Kako se prelazi rijeka? Preko mosta – vlakom, autom, pješice. Tamo gdje mosta nema – trajektom, skelom ili lađom. Rijeka se može i preplivati – ovisi o rijeci i mogućnostima onog što želi stići na suprotnu stranu. Da bi se stiglo do druge obale romana-rijeke postoji samo jedan način – zaroniti u njegove (odnosno njene) vode s rizikom da vas struje odnesu tamo gdje niste planirali otići. Roman Zorana Ferića Dok prelaziš rijeku spada u romane-ponornice koji mogu odvući svoje čitatelje u mračne prostore koji se ne vide kad gledate njegovu prividno mirnu vodenu plohu. Prikaz tog djela trebao bi biti nešto poput skele koja dopušta sagledavanje ljepote te rijeke i ima istaknuta upozorenja na njezine virove – za slučaj ako bi se netko usudio krenuti u samostalnu plovidbu. Upozorenja su zapravo mamac za prave čitatelje tog djela – za one koje privlače dubine priče o prelascima rijeke.
Vodeno ogledalo Ljubavnika
Takvih sudbinskih prelazaka u najnovijem romanu Zorana Ferića ima više. Prvi od njih čeka već na ulasku u knjigu, u epigrafu – fragmentu iz romana Ljubavnik Marguerite Duras. Kad mlada junakinja prijelazi rijeku Mekong, počinje najvažniji prelazak u njezinom životu. Iz običnog autobusa za Saigon petnaestogodišnjakinja prelazi u crnu limuzinu – veliku poput sobe. Autobiografska priča francuske spisateljice o društveno neprihvatljivoj vezi malodobne bjelkinje i skoro dvostruko starijeg Kineza svojevrsno je vodeno ogledalo za ovaj Ferićev roman.
Šifru za uporabu ovog prvog epigrafa sadrži drugi – Borgesova priča čija je poanta „Sudbina voli ponavljanja, varijacije, simetrije“. Ferićeva knjiga o ljubavnoj vezi pisca koji je upravo napunio pedeset i treću i studentice kiparstva koja ima samo dvadeset i dvije (zapravo, dvadeset jednu i pol) mogla bi ponijeti naslov Ljubavnica prema istoj logici kojom se rukovodila autorica Ljubavnika – jer je to također priča o prelasku rijeka, ali ispričana iz muške perspektive. Međutim, ima i bitnih razlika: veza znatno starijeg muškarca i veoma mlade djevojke kod Duras nije nepoželjna zbog razlike u godinama, već zbog rasnih razloga: otac Kineza ne želi da se njegov sin oženi bjelkinjom, ima za njega vjerenicu – njezinu vršnjakinju. Kod Ferića, naprotiv, rasnih prepreka nema, ali zato ima generacijskih. Priča glavnih likova iz ova dva djela nije ista, vrijeme radnje i kulturološko tlo itekako se razlikuju, međutim, romane hrvatskog pisca i francuske spisateljice spajaju dubinske veze, jače od vanjskih, vidljivih na prvi pogled. To je „spajanje u jednom dahu ljubavi, smrti i pisma u nerazdvojivu cjelinu“ – karakteristika koju je dala stvaralaštvu Marguerite Duras njegova vrsna poznavateljica Ingrid Šafranek, najbolje karakterizira i Ferićevo djelo.
Rijeka je simbol čija je višeznačnost dobro poznata, a jedna od prvih asocijacija je svakako promjenljivost – ne ulazi se dvaput u istu rijeku. Ferić onim drugim Borgesovim epigrafom o smislu ponavljanja priče kao da se spori s tim aksiomom, ali ga svojim romanom potvrđuje – svaka je ljubavna priča neponovljiva. Kao ilustraciju varijacija koje voli sudbina, Borges bira priču o Cezaru – vojskovođi koji je nekad prešao rijeku, Rubikon. Vlastite Rubikone prelaze Ferićevi ja i ti, protagonisti romana, kao i likovi iz romana-prototeksta.
