Friško razvedena sociologinja Enikő Börönd, iz obrazovane i dobro povezane budimske obitelji, u ljeto 1999. godine vraća se u rodni grad iz New Yorka. Ima dvojbe u vezi tog povratka, malo vjere u sunarodnjake. Smatra da će svojom zlobnom apatijom iz nje isisati i posljednji tračak ambicije i volje pa ih unaprijed, kao na sigurno mjesto, pretače u ideju svog budućeg kapitalnog djela evokativno naslovljenog – Bijeda Mađara (prema poznatoj sociološkoj studiji Pierrea Bourdieua i suradnika, Bijeda svijeta, 1993.). Bit će to, njezinim riječima, nešto kao akademski self-help. Studija mađarske etnoduše do vidljivosti kondenzirane kroz razgovore s raznim marginaliziranim skupinama, među koje, jasno, spadaju i žene. Zahvaljujući svom pedigreu, Enikő dobiva mjesto na jednom fakultetu, iako ne suviše prestižno, pa iz knjiga koje je dovukla iz SAD-a počinje predavati feminističku kritiku i nacionalizam, postavši pomalo kultnom figurom. Započinje i vezu s Tamásom Bogdánom, sveučilišnim profesorom provincijskog podrijetla koji je, iako i sam popularan među studentima, vječito nesiguran u svoju akademsku i životnu poziciju, oduvijek „drhtavo“ željan integracije u okoštali sustav. S čovjekom, dakle, kojeg prozire i u nekoj mjeri prezire.
Studentica Réka, s njime radno i osobno povezana, također je svjesna da joj je ovladavanje akademskim žargonom propusnica za privilegiranije miljee. „Žongliram izrazima kao što su ‘epistema’, ‘konačni rječnik’, znam i što je rizom, razmišljam o kultu sumnje i decentralizaciji subjekta, preispitujem samoidentičnu ličnost“, reći će, s osjetnom dozom dvostruko operativne ironije koja s jedne strane ukazuje na inherentnu pretencioznost istog tog vokabulara (bez obzira na intelektualnu virtuoznost koja se iza njega krije), a s druge i na Rékino nepovjerenje u njegove iskupljujuće moći. Barem kad je ona u pitanju. Autorica se od likova ipak ne odmiče pretjeranom satirom ili sarkazmom, već ih kompleksno oživljava. Čitavo nam vrijeme stoga djeluju sumnjivo poznato i blisko.
Pročitala sam u jednom razgovoru s vama da je vaš opsegom i sadržajem impresivan roman Magnetno brdo, ovjenčan Nagradom Europske unije za književnost, nastao po predlošku kratke priče o novogodišnjoj zabavi jedne sociologinje, iz vaše zbirke Boldogtalanság az Auróra-telepen (Nesreća u stambenom naselju Aurora, 2014.). Zašto ste baš tu priču odlučili proširiti u roman?
Dugo sam razmišljala o tome da napišem takozvani „sveučilišni roman“. Možda možemo Magnetno brdo smjestiti u ovu podžanrovsku ladicu, koja više-manje ne postoji u suvremenoj mađarskoj književnosti, iako su mnogi pisci, kao što je pretpostavljam slučaj i drugdje, studirali na sveučilištima, a dobar dio njih ondje i predaje. Govorimo o okruženju koje nam veoma oblikuje intelektualne horizonte, pa ipak imamo malo kritičke i/ili književne refleksije na tu temu, to jest, kako je s druge strane to okruženje oblikovano istim odnosima moći (seksizam je samo jedan od njih) kao i naš život općenito. Zato sam uvijek smatrala da bih temu kratke priče koju ste spomenuli, a koja sama po sebi vjerojatno ne iskače iz zbirke kao posebno bitna, voljela dalje istraživati i razraditi.
Metafora imobilnosti
Magnetno brdo iz naslova nalazi se u naselju Békásmegyer, na fizičkom i društvenom rubu Budimpešte. Tamošnje stanovništvo vjeruje da to brdo posjeduje magnetska svojstva, da ih neodoljivo privlači k njihovim korijenima, ne dopušta im da odlutaju predaleko. Prije svega ono je metafora. Protagonisti ovog romana pokušavaju se, više ili manje uspješno, otrgnuti kroz akademske karijere, drugi istražuju razne new age modalitete u pokušaju da nadiđu naslijeđene obrasce ponašanja i uvjerenja. Réka je ispočetka, barem se tako čini, na uzlaznoj putanji (karijerno, a možda i ljubavno), no ipak se konačno vrati u proleterski Békásmegyer, tj. onamo odakle je krenula. Koliko je društveno i/ili psihološki mobilno suvremeno mađarsko društvo?
