ALTERNATIVNA LEKTIRA: Sloboda i kako je steći

Naslovnica i portert autora
Erlend Loe: "Doppler"

ALTERNATIVNA LEKTIRA: Sloboda i kako je steći

Pisac, novinar, scenarist i dobri duh "Fališa" Emir Imamović Pirke odabrao je za naš novi program Alternativna lektira roman "Doppler" suvremenog norveškog pisca Erlenda Loea. Roman je to koji tematizira radikalnu promjenu u naizgled idiličnom društvu i pokazuje kako osvojiti punu slobodu
Erlend Loe: "Doppler", prev. Željka Černok, Jesenski i Turk, Zagreb, 2013.
Erlend Loe je iznimno duhovit, vješt pisac koji može velike teme i filozofska pitanja upakirati u humornu, jednostavnu, linearno ispričanu priču o savršeno ustrojenom društvu u kojem je naizgled sve slobodno, samo što svako prihvatanje društvenih normi sužava prostor slobode

Program Alternativna lektira pokrenuli smo u želji da proširimo književni kanon i aktualni lektirni popis te stvorimo virtualni arhiv novih djela, autora/ica, pristupa i tumačenja književnosti. Pozvali smo zato neke od najboljih ovdašnjih književnika/ca da sami odaberu svog lektirnog favorita i o njemu napišu interpretativni esej. Njihove tekstove objavljivat ćemo u tjednom ritmu, svaki petak tijekom narednih mjeseci. Program su originalno osmislile/i i uređuju ga urednice/i Kritike-hdp, a realizirat će se uz financijsku potporu Ministarstva kulture i medija RH.

Mjesto radnje:

Norveška, mala zemlja – tek nešto veća od Hrvatske po broju stanovnika – visokog standarda i niskih temperatura u kojoj prošlost nije neizvjesnija od budućnosti, a mirna sadašnjost tek veliki odmor između dva nemira; kraljevina u kojoj se za rat zanimaju sociopate i psihijatrijski slučajevi, državna štednja uveliko premašuje naš vanjski dug, a prirodna bogatstva se koriste za opće dobro. Naizgled, idilično mjesto u kojem za dobar život trebaju topla odjeća i D vitamin u tabletama.

Vrijeme radnje:

Prva polovica prvog desetljeća ovog, 21. stoljeća, a kao da nije: globalizacija je uniformirala svijet i izjednačila vrijeme, pa je, recimo, 2002-a gotovo kao i 2022-a, barem u društvima u kojima sutra nije izvjesno gore nego danas. Dobro, te 2002. kada je objavljen roman Doppler, kirurške maske nisu bile must have, a najpopularniji miris onaj dezinficijensa za ruke.

Kratak sadržaj:

Piše na internetu, ali nije korisno. Može se, naravno, copy/paste tehnikom pretvoriti u domaći rad, ali garantira efektniji „as“ od svih što su ih u karijerama ubilježili Goran Ivanišević, Roger Federer i Novak Đoković zajedno.

„Za ovu je knjigu doista teško napisati popratni tekst. Možda bi bilo najjednostavnije reći da će vam se uvući pod kožu već nakon prvih stranica (što subverzivnim osobama i knjigama inače rijetko polazi za rukom). Ali onda ćete upoznati Bonga, Gregusa, Noru i Düsseldorfa, počet ćete se smješkati, prepoznavati, pronalaziti… i gotovo. Eto i vas u šatoru, i što da vam kažem, smiješit ćete se kad god ga se sjetite kasnije u životu. I preispitat ćete koješta, i lijeve i desne, i kupaonske sanitarije, i marljivost, ne bi čovjek vjerovao...“, poručuju iz nakladničke kuće Jesenski i Turk za koju je roman prevela Željka Černok.

Ne znači to, naravno, da se u romanu koji se „uvlači pod kožu“ ne dešava ništa drugo, da glavni junak sjedi na kamen studencu, bulji u nebo i kuži svijet, kako ovaj naš, tako i poznati dio svemira pa i šire, iako Doppler pokušava upravo to: ne raditi ništa, ne težiti ničemu i ne ispunjavati društvena očekivanja u savršenom društvu i zadovoljnoj zajednici.

