BILJANA ROMIĆ: Ženski glasovi s margina povijesnih naracija

Biljana Romić
Ženski svijet Britanske Indije

BILJANA ROMIĆ: Ženski glasovi s margina povijesnih naracija

S urednicom, prevoditeljicom i indologinjom Biljanom Romić razgovarali smo u povodu izdanja njezine knjige "Ženski svijet Britanske Indije"
U sklopu marginaliziranih trebalo bi otkrivati "pozadinu službene povijesti", izokrenuti pristup, izvući ženski glas s ruba povijesnih naracija, jer žene su zapravo gotovo sve vrijeme prisutne i u tom narativnom povijesnom prostoru, ali "fragmentarno i razbacano"

U studenom prošle godine nakladnička kuća Mala zvona koju vodi Sanja Lovrenčić objavila je knjigu Ženski svijet Britanske Indije urednice, prevoditeljice i indologinje Biljane Romić. Riječ je o pogledu na tekstove i život memsahibica, žena britanskoga kolonijalnog projekta. Knjiga donosi kontekst, komentar i prevedene isječke iz dnevnika i pisama žena koje su u kolonijalnu Indiju stigle kao pratnja nekom muškarcu, da bi našle muškarca, ili pak same da bi otkrile nešto o sebi i svijetu. Bile su poduzetnice, guvernante, misionarke, glumice, novinarke, putnice itd., očarane ili zgrožene onim što su vidjele i doživjele, ali gotovo uvijek znatiželjne.

„Teško je reći koliko dugo je nastajala knjiga“, rekla mi je Romić u nedavnom razgovoru, jer se, „baveći se indijskom engleskom književnošću, pa postkolonijalnom teorijom, feminističkim diskursom i kulturnim studijima (jedno je otvaralo drugo), u određenom trenutku zainteresirala za temu memsahibica“. Materijal se, ukratko, skupljao i taložio godinama, a njezino se istraživanje vremenski poklopilo sa sličnim preokupacijama nekih drugih autora pa je literature o toj temi bilo sve više.

Biljana Romić knjigu otvara opisom dviju arhivskih fotografija koje prikazuju memsahibicu u realnom i simboličkom odnosu s akterima i povijesnim silama njezina vremena. One su joj se učinile „sukusom teme, koncentratom, sažetkom knjige“, „one su svojim vizualnim jezikom rekle sve“. Knjiga također sadrži digresije izdvojene u vitičaste zagrade, određene podteme bitne za razumijevanje vremena i prostora, koje ubačene na taj način ne opterećuju glavni tekst. Ovakvim zahvatima Romić je uspjela izbalansirati teorijski diskurs i povijesne činjenice, učiniti ovaj važan doprinos našoj indologiji prohodnim i zanimljivim raznolikoj čitateljskoj publici.

Ambivalentne perspektive „male povijesti“Naslovnica knjige Ženski svijet Britanske Indije

„Prema Betty Joseph, u stvaranju povijesnoga znanja treba posegnuti i izvan dominantnoga narativa, koji u kolonijalnoj priči (a i u historiografiji gotovo općenito) pripada muškom, maskulinom autorstvu“, rekla mi je Romić kad sam je upitala o značenju tekstova memsahibica u arhiviranju jednog vremena, njihovu privilegiranu pristupu intimnim ženskim prostorima i njihovoj ambivalentnoj“ perspektivi.

„To posezanje u prvom redu kreće za glasom marginaliziranih, a u tom krugu i onih potlačenih. U sklopu marginaliziranih trebalo bi otkrivati 'pozadinu službene povijesti', izokrenuti pristup, izvući ženski glas s ruba povijesnih naracija, jer žene su zapravo gotovo sve vrijeme prisutne i u tom narativnom povijesnom prostoru, ali 'fragmentarno i razbacano'. Bez ženskoga glasa slika kolonijalnih procesa nipošto nije cjelovita, čak i kad je riječ o ženskom kolonijalnom subjektu, onako kako ni u kom slučaju nije cjelovita bez glasa koloniziranoga subjekta. Žene su u taj narativni, posebice pisani prostor ulazile polako, s margine, ističući sve vrijeme svoju poziciju uljeza na tom prostoru i gotovo se ispričavajući što su sebi uzele pravo da na svoj način ispišu svoje viđenje, u ovom slučaju, Indije. U taj su prostor ulazile epistolarno, dnevnički, autobiografski, memoarski, a zatim i imaginativno, romaneskno.