Doista, to brdo može se smatrati metaforom imobilnosti, ili tek jednostavno – sudbine. Svega čemu ne možemo pobjeći. Istodobno zrači aurom familijarnosti i magije. Je li ta magija stvarna ili lažna? Mislim da je nemoguće reći. U Rékinu povratku kući ima nečeg tragičnog, pa ipak mislim da ga možemo posmatrati i iz drugog kuta. (Možda vrijedi spomenuti da je to bio jedan od aspekata ove knjige koji je privukao dosta kritike. Možda su čitatelji zaista navijali da Réka „pobjegne“, ali to se jednostavno nije dogodilo.) Mađarsko je društvo po tom pitanju moguće nalik drugim istočnoeuropskim zemljama, iako je očito da postoji neka vrsta mobilnosti. Naprimjer, kao prva generacija intelektualaca u svojoj obitelji, smatram se više-manje uspješnim primjerom, ali s druge strane, društvo u cjelini doima se poput divovske, nepokretne sante leda. Jasno je da nacionalistička, anti-intelektualna i segregacijska politika vlade pritom nije od pomoći. Naravno, Budimpešta kao prijestolnica još uvijek nudi slobodnije okruženje, no kvaka je u tome da ako dolazite od negdje drugdje, čak i ako je to neki drugi značajan mađarski grad, svakako će vam ovdje biti teže.
Mislim da se odgovor na pitanje zašto se Réka vrati odakle je krenula krije upravo u tome kako doživljavate roman u cjelosti – vrati li se zato što je magnetska privlačnost doma presnažna, ili se vrati zato što je ustvari već naučila ponešto o vanjskom svijetu (Budimpešti, akademiji itd.), i jednostavno odluči da nije vrijedno truda? Da joj se sve to ne sviđa, da nije za nju. Nisu li i ovo jednakovrijedne mogućnosti? Nisam sigurna, ali smatram – nadam se – da su obje ove interpretacije moguće. A što se tiče mog slučaja, pa, postoje doista neke sličnosti između mene i nje, iako ja iza sebe imam tri objavljene knjige, pa se ne osjećam kao da sam na početku. No ipak osjećam taj magnet.
Budimpešta kao prijestolnica još uvijek nudi slobodnije okruženje, no kvaka je u tome da ako dolazite od negdje drugdje, čak i ako je to neki drugi značajan mađarski grad, svakako će vam ovdje biti teže
Rečenice Magnetnog brda ujedno su galopirajuće i odmjereno strukturirane. Kako pišete? U izbojima pa kasnije polirate, ili uređujete u toku? Koliko vam je vremena trebalo da ga dovršite, kakva vrsta discipline?
Prilično sam spora autorica: moram sa sabrati, sjediti nekoliko sati i na kraju dana imat ću nešto između 500-1000 riječi. A nakon toga puno uređujem. Nema ničeg posebnog u načinu na koji radim; ovih dana, obično sjedim u svojoj kuhinji. S Magnetnim brdom bilo je malo komplicirano jer sam imala hrpu skica i bilješki, pa sam ih prvo trebala sakupiti i sortirati. Zatim je došlo samo pisanje. Bilo je prilično napeto pred kraj jer se bližio rok, ali držala sam se stroga rasporeda nekoliko tjedana pa sam ga uspjela završiti. Sve skupa, rad na njemu trajao je oko dvije godine.
Opsjedanje sumnjama
Ova je knjiga, na neke načine, također i metatekst, te knjiga o ženskom autorstvu i ženskim tekstovima. Bilo da se radi o znanstveno-esejističkom projektu profesorice Enikő, ili romanu prvijencu njezine tetke Zsóke, koji uspije dovršiti tek u nešto kasnijim godinama, ili pak Rékinu romanu u nastajanju, autorice ovih djela opsjeda sumnja, podliježu perfekcionizmu, nedostaje im potpore okoline itd., ali ipak ustraju u svojoj želji i naporima. Što nam možete reći o suvremenom mađarskom ženskom pisanju, akademskom i literarnom? Koji su vaši utjecaji i uzori, u Mađarskoj i izvan nje?
