Dva pisma: iz Harkiva i iz Moskve

Slike Harkiva danas
Harkiv danas
Prosvjedi protiv rata

Dva pisma: iz Harkiva i iz Moskve

Objavljujemo dva pisma: prvo, mlade arhitektice iz skloništa u Harkivu i drugo, mlade kustosice iz Moskve. Iste generacije, različite sudbine, iste želje
Među mojim poznanicima nema ljudi koji bi bili protiv Rusije, nema rusofoba. Svi moji prijatelji i rođaci su prijateljski nastrojeni prema Moskvi, prema ruskome narodu. Tamo je mnogo naše rodbine. Ali svi ovo što se događa vide kao okupaciju - Angelina Starkova

Rat se vodi bez našeg pristanka i protiv nas, fizički uništava plodove i perspektive prijateljstava, suradnje i solidarnosti naše generacije - Nadja Plungjan

 

Imam rodbinu u Moskvi, nećake, sestru, tetku – oni ne vjeruju

Angelina Starkova

Ja sam arhitektica, radila sam u Moskvi, imam puno poznanika i kolega. Za mene su Moskva i Rusija moja druga domovina. Početkom ožujka trebala sam ići u “Strelku”, ponudili su mi ugovor. Sada sam u Harkivu (rus. Harkov).

Dana 24. veljače počelo je bombardiranje. Grad se podigao, ljudi su počeli napuštati grad, ali svi su zaustavljeni, okrenuti. Jer je situacija bila nepoznata, nekoliko gradova je već bilo bombardirano u isto vrijeme. Do pet sati je bilo nemoguće otići.

Grad nije bio spreman za rat. Skloništa nisu bila pripremljena. Ljudi su bili iznenađeni, nismo imali hrane, nismo se pripremili. Doslovce dva sata nakon bombardiranja ljudi su trčali podići novac s bankomata – dvjestotinjak ljudi je u redu čekalo da uđe u trgovinu. Sada su i trgovine prazne. Nakon prvih su napada ljudi kupovali sve što su mogli.

I moralno smo bili nepripremljeni. Harkiv je grad u kojem se govori ruski, nismo očekivali da će Rusija zaratiti s nama.

Sada sam u središtu grada, blizu Prospekta znanosti. Danas je četvrti dan, čini mi se da sve ovo već traje zauvijek. Ovdje je ludilo. Većina stanovnika skriva se u podzemnoj željeznici, ali mnoge su stanice zatvorene. Ne može svatko ni doći do njih. Ljudi sjede u podrumima ili u predvorjima.

Svake sekunde gledamo u telefon, jučer smo s roditeljima pet puta silazili u sklonište, moja majka ima šezdeset godina – ne može više bježati. Svaki sat čujem eksplozije, zidovi drhte pola sata bez prestanka, odmah trčimo u podrum. Tamo su djeca, paničare, plaču, ne shvaćaju što se događa, stalno čuju te eksplozije, crtaju po zidovima da odvrate pažnju.

Crtež djeteta u skloništu u Harkovu
Dječji crtež na zidovima skloništa u Harkivu. Fotografija Angeline Starkove. 
 

Ludo razaranje uz granicu grada. Jučer su cijelu noć non-stop bombardirali, od dvanaest do tri, onda sam spavala dva sata, u sedam su opet počeli bombardirati. Namjerno su pogodili vojne objekte i slučajno upali u stambena naselja, izvan grada je uništeno puno kuća. Koliko znamo, bombardirani su plinovod, dječja poliklinika i bolnica u kojoj sam i ja bila kao dijete, djeca su evakuirana. Tetka mi je rekla da su dovezeni u bolnicu s ranama od gelera. Na rubnim dijelovima grada, u stambenim naseljima, čuju se strašne eksplozije. U Saltovki je bomba pala na igralište. Bombardirana je trgovina sportske odjeće. Uništen je vrtić, danas škola, poginule su dvije osobe. Jutros je nedaleko od mene bombardirana i harkovska tvornica. Granata je pala na tržnicu, u blizini su vojna škola i zbornica. To su stambena naselja, ali su stalno ugrožena.