I uza sva ograničenja ženske imperijalne perspektive ona ipak otvara nove rukavce u slici kolonijalnoga projekta i imperijalnoga viđenja Drugoga. Na neki način one su razbijale muški monopol i time popunjavale povijesnu arhivu vlastitim iskustvom i znanjem o kolonijalnoj stvarnosti. Naravno da je njihova arhiva u najvećem dijelu imperijalna u svojoj potki, da one najčešće nisu osobito odudarale od dominantnog prikaza Drugosti. Ali ušle su u prostor koji muške naracije nije zanimao (odnos sa slugama, svakodnevni život, kućni život i izdaci itd.) ili u njega nisu imali pristup (zenane, parde).

U zenane, parde, sekluzivne dijelove domaćinstava u kojima su živjele prvo muslimanske, a poslije i hinduističke žene viših slojeva, zapadni muškarci nisu mogli ući, ali ta su se vrata otvorila za memsahibice i one su u neku ruku ostvarile monopol nad pisanjem o unutrašnjem životu tih prostora, odnosima među ženama, razgovorima, interesima tih žena i slično. Istaknula bih da su ti izdvojeni ženski prostori uvijek golicali maštu zapadnjaka, pa tako i žena, ali s druge strane nije postojao tako snažan interes za život kolonijalki. Zapadnjaci su civiliziranost neke nacije određivali prema njihovu odnosu prema ženama, pa su tako Indijce smatrali neciviliziranim jer su žene živjele odvojeno, bez komunikacije s okolinom, pri čemu su muškarci u njihovo ime o svemu odlučivali, pa i o tome koje će zapadne žene dobiti priliku da uđu u njihov prostor.

Većina ženskih prikaza domaće ženske sekluzivnosti polazi od nadmoćne pozicije povlaštenog naratora, s dozom podcjenjivanja i sažaljenja, preuzimajući na sebe ulogu nadmene pripovjedačice. U vrlo rijetkim trenucima su kolonijalke izlazile izvan okvira svoje rasne nadređenosti i umanjile svoj pokroviteljski stav prema domaćim ženama. Vrlo rijetke žene su propitivale svoju žensku podređenost u odnosu na svoje muške pandane. To ne znači da je nisu uviđale, da je nisu bile svjesne, barem neke od njih, posebice one koje su se same obrazovale, jer im je to uglavnom bilo uskraćivano. Primjerice, Eliza Draper će tako poželjeti u svojim pismima da ima samo svoj krov nad glavom i pristojan prihod da može živjeti dostojanstveno i opušteno, dakle kao muškarci. Ne bih sa sigurnošću mogla reći da su njihova rodna ograničenja razblaživala njihovu rasnu dominantnost, to jest, moguće je da se to događalo na podsvjesnoj razini, ili jednostavno kod nekih žena koje su ionako imale drugačija, liberalnija stajališta i u mnogim drugim pitanjima. Svakako je njihov ženski život u Indiji dobio drugačiju notu, često im osiguravao određenu razinu života koju vjerojatno ne bi imale u Engleskoj (naravno, kad se zanemari vrućinu, bolesti, komarce, zmije itd.), pa čak u mnogim slučajevima i više slobode. Fanny Parkes se tako čudi kad izaziva iznenađenje jer se pojavila u Engleskoj sama na nekom društvenom događanju, bez pratnje, ona koja je navikla Indijom putovati sama uzduž i poprijeko.

