Odlaskom Filipa Fiće Davida (1940, Kragujevac) otišao je i poslednji od četiri oca, četiri velikana savremene srpske i jugoslovenske književnosti. Filip David se pojavio na književnoj sceni davne 1962. godine uz Danila Kiša, Borislava Pekića, Mirka Kovača. Slučaj je hteo da nastupe zajedno i na tom nastupu je bilo, prema Filipovom svedočenju koje zbog njegove sklonosti humoru i ironiji treba uzeti s rezervom, manje publike nego pisaca. Ipak, prijateljstvo je u tom trenutku iskovano i ono će zaista biti značajno u formativnom smislu kako za Filipa Davida tako i za svakog od ovih pisaca ponaosob, ali što je važnije, ovo prijateljstvo će mapirati razvoj potonje srpske i jugoslovenske književnosti jer je lako naći poveznice između njih i generacija koje slede. Već 1964. godine izlazi mu zbirka pripovedaka Bunar u mračnoj šumi koju je prvi pohvalio Branimir Donat, kritičar iz Zagreba. Pisane pod nesumnjivim uticajem Kafke, Baševisa Singera, Gogolja, Čapeka, Borgesa, ove priče postavile su Filipa Davida u nišu koja bi se mogla nazvati fantastičnom književnošću. Na granici bajke i parabole, ipak sa znatnom metafizičkom, pa ako hoćete često i religioznom dubinom, pripovetke iz Bunara, obeležile su dalje Davidovo stvaranje. Usledile su knjige pripovedaka Zapisi o stvarnom i nestvarnom (1969) i Princ vatre (1987), a potom i romani Hodočasnici neba i zemlje (1985), San o ljubavi i smrti (2007) i Kuća sećanja i zaborava (2014), za koju je dobio Ninovu i nagradu Meša Selimović za najbolji roman napisan na srpskom, hrvatskom, bosanskom i crnogorskom jeziku. Ne treba zaboraviti i njegove knjige eseja: Fragmenti iz mračnih vremena (1994), Jesmo li čudovišta (1997), Svetovi u haosu (2004). Knjiga pisama 1992-1995 koju je napisao zajedno s Mirkom Kovačem, pod uredničkom palicom magičnog Feralovog trija, i dalje je paradigma epistolarne forme koju su posle s manje ili više uspeha ponovili Miljenko Jergović, Semezdin Mehmedinović, Svetislav Basara i drugi.
Već 1964. godine izlazi mu zbirka pripovedaka Bunar u mračnoj šumi koju je prvi pohvalio Branimir Donat, kritičar iz Zagreba. Pisane pod nesumnjivim uticajem Kafke, Baševisa Singera, Gogolja, Čapeka, Borgesa, ove priče postavile su Filipa Davida u nišu koja bi se mogla nazvati fantastičnom književnošću
Selidba tekstova
Kao dramaturg i scenarista radio je, između ostalih i na filmovima Okupacija u 26 slika, Pad Italije, Ko to tamo peva i Bure baruta. Ukupno uzev, njegov književni opus nije velik. Šest proznih knjiga za šezdeset godina rada, od kojih se svaka na izvestan način nalazi upisana u jednoj od prethodnih, bilo kao priča i/ili segment teksta, održavaju njegovu čvrstu veru u ono što se u jevrejskoj mistici, kojoj je bio sklon i koju je odlično poznavao, naziva Gilgul. Po kabalističkoj tradiciji Gilgul odgovara konceptu reinkarnacije, odnosno selidbe duša. Na taj način su se njegove priče i tekstovi selili jedni u druge, proizvodeći uvek nova značenja, kao što je i svaki život zapravo nov, a ne puko ponavljanje starog. To zapravo znači da je Filip David pisao jednu knjigu koju bi valjalo pisati velikim početnim slovom, kao što je to, na koncu, radio i Danilo Kiš. Ili, ako ga poredimo s njegovim najbližim prijateljom iz Velike četvorke, Mirkom Kovačem, on je, kao i Kovač, neprekidno popravljao sopstveni tekst, svaki put mu dodajući novi nivo značenja.
Filip David je bio moj učitelj. I ne samo moj. Budući da je bio predavač na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, njegov osećaj za pedagogiju, za podučavanje je bio besprekoran. Prvu ozbiljnu pesmu objavio sam u Pečatu, podlistu beogradskog Danasa, koji je uređivao. Sećam se, tada je „Fićin sto“ bio u Medija centru u popularnom beogradskom Staklencu na Trgu republike, doveo me je Predrag Čudić i sve je bilo kao podrazumevano. Kad sam počeo da pišem kritiku za iste novine, Filip je bio prvi koji me je podržao. Pozvao me je u Valjevo, na gostovanje u biblioteci. Bio sam neiskusan, brljiv, ali je on svojim odnosnom prema publici pokrio sve moje nedostatke. Drugom prilikom u Tuzli, kada smo Srđan Srdić i ja predstavljali njegove sabrane priče, prekinuo je promociju u pola i rekao: „Dosta o meni. Ko želi da razgovara sa mnom, može to neformalno.“ O putu u Tuzlu, sa njim i Verom, pričaće neko duhovitiji od mene. Njegove fore bile su potpuno otkačene.
Šest proznih knjiga za šezdeset godina rada, od kojih se svaka na izvestan način nalazi upisana u jednoj od prethodnih, bilo kao priča i/ili segment teksta, održavaju njegovu čvrstu veru u ono što se u jevrejskoj mistici, kojoj je bio sklon i koju je odlično poznavao, naziva Gilgul. Po kabalističkoj tradiciji Gilgul odgovara konceptu reinkarnacije, odnosno selidbe duša
Moćna osoba
Podržavao je Beton, podržavao je e-novine, čak i kada se Pera Luković brecnuo na njega. Uvek je hteo da se udruži, da sasluša, da svoje ime založi za stvar u koju je verovao. Forum pisaca i slučaj Sretena Ugričića koji su obeležili kraj vladavine Demokratske stranke odvili su se pod njegovim uticajem. Bio je osoba koja je bila spremna da se žrtvuje, da podnese teret. Ono što je nama koji smo tek ulazili u književnost bilo važno je njegova bezrezervna podrška. Nije bio nedodirljivi velikan, već radoznali čitalac i strastveni gledalac filmova, neko ko zna i prati sve što se događa u svetu oko njega.
Pričaće se dugo o govoru kada je dobio nagradu Narodne biblioteke Srbije za najčitaniju knjigu, u kojem je rekao da poštuje instituciju predsednika Srbije, ali ne i čoveka koji je obnaša. U to vreme to je bio Tomislav Nikolić, dugogodišnji Šešeljev zamenik. Nešto slično se dešava i danas tokom studentskih protesta koji insistiraju na poštovanju zakona i Ustava, a osoba (Šešeljev posilni iz devedesetih) koja obnaša narečenu instituciju se o te zahteve oglušuje.
Ulogu Filipa Davida u savremenoj srpskoj kulturi i književnosti možda najbolje opisuje karikatura/crtež Dušana Petričića na kojoj se vidi Filip David koji razdvaja more. Nešto slično Mojsiju. U tome se krije mnogo simbolike. Siguran sam da Fića ne bi pristao na tako nešto. Za njega bi to bilo bogohuljenje, ne samo zbog njegove duboke religioznosti, već i stoga što je bio skroman čovek, gotovo lišen ega, karakterističnog za mnoge pisce. Međutim, Filip David je bio predvodnik, bio je Mojsije one Srbije koja je verovala u mir, u razum, u dijalog. Bio je moćna osoba, koja je mogla da razmakne more i koju su njegovi prijatelji, oni koji su se okupljali oko Fićinog stola od Staklenca pa sve do Smaragda, bili spremni da slede. Jer kako je obećao Gospod Mojsiju kad su se Jevreji spremali da uđu u Svetu zemlju Haanansku: neće biti lako, ali neće biti ni loše. Lako bilo nije, a daleko od toga da je bilo loše. Štaviše, Filip David je svojim delovanjem, pisanjem, humorom, vedrinom, nežnošću dokazao da je moguće ostati čovek u vremenima koja ljudima nisu naklonjena.