Bilo je podosta diskusije o rodnim ulogama u književnosti – mogu samo pohvaliti trud onih koji na sebe preuzmu teret organiziranja panela i pisanja eseja o ovim pitanjima, jer je problem ispod svega uvijek ozbiljniji nego što se na prvu čini. Naime, pravi problem ne tiče se reprezentacije ili činjenice da se autoricama manje dodjeljuju prestižne nagrade itd. Nalazi se u svim onim malim ili ponekad ne tako malim poteškoćama koje u velikoj mjeri ženama otežavaju kreativno izražavanje. S druge strane, ima to i pozitivnu stranu, jer kad te „opsjedaju sumnje“, kao što si to dobro istaknula, moguća je to prirodna i potrebna faza svakog kreativnog procesa. Barem mislim da je tako. Više samokritičnosti koristilo bi mnogim muškarcima u njihovim poetskim naporima. Ne samo da se ova pitanja danas više tematiziraju, nego nam se dogodio i velik porast odličnih kvalitetnih autorica. Usudim se reći da su najzanimljiviji prozaisti u Mađarskoj danas većinom, iako ne isključivo, žene.
A moji su književni uzori brojni i bilo bi teško izdvojiti neki poseban – možda s izuzetkom veličanstvene Virginije Woolf – ali spomenula bih dvije mađarske znanstvenice koje su imale veliki utjecaj na mene: Edit Zsadányi i Nóru Séllei, obje istaknute autorice sa širokom rasponom feminističkih i ostalih tema.
Da se nastavim na prethodno pitanje, vaši su ženski likovi i njihova kreativna stremljenja, dakle, dvoznačno prikazani. S jedne strane, nedostatak institucionalne potpore je stvaran, činjenica da su žene zna se ispriječiti prilikom terenskog rada ili potrage za prikladnim izdavačem za roman, recimo. No pokazujete nam i drugu stranu: njihov vlastiti nedostatak predanosti i empatije. Je li to način da se prokažu njihove isprike, ili su te žene ponutrile sistem koji ih ne želi vidjeti na pozicijama moći, sistem kojemu ne odgovara da se čuje i njihov glas?
Da moram birati između ove dvije mogućnosti, odabrala bih potonju – doista se radi o nekom obliku ponutrenja, iako moram dodati da svi ti likovi funkconiraju prilično različito, iako se kreću sličnim životnim putanjama. Pokušala sam prikazati širok raspon njihova ponašanja. Važno je i pitanje jesu li uopće simpatični. Čitatelji su neke likove doživjeli kao prilično gadne, dok su drugi imali malo više suosjećanja prema njima.
Najzanimljiviji prozaisti u Mađarskoj danas su većinom, iako ne isključivo, žene
Književnost je oblik emancipacije
U romanu kažete da se sve o položaju žena u nekoj zemlji može saznati iz književnih tekstova, a čak i više iz tamošnje književne kritike. Kako mađarska književna kritika tretira žene i općenito autore iz marginaliziranih grupa, ima li patroniziranja i pokušaja neutraliziranja? Tko su arbitri ukusa i zaslužnosti, tko odlučuje o literarnom kanonu? Kakva je bila recepcija Magnetnog brda u Mađarskoj?
Književnost je, ili barem to može biti, oblik emancipacije. U idealnom slučaju, književna kritika može pomoći artikulirati taj emancipatorski potencijal. No, književna kritika kao akademska disciplina također podliježe gorespomenutim mehanizmima moći. U slučaju moje zemlje, gdje su „rodni studiji“ jednostavno i brutalno izbrisani iz kurikuluma jednog od najznačajnijih sveučilišta, postoji opasnost da književna kritika sklizne natrag do stupnja na kojemu je bila u doba socijalizma, kad je ustvari i nije bilo: umjesto analize i kritike, imali smo politički motivirane osude ili odobravanja. Problem kanona je, pak, malo drugačiji s obzirom da je kanon nešto što se utvrđuje tokom duga perioda i uz pomoć mnogih faktora i aktera. Uvijek postoje sebični interesi, politika, sitne prepirke među autorima, a onda su tu i same knjige. Tko odlučuje i o čemu? Čitava stvar nalikuje krhkoj i nesaznatljivoj paukovoj mreži. To je, kao i sam svemir, jedan odveć složen sistem, tako da je najbolje što možemo, pretpostavljam, jednostavno pokušati biti najbolje u onom što radimo i ne izdati osnovne vrijednosti vlastitih profesija.