Njihova perspektiva jest ambivalentna jer je pozicija memsahibica u Indiji dvojaka: one su marginalizirani dio društva samom činjenicom da su žene, ali, s druge strane u Indiji, i u toj marginaliziranoj poziciji u odnosu na autohtono stanovništvo, one su gospodarice, povlaštene. Pojednostavljeno, jednima se pokoravaju, drugima gospodare. To znanje koje one stvaraju u odnosu na 'veliku' povijest, dakle povijest velikih događaja, ratova, društvenih i političkih smjena, jest drugačije, možda sekundarno, ali ono prati svakodnevni život, ne razmeće se velikim povijesnim artefaktima, već je često živopisnije, autentičnije: govori o indijskoj vrućini, bolestima, životinjama, ljudima na ulici, po selima, svetkovinama, načinu na koji žive sa slugama, na koji nabavljaju namirnice, kuhaju, kad se primaju gosti, kad izlazi na promenadu, kako izgledaju svečane večere i zabave, kako se živi u planinskim postajama u koje se povlače u doba najvećih vrućina, ima li zavođenja, ljubavnih afera, kad putuju bilježe svoje doživljaje i opisuju (neke su svojim opisima pridonijele etnološkom i geografskom znanju) itd. Na neki način ta mala povijest je ona živa povijest koja popunjava suhoću povijesti reducirane na podatke o događajima, bitkama i slično. Izvana se očekivalo da će ih njihova ambivalentna pozicija, to jest istodobna ženska marginaliziranost učiniti drugačijima, suosjetljivijima, u odnosu na kolonizirane, da će jedna marginaliziranost prepoznati drugu i razviti neku vrstu solidarnosti. No čini se da je imperijalna nadmoć ipak presudna u samopoimanju vlastite pozicije, pa i one marginaliziranog subjekta u sklopu svoje zajednice.“

Njihova perspektiva jest ambivalentna jer je pozicija memsahibica u Indiji dvojaka: one su marginalizirani dio društva samom činjenicom da su žene, ali, s druge strane u Indiji, i u toj marginaliziranoj poziciji u odnosu na autohtono stanovništvo, one su gospodarice, povlaštene

Engleska Istočnoindijska kompanija – okrutna „država u državi“

„Britanski kolonijalni projekt u Indiji počeo je s engleskom Istočnoindijskom kompanijom, utemeljenom 1600., koja je osnivala svoje trgovačke baze, faktorije te uspostavila monopol nad trgovinom Engleske i zemalja istočno od Rta dobre nade“, rekla mi je Romić, u odgovor na pitanje postoji li još uvijek zabuna u mainstreamu u vezi s tim tko je ustvari iznio kolonijalni projekt: korporacija ili Kruna.

„Bio je to muški svijet trgovaca, mešetara koji su vrlo brzo svoj trgovački posao pretvorili u posao osvajanja, što počinje pratiti gradnja utvrda i osnivanje vojske, upravljanje teritorijem, Kompanija je u nekom trenutku, osim obalnih postaja, zavladala većim dijelom potkontinenta. Kako Nick Robins ističe, na Kompaniju trebamo gledati kao na ono što je ona uistinu bila: 'profitna kompanija'. Dobro, ima stanovite razlike u tim prvim Britancima u Indiji u odnosu prema domaćem stanovništvu, koliko god da su eksploatirali, oni se isprva nisu smatrali nužno mnogo boljima i superiornijima u odnosu na domaći puk, više su se miješali, izravnije komunicirali s njima, čak su neki, poput Kompanijinog Glavnog guvernera Indije, Warrena Hastingsa, podupirali prosvjetiteljsko skupljanje znanja o indijskim jezicima, književnosti i slično.

Inače su se u samoj Engleskoj pojavili protivnici Kompanije koji su čak osnovali svoje, suparničko društvo, a poslije su se ujedinili. Dakle, sve do 1784. kad se uspostavlja državni nadzor nad ustrojem vlasti u Indiji, Kompanija se vodila samo svojim ciljevima i zapravo nije bila omiljena u političara 'kod kuće' u Engleskoj, koji su sve više željeli uspostaviti kontrolu nad funkcioniranjem Kompanije. Jer Kompanija se pretvorila u divovsku korporaciju, državu u državi. Kompanija je postupno gubila na moći, na trgovačkom, ali i političkom utjecaju, pa su se javili glasovi u ime slobodne trgovine, koji su smatrali da se Kompanija osilila i odveć odmetnula te da je treba ukrotiti. Nakon Pobune 1857. njezini posjedi i imovina došli su pod upravu krune, a kraljica Viktorija je taj proces prijenosa vlasti s Kompanije na britansku državu završila 1876. godine. Proglasila se indijskom caricom; premda nikad nije stupila nogom na indijsko tlo, dijelila je savjete kako treba voditi taj ogranak Britanskog Carstva. Upravo period od 1857. do neovisnosti Indije i Pakistana 1947. zove se Britanskim Radžom koji je naslijedio upravu Istočnoindijske kompanije. U svemu tome se zanemaruje činjenica koliko je Indija bila razvijena prije dolaska Kompanije, posebno njezina trgovina i na kopnu i na moru. Važan je podatak da je indijski udio u svjetskoj ekonomiji, prema podacima Angusa Maddisona, bio dvadeset tri posto, a kad su Britanci napustili Indiju samo tri posto. Dakle u tom procesu prljave kolonizacije najveću je ulogu odigrala nesmiljenost Kompanije, a potom i britanske države. I, da, sve je počelo sa šačicom ljudi iz neuglednog engleskog ureda kojoj su moć i politička razjedinjenost Indije omogućili osvajanje. Inače, Istočnoindijska kompanija je bila veliki protivnik dolaska žena u Indiju i do zadnjega se tome opirala, kao i što se opirala i dolasku misionara.“

