Početak srpnja svake je godine poseban za nogometne fanove diljem Europe jer počinju europska natjecanja pa je tako 2025. sarajevski Željezničar krenuo na svoje europsko putovanje. Prva je prepreka bio slovenski Koper, ali za našu su priču puno važniji domaći navijači Manijaci koji su preko tri tribine Grbavice napravili koreografiju i ispisali natpis „K’o jedan borit će se svi i šumu spasiti”. Čak i bez pogleda na koreografiju, ovaj nas stih nepogrešivo vezuje uz crtanu seriju Mali leteći medvjedi, čija uvodna pjesma je postala himna Manijaka. Evo pjesme.
U šumarku skrivenom medvjeda je malih dom,
oni čak i lete, pogledajte!
Neki ljudi okrutni, opasni k’o zmaj
slistili bi taj pravi mali raj!
No neće, neće bogme moć jer mali medvjedi će doć!
K’o jedan borit će se svi i šumu spasiti!
Ako voliš planinu, rijeku i cvijet
primit će te odmah u svoj šumski svijet,
ti čudesni maleni Leteći medvjedi!
Dodatan pogled na koloritnu i dojmljivu koreografiju s brojnim likovima iz serijala, to i učvršćuje.
Ovaj kratak uvod o povezanosti Malih letećih medvjeda i pop kulture na prostorima bivše Jugoslavije nije jedini. O tome svjedoči slikovnica, album sa sličicama koji se prodavao uz čokoladice, ali i izložba Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu koja je od 9. 9. do 3. 10. 2021. gostovala u sklopu projekta Igračke u Etnografskom muzeju. Ta je izložba bila dio velikog projekta Od imaginacije do animacije: 60 godina Zagreb filma u sklopu kojega je objavljen i katalog izložbe.
Priča o ovom crtanom serijalu započinje u Zagrebu kasnih 1980-ih godina kada jugoslavenski i hrvatski oskarovac Dušan Vukotić okuplja dvojac umjetnika: animatora Nevena Petričića i književnika-scenarista Peru Kvesića. Cilj je bio napraviti jugoslavenski izvozni crtić te ostvaruju suradnju s kanadskom CineGroupe u kojoj su bili redatelji Jean Sarault i Michel Lemire te scenarist Jean-Pierre Liccioni. Zajednički su napravili 39 epizoda ovog serijala. Prva je epizoda emitirana 25. 12. 1990. u 18.55 na Prvom programu RTZ. Serijal je stekao veliku popularnost među djecom, a proširio se diljem svijeta uključujući Kanadu, Kinu, Sovjetski Savez/Rusiju, Čehoslovačku, Mađarsku, Njemačku, Francusku, Izrael, Italiju, Poljsku, Španjolsku, Švedsku, Island, Norvešku itd.
Serijal je stekao veliku popularnost među djecom, a proširio se diljem svijeta uključujući Kanadu, Kinu, Sovjetski Savez/Rusiju, Čehoslovačku, Mađarsku, Njemačku, Francusku, Izrael, Italiju, Poljsku, Španjolsku, Švedsku, Island, Norvešku itd.
Ekohistorijski kontekst
Ekohistorija ili povijest okoliša jedna je od grana povijesti razvijena od sedamdesetih godina prošlog stoljeća. To je povijesna disciplina koja se bavi proučavanjem međusobnog djelovanja ljudi i okoliša, prirode, krajolika i prostora tijekom prošlosti. Zelene politike (politics i polities), razvoj zelenih pokreta i misli također su dio ekohistorijskog proučavanja.
Mali leteći medvjedi nastaju u kasnoj fazi Jugoslavije, odnosno vremenu koje nazivam drugo razdoblje zelenih politika (1985.-1989/1990.). To je vrijeme aktivnih ekopolitika u vidu mnoštva novih ekodogađaja kada su otkrivene ozonske rupe i potpisan Protokol iz Montreala, a uskoro je pokrenut i Međuvladin panel za klimatske promjene (IPCC). Ovaj su period obilježile i dvije nesreće: eksplozija nuklearke u Černobilu u tadašnjem SSSR-u 1986. i izljev nafte u ožujku 1989. s tankera Exxon Valdez po Tihom oceanu, nedaleko Aljaske.
U 1980-ima u Jugoslaviji dolazi do mnoštva kriza uključujući društvenu, ekonomsku i političku krizu što je rezultiralo „popuštanjem“ institucija i sustava te razvojem raznih pokreta i preteča nevladinih organizacija. Priroda i okoliš su postale važne teme koje su raspršene i rasprostranjene diljem Jugoslavije što je dovelo do pokušaja organiziranja ekoloških pokreta. Najdominantniji je bio antinuklearni pokret s tridesetak inačica pokreta tijekom 1986., a bio je utjecajan u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji. Ključan povod bila je nesreća u Černobilu što je izazvalo reakcije u dva pravca: lokalni protesti protiv zbrinjavanja radioaktivnog otpada te angažman protiv izgradnje novog nuklearnog postrojenja. Potonje je rezultiralo zabranom izgradnji novih nuklearnih elektrana u Jugoslaviji. Osim antinuklearnih pokreta, postojali su različiti lokalni pokreti okrenuti svakodnevnim izazovima kao što su problemi zbrinjavanje otpada, buduće hidroelektrane, nadogradnje termoelektrana, zaštita voda i slično. Takvi su pokreti diljem Jugoslavije organizirani s jasnim ciljem i povodom, a reprezentativni primjeri su Svarun, Sveučilišno udruženje Ekološka javnost, Zelena akcija Split, Unski smaragdi, Društvo za zaštitu čovekove okoline Niš, Ekološko društvo Biserka, Opstanak, Pokret Gorana Srbije, Delovna skupina za alternativna gibanja, Zelena zvezda, Zelena pega, Ekološki pokret SR Srbije, Dviženje na ekologistike na Makedonija, Ekološki pokret Crne Gore i drugi. Tijekom 1990. Jugoslavija postaje prva zemlja u kojoj je stavljen moratorij na izgradnju nuklearki, a istovremeno je posvećena pažnja razvoju solarnih elektrana. Raspadom Jugoslavije početkom 1990-ih dolazi do pomicanja zelenih politika na alternativnu scenu uz rijetke organizirane političke opcije kao što su Zelena akcija i rad Nikole Viskovića kao jedinog saborskog zastupnika zelene orijentacije u Hrvatskoj.
U području jugoslavenske ekološke humanistike i umjetnosti, pokazuju se natruhe razvoja na tragu svjetskih nastojanja. U svijetu je došlo do tiskanja važnih djela Mary Daly, Gyn/ecology (1990.), zatim Irena Diamond i Gloria Orenstein publiciraju Reweaving the World: The Emergence of Ecofeminism (1990.), kao i Vandana Shiva, Staying Alive: Women, Ecology and Survival in India (1988). To je praćeno osnivanjem ekohumanističkih organizacija i pokretanjem ekosela. U lokalnim i regionalnim okvirima svakako treba istaknuti važan rad aktivista Zorana Oštrića koji tematizira ekološke pokrete u Jugoslaviji, diplomski rad Ane Raffai iz teologije u kojemu se prvi put spominje ekofeminizam kao i radove Nikole Viskovića. Hrvoje Petrić navodi da je i prvo spominjanje ekohistorije (ili povijesne ekologije kako je još naziva) u hrvatskoj historiografiji upotrijebio Neven Budak već 1985. godine. U svjetskoj i domaćoj umjetnosti sve je više ekoloških tema pa je otisnuta zbirka ekoloških feljtona Tomislava Marijana Bilosnića Okrugla kanta za smeće (1988.), a 1992. tiskan ekofeministički roman Apokalipsa Mirele Holy. Značajan je velik broj albuma sa sličicama od kojih neki poput Životinjskog carstva imaju dugo trajanje, a niz novih albuma se pojavljuje: WWF Izumrle životinje, Vau vau, Upoznajmo prirodu. Na području performansa najznačajniji je rad Zeleni Peristil Ante Kuštre iz 1989. godine kojim je autor organizirao eko događaj kako bi upozorio na nedostatak zelenih površina unutar Splita. U animiranom svijetu ekološke su teme obrađene u Čarobnjakovom šeširu i Čudesnoj šumi u produkciji Zagreb filma. U tim međusobnim prožimanjima zelenih politika i popularne kulture svoje su mjesto našli Mali leteći medvjedi.