Uglavnom, Dopplerov život je idealan kada se gleda iz naše perspektive, onakav kakav treba biti iz norveške i, općenito, taj se gospodin nema na što žaliti. Živi u klimatski ne baš ugodnoj, ali zato perfektno uređenoj i bogatoj monarhiji, oženjen je lijepom i pametnom ženom, ima kćerku na rubu takozvanih osjetljivih godina i mlađeg sina, posao, primanja koja ga čine pripadnikom više srednje klase, istrenirani je roditelj koji može podnijeti višesatni teror TV sadržaja za najmlađe, kada ne ide na posao i u dućan, ne skuplja igračke i ne pušta uzdah olakšanja na kraju dana, bavi se hobijem – povremeno biciklira po bližoj, neurbaniziranoj okolici.

Doppler pokušava ne raditi ništa, ne težiti ničemu i ne ispunjavati društvena očekivanja u savršenom društvu i zadovoljnoj zajednici

Narodi sa sjevera, za razliku od južnjaka, ne mogu pola godine provesti napolju, prespavati na plaži i radni ritam im ne ovisi o tome pokazuje li termometar +27 Celzijusa ili desetak stupnjeva više. Posljedično, oni su efikasni u svemu, pa i u emocijama. Dok se kod nas nakon smrti bližnjih preživjeli nadmeću u tuzi, tamo, u Norveškoj, smrt se prihvati tiho i... I eto. Vrijeme za naricanje obrnuto je proporcionalno radnom.

Sve se, dakle, u Dopplerovom životu odvija kanonski: odrastao je, oženio se, dobio djecu, izgubio oca i pao s bicikla. Ovo zadnje, naravno, nije norveški narodni običaj ali se, eto, dešava. Pri padu Doppler udari glavom u tlo a umom u stvarnost u kojoj se pretjerana ambicioznost smatra vrlinom, a ne manifestacijom manjka pristojnosti. Poslije tog bliskog susreta lubanje i čvršćih prirodnih materijala više ništa, kako se to već uobičava reći, u njegovom životu neće biti isto. Naslovnica romana "Doppler"

Umjesto na posao, po dijete u vrtić, u dućan, kod frizera, zubara i do bankomata, on odlazi u obližnju šumu, postavlja šator i započinje izgradnju drvenog totema kojeg želi posvetiti svom nedavno preminulom ocu. Tako počinje avanturu preživljavanja koja i nije baš pretjerano rizična, jer je šuma u koju se nastanio na rubu grada, ali je zato njegova upornost da se vrati na zaboravljene, nazovimo ih, tvorničke postavke − zadivljujuća.

Može on, samo neće, svako malo otići do vlastitog doma i donijeti sve što mu treba, a toga je, kako vrijeme odmiče, sve manje. Ipak, pošto se od zraka, tišine i mirisa prirode može živjeti koliko i od ljubavi, dakle do prvog većeg osjećaja gladi, Doppler ubija ženku soba iza koje ostaje mladunče o kojem nastavlja brinuti nazivajući ga Bongo. Oni kada moraju, a samo Doppler kada uspije ostaviti Bonga, odlaze do najbližeg trgovačkog centra gdje Doppler mijenja sušeno meso Bongove majke za mlijeko ili do kuće u kojoj živi Düsseldorf, sin Norvežanke i njemačkog vojnika poginulog u Drugom svjetskom ratu. Düsseldorf godinama radi na maketi bitke u Belgiji u kojoj mu je otac poginuo, vjerno rekonstruirajući sve: kuće i ulice, vozila i vojnike, položaje u kojima se stradali... Plan mu je da, kada jednom završi taj precizni i teški posao, izvršiti samoubojstvo.

Umjesto na posao, po dijete u vrtić, u dućan, kod frizera, zubara i do bankomata, Doppler odlazi u obližnju šumu, postavlja šator i započinje izgradnju drvenog totema kojeg želi posvetiti svom nedavno preminulom ocu. Tako počinje avanturu preživljavanja

Doppler povremeno prima i posjete onih što mu pokušavaju objasniti da je, iz njihova kuta gledanja, od svih mogućih glupih odluka on donio najgluplju. Među ipak rijetkima koji ga obilaze je i Dopplerova supruga s kojom vodi ljubav, poslije čega ona ostaje trudna.

Odmetnuti, do jučer uzorni suprug i otac se svakodnevno prilagođava životu u šumi u kojoj mu mir prekida mjesni desničar nezadovoljan uzurpacijom javne površine. Njegove prijetnje, međutim, Doppler ne shvaća ozbiljno i ne očekuje probleme no oni se, naravno, dogode jer desničar dolazi opet, ali prosvijećen! I on se nastanjuje u šumi, započinje izradu svog totema i posvećuje organizaciji festivala religija na kojem želi promovirati ama baš sve ono protiv čega je prije bio. Festival, istina, neslavno propada, ali se neočekivani susjed ne povlači.