Promocija knjige Ženski svijet Britanske Indije
Promocija knjige Ženski svijet Britanske Indije u zagrebačkoj Knjižnici Bogdana Ogrizovića

Tko su bile prve Britanke u Indiji?

„Pretpostavlja se da su među prvim ženama koje su došle u Indiju bile gospođa Hadson i njezina sluškinja Frances Webb,“ nastavlja Romić, „a bile su 1617. suputnice gospođe Towerson, žene jednog kapetana Kompanije. Ne možemo reći da su one prve Engleskinje koje su došle u Indiju, ali su prve o kojima imamo zapise.

Istočnoindijska kompanija isprva nije dopuštala dolazak žena, ali je s njezinim ustoličavanjem u Indiji posebice u  vrijeme kad je Engleska dobila u posjed bombajske otoke kao miraz portugalske princeze Katarine od Braganze kojom se oženio Karlo II., i kad je Bombaj postao prvo pravo englesko sjedište, a što će kralj dati Kompaniji u najam  napokon imala koloniju koju se moglo naseljavati. Tako je došlo i do promjene pa su počeli smatrati da doseljenike treba poticati da sa sobom dovode svoje žene, a prvi put se pozvalo i neudane žene za muškarce samce. Tako je uredbom od 30. prosinca 1668. dopušteno da u koloniju na račun Kompanije dođe dvadeset takvih žena. Određeno je da će ih Kompanija podmirivati godinu dana, što im je rok da pronađu supruga. Ne može se reći da su žene pohrlile. U 18. stoljeću sve ih je više, pa tada polako počinju ostavljati trag, najčešće pismima. Autorica najstarijih sačuvanih zapisa o Indiji je Jemima Kindersley; ona je među prvima uspjela ući i u zenanu, a dotaknula se i satija (samospaljivanja udovica) kao općeg mjesta indijskih putopisa. Tu je Eliza Fay čija je pisma uredio i objavio Edward Morgan Forster za izdanje iz 1925. godine, i tako redom dalje.

Što se tiče razlika u odnosu na doba masovnijih dolazaka, a posebice nakon što je Indija postala dio Britanskog Carstva, riječ je o promjeni koja karakterizira općenito život britanske zajednice u Indiji. Smatra se da su u 17. i 18. stoljeću doseljenici bili mnogo opušteniji, manje rasno nadmeni, otvoreniji za domorodačku kulturu, dok s viktorijanskim vrijednostima dolazi do uspostave strogih moralnih zasada i pravila ponašanja što izrazitije odvaja britansku zajednicu od domaće populacije i čini je zatvorenijom i nepropusnijom. U 18. stoljeću žene su mogle raditi kao glumice ili portretiskinje, otvarati škole, voditi pekarnice, krojačnice, trgovati. U 19. stoljeću njihove dužnosti su u prvom redu dužnosti 'supružinstva i majčinstva'.“

Britanke kao društveni dodatak kolonizatorima

Žene su također bile dioničarke Kompanije, iako u nešto manjoj mjeri. Možemo se pitati koliko su onda i same aktivno sudjelovale u kolonijalnom projektu, a koliko su bile samo pomagačice muškarcima, „modni dodaci“, da tako kažemo. „Nažalost, britanske žene u Indiji u prvom su redu bile, ne bih rekla modni dodatak“, odgovara Romić, „nego kućni, društveni dodatak muškarcima, i ponajprije su zbog toga dolazile. U strahu od prevelikog miješanja britanskih muškaraca s domicilnim ženama te seksualnoga i inoga zastranjivanja, žene su puštene da dolaze u Indiju kako bi održale moralnu poćudnost britanskih muškaraca i britanske zajednice u Indiji. Dolazile su da stvore dojam doma, presliku britanskoga doma na stranom tlu, održe 'pristojne' seksualne odnose i izgrade kućanski svijet. Naravno, dio žena je, samostalno ili uz podršku svojih supruga, sudjelovao u trgovačkim procesima Istočnoindijske kompanije, ili su dolazile da obavljaju poslove dadilja, učiteljica, krojačica, misionarki i slično. No uglavnom su dolazile da bi sklopile brak ili nakon što su se udale za britanske državne službenike, vojnike ili članove Kompanije kod kuće. Jer brak je u to doba bio ženska karijera.“