Sada je zabranjeno kretanje u gradu, policijski sat počinje u 16 sati. Grad je nemoguće napustiti – neprijatelj je posvuda, zračni su napadi od Lavova do Harkiva. Struje i vode ima, ali danas govore da će struju isključiti u 17 sati jer se spominju zračni napadi.

Među mojim poznanicima nema ljudi koji bi bili protiv Rusije, nema rusofoba. Svi moji prijatelji i rođaci su prijateljski nastrojeni prema Moskvi, prema ruskome narodu. Tamo je mnogo naše rodbine. Ali svi ovo što se događa vide kao okupaciju. Tijekom tri dana ljudi su promijenili svoje misli i osjećaje u mržnju. Civili su već spremni uzeti oružje i pucati. Rano ujutro stigli su tenkovi na Prospekt Znanosti, šest automobila od mene, u stambeni sektor. Zapalili su ih stanovnici iz tih domova.

Nadamo se da ćemo noć preživjeti, svaka noć je kao posljednja. Ujutro sam ustala i zahvalila Bogu što sam živa. Ali još nismo potpuno uništeni, vjerujemo da ćemo izdržati.

Pišem svojim prijateljima iz Moskve, mnogi ne znaju što se događa. Imam rodbinu u Moskvi, nećake, sestru, tetku – oni ne vjeruju. Pokazujem im fotografije, pričam im, oni nas ne mogu razumjeti.

To je to, uskoro će biti potrebno ići u sklonište, moram se pripremiti.

Angelina Starkova mlada je arhitektica koja živi u Lavovu. Njezin tekst objavljen je 28. veljače 2022. na nezavisnom ruskom portalu Colta. 

***

Pismo iz Rusije

Nadja Plungjan

Što su vijesti strašnije, to jasnije razumijem: postoji dubok smisao u mojem ostanku u Rusiji i u činjenici da sam prije toga odbila priliku da odem. Mislim i na prijatelje i kolege iz Bjelorusije koji su u sličnoj situaciji. Naše zemlje su se potpuno zatvorile, nemamo iluzija o budućnosti. Nema vanjskih sila odgovornih za novo vrijeme koje dolazi. Vrijeme je da se nešto kaže iznutra.

Mnogi pišu o političkom samoubojstvu. Ali koja politička stvarnost se sada ubija? Bez sumnje, to su Sovjetski Savez i njegova nasljednica – sovjetska postsovjetska državnost. Svi smo vidjeli eksplozije sovjetskih stambenih naselja i zgrada u Kijevu i Harkovu. Pod tim strašnim svjetlom požara postaje posebno očiglednim koliko su 2000-e i 2010-e godine bile nastavak sovjetske ere.

Ne radi se samo o „mirovnim operacijama“, već i o posebnoj vrsti hibridne cenzure, eksplicitnog i implicitnog pritiska. Mogućnost velikih promjena u kulturnom, znanstvenom i društvenom životu je već godinama zamrznuta. To se dogodilo uz gotovo jednoglasnu tihu potporu starije generacije, koja kao da je zapela u kasnim 1980-ima i zahtijevala od nas, njihove djece, da ni pod kojim uvjetima ne napuštamo ove povijesne granice.