Šuma uskoro dobiva još jednog stanovnika: Dopplerovog sina koji uživa u društvu oca, u prirodi i Bongu. Ni rođenje trećeg djeteta ne mijenja Dopplera, sasvim suprotno: radikalan u odluci da više nikada ne živi u društvu koje potiče kompetitivnost, forsira rad kao smisao života i proizvodi nepostojeće ali skupe potrebe, on sa sinom i Bongom odlazi u potragu za novim divljinama, novim ljudima i mogućnošću života po svojoj, a ne pomjeri zajednice u kojoj je rođen i više formatiran nego formiran.

Tema djela:

Radikalna promjena života u naizgled idiličnom društvu.

Ideja djela:

Freedom is just another word for nothing left to lose“, stih je legendarnog country glazbenika Krisa Krisstofersona. No, kako nikoga bliskog ne ugroziti, a doći do situacije u kojoj nije ostalo ništa za izgubiti u društvu u kojem je nametnuti cilj – imati sve? Pa, o tome je, a ne o sredovječnom muškarcu koji je udobni krevet zamijenio vrećom za spavanje, a moderni dom šatorom, Erlend Loe napisao ovaj obimom nevelik i za čitanje lak roman.

Analiza djela:

Erlend Loe (Trondheim, 1969.) je postao književna zvijezda nakon drugog romana Naivan, objavljenog još 1996., iako je debitirao ranije, djelom Prohujalo sa ženom po kojem je, desetljeće od objavljivanja, snimljen igrani film. Podaci iz piščeve biografije ne otkrivaju tipičnog Norvežanina koji je Dopplera napisao iz iskustva ili pozicije objektivnog promatrača koji svijet svog junaka promatra iz luksuznog stana.

Loe nije radio neki, kako se to kaže, građanski posao, odlazio na njega jutrom, vraćao se u predvečerje, potpisivao ugovore o najmovima i kreditima, podizao djecu i čekao mirovinu da od ušteđevine kupi kućicu na europskom jugu i tamo nadoknadi sve propuštene sunčane dane.

Freedom is just another word for nothing left to lose“, stih je legendarnog country glazbenika Krisa Krisstofersona. No, kako nikoga bliskog ne ugroziti, a doći do situacije u kojoj nije ostalo ništa za izgubiti u društvu u kojem je nametnuti cilj – imati sve?

Nekadašnji novinar, učitelj i uposlenik psihijatrijske klinike – u kojoj nije bio ni liječnik, ni pacijent – iznimno je duhovit, vješt pisac koji može velike teme i filozofska pitanja upakirati u humornu, jednostavnu, linearno ispričanu priču o savršeno ustrojenom društvu u kojem je naizgled sve slobodno, samo što svako prihvatanje društvenih normi sužava prostor slobode i, posljedično, suspendira slobodno vrijeme. U Norveškoj koju Loe opisuje, sve se može postići radom i trudom, ali u neograničenim količinama koji, kao takav, troši vrijeme.

Roditeljstvo, posao, obnova kupaonice, kupnja i kada za njom nema potrebe, programirani društveni život i neprekidna utrka s očekivanjima zajednice, onemogućavaju štošta, pa i predavanje emocionalnim stanjima koja usporavaju ritam života u kojem se cijene ambicioznost i famozna izvrsnost.

Jednostavnim rečenicama, gotovo naivnim zapletima i ništa složenijim raspletima, duhovitim, filmskim dijalozima i kratkim opisima začinjenom sarkazmom, Loe zapravo piše o tome kako se, recimo tako, osloboditi od propisanih sloboda i pravila života s njima.

Doppleru, naizgled, nije uskraćeno ništa, ali to što, prema standardima konzumerizma, ima ili može imati što poželi, ne znači i da živi idilično u istoj takvoj zajednici. On, Doppler, zapravo živi projekciju života kakav treba biti i koji ne odudara od očekivanja okolice.

U romanu podijeljenom na šest poglavlja i sedam mjeseci – započinje u studenom, kada i u Norveškoj, kao i drugim kapitalističko-kršćanskim zemljama kreće božićna histerija, a završava u travnju/svibnju – Loe Dopplera vodi kroz suočavanje s očevom smrću, vlastitim životnim izborima i dovodi ga do granice donošenja najhrabrije odluke, one o trajnom napuštanju osjećaja sigurnosti zamijenjenim za mogućnost da se bude slobodan ne samo na izborima ili društvenim mrežama, već i u načinu života kojeg dijeli s jednim sobom i jednim dječakom. 

Portret Emir Imamović Pirke
Emir Imamović Pirke. Foto: Adrijana Vidić

Pitanja za ponavljanje:

Koji je bio Dopplerov nadimak u srednjoj školi i zašto?
Koliko godina ima Doplerov sin Gregus, a koliko kćerka Nora?
Kako se zbližavaju Doppler i Düsseldorf?
Što Doppler misli o festivalu tolerancije kojeg organizira njegov preobraćeni i neželjeni susjed?
Kako se Doppler brani od neželjenih posjetitelja?
Protiv koga na stadionu sa kojeg Doppler čuje buku, igra nogometna reprezentacija Norveške?
Tko, Doppler ili Düsseldorf, kaže da živi u svijetu u kojem se iskrena želja za prijateljstvom smatra niskim porivom?

Za one koji žele znati više:

„Moja žena brine što će ljudi misliti, tako kaže. Mene to više ne muči. Ništa me ne muči manje od toga što će ljudi misliti. Neka misle što hoće. Ja ih ionako ne volim i rijetko kada poštujem njihovo mišljenje. Naši takozvani prijatelji me već dugo ne zanimaju. Dolaze nam u posjete i mi idemo kod njih. To su vječite mobilizacije s večerama i djecom i vikendima u brvnarama i unajmljenim kućama u inozemstvu po ljeti. I ja sam naravno uvijek sudjelovao u tome i tako na neugodan način postao prirodan dio svega toga. Sad kad sam otišao u šumu barem imaju o čemu misliti. Baš Doppler, od svih ljudi, sigurno misle. S dobrim poslom i divnom obitelji i velikom kućom koja se renovira s ukusom, i što da kažem onima koji pitaju? rekla je nekoliko puta moja žena očajnim glasom. Reci što hoćeš, rekao sam. Reci da sam postao manično opsjednut florom i faunom, reci da sam poludio, reci što hoćeš. Jasno mi je da je moje ponašanje opterećenje za moju ženu i pokušao sam joj objasniti da moj mali bijeg nema nikakve veze s njom. Primijetio sam da joj je teško povjerovati u to. U početku je sumnjala da je možda varam, ali sada više ne misli tako. Sada se na neki način pomirila s činjenicom da živim u šatoru, iako ne razumije zašto. U dobru i u zlu, tako smo rekli kad smo se vjenčali. Naravno problem je samo što ono što je dobro za jednoga, može istovremeno biti zlo za drugoga.“ (str. 35/36).

Od šesnaeste godine pa do srednjih dvadesetih ili još nešto dulje, ljudima se život čini kao – kako to kaže Mile Kekin u jednoj pjesmi Hladnog piva – švedski stol. Treba samo, je li, odabrati ono što srce želi i živjeti po svome, ma što drugi imali za reći. S godinama, međutim, to se vjerovanje u jednostavnost pokaže tek kao mladenačka naivnost. Za odabrati i ne brinuti o reakcijama treba, ipak, puno više od dobre volje. Upravo o tome piše Loe, baveći se ozbiljnim egzistencijalističkim i filozofskim pitanjima na književno relevantan, ali zabavan način, pazeći da ne sklizne u nejasno ili, još gore, dosadno. 

Emir Imamović Pirke dugogodišnji je novinar i suradnik nekih od najvažnijih medija u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji. Piše za tjednik Express, portale Forum.tm i Bljesak, te magazin Start BiH. Objavio je pet romana: Jel neko vidio djevojčice, kurve ratne zločince (2006.), Tajna Doline piramida (2008.), Treće poluvrijeme (2010.), Vršenje dužnosti (2014.) i Terorist (2018.). Piše za televiziju, kazalište i film. Jedan od pokretača i direktor Festivala alternative i ljevice Šibenik FALIŠ. Rođen u Tuzli 1973. godine, živio u Sarajevu, stanuje u Šibeniku. Član Hrvatskog društva pisaca. E-mail ima, Facebook profil nema s tendencijom da tako i ostane.