Zanimljivo je da recepcija Magnetnog brda nije bila toliko fokusirana na ova pitanja, već na neobičnu naraciju, svrhu navodno natprirodnih sila (samo Brdo) itd. Osobno mislim da je roman trebao ponuditi dobru studiju za proučavanje ovih pitanja, ali možda upravo zato što su bila toliko očita – jer se knjiga njima bavi expressis verbis – kritičari se, s nekim izuzecima, nisu osjećali dužnima ponovno ih postaviti.
Roman vrvi tulumima budimpeštanske inteligencije – stvaratelja javnog mnijenja. Njihovim ćaskanjima za raskošno postavljenim stolovima, tračem i spominjanjima gorućih društvenih pitanja, od imigracije do antisemitizma, Roma, porijekla i konačne sudbine postmodernizma, jačanja ultradesnice. Kakvo je stvarno stanje mađarske kulturne scene, i kakva vrsta istraživanja je omogućila njezin ovako živopisan prikaz? Pretpostavljam da je prilično pomoglo i to što ste studirali estetiku i sociologiju, specijalizirali se za etničke i manjinske studije.
Sva su ova pitanja naravno veoma prisutna u javnom diskursu, ali su – barem do nedavno – upadljivo izostajala iz suvremenih romana, koji se dosta bave problemima prošlog režima; najistaknutiji romani još su uvijek generacijske obiteljske priče ili više-manje fikcionalizirana djetinjstva. Pa da odgovorim na vaše pitanje, pisanje o ovim temama bilo je ustvari najlakši dio svega – samo sam se morala osvrnuti oko sebe. Možda ponešto iznenađuje da su drugi manje voljni dočarati ovu stranu naše svakodnevnice: iako, s druge strane, to ima smisla, jer je sadašnjicu, s obzirom da je u tijeku, uvijek najteže dokučiti.
#MeToo i ženska želja
Vaš roman povezuju s #MeToo pokretom. Kako je tekao njegov razvoj u Mađarskoj?
Imali smo svoje velike #MeToo priče koje su privukle dosta pažnje. Kao i drugdje u svijetu, to nije bilo lako, najblaže rečeno, i to ne samo za one koje su bili izravno pogođene i koje su javno o tome pričale, već i za sve one tisuće i moguće milijune drugih koje su barem jednom u životu iskusile nešto zbog čega se mogu povezati s temom zlostavljanja i lošeg tretiranja. Moram dodati da se trenutno ništa manje bolna strana ove priče tiče zlostavljanja koja su počinili članovi Katoličke crkve. Mnogo je takvih slučajeva, a do vrlo nedavno Crkva je sve u potpunosti poricala. Ne nadam se previše da se stvari mogu iznenada promijeniti nabolje, no imam povjerenje u one koje su skupile hrabrosti da progovore. Što god da su morale proći, barem će malo olakšati onima koje će doći nakon njih, pomoći im da se također zauzmu za sebe, da nas podsjete da određena djela imaju svoje posljedice.
Ljubav je u romanu tematizirana i kao želja za simboličkim nasiljem, a seks se dovodi u vezu s (patrijarhalnim) odnosima moći koje se kroz njega samo provode, čine još vidljivijima. Smatrate li da je #MeToo pokret možda i donekle negativno utjecao na način na koji gledamo na žensku želju? Je li je, riječima nekih kritičarki koje istovremeno naglašavaju njegovu apsolutnu važnost i nužnost, reduktivno sveo na pristanak, ženama tako opet dodijelio pasivnu ulogu i odškrinuo vrata novom tradicionalizmu?
Ova se pitanja već dugo postavljaju, a različiti valovi feminizma dali su na njih različite odgovore: prvo želiš osnažiti žene, a zatim – s tom osnaženošću – ponovno tražiš natrag pravo na ono što bi ranije bilo dehumanizirajuće a sad je opet prihvatljivo: naprimjer, kad vas traže da prihvatite prostituciju zato što mnoge prostitutke taj posao rade svojevoljno. Ili, kako kaže sporedan lik u filmu Sumrak: „Ali ja stvarno volim šoping!“ Kako možete proturječiti tomu? Zašto biste ovu osobu prosvjetljivali o kapitalističkoj/nihilističkoj/opresivnoj prirodi šopinga ako je ta osoba već prosvijetljena?