Moji vršnjaci, koji su htjeli barem nešto promijeniti, prošli su tijekom ovih 15 godina kroz lanac političkih i sadržajnih sukoba, koji se mogu opisati kao „nemojte živjeti“. Ne postoji područje gdje nismo slušali odbojnost zapakiranu u riječi o našoj nekvalifikaciji ili prijetnje da nas izbace iz profesije. Znanost, kultura, tehnologija, umjetnost, politika, obitelj. Nove metodologije? One nisu potrebne. Pitanja obiteljskog nasilja, nasilja nad ženama i djecom, tema generacijskih nesuglasica? Smiješno, takvih problema nema. Nacionalni, postkolonijalni, rodni, vjerski identiteti? Zabranjeno je, nije potrebno, neće razumjeti, ne postoje. Želite spriječiti rušenje povijesnih spomenika, ali gdje su tu – cijele povijesne četvrti? Ma tko ste vi, na vas ćemo buldožere! Želiš li raditi u školi, u bolnici? Samo naprijed, dat ćemo ti nikakva prava, pa da vidimo kako ćeš preživjeti. A pristojni ljudi, koji su još 1990-ih zauzimali respektabilna mjesta u društvu, s velikim su odobravanjem pokušaje da se o svemu tome raspravlja nazivali „novim stranačkim odborom“, „nivelacijom“, „histerijom“.

Politika potiskivanja novoga, ignoriranja razvoja, u cjelini defetističke retorike pomiješane s prijetnjama, nije se jučer rodila. Zapravo, već 15 godina apsolutno svugdje slušamo da nemamo perspektive. Da dok još imamo glavu na ramenima, hitno trebamo otići u Europu. Da smo glupi ljudi i idealisti jer želimo živjeti u „ovoj zemlji“, jer želimo dinamiku ruskog društva, jer želimo ovdje pisati udžbenike, ovdje reformirati muzej, školu ili sveučilište, otvarati, na kraju krajeva, stvarno funkcionalne znanstvene institute, formirati nekakve adekvatne društvene platforme, sposobne opisati prošlost i projicirati budućnost.

Naše zemlje su se potpuno zatvorile, nemamo iluzija o budućnosti. Nema vanjskih sila odgovornih za novo vrijeme koje dolazi. Vrijeme je da se nešto kaže iznutra

Ova pozicija starije generacije formalno je podijeljena na dva dijela, koja nasljeđuju dvije ideologije kasnog SSSR-a. No, sadržajno su obje opcije bile dosta slične, i o njima su nas podučavali na sveučilištima. Jedan dio društva je proglasio – vi ste nitko jer niste živjeli u Sovjetskom Savezu: uskratit ćemo vam mirovine, socijalna davanja, javna mjesta: natjerat ćemo vas da plaćate nenormalne hipoteke, osuđivat ćemo vas za primjedbe na društvenim mrežama, posramit ćemo vas zbog osobnog života i nećemo vam dati ni najmanji pristup političkom životu. Drugi dio društva snažno preporučuje: ne laskajte sebi, zauzmite svoje skromno mjesto jer nikada nećete imati prilike i novca, čak ni blizu onomu kako je na Zapadu: sve što radite nikada se neće usporediti s radom ogromnih zapadnih muzeja ili eminentnih zapadnih kustosa: morate naučiti napamet zapadnjačke filozofe jer niste filozofi, morate oponašati zapadnjačke umjetnike jer niste umjetnici: očekivati ​​više je samozavaravanje. I, zapamtite, ako ne želite igrati po pravilima 20. stoljeća, doći će 19. stoljeće.

Ne znam zašto je moja generacija bila tako metodično lišena mogućnosti, ali mislim da je sada došao završni čin ovoga spektakla. Jer nije preostalo više ništa čime nas mogu pritisnuti. Hoće li svi 30-40-godišnji vodeći stručnjaci u našim zemljama biti otpušteni i lišeni primanja, strpani u zatvor? A na kojem gorivu ćete ići naprijed? Sada nije vrijeme Brežnjeva. Sovjetska ideologija je uništena, postmodernizam je prekriven plijesni. Nemate pisca, nemate pjesnika, nemate političara, nemate znanstvenika. Tko će nas i kako natjerati da se reintegriramo u ovaj besmisleni krug koji sam sebe proždire? I što je najvažnije, kako ćete popuniti ove prazne kulturne centre koji su sve ovo vrijeme podizani u svim gradovima Rusije? Kako će točno 20-godišnjaci i 14-godišnjaci, pod diktatom starijih, kadrirati i veličati vojne udare na susjedne zemlje i odluku o potpunoj kulturnoj izolaciji? Kojim metodama? Pod kojim uvjetima? Za što?

Dodat ću još jednu stvar. Upravo sada shvaćam zašto sam profesionalno izabrala biti povjesničarkom i kritičarkom umjetnosti. Davne 2002. godine odbila sam priliku da radim na „neutralnim temama“ i odlučila se baviti sovjetskom umjetnošću Staljinovog razdoblja, odnosno možda najtežim i najcenzuriranijim materijalom. Disciplina je to u kojoj nema pravih odgovora i gotovog narativa i gdje su posljednji veliki metodološki koraci bili tek napola napravljeni.

Moj je profesionalni život vezan uz ono što se nalazi sada, ovdje, u Rusiji. Gradim ga na privatnim arhivima, na osobnim svjedočenjima koja čine nenapisanu povijest zemlje. Moj rad vraća kulturnu i intelektualnu prisutnost onih ljudi koji su se, kao i mi, našli i ostali ovdje u najtežem vremenu promjena bez ikakve nade i bez ikakvog prava na glas.

Put koji sam odabrala i ja, i mnogi moji prijatelji, odmah nas je suočio s činjenicom: želja da se profesionalno radi u Rusiji i izmisli nešto novo u građanskom, znanstvenom i kulturnom smislu znači djelovati pod dvostrukim pritiskom – bez podrške starije generacije ili istraživača na Zapadu. Ali nadali smo se drugim 30-godišnjacima. U raznim područjima formirali smo vlastite intelektualne mreže kako u Rusiji tako i na onim područjima koja su se nazivala postsovjetskim prostorom. Putovali smo duboko u naše zemlje i proučavali muzeje, arhive, arhitekturu, cijele gradove, kako bismo svojim očima vidjeli i samostalno analizirali razvoj naše povijesti, bez upotrebe gotovih klišeja.

Ne bih postala ovo što jesam da ovih 15 godina nisam bila u kontaktu s neovisnim milenijalcima iz Ukrajine, Bjelorusije, Kirgistana, Kazahstana, Uzbekistana: s onim znanstvenicima, borcima za ljudska prava, umjetnicima, filozofima koji su živjeli u tim zemljama i s onima koji su ih bili prisiljeni napustiti, kao i brojnim svojim istomišljenicima u Rusiji. Svi smo se suočili s cenzurom i pritiscima i učili jedni druge kako ostati mislećim ljudima u ovakvim okolnostima. Jedni drugima smo otvarali vrata svojih kuća, zadnje novce smo skupljali za konferencije, okrugle stolove, izložbe, tražeći prilike da se vidimo i razmjenjujemo iskustva. Jer, osim nas, nema tko stvarati temelje za budućnost naših slobodnih zemalja. Nema nikoga ni sada. Ne postoji Zapad koji za nas ima pripremljen gotov scenarij. Ne postoji niti jedna sovjetska institucija koja ima rješenja.

Sami smo.

Rat se vodi bez našeg pristanka i protiv nas, fizički uništava plodove i perspektive prijateljstava, suradnje i solidarnosti naše generacije.

Nuklearne prijetnje, nasilje nad susjedima, zatvaranje granica – to je izbezumljeno 20. stoljeće koje na nas vrišti.

Ali povijest mu neće dati takve ovlasti. Ne može se dogoditi da prošlost postavi pravila za budućnost ili je odvlači u svoj lijes.

Dvadeseto stoljeće, davno si nas izbacilo iz svojih ćelija i davno si nam oduzeo političke fotelje. Ali zbog toga postoji samo jedno rješenje – sada smo svoja mjesta u politici i kulturi slobodni izabrati sami.  

Nadja Plungjan rođena je 1983. u Moskvi. Povjesničarka je umjetnosti, predavačica, kustosica, feministica. Njezin tekst objavljen je 1. ožujka 2022. također na nezavisnom ruskom portalu Colta.