Umro je pisac i prevoditelj Ivan Ivanji. Umro je u Weimaru, gradu koji mu je dao titulu počasnog građanina, u hotelu Elephant, koji je nazivao svojom drugom kućom. Umro je u 96. godini života, u krevetu, nakon književne večeri u vajmarskom kazalištu i večere uz bijelo vino u gostioni Weißen Schwan, u kojoj se s prijateljima sastajao Göethe. Ove detalje u oproštajnom slovu na društvenim mrežama objavio je njegov sin, novinar Andrej Ivanji, dodajući da je stari Ivanji otišao „pod svojim uslovima“. Andrej Ivanji još piše i da je njegov otac u hotelu Elephant odsjedao u inat Hitleru. Nacistički vođa volio je to mjesto. Datum piščeve smrti je 9. svibnja, dan kad Svijet obilježava pobjedu nad fašizmom. Ivan Ivanji je još jednom pobijedio.
Petnaestogodišnjak s brojem 58116
Imao je iznimno bogat i plodan život, a duboku starost doživio je protiv svih izgleda. Iza sebe je ostavio obimno djelo: 26 romana, po tri zbirke pripovijedaka i poezije, knjige za djecu, memoare, drame… Najvažnijim svojim djelima smatrao je trilogiju o rimskim carevima Dioklecijanu, Konstantinu i Julijanu. Prevodio je s njemačkog i mađarskog jezika, prijateljevao s Günterom Grassom, surađivao s Danilom Kišom, bio prevoditelj Josipa Broza Tita i savjetnik za kulturu u jugoslavenskoj ambasadi u Bonnu, Sekretar saveza pisaca Jugoslavije i novinar izvjestitelj iz mađarske revolucije 1956. godine. 
Rođen je 1929. godine u Velikom Bečkereku, danas je to Zrenjanin, u obitelji židovskih liječnika. Djetinjstvo mu je prekinuto ratom. Roditelji su ga uoči napada Njemačke na Jugoslaviju poslali u Novi Sad. Oca su mu 1941. godine nacisti ubili u logoru Topovske šupe, a majku ugušili u dušegupci u proljeće 1942. godine. U Novom Sadu je Ivanji svjedočio novosadskoj raciji, najvećem pokolju na tlu Vojvodine u Drugom svjetskom ratu, a u ožujku 1944. godine došli su i po njega. Odveli su ga iz stričeve kuće i transportirali najprije za Auschwitz, a potom u Buchenwald. Imao je petnaest godina i zatvorenički broj 58116. Cijelog života je vjerovao da ga je nacistima izručio vlastiti stric. Pri jedinom našem susretu pitao sam ga može li se prisjetiti kako se osjećao dok su ga vodili iz stričeve kuće. Rekao je da je bio važan i pun sebe. Nadao se da bi privođenje mogle vidjeti djevojčice iz njegove škole. Preživio je na jedini način na koji se mogu preživjeti logori smrti – slučajno. Kasnije će pisati: „Posle rata dobio sam spisak jednog transporta za Aušvic na kome je bilo i moje ime, ali su u pisarnici odlučili da umesto mene pošalju nekog drugog; mene su kao limarskog pomoćnika poslali u mali radni komandos Nideroršel. Nikada nisam uspeo da saznam ko mi je spasao život.“ Logorska iskustva opisivao je u brojnim svojim djelima: Čoveka nisu ubili, Guvernanta, Čovek od pepela, Preskakanje senke, Moj lepi život u paklu…
Prevodilac čovjeku s lavljim očima
Prvo što je po oslobođenju iz logora napravio, zaljubio se u Njemicu. Nježna uspomena na tu mladenačku ljubav neće ga napustiti do kraja života. Po povratku u Jugoslaviju završio je Srednju tehničku školu, studirao arhitekturu i germanistiku, radio kao novinar i uređivao omladinske listove. U književnost je Ivanji zakoračio 1950. godine, zbirkom poezije Živeću uvek prolećem. Nije volio tu zbirku. Moglo bi se, govorio je, naći nekoliko dobrih stihova. Kao jedan od upečatljivijih životnih doživljaja navodio je izvještavanje o upadu Sovjeta u Mađarsku, o čemu će objaviti dvije knjige, publicističku Mađarska revolucija 1956. i roman Jedna mađarska jesen (1986). 
Pri onom susretu pitao sam ga za Goli otok. Kako je kao logoraš Buchenwalda gledao na postojanje jednog takvog logora u Jugoslaviji? Rekao je da je znao, da su svi znali i da se o tome nije govorilo. Ivanji se nije pokušavao prikazati herojem. U rukopisu knjige Bilo jednom u Jugoslaviji, koja uskoro izlazi u izdanju beogradske izdavačke kuće Laguna, Ivanji je duhovito zapisao: „Lako je bilo novinarima na Istoku, partija im je govorila o čemu i kako moraju da pišu. lako je bilo i kolegama na Zapadu, njima su vlasnici medija govorili šta da pišu. Teško je bilo novinarima u Jugoslaviji, nama niko nije govorio ništa, ali teško onome ko ne bi pogodio šta je trebalo da se piše.“ O vremenu provedenom uz Josipa Broza Tita pisao je u putopisu Pisma iz Havane te u memoarima pod naslovom Titov prevodilac.
– Kakav je bio Tito? – pitao sam ga pri našem susretu u Beogradu.
– Bio je pristupačan i ljubazan sa svima – rekao je, ali kad ste se zagledali u njegove lavlje oči, mogli ste vidjeti da je to čovjek spreman na sve.
Država u koju je Ivanji vjerovao i smatrao je svojom urušila se pred njegovim očima početkom devedesetih. U poznim godinama Ivanji je govorio da se osjeća kao apatrid i nostalgičar. Na Buchenwald je, kako je govorio, bio osuđen doživotno. Cijelog života bio je aktivan na očuvanju sjećanja na zloglasni koncentracioni logor, redovito sudjelovao u programima Memorijalnog centra Buchenwald. Ivan Ivanji pisao je i govorio protiv zla.