U strahu od prevelikog miješanja britanskih muškaraca s domicilnim ženama te seksualnoga i inoga zastranjivanja, žene su puštene da dolaze u Indiju kako bi održale moralnu poćudnost britanskih muškaraca i britanske zajednice u Indiji. Dolazile su da stvore dojam doma, presliku britanskoga doma na stranom tlu, održe 'pristojne' seksualne odnose i izgrade kućanski svijet

Fantazije o orijentalnoj ženi i halucinacije Forsterove Adele

„Orijent je, prema riječima Edwarda Saida, bio mjesto na kojem je zapadni muškarac mogao tragati za spolnim iskustvima koja nije mogao ostvariti u Europi; tragali su za nekim raskalašenijim seksom“, nastavlja Romić. „Naravno, takav odnos prema orijentalnoj ženi osiguravala im je pozicija moći. U tu su se orijentalnu (a isto tako afričku, karipsku itd.) ženu upisivale muške fantazije kojima se nju svodilo na puki objekt, na podložnu i poslušnu egzotičnu enigmu. Jednako tako, i zapadna je moć oprimjerena u bijelim kolonizatorima penetrirala u kolonijalni prostor, osvajala ga, prisvajala. Teško je reći jesu li žene doživljavale Indiju kao prostor slobodnije seksualnosti. Da se govorilo o mnogim preljubima i aferama, govorilo se, ali u maloj zajednici u tuđem okruženju takve su avanture česte. No nešto drugo je čvrsto iskazivano: strah od domorodačke seksualnosti. Uvriježeno se mislilo da su domaći muškarci prijetnja: od njih i njihove seksualnosti trebalo je očuvati kolonijalne žene. Štovanje falusnih simbola, otvoreno prikazivanje spolnih odnosa na hramskim reljefima, goluždravo odijevanje, sve su to bili pokazatelji muške orijentalne spolne gladi kojoj su bijele žene izazov. Zato se stalno čuvalo žene od silovanja, za koje gotovo da nema primjera, dok obrnutih slučaja ima na pretek. U to se uklapa i scena iz romana Edwarda Morgana Forstera Put u Indiju u kojoj Adela doživljava halucinatorno silovanje, što je zapravo odraz straha od domaćih muškaraca koji se kontinuirano ugrađivao u svijest, do mjere da se iz puke fantazije pretvara u lažno ostvarenje.“

Kipling i stereotipi o memsahibicama

„Rudyard Kipling je prilično mizogin u svojim prikazima memsahibica, riječ je o seksizmu koji u to doba nije bio problematičan“, rekla mi je Romić. „On ih prikazuje kao kokete koje na svoj prikriveni (ženski?) način, podzemno, vuku konce. Kao žene koje uživaju, flertuju dok njihovi muževi crnče. Muški je posao ozbiljan, zahtjevan, a žene uz tolike sluge besposleno koketiraju, tračaju itd. Sve je to 'na terenu' katkad bilo tako, katkad nije. Katkad su bile upravo odraz stereotipa i predrasuda o sebi, katkad su bile suprotne, dapače, čak su propitivale britansku zajednicu u Indiji i svoju ulogu u njoj. Primjerice, Ann C. Wilson pita se u svojem tekstu iz 1895. kojom to magijom mali broj Engleza drži milijune Indijaca pod nadzorom, kako to da nisu 'sravnili zatvore sa zemljom, ukrali blago, masakrirali šačicu Engleza koji su im nametnuli svoje zakone'.

Žene koje su predstavljene u ovoj knjizi, žene su koje su iza sebe ostavile zapise i samim time one su bile drugačije od stereotipa, barem djelomice. U nekim dijelovima svoga života one su ga potvrđivale, ali u drugim nadilazile. Za neke je život u Indiji bio prilično tuđ i odbojan, ali morale su se prilagoditi. Nekima je Indija otvorila vidike, proširila sliku svijeta. Jednostavno, i one su dolazile opterećene svom silom predrasuda o Indiji, o njezinoj neciviliziranosti, i često su samo te predrasude perpetuirale. Predbacuje im se frivolnost i optužuje ih se da su bile rasno mnogo isključivije od muškaraca. Bile su odraz svojega doba ni manje ni više od svojih muških pandana, robovale su jednakim ograničenjima. One su se trudile biti dobre predstavnice Carstva, pa su zapravo bile odraz imperijalnih težnji i predrasuda. Njihov prostor djelovanja ionako je bio skučen, tek u drugoj polovici 19. stoljeća neke od njih uključit će se aktivnije u poticanje naobrazbe indijskih djevojčica i djevojaka otvaranjem škola i slično.“

Žene koje su predstavljene u knjizi, žene su koje su iza sebe ostavile zapise i samim time one su bile drugačije od stereotipa, barem djelomice. U nekim dijelovima svojeg života one su ga potvrđivale, ali u drugim su ga nadilazile

Žensko mentalno zdravlje u tropima

„Smatralo se da Indija nije mjesto za žene i da stanoviti mentalni problemi proistječu iz činjenice što su uopće ondje, suočene s tropskom klimom, zaraznim bolestima, manjkom aktivnosti, odvojenošću od obitelji itd. Istodobno su bile otuđene i od ljudi i kulture koja ih je okruživala jer su bile vrlo ograničene u svojim kontaktima s domaćim življem, a i nisu poznavale jezik koji bi im olakšao komunikaciju. Zatim, tu je vrlo teška odluka koje su morale donijeti u trenutku kad nastupi doba za školovanje djece: poći s djecom u Englesku ili ostati sa suprugom u Indiji, a djecu poslati u internat ili pod nadzor rođaka. I za djecu i za roditelje, posebice majke, to je bila vrlo traumatična odluka. Kipling je doživio tu sudbinu iz pozicije djeteta i uvijek je zamjerao svojim roditeljima što su ga poslali u taj tuđi i hladan svijet Engleske koji on dotad nije poznavao. Znamo da su se kroz povijest mentalne bolesti doživljavale kao ženske bolesti jer se to povezivalo s njihovim reproduktivnim sustavom. U spoju teškog podneblja i društvene marginaliziranosti dolazilo je do nakupljenoga stresa, nezadovoljstva, vjerojatno do depresivnih trenutaka i mentalnih poremećaja. Strah, emocionalna uskraćenost, besposlenost, život prema strogim pravilima, potiskivanje trauma koje su rezultat potrebe da odigraju svoju rodnu ulogu, sve je to plodan teren za mentalna iskakanja iz kolosijeka. Možda bismo mogli spekulirati pa notornu frivolnost koja im se često pripisuje zapravo gledati kao obrambeni mehanizam, reakciju na sraz s (ne)mogućnošću ispunjenja zadane uloge. Jer žene su prema stereotipima nerazumne, osjetljive, osjećajne, tu su i tjelesne promjene, sve ih to čini slabim subjektom i, prema mizoginim stajalištima, podložnima mentalnim skretanjima. Međutim, ne treba olako pomisliti da mentalnih problema nije bilo i među muškim kolonijalcima, što se manifestira u pojavama alkoholizma i drugih ovisnosti. Umobolnice su postojale u Calcutti (ta je bila samo za bijelce) te u Bombaju i Madrasu (te su bile miješane).“

​ Sahib i memsahibica. Snimio: Samuel Bourne, 1876. Royal Photographic Society Bath.
Sahib i memsahibica. Snimio: Samuel Bourne, 1876. Royal Photographic Society Bath.

Isprika kao književnostilska ili politička gesta?

„Ono što obilježava ženski ulaz u prostor pisama, dnevnika, sjećanja jest uvijek iznova ponovljeno objašnjenje zašto to čine, zapravo isprika što su se okuražile prisvojiti taj narativni prostor dotad rezerviran za muškarce“, rekla mi je Romić. „Uvijek to čine na nečiji nagovor, molbu, obavještavajući da njihova ispisana stajališta nipošto ne treba pripisivati i njihovim muževