krtica, jež i zec reći će: vidi maleša,
on nas jedini spominje u hrvatskoj!
(„kultura smijeha“, iz zbirke Praksa laži)
Kad bismo se poslužili nekim digitalnim alatom koji bi brojio i razvrstavao sve motive nečijeg autorskog opusa – pod pretpostavkom, naravno, da sve književne tekstove imamo digitalizirane – po pitanju količine životinjskih motiva u suvremenoj hrvatskoj poeziji, sigurna sam, prvo mjesto na ljestvici pripalo bi pjesniku Branku Malešu. Sve Maleševe pjesničke zbirke, počevši od Teksta (1978), preko Prakse laži (1986), Placeba (1992), Bibe Posavec (1996) i Trickstera (1997), pa sve do novomilenijskih knjiga Vertigo (2010) i Mutno (2017), svojevrsne su poetske galaksije za sitna i manje sitna životinjska stvorenja različitih vrsta i obilježja, što u kolopletu s drugim živim i neživim entitetima čine jedan vatrometni svemir označitelja koji ne samo da jednakovrijedno supostoje jedni do drugih, nego se i neprestano dodiruju, a nerijetko i pretaču jedni u druge po zavodljivom, gotovo magijskom principu − „sve je jedno“ ili „sve je sve“ (u pogovoru zbirci Vertigo Delimir Rešicki takav će pjesnički princip nazvati alkemijsko/filozofskom šifrom). Uslijed brojnih drugih intrigantnih obilježja kojima je Maleševo pjesništvo od svoje pojave do danas privlačilo pažnju – među kojima je, vjerojatno na prvom mjestu, odustajanje od diktata značenja i okretanje zvučnosti označitelja, odnosno posezanje za jezikom onim pjesničkim gestama koje u čitatelju stvaraju dojam da jezik postoji prije svijeta i smisla – ovaj šareni pjesnički bestijarij još uvijek nije dobio pažnju koju zaslužuje, iako nije ostao ni sasvim nezamijećen. Maleševa poezija – bez obzira što nije nastala niti se razvijala izvan konteksta (prije svega konteksta postmodernističke paradigme uopće, a onda, pogotovo, pjesništva označiteljske scene koje je u Hrvatskoj osobito vidljivo u radovima pjesnika koji koncem 70-ih i početkom 80-ih objavljuju u časopisu Off, ali i šireg konteksta različitih avangardnih, postavangardnih i neoavangardnih praksi) – od svojega početka, tj. od aklamacijama dočekanog debitantskog Teksta 1978., preko sada već kultne Prakse laži, pa sve do posljednjih zbirki gotovo redovito polučuje simpatije, pohvale i divljenja svojom ludističkom i eksperimentalnom prirodom, ironijskim crtama, posezanjima za popkulturnim iskustvima i nezainteresiranošću za tzv. velike teme. Malešev subjekt najčešće je interpersonalni, apstraktni subjekt (unatoč čestim autobiografskim referencama), onaj koji, po ranije spomenutom principu „sve je jedno“, može biti bilo tko i bilo što – svako biće ili kakav drugi (ne)znatan fenomen u ovom šarenom, nedokučivom svijetu.
Kako pisati
Kako onda pisati o Maleševim životinjama kada su one razasute – kao, uostalom, i tek u nešto manjoj mjeri prisutna flora – uzduž i poprijeko opusa koji je sve prije nego mimetičan i referencijalan i koji se samom svojom poetičkom suštinom opire semantičkoj interpretabilnosti inzistirajući na dekonstrukciji logosa ili barem njegovom ozbiljnom podrivanju? Kako konstruirati prepričljivu priču o Maleševim malešnima kada su oni označitelji ispuhani od označenog, gradbeni materijal u tekstualističkom univerzumu koji počiva na dekonstrukciji elemenata zbilje i njihovom ludističkom, nerijetko i letrističkom povezivanju u pjesnički kontekst u kojem je sve, riječima Cvjetka Milanje, „proizvodno, proizvoljno, jednakovrijedno i trenutno“? Želimo li ipak iznjedriti neke uvide, a ujedno ne iznevjeriti imanentnu prirodu takvog poetskog svijeta, možda tako i samo tako da pretpostavimo da odgovor leži negdje na sredini − između dubokog smisla (velikih ideja, simbola i odebljih alegorijskih pokrivača) i praznog, odlijepljenog označitelja – otprilike baš na onoj čistini na kojoj je moguće postojanje onoga što je sam Maleš nazvao semantičkim konkretizmom. Iako se u književnokritičkim i književnoznanstvenim radovima ova sintagma preuzima često i uglavnom nedovoljno specifično, semantički konkretizam poezije Branka Maleša, kako ga sama podrazumijevam i tumačim, označava upravo takvo baratanje jezikom koje se zasniva na denotativnim, a ne konotativnim leksičkim značenjima, i to na onim značenjskim konkretnostima čiji se paradigmatski i sintagmatski odnosi uspostavljaju uvozom iz različitih semantičkih sfera prirodnog i društvenog realiteta – često disparatnih, udaljenih, međusobno nespojivih s gledišta tradicionalnog pjesništva. Dva najveća areala iz kojih Maleš crpi svoje konkretne motive (a kod ovoga pjesnika baš sve je konkretno, nerijetko i antropomorfizirano, čak i inače apstraktne, nefigurativne imenice poput srijede, subote, melankolije ili seksa) zasigurno su priroda i suvremeno društvo. I dok se o pjesnikovu posezanju za motivima iz suvremenog društvenog i kulturnog života dosta pisalo – ponajprije kroz osvrte na postupke rekontekstualiziranja kulturnih tragova, intertekstualnost i intermedijalnost, tematiziranje plagijata i kopija, popkulturne motive (filma, stripa, radija, televizije, rock muzike, itd.), kao i najrazličitije stvarnosne isječke, njihovo gomilanje i simultanitet (koji nam, Milanjinim riječima, sugeriraju „sliku zatrpanosti svijeta, pa nam se tako tehnika ukazuje u svojoj negativnosti, a u strukturnom smislu, postupak, kojega je omogućila tehnika, svjedoči o pozitivnom aspektu tehnike i njezine tehnologije“) – o ulozi prirode u njegovu opusu, barem koliko je meni poznato, nije bilo sustavnijih radova. A priroda je u Maleševoj poeziji, čini se, oboje – i kontrapunkt suvremenoj društvenoj zbilji (osobito postindustrijskom tehničkom i tehnološkom svijetu) i njezina jednakovrijedna nadopuna, svjetotvorna nit s kojom se neraspletivo premrežuje u sestrinskom principu simultanog supostojanja.
Poetsko stanište
Kao što je već rečeno, sve su Maleševe zbirke bogato poetsko stanište različitih životinja, posebno one koje su uslijedile nakon Prakse laži, ali ipak je dojam da je najveća koncentracija animalističkih označitelja u knjigama središnjeg dijela opusa: Placebo, Biba Posavec i Trickster. Čitava plejada životinjskih vrsta promiče pred našim očima kada čitamo Maleševu poeziju: mačke, zečevi, medvjedi, ježevi, krtice, bubamare, miševi, konji, sove, kojoti, jeleni, gliste, zmije, pingvini, vjeverice, fazani, puževi, čaplje, galebovi, pčele, bumbari, foke, vrapci, krave, lastavice, vukovi, žabe, antilope, jarebice, jazavci, nilski konji, krokodili, pantere, dabrovi… Niz je teško ispisati do kraja, no nije ni potrebno. Mnogo važnijim čini se odgonetnuti postoji li ikakav koherentan princip koji je moguće nazrijeti u podlozi pjesničkog funkcioniranja ovakvog raznolikog zoo-društva.
Prvo što će čitatelj uočiti jest da su životinje u Maleševoj poeziji lišene bilo kakvog zbiljskog konteksta – one su, baš kao i drugi motivi, prije svega označitelji više ili manje odcijepljeni od svojih stvarnosnih referenci i bilo kakvih uporišta u realitetu. Nije stoga čudno da su životinje u Maleševim tekstovima najčešće antropomorfizirane, pomalo nalik na one u živopisnim žanrovima bajke, vica ili crtića: one govore, smiju se, pjevaju, a neka čak imaju imena ili druge osobne karakteristike („zlatokosa i 3 medvjeda / brbljaju na kauču / u toploj šumi!“; „redovito me presretne krtica / kako ide, kaže ona“; „mačak i ja pričamo i / pijemo / kao ratni drugovi“; „medo albert / trešten pijan / popio je 20 limenki / bavarie“; „narančasta i brkata jadranska zelena / medvjedica, / narančasta kao vapno, rekla mi je“), ali i čine sve ono što je na kauzalitetu uspostavljenim postavkama spomenutih žanrova uglavnom nemoguće, a moguće je u netradicionalnim pjesničkim jezicima avangardnog ili postmodernog predznaka. Stoga su kod Maleša sasvim uobičajeni stihovi poput sljedećih: „baka peče vuka / žaba spava u cipeli / još sam djevojčica, zeko se / kupa gol u toplom mlijeku / ja mu čuvam dijamante / na obali / naslonjen na med“.
Ono što je bitna karakteristika pjesnikove zoomorfne vizije svijeta jest činjenica nestabilnih, sasvim fluidnih identiteta koje životinje, ali i drugi živi i neživi entiteti u takvoj heterogenoj svjetotvornoj paradigmi imaju – u Maleševim poetskim svjetovima ništa nije stalno ni postojano, i gotovo ništa nije odvojeno od drugih bića, predmeta i pojava („ja sam siguran da sam / medo“; „kako znam da / nisam leptir / kad sam / onda bio / pas, dva?“). Štoviše, entiteti i njihovi identiteti pretaču se jedni u druge, baš kao što se označitelji poetskog teksta transformiraju jedni u druge, povezani, najčešće, svojim zvukovnim odjecima (aliteracije su Malešev zaštitni znak) – poezija ovoga pjesnika stoga je prije vodopad glasova (fonema), nego čitljiva semantika čvrstih sintagmatskih veza.
„zlatokosa i 3 medvjeda / brbljaju na kauču / u toploj šumi!“; „redovito me presretne krtica / kako ide, kaže ona“; „mačak i ja pričamo i / pijemo / kao ratni drugovi“; „medo albert / trešten pijan / popio je 20 limenki / bavarie“; „narančasta i brkata jadranska zelena / medvjedica, / narančasta kao vapno, rekla mi je“
Fluidni identiteti
U Maleševoj poeziji brišu se granice između subjekta i objekta, živog i neživog, granice vrsta (životinja, biljaka, čovjeka), granice spola i roda, geografske i historijske granice, ali i granice koncepata, žanrova i jezika („uđeš u kemiju i uzmeš / ime! spol! žanr! / što će mi ime?“) − nije stoga rijetkost naići na pojmove, stihove pa i cijele tekstove napisane na jezicima poput slovenskog ili njemačkog). Na ljeskajućoj površini teksta označitelji plutaju jedan do drugog, nižu se i povezuju ili pak sudaraju u male vatromete, ostavljajući čitatelja pred praskom riječi kao pred nekim vrućim primordijalnim čudom u kojem se ni prirodne ni društvene kategorije još nisu razvile i u kojoj je sve moguće: da čovjek bude životinja, životinja biljka, muško žensko, a žensko muško. U (pra)iskonskoj juhi svemira i poezije sve je moguće, stoga se na stihove poput sljedećih nije teško naviknuti, štoviše, čine se paradigmatskima za Maleševo pjesništvo: „poljubim te u usta / izleti vrabac / i napiše zlato / super maca me odnese / u najviše gnijezdo / padne sunce / gori reklama / ja sam mačić / gledam kako se iz grada / dižu leptiri / imam brkove i / dva meka krznena uha / skidam šarene prstene / s repa / budi moj med!