Ekokritički pogled
Ekokritika je grana teorije književnosti i kulturalnih studija unutar koje se proučava međusobni odnos Prirode i Kulture, odnosno načini, prikazi i mehanizmi reprezentacija Prirode (kao cjeline i pojedinih dijelova – biljke, životinje, gljive, vode, klima, prirodne katastrofe, epidemije itd.) u Kulturi (od književnosti preko filma, stripa, kazališta, likovnih umjetnosti do digitalnih svjetova i videoigara).
Središnja je premisa serijala o simpatičnim medvjedićima ekologija i zaštita šume koja je predstavljena kao svojevrsni raj u kojemu postoji ekosocijalizam. Neobična bića nazvana mali leteći medvjedi žive u nedirnutoj prirodi, šumi gdje nema ljudi niti ljudskih artefakata. U toj zajednici žive raznolika bića: sova Grga, zatim pčele Anica, žabe Bravisima, Marko, Olivija, paučica Pavka, dabar Robi, rode Greta i Alojz, te niz malih medvjeda predvođenih starim medvjedom Platonom koji jedini ne leti zbog starosti, potom Tina, Dado, blizanke Latica i Jasmina, braća Joško i Janko kao i njihovi protivnici lasice Smradac i Smucalo, zmija Sliniša …
Iako Lea Horvat u svom odličnom tekstu navodi šumu i Male leteće medvjede kao primjer utopijskog društva, mislim da je bolji izbor pojam ekosocijalizam. Sama je ideja integrirala socijalističke i ekološke ideje u novi format pa su se uočile zajedničke osnove i okosnice: kapitalizam kao izvor društvenih nejednakosti i dominacije nad prirodom, tranzicija vlasništva nad proizvodnim sredstvima i resursima pd privatnog prema društvenom, suradnja i očuvanje planeta kao zajednički cilj, nekompatibilnost kapitalizma i održivog razvoja, povezivanje društvene i ekološke pravde. Integracija ovih dvaju koncepata ocrtava izazove i težnje jugoslavenskog društva druge polovice osamdesetih godina kad se tražila alternativa tadašnjem sustavu.
Iako Lea Horvat u svom odličnom tekstu navodi šumu i Male leteće medvjede kao primjer utopijskog društva, mislim da je bolji izbor pojam ekosocijalizam
Promatrajući Medvjediće, uočavamo sustav holarhije umjesto hijerarhije. Sam je termin potekao od Arthura Koestlera, a označava koncept organizacije sustava u kojem su pojedini dijelovi, nazvani holoni, istovremeno autonomne cjeline i dijelovi većeg sistema. Svaki holon ima svoje individualne karakteristike i funkcije, ali istovremeno je i sastavni dio složenijih holona na višim stupnjevima organizacije. Taj je sustav ocrtavan među Medvjedima jer su većina (Dado, Tina, Janko, Joško itd.) jednaki u svojim pozicijama, ali različiti u svojim djelatnostima dok zajednički rade na istom cilju. Platon, koji je vizualno veći i drugačiji, ne funkcionira kao klasičan autokrat, već je sukladno svojem imenu pozicioniran kao savjetnik cijele skupine. S druge strane, naglašena je velika hijerarhija između antagonista Smradca i Smucala u kojoj je vidljiva piramidalna struktura između dvije jedinke unutar radne organizacije pa je Smradac neupitni lider koji prijeti, galami, dominira, osmišljava i zlostavlja svog radnika, a Smucalo tek pokorni izvršitelj. Iznimno je o tome pisala Lea Horvat: „Smradac je ‘mozak operacije’ i redovito zlostavlja Smucala koji to ne vidi ispod kacige većinu vremena nabijene na oči. Smucalo je govorno karakteriziran izraženim kajkavskim dijalektom i tako se uklapa u dugu tradiciju korištenja nestandardnog jezika za klasističku signalizaciju priprostog karaktera i neobrazovanosti. Njegov ga ‘šef’ ne plaća ničim osim neredovitih ukradenih obroka…”
Štoviše, Horvat u daljnjem dijelu podcrtava Smradca kao predstavnika poduzetnika sumnjivog morala, zainteresiranog za zaradu i osobnu korist.
Nastavak predstavljanja željenih socijalističkih vrijednosti donosi odnos privatnog i društvenog vlasništva unutar kojega je šuma prikazana kao kolektivno dobro, a špilja u kojoj žive medvjedići funkcionira na principu ideala socijalizma i komunizma: „Radi koliko možeš – uzmi koliko ti treba” jer oni spavaju u istim krevetima, zajednički prikupljaju hranu i pripremaju je s drugim životinjama (ep.3: Sočna svetkovina). Također, medvjedići su vizualno različiti, ali su veoma koloritni te prikazani bez vidljivih spolnih obilježja, a jedino Platon ima naočale i štap kao dio redovite opreme. U kontrastu, lasice Smucalo i Smradac nose ljudsku odjeću, kacige, naušnice. Također, oni žive u drvetu u kojemu je Smradčev dom, a Smucalo je posluga i spravlja mu obroke ili čisti stan (ep.2: Najezda crvenih zmija). Smradac je također privatnik, vlasnik stvari koje prodaje i pokušava zaraditi, ali je on prevarant jer često prodaje neispravne i štetne predmete preuzete s otpada ili manipulira ekološkim krizama kako bi dodatno ostvario korist (ep. 4: Crni oblak, ep. 5: Ukradeni kamion).
Ljudotinje
Već spomenuta vizualna reprezentacija lasica i medvjeda u terminološkom određivanju ide prema posthumanizmu jer se lasice trude postati ljudima, oponašaju ih, žele njihovu moć, prava, sustav i približavaju im se kroz različite situacije: redoviti posjet odlagalištu smeća koje je smješteno na rubu šume, zatim pokušajima neuspjele prodaje genetski modificiranih žaba (ep.1. Bijela kiša). Također, kroz serijal se koristi naziv “ljudotinje” za ljude čime se uspješno dekonstruira specizam kao ideja o većoj vrijednosti i važnosti jedne vrste (u pravilu čovjeka) u odnosu na druga živa bića. Na tom je tragu moguće spomenuti termin humanimalna bića koji je osmislio Pramod Nayar. Taj međuvrsni termin i identitet pokazuje veze, premreženost i izostanak jasnih granica između ljudi i ljudskog. Dok Nayar ipak polazi iz perspektive ljudi, autori Medvjedića s terminom ljudotinje promatraju taj odnos iz životinjskog rakursa. U toj mreži možemo pogledati dvije situacije. U prvoj je riječ o dvoje ljudotinja Damiru i Lei koji žive na rubu šume i prikazani su kao prijatelji stanovnicima šume, a napose medvjedima. Iako su oni ljudi, njihov odnos prema šumi i životinjama je ravnopravan. Uvođenjem tih dvaju likova izveden je kontrast prema ostalim ljudima koji se ne prikazuju izravno, nego su u strojevima ili su njihovi ostatci, artefakti i objekti u šumi, ali je njihov utjecaj negativan. Stoga su Damir i Lea važan pokazatelj dekonstruiranja odnosa između ljudotinja i šume te nijansiraju različitosti.
