade za dramsko djelo „Marin Držić“ za 2022.

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske raspisalo je Javni poziv za dodjelu Nagrade za dramsko djelo „Marin Držić“ za 2022. godinu, na koji se mogu prijaviti autori s novim dramskim djelima na hrvatskom jeziku, a koja do objave odluke Stručnoga povjerenstva, nisu izvedena ni objavljena u bilo kojem obliku. Svaki autor može prijaviti jedno djelo neovisno o vrsti i tematici djela. Rok za slanje je 45 dana od objave poziva u Narodnim novinama

28. Sa(n)jam knjige u Istri

Dvadeset osmi Sa(n)jam knjige u Istri održava se od 25. studenog do 4. prosinca 2022. godine te će ugostiti inozemne goste, nagrađivane spisateljice, imati premijere s domaće i regionalne scene kao i program za djecu. Dalje o programu možete pročitati u nastavku

Izdvojeno

  • O(ko) književnosti
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

Skip to content