“ ili: „na zelenoj pupavki / je puž / dođe zec i počne / plakati /dođem ja, stavim ruku / na zeca / a on progovori / uzmem ga ispod mekog / trbuha / i poletimo / noćnim nebom / dva dijamanta / dva brata / sretnemo jaje / i još neke.“ Lirski subjekt, nekonkretiziran i fluidan, doima se prepunjen entitetima i njihovim identitetima, drugim vrstama i njihovim verbalnim i neverbalnim jezicima – nabrekao od progutanih sadržaja on je poput neke imaginarne babuške koja se neprestano rađa iz drugih, istodobno i sam rađajući druge: „pčela je u meni! / dijete! / pleme krtica lupka / lješnjacima / čekaju da rodim!“; „medo me poljubio! / paraliziran sam! / pao sam u svilu! / nafta mi je šiknula iz / sise! / sad sam polje! / hodaj po meni / čučni / pomiluj branka!“. U takvom nestalnom kontekstu gdje su i subjekti i objekti promjenjive i trenutne kategorije („idem poljem / koje je bilo more / pa udaja pa / život / sama zemlja od / veselja! / i 300 ptica koje / zoblju! / vidim sebe kako / jurim prema sebi / bojim se / srce juri na moje srce / a nema nikoga da ga / pitam kako / dalje / naiđe debeljuškasta / zmija / koja je prije bila sova“), a njihov govor ispražnjen od značenja u nekoj varijanti nekomunikativnog beketovskog svijeta oniričkog predznaka, na blještavoj površini poezije za koju se čini da je tek puki ritam iskidanih šarenih slika, patchwork atraktivnih šavova, gdje se doima da je sve jednako vrijedno i jednako vjerojatno, i da baš nikakve vrijednosne dimenzije ne postoje, pažljivije čitanje otkrit će da nije baš sasvim tako.
Čitamo li Maleša sustavnije, od zbirke do zbirke, ali i pomnije, obraćajući više pažnje na kontekstualne konstelacije koje se u pjesmama konstruiraju, uočit ćemo da biofilni pristup nije lišen smislenosti, pa ni vrijednosno-idejne dimenzije. Jezik ove poezije, u kojem su već mnogi prepoznavali bajkolikost, alkemičnost ili naprosto sklonost infantilizmu i primitivnim modelima svijeta (kakvu su iskazivali i pojedini avangardni i postavangardni smjerovi), ne ostaje na nonsensu kao na svojoj posljednjoj stanici. Smisao je moguće odmotati dalje, u produžetak koji prekoračuje nonsens, a koji se gradi iz konteksta: animalistički i vegetabilni motivi, naime, gotovo redovito se javljaju u sintagmama i slikama koje su obilježene spontanošću, prirodnošću, živopisnošću, neukalupljenošću, koje se vežu za ono nepredvidljivo, krhko, organsko, nerijetko za ono vedro, toplo, meko, oblo, senzorno. S druge strane, motivi iz sfere tehnološkog vremena i suvremenog društva, vezani su za hladno, kruto, predvidljivo, jednoobrazno, ponavljajuće, uštogljeno, uklopljeno, mehaničko. Tako ćemo, redovito, u slikama prvoga tipa osjetiti razbarušenost, živost, ponekad čak i neku divlju djetinju radost (da ne kažem divlju misao, riječima Lévi-Straussa kojeg su u interpretativni okvir za čitanje Maleša već ranije uveli naši teoretičari poput spomenutog Milanje ili Tomislava Brleka) kao, primjerice, kad u tekstu „Botanika“, u zbirci Tekst, čitamo: „a vjetar se zakotrlja, zaskviči – fijuu uh, zaaarr-duhhh i utihne u kotlu zvončića. O leđa trave – spojnicama pričvršćeni – ležahu ispuhani obrazi. Dječje lopte. […] Breze su kičme dječice.“ Ili, iz iste zbirke: „prazni livadin mozak me oduševljava // beton: to je piton što rida / u stražnjici mješalice / to je izbljuvan slap pokvarenog / želuca kamiona-žene / to je: on njega i tsl. // beton: plagiran u 1000 kuća“.
Jezik ove poezije, u kojem su već mnogi prepoznavali bajkolikost, alkemičnost ili naprosto sklonost infantilizmu i primitivnim modelima svijeta (kakvu su iskazivali i pojedini avangardni i postavangardni smjerovi), ne ostaje na nonsensu kao na svojoj posljednjoj stanici
Mehanizmi prirode
Potonji primjer ujedno dobro ilustrira negativan kontekst tehničkog i betoniziranog svijeta u kojem, za razliku od mehanizama prirode, originalnost biva nepostojeća kategorija (problematika kopija i originalnosti inače je najprisutnija u Maleševoj drugoj zbirci – Praksa laži), a nije teško naići i na elemente opreke toplog i hladnog u kontekstu birokratizirane i ekonomizirane svagdanjosti urbanog (zapadnog) života („onaj / butik svemira / mrzao i hladan / u kojemu se / proizvode slike krediti / doktorati! / kad / zatopli vjeverica / tumačimo dar!“). Ne znam možemo li u ovakvim sučeljavanjima doista očitavati tako radikalan kontrast kao što je „prehrambeno nasuprot ideološkom“, kako to, govoreći o antropološkim mitskim figurama koje „na tehnološko reagiraju toksički“, u popratnoj studiji uz zbirku Maleševih izabranih pjesama Sjajno ništa (2002) konstatira Milanja, no neprijeporno jest da Maleševe životinje i biljke možemo tumačiti kao oznake svega onoga ranije pobrojanog, kao svojevrsne bijele jelene slobode, da se poslužim lijepom poetskom sintagmom samoga pjesnika. Točnije, mislim da ih možemo tretirati kao oznake života samoga – neukalupljenog, neuvježbanog, svaki put prvog, nepredvidljivog, nelogičnog, ružnog i lijepog, brbljavog i nerazumljivog, nesmislenog, a ipak nezaustavljivog: „ja kod ptice / volim tijelo / debelo okruglo / koje zrakom vozi / srce / volim vrapčića / premda se o njemu / ne valja / raspričati / i volim debelu sovu / punu soli koja mi / treba / da budem ratarski / bog! / što se mene tiče / krilo? / i lutanje po nebu? / živjela zemlja i njezine / urnebesne životinje / koje ja na čelu slatkog / života / vodim / ivici i marici / o imamo i svoje poduzeće! / tamo je i björk! / peče jaje / medvjedu!“. Zapravo, usudila bih se otići i korak dalje – čini mi se da se iz takvih postavki Maleševog (prividno) alogičnog pjesničkog svijeta – točnije, upravo iz globalnih konstelacija njegova motivsko-ugođajnog skeleta – nazire i autorov odgovor poeziji samoj, sklonost „neozbiljnim“ modalitetima i žanrovima, onima koji su se tradicionalno poimali infantilnima, neelitističkima, manje vrijednima, ponekad čak i nepotrebnima, poput već ranije spomenute bajke (u pojedinim povijesnim periodima), vica (u suvremeno doba) ili hibridnih vizualno-verbalnih žanrova/rodova kakvi su, recimo, crtani film ili strip. Zajednička crta spomenutih, baš kao i poezije pjesnika Maleša, nesumnjivo je sklonost burleski i humoru, ironiji i nonsensu, izviranje iz života samog i njegovih autentičnih govornih formata. Stoga ćemo i kao čitatelji Maleševe poezije neprestano preskakati kaskade brojnih govornih maski koje njegova lica munjevitom brzinom navlače i skidaju, baš kao i sam lirski subjekt. U tom postupku upravo su životinje pjesniku od najveće pomoći, a nerijetko ih prati i drugi mnogolik svijet.
Stoga nije čudno da u istom urnebesnom tekstu i njegovom urnebesnom svijetu žive i urnebesne životinje, i ivica i marica, i björk, i lirski subjekt − ratarski bog, različiti, a isti, jer samo tako je moguće da bi se doista živio život i da bi živio život! Baš tako, maleševski usklično, zaigrano, nespecistički. Pa ako bi nešto zaslužilo da se imenuje motom Maleševe poezije, u poeziji koja se upravo luđački opire idejama i putokazima, onda je to baš spomenuta sintagma, ujedno i naslov jedne od pjesama iz zbirke Placebo:
živio život!
ti si uho?
oh, još nisam
kaže djevojčica
pogledam u nebo
nađem malo pekmeza
napravim svijet
i stavim ga na jezik
oh, tu nikad nisam bila!
ni ja!
uđemo i topimo se
ljubimo se i jedemo se
kraj nekog potočića
u kojem se kupaju
četiri zdenke
Tekst je dio serijala „Ekoknjiževnost” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije. Druge tekstove iz serijala pročitajte na sljedećoj poveznici.