Kroz serijal se koristi naziv „ljudotinje“ za ljude čime se uspješno dekonstruira specizam kao ideja o većoj vrijednosti i važnosti jedne vrste (u pravilu čovjeka) u odnosu na druga živa bića
Druga je scena posvećena vanzemaljcima i posjetu bića iz svemira (ep.36: Posjetilac iz svemira). Spomenuti vanzemaljac je prikazan pozitivno i donosi pomoć medvjedićima – izliječio ih je Dadu od radioaktivnosti te popravio Platonove naočale, a istovremeno promovira prirodu (npr. ističe lipov čaj kao najvažniji lijek).
Čovjek < Priroda
Rodni su odnosi također u skladu s tadašnjim (barem propagiranim) socijalističkim vrijednostima pa su i muški i ženski likovi prikazani kao ravnopravni i zajednički obavljaju poslove. Medvjedi su veoma inkluzivni pa su svjesni bića s invaliditetom (Platonov štap, genetski modificirane žabe) i žrtava prirodnih katastrofa (ep.23: Virus), klimatskih promjena, kapitalističkog antropocentrizma kao i klimatskih migranata u cjelini.
Priroda je prikazana kao cjelina i cjelovit ekosustav. U prvoj epizodi Platon koristi frazu Majka Priroda, a ona je simbolički konstruirana u vidu vile Rozine. Stoga je pogrešno i neumjesno pisati o medvjedićima kao zaštitnicima okoliša (Defenders of environment) što piše u engleskoj verziji ili u službenoj obavijesti o postavljanju 31 epizode na YouTube iz 2020.: „Ekološke teme svake epizode omogućuju djeci da postanu svjesna važnosti zaštite okoliša…“. Terminološki postoji razlika između “okoliša” i “prirode” (shvaćene kao ekosustav). Okoliš podrazumijeva odvojenost između ljudi i njihove okoline, slijedeći aristotelijanski kontekst A i ne-A pri čemu je čovjek A, a njegova okolina (okoliš) ne-A. Takva percepcija stvara svijet usredotočen na čovjeka, što bismo trebali izbjegavati u interpretacijama Medvjedića. S druge strane, ekosustavi nadilaze ljude, nudeći inkluzivniji pojam koji obuhvaća svijet-više-od-ljudskog, uključujući ne-ljudske i ljudsko-životinjske aspekte. Zato je termin priroda puno korisniji za shvaćanje šume, medvjedića, ljudotinja pa na tom tragu ima smisla koristiti frazu zaštita prirode umjesto zaštita okoliša. Ukoliko postavimo serijal u trodijelnu ekokritičku podjelu čovjeka i Prirode: Čovjek > Priroda, Čovjek = Priroda, Čovjek < Priroda, Medvjedići prikazuju posljednju skupinu u kojoj je Čovjek kao i drugi živi i neživi svijet dio Prirode.
Terminološki postoji razlika između „okoliša“ i „prirode“ (shvaćene kao ekosustav). Okoliš podrazumijeva odvojenost između ljudi i njihove okoline
Ekosocijalistička perspektiva vidljiva je u nekoliko dodatnih dimenzija. S jedne strane, tehnologija je predstavljena kao produkt kapitalističke dominacije, jer ljudi pomoću strojeva pokušavaju uništiti šumu, zatim industrija svojim dimnjacima zagađuje, a opasni otpad odlaže se na rubu šume.
Istodobno, tehnološka rješenja poput golemog platnenog kišobrana protiv kiselih kiša (ep. 3.), radio antene paučice Pavke (ep. 4.) ili složenog kompleksa ulaska u špilju Medvjedića pokazuje održivo korištenje tehnologije jer su materijali isključivo prirodni i minimalno obrađeni. Otvorena su i pitanja laboratorijskih pokusa i tzv. mutanata, potom radioaktivnosti, solarne energije itd.