Dok prelaziš rijeku je roman-dijalog na više razina, od formalne do suštinske, zato priča o njemu podrazumijeva i osvrt na knjige s kojima Ferićevo djelo komunicira, prije svega, na Ljubavnika. Način pripovijedanja u svakom od tih djela objavljuje namjere pripovjedača: kod Marguerite Duras ja-forma, koja sugerira autentičnost autobiografije, smjenjuje se s objektivnim pripovijedanjem. Ja postaje ona, stvarajući distancu koja je već inače formirana vremenom – spisateljica objavljuje Ljubavnika u poznim godinama, kad je djevojka iz njezine uspomene – netko tko postoji samo u prošlosti. Ferić bira ja-oblik da bi ispisao ispovijest koja je upućena junakinji – koju on ispočetka vidi kao buduću uspomenu. Dok francuska spisateljica pripovijeda o sebi i drugima, Ferićev autofikcijski alter ego obraća se ljubavnici, pripovijedajući sebe. Dok ona prelazi rijeku.
Roman Zorana Ferića Dok prelaziš rijeku spada u romane-ponornice koji mogu odvući svoje čitatelje u mračne prostore koji se ne vide kad gledate njegovu prividno mirnu vodenu plohu
Poema i erotska autobiografija
A pisac u to vrijeme prelazi književne granice – granice žanra. Dok prelaziš rijeku Zorana Ferića, unatoč službenoj proznoj klasifikaciji, zapravo je lirski tekst, intimna lirika u proznom ruhu. Sam pisac u intervjuu za tjednik Express kaže da se radi o „konceptualnom postmodernom poetskom romanu” koji bi možda mogao nositi žanrovsku odrednicu “poema“. Pjesnička umjetnost je otišla najdalje u dočaravanju neizrecivoga, a ljubav i žudnja svakako spadaju u tu domenu. U knjizi imaju samo dvije pjesme koje se odmah prepoznaju kao takve; njezina pjesnička bit ostaje skrivena, ali se može osjetiti. Djelo Zorana Ferića ima također crte najčitanijih proznih žanrova sadašnjice – autobiografskih zapisa i erotskog romana. To je poema koja glumi roman, i priča o prelasku rijeke pod krinkom erotske autobiografije.
U predgovoru romanu Zašto sam vam lagala Julijana Matanović priča o svojim mladalačkim pokušajima pisanja dnevnika: istinito prikazivanje stvarnosti donijelo je autorici istog nevolje, dok se citiranje književnih tekstova, umjesto opisa vlastitih osjećanja, pokazalo veoma uspješnim. Namjera Zorana Ferića je mnogo složenija. Fluidni odnos između života i fikcije dopunjen je intertekstualnom komponentom koja čini dio biografije ja-pripovjedača.
I pored stvarnosnih znakova prepoznavanja koji imaju za cilj dodati romanu uvjerljivost autobiografije, čitanje književnih znakova pokazuje se kao najintrigantnije. U toj potrazi značajnu ulogu ima poglavlje „Jelena žena koje nema“. Pripovijetka koju je Andrić počeo pisati u mladosti, a objavio kao triptih tek 1962. godine, nosi jedinstveno preplitanje stvarnosti i sna o ženi. Ferićev junak boluje od dijabetesa, ali ga liječi pulmolog. U teškim trenucima osjeća bol u vrhu pluća kao da je tamo njegovo srce. Poznato je činjenica da je Andrić u mladosti bolovao od tuberkuloze. Dobro je znana i potraga za „stvarnom“ Jelenom, ženom koje nema koju desetljećima vode povjesničari književnosti. U Ferićevom romanu ovo se djelo spominje kao najdraža Andrićeva priča kad je junak imao šesnaest godina, i tu autopoetičku činjenicu valja upamtiti. Čitanje predstavlja veoma važan elemenat biografije.
Kao ilustraciju varijacija koje voli sudbina, Borges bira priču o Cezaru – vojskovođi koji je nekad prešao rijeku, Rubikon. Vlastite Rubikone prelaze Ferićevi ja i ti, protagonisti romana, kao i likovi iz romana-prototeksta
Ako prvi epigraf upućuje na Ljubavnika kao svojevrstan kamerton za čitanje Ferićevog romana-dijaloga, drugi epigraf daje ključ za njegove skrivene prostorije (postoje barem dva – autor i čitatelj ne moraju koristiti isti). Te će „odaje“ otkriti onaj tko iza priče o romansi sredovječnog pisca i studentice pokuša sagledati složenu arhitektoniku djela, umjetničku konstrukciju koja nosi roman. Zoran Ferić je napisao knjigu koja ne sliči na njega, poklonivši pri tome protagonistu činjenice iz vlastite biografije. Međutim, za razumijevanje romana-rijeke mnogo je važnije proučiti i pritoke koje se ulijevaju u njega i čine ga onim što jeste: punovodnim romanom-deltom.
U romanu Dok prelaziš rijeku intertekstualne veze funkcioniraju kako eksplicitno, tako i pritajeno – u skladu s karakterom veze protagonista koji ponekad javno ispoljavaju svoju strast, a ponekad odlaze tamo gdje mogu biti sami. U javne spada svakako veza s romanom Ljubavnik koja je najavljena (osim epigrafa) spominjanjem u tekstu romana, a možda i samim naslovom koji podsjeća na naslov pogovora hrvatskom prijevodu djela francuske književnice – „Priča o prelasku rijeke“ čija je autorica prevoditeljica te knjige.
Priča o imenu (a naslov je svojevrsno ime djela) jedna je od središnjih u romanima intertekstualnog prirječja ovog romana. U Ferićevoj knjizi imena se izbjegavaju, jer je riječ o tajnoj vezi „kulturne činjenice“ s djevojkom koja će to tek postati. Pretpostavila bih da bi čitatelji intimne autobiografije bili jako zainteresirani za ime junakinje, dok čitatelje autofikcijskog djela više zanima poetički smisao tog prešućivanja.
U Ljubavniku, kao i u Ferićevom romanu, imena junaka se ne spominju – što ne znači da ih likovi nemaju. Pripovjedačica u romanu Marguerite Duras sjeća se da su za vrijeme vođenja ljubavi ljubavnici izvikivali ime onog drugog. Za čitatelja su to ja (ona, mala) i on. U filmu koji je snimljen prema romanu (a čiji scenarij pisala i Marguerite Duras) oni su Mlada djevojka i Kinez. U romanu se spominje još jedan film Marguerite Duras – Hirošima, ljubavi moja – još jedna ljubavna priča različitih koja nema sretan kraj. Prešućivanje imena pak igra važnu ulogu u jednom drugom filmu koji se također spominje u Ferićevom romanu – Posljednjem tangu u Parizu, u kojem se protagonist, Amerikanac srednjih godina, zaljubljuje u mladu Parižanku. U orbiti Ferićevog djela nalazi se i film Vrtlog života (to signalizira naslov jednog od poglavlja American Beauty koji predstavlja originalni naslov tog filma). To su priče o strasti, najčešće zabranjenoj ili barem onoj koja sablažnjava „normalno“ društvo, i o smrti koja dolazi naglo i neočekivano za ubijenog i njegovog ubojicu – kao kraj ljubavi. „I tada smo bili kao u filmu“ – sjeća se pripovjedač za koga je ta umjetnost očito važna komponenta interteksta.
Male smrti i nova rođenja
Priča o transgresivnoj ljubavnoj vezi (kako se Ferićev roman najčešće najavljuje na sajtovima knjižara), stavljena je u kalup romana odgoja u kojem je život junaka predstavljen od rođenja do smrti (mada su oba događaja u ovom slučaju simbolične prirode). Radnja romana Dok prelaziš rijeku počinje rađanjem pripovjedača-protagoniste – u njegovoj pedeset i trećoj godini. Rađa ga u trenutku erotskog vrhunca njegova tridesetak godina mlađa ljubavnica. Tim novim rađanjem on postaje njezino dijete (mada se čitatelj navikao da je to uloga mlade curice u vezi sa starijim muškarcem). Godine života za Ferićevog junaka znaju promijeniti tok – nakon ponovnog „rađanja“ on, po četvrti put, ima šesnaest godina – postajući „vršnjak“ svojoj ljubavnici koja izgleda kao da ima šesnaest. Ona pak, mada ima dvadeset jednu i pol, ponekad izgleda kao da ima trideset (o promjeni lica žene zanimljivo svjedoči junakinja Ljubavnika). Matematika je čudna disciplina kad se umiješa metafora, takva tvrdnja pripovjedača vjerojatno bi se dopala junakinji Ljubavnika koja je htjela pisati knjige, dok ju je majka vidjela matematičarkom. Vrijeme se u Ferićevom romanu ne broji na uobičajen način: junakinja je mlađa od svog ljubavnika jednog Šimića. I kad pripovjedač tvrdi da vrijeme dobiva lica, ne misli pri tome na bore kao znak godina.
U Ferićevom romanu, kao i u knjizi Duras, u životu junaka događaju se male smrti najčešće vezane za erotske trenutke. I dok se junak-pisac rađa ponovno, junakinja Ljubavnika umire prije konačne smrti – to se događa kad umire njezin mlađi brat. Prije toga zajedno s njim za nju umiru majka i stariji brat. Međutim, pišući o njima, protagonistica ih čini besmrtnim.
I u jednom i u drugom romanu, na osebujne načine, pisci progovaraju o ljubavi i želji koji se mogu spojiti u erotskoj strasti, ali mogu postojati i odvojeno. U Ferićevom romanu paralelno s ljubavlju-željom postoji drugačija ljubav koja se također ne bi mogla nazvati platonskom, kao i priče o ljubavima u kojima erotska komponenta nije bila najvažnija. Ovu temu intertekstualno naglašava spominjanje filma Izgubljeni u prijevodu, kao i uspomene iz djetinjstva i mladosti junaka. Najviše pažnje privlači odnos protagonista prema svojoj supruzi, a ljubavni trokut ocrtava se u sceni pakiranja i raspakiranja stvari.
Mlada ljubavnica, ljubiteljica Godarda i Préverta, neočekivano za protagonista izjavljuje da ga je najviše voljela kad joj je kuhao. Htjela bi se naviknuti na ljubav, da joj postane dio svakodnevnog života. To začuđuje junaka, ali je ustvari još jednim znakom različitosti pokoljenja kojeg je itekako svjestan. Njegova „isključiva generacija“ nije mogla istodobno voljeti filmove „novog vala“ i slušati Karleušu, a seksualna sloboda za junaka i njegove vršnjake bila je jedna od najvažnijih manifestacija slobode kao takve. Te razlike je svjesna protagonistica, a svjestan je i pripovjedač kad joj kaže: ti opserviraš mene i kroz mene čitavu tu nerazumljivu generaciju…
Filmovi o seksualnosti koje spominje pripovjedač, kao da „tumače“ ljubavnici njegovu generaciju. Ako usporedimo kultne filmove o opasnim eksperimentima koje izvodi zagonetni muškarac nad svojom lijepom partnericom – Posljednji tango u Parizu i Devet i pol tjedana – sa suvremenijom varijantom obrade te teme – 50 nijansi sivog razlika će biti očita. Perspektiva pretvaranja uzbudljivog ludila u normalan život izluđuje junakinju Bertoluccijevog Tanga, dok mlada generacija vidi erotsku vezu kao stvaranje emotivne zajednice. O tome u romanu Poderana koljena piše, na primjer, Dino Pešut. Njegovi junaci, tražeći partnere, traže zapravo toplinu doma i razumijevanje.
Više stvarnosti! – uzvikuje u Ferićevom romanu Veliki Redatelj. Stvarnost u tom djelu objavljuje se i kroz opise Zagreba, Graza i drugih mjesta koje ljubavnici posjećuju, soba u kojima oni borave, rijeka koje vide i čuju. I kroz temu novca – i onog koji se isplaćuje i prima za seksualne usluge, i onog čiji nedostatak u djetinjstvu formira životne strategije junakinje. Funkcionalnu majku – naravno drugačiju – vidjeli smo i kod Marguerite Duras. Njezin neuspjeh u građenju brane na oceanu odredio je život obitelji, dok je život Ferićeve junakinje, osim oskudice, obilježilo i ponašanje oca i njegovo samoubojstvo.
Dok prelaziš rijeku Zorana Ferića, unatoč službenoj proznoj klasifikaciji, zapravo je lirski tekst, intimna lirika u proznom ruhu
Bomba s božićne jelke
Tema samoubojstva javit će se u Ferićevu romanu u neočekivanom trenutku, mada se mogla očekivati s obzirom na to da se nalazi u središtu djela koja se spominju u knjizi. Samoubojstvo Roze, supruge protagonista Posljednjeg tanga u Parizu, aktiviralo je ono što se događa junacima tog filma. I nakon nekoliko vrućih scena s mladom strastvenom ljubavnicom vidimo protagonista kako, obraćajući se svojoj mrtvoj ženi, govori o tome da ga želi počiniti i sam, ali ne zna kako.
Pucanj njegove ljubavnice iz očevog pištolja rješava taj problem. Lester, junak filma Vrtlog života, također gine od metka – pištolj je zapažen u kolima njegove supruge (mada je krv na majici jednog oca). Majka protagonistice Ljubavnika kupuje pušku, očev pištolj čuva se u stanu majke mlade Parižanke. Spominjanje boravka oca u Alžiru uvodi u film Posljednji tango u Parizu temu rata, dok kod Ferića otac junakinje nakon Domovinskog rata kači ručne bombe na božićnu jelku da bi se kasnije takvom bombom ubio. Mada ga ne spominju, rat kao dio stvarnosti ostavio je traga na mladim junakinjama tih djela. To je ona puška koja se ne spominje u romanu Ferića, ali može opaliti u finalu.
Simboličko polje Ferićevog romana-rijeke stalno se proširuje uključivanjem intertekstualnog konteksta: vode pritoka se miješaju s njegovom maticom. Autor je više puta naglasio u romanu ideju spajanja koja omogućuje ovakvo čitanje: Događa se nekakvo pretapanje… Tako se sada ono malo žena s kojima sam čekao da se rodiš pretapaju u tebe… Tako se knjige i filmovi pretapaju u tekst romana, postajući njegov dnk.
U ovoj knjizi ima također pjesama koje treba osluhnuti, dobro poznatih slika kojih se treba sjetiti i pogledati na novi način. Ferićevo djelo posjeduje posebnu vrstu komunikacije koja ga čini bliskim poeziji, glazbi i vizualnim umjetnostima kao univerzalnom govoru osjećaja. Istodobno ta njegova osobina čini teškim zadatak pisanja o ovoj knjizi. Nije lako pročitati „kardiogram“ pjesme, nešto tako čisto da je svaka interpretacija moguća, ali svaka ujedno izgleda i kao banalizacija.
Ali, ovu knjigu je zanimljivo čitati. Svatko, poput plivača s Ferićeve plaže, može odabrati svoj način. (Auto)ironičan i melankoličan, lirski intoniran i provokativan, roman Zorana Ferića Dok prelaziš rijeku podsjeća na vječno ponavljanje neponovljivog, kao i na neponovljivost ljudskog života i ljubavi.
Valja nama preko rijeke.