To su legitimne dvojbe, ali smatram da je poanta #MeToo pokreta da ukaže na uvijek prisutan osnovni problem. Nikad se ne radi samo o seksizmu (iako seksizam kao takav predstavlja problem), već o neprestanoj borbi za dominaciju, koja je inherentna u onom što zovemo conditio humana. No, da se vratim na vaše pitanje: odnosi moći zbog kojih žene pate ne bi se trebali ticati samo žena, nego svih. Prava manjina, prava žena i borba za ekološki scenarij u kojem se naš planet ne pretvara u hrpu smeća fundamentalno su povezana i trebala bi se promatrati holistički. Moramo razumjeti dublje društveno-kulturne strukture moći koje podrivaju mogućnost pravedna društva.
Uništavanje mađarskog intelektualnog života
U doba komunizma, u Mađarskoj se od žena očekivalo da se priključe tržištu rada (iako to nije značilo i potpunu emancipaciju), a trenutno se događa obrnuto – gura ih se u privatnu sferu raznim regulativama i ideološkim naputcima. Zapadni je feminizam u Mađarsku stigao kasnih 1980-ih, preko akademije. Protagonistica Enikő podsjeća me, među ostalima, i na poznatu figuru feminizma u Mađarskoj, Britanku Antoniju Burrows, koja je u stanu u centru Budimpešte osnovala feminističku knjižnicu, vrlo ugodno mjesto otvoreno svima, gdje se organiziraju i čitanja poezije i projekcije filmova. Koji su se sve utjecaji i uzori susreli u liku Enikő?
Moji likovi patchwork su različitih stvarnih osoba i dojmova. Nisam imala osobnu poveznicu s tom knjižnicom, no bila sam pod utjecajem priličnog broja feminističkih autorica na sveučilištu i izvan njega. Važnost rada Antonije Burrows i njezinih kolegica ne može se dovoljno naglasiti. Vjerujem u učinak tih stvari, ne samo u svom slučaju, nego i općenito. Moramo prihvatiti da je nemoguće procijeniti kakav će učinak one ustvari imati na društvo, ali vjerujem da su takve institucije prijeko potrebne.
Kako je zabrana rodnih studija 2018. od strane Orbanove vlade (uz argument da to ne može biti grana znanosti) i protjerivanje Centralnog europskog sveučilišta iz Budimpešte (u Beč) oblikovalo društveno-političku klimu u Mađarskoj?
Ono što se dogodilo CEU-u pokrenulo je ogroman protest, zapravo drugi po redu veličine u ovom desetljeću, ali nije uspio natjerati vladu da odustane od svoje odluke. Otkako se to dogodilo, već smo ušli u drugu fazu ovog procesa – sad se radi o tome da se državno-financirana sveučilišta privatiziraju, što zapravo znači da će umjesto profesionalaca neki lokalni lakaji odlučivati o svemu vezanom uz te institucije, možda narednih desetljeća. To se već dogodilo SZFE-u (Sveučilištu za kazalište i film), gdje su studenti mjesecima pružali herojski otpor, no na kraju su se – djelomično zbog okolnosti koje je uzrokovao koronavirus – morali predati. Institucija je trenutno u rasulu, čime je vladin projekt, iz određene perspektive, ustvari bio uspješan: osim postepena uništenja mađarskoga intelektualnog života, nikad ni nije bilo drugog cilja u svemu ovome.
Posljedice ovih procesa su goleme. Stotine tisuća Mađara napustilo je zemlju posljednjih godina, mnogi iz ekonomskih razloga, no mnogi su se na to odlučili iz niza drugih razloga, primjerice, jer ne žele odgajati djecu u ovom sistemu. Ono što još više otežava situaciju jest da nema jasne prekretnice na kojoj bismo mogli sa stopostotnom sigurnošću utvrditi: OK, to je to, dosta mi je. Većina nas je ipak ovdje rođena (ja sam iznimka, ali ovdje živim već 30 godina), imamo korijenje ovdje. Pa što da se radi? Valja spomenuti da oni koji bi imali sredstva i mogućnosti da se zauzmu za sebe i druge – mađarska inteligencija – u toliko mnogo prilika to ne čini. A kad netko dobije otkaz zbog političkih razloga, drugi je i više nego spreman zauzeti to mjesto. Sve u svemu, situacija nije bajna.
Stotine tisuća Mađara napustilo je zemlju posljednjih godina, mnogi iz ekonomskih razloga, no mnogi su se na to odlučili iz niza drugih razloga, primjerice, jer ne žele odgajati djecu u ovom sistemu
Debela žuta crta na cesti
Kako se Mađarska nosi s koronavirusom?
Kovid je već podijeljeno društvo još više podijelio. Trenutno smo drugi na svijetu u ovoj utrci sa smrću po broju žrtava s obzirom na populaciju, ali gledajući brojke, možemo reći da ćemo uskoro biti na vrhu – osim što je taj „vrh“ ustvari dno, tamni ponor u kojem leži već oko 25 000 leševa. Ispočetka su, iz nekog razloga, neki teoretičari kulture bili optimistični u vezi koronavirusa, mislili su da će „ujediniti čovječanstvo“ itd. Ako se to s vremenom i pokaže istinitim – iako je u ovoj točki to manje vjerojatno – Mađarska će, u tom slučaju, nažalost biti izvan tog čovječanstva. Mađarska je zemlja u slobodnom padu. Novinarima nije dozvoljeno ući u bolnice, pa većina javnosti ne zna ništa o onom što se događa unutra (zbog čega nisu ni svjesni stvarnog rizika ove bolesti). Kraj se nikako ne nazire i sa sigurnošću možemo reći da ćemo, čak i ako nas cjepivo spasi, biti tek na početku dugog puta oporavka – fizičkog, mentalnog i emocionalnog.
Urednica ste dječjih knjiga, pišete i za djecu i mlade. Je li to još uvijek industrija rodnih stereotipova, ili se situacija polako mijenja?
Vide se, naravno, neke promjene, ali kako ste i sami rekli, ova industrija (također) obiluje rodnim stereotipovima, a u nekim je aspektima čak i stroža nego neki drugi književni žanrovi. No, ima obećavajućih promjena kako dolaze novi izdavači i novi autori, odrasli u drugačijim okolnostima i, što je još važnije, oblikovani veoma različitim utjecajima. Ako usporedite dječje knjige danas i one otprije dvadeset godina, uočit ćete velike razlike. S druge strane, mnoge popularne dječje knjige i romani za mlade još uvijek su, u velikoj mjeri, konzervativni.
Roman je pun topografskih oznaka, često se spominju budimpeštanski trgovi i ulice. Réka u jednom trenutku odluči prehodati čitav grad, simbolično ga zauzeti. Kakva je vaša povezanost s gradom? Je li moguće biti flanerkom u Budimpešti?
Možda zvuči čudno, ali iako je Budimpešta popularna među turistima, manje je prijateljski nastrojena prema vlastitim građanima. Ima bolno malo zelenih površina, još manje javnih prostora, a čitava se infrastruktura vrti oko automobila – svjesna sam da je tako sa svim europskim prijestolnicama, ali neke od njih barem planiraju u drugom smjeru, poduzimaju neke kontramjere. Ovdje ne toliko. Najveća inovacija u zadnjih deset godina bila je uvođenje biciklističkih staza na Körút, najvažniju prometnicu u gradu, ali čak je i ovo uzrokovalo paniku i pobunu. Moram dodati da je sadašnji gradonačelnik liberalna osoba i ne slaže se s politikama trenutne mađarske vlade. Ovo je vjerojatno jedno od najvećih postignuća do danas: debela crta žute boje na toj cesti. Ne kažem to ironično, već da naglasim kako je teško išta promijeniti u ovom gradu, a kamoli u ovoj zemlji.
Postoje neka područja gdje je lijepo prošetati, ali mnoga jednostavno nisu idealna za takvo što, i ne nužno zato što osjećam da ondje nisam sigurna kao žena. Ne znam koliko je Budimpešta opasna u usporedbi s drugim glavnim gradovima. Naravno, s vremena na vrijeme dogode se grozote, ali nisam sigurna da je gore nego drugdje. Za mene su najveći problem automobili – pa ipak, nije li automobil jedna od voljenih metafora moderniteta, faličke i potentne muške svemoći?