Ravnopravnost, uzajamnost i solidarnost
Mali leteći medvjedi bili su uspješan pop-kulturni i izvozni proizvod s ekotematikom. Međutim, nisu bili jedini i možemo reći da su bili u trendu s ostalim pop-kulturnim i društvenim fenomenima toga doba. No, jedna ih značajna stvar izdvaja. Dok su ostali fenomeni i radovi i dalje antropocentrični i promatraju (u najboljem slučaju) čovjeka kao zaštitnika prirode što implicira da je čovjek veći od prirode, Medvjedi iskoračuju prema intersekcionalnom smjeru pa promatraju prirodu kao cjelinu koja obuhvaća biljni i životinjski svijet, promiču ideje ravnopravnosti, uzajamnosti i solidarnosti. Najveća sličnost postoji s dva dugometražna filma Čudesna šuma (1986.) i Čarobnjakov šešir (1990.) koji su također produkt Zagrebačke škole animiranog filma. Oba su filma ekosocijalistički osmišljena, a nastala su u slično vrijeme kad i Medvjedići. Pokazatelji su stvaranja novih trendova povezivanja ekologija, popularne kulture i proizvoda za najmlađe koji su kasnije realizirani u svjetskoj kinematografiji u djelima Pocahontas, Avatara ili Zootopije.
Kada sam u Pekingu predavao kolegij o ekohumanistici/okolišnoj humanistici na satu posvećenom ekokritici odlučio sam pustiti jednu epizodu Medvjedića. Na iznenađenje kineskih studenata, crtani je bio na kineskom jeziku iako je hrvatsko-kanadski produkt. Nisu znali da je riječ o hrvatskoj i jugoslavenskoj ideji, a jedna je studentica uzbuđeno rekla: „Ovo je bolje od Zootopije…“.
Tekst je dio serijala „Ekoknjiževnost” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije. Druge tekstove iz serijala pročitajte na sljedećoj poveznici.
*
Literatura
Budak, N. (1985). I. Babić: Prostor između Splita i Trogira (prikaz knjige). „Historijski zbornik“, no. 38, str. 294-298.
Horvat, L. (2020). Napuniti 30 s letećim medvjedićima, dostupno: https://krilo.info/napuniti-30-s-malim-letecim-medvjedima/
Krašić, W. (2017). Ekološke teme na stranicama časopisa Arena. „Ekonomska i ekohistorija“. Vol. 13., No. 1., str. 128-146.
Marjanić, S. (2006). Književni svjetovi s etnološkom, ekološkom i animalističkom nišom. „Narodna umjetnost“, no. 43/2, str. 163–186.
Marjanić, S. (2008). Jesmo li zbilja lišeni svake odgovornosti ili ekofeminističko opravdanje veganstva: razgovor s Karmen Ratković. „Treća“, vol. 10, no. 1, str. 13-26.
Marjanić, S. (2014). Kronotop hrvatskoga performansa. Od Travelera do danas. Zagreb: Udruga Bijeli val, Institut za etnologiju i folkloristiku, Školska knjiga.
Marjanić, S. (2014a). Pokret za prava životinja u RH: pokušaj pregleda. „Ekonomska i ekohistorija“, vol. 10, no. 10, str. 113-132.
Marjanić, S. (2014b). Priroda (u) umjetnosti performansa. „Etnološka Tribina“ vol. 44, no. 37, str. 89-108
Marjanić, S. (2021). Izvedba vode – umjetničke i artivističke prakse. u „Društvene (dis)funkcije umjetnosti: od instrumentalizacije ka emancipaciji. Zbornik radova izloženih na II. naučnom skupu s međunarodnim učešćem „Društvo i politika“. ur. D. Savić, Banja Luka, Fakultet političkih nauka, 143-156.
Nayar, P. K. (2014). Posthumanism. Cambridge: Polity Press.
Oštrić, Z. (1992). Ekološki pokreti u Jugoslaviji. Građa za proučavanje razdoblja 1971-1991. „Socijalna ekologija“, Vol.1., No. 1., str. 83-104.
Petrić, H. (2006). Što je povijest okoliša?, u: „Historični seminar 6“. ur. K. Keber, K. Šter, Ljubljana, str. 157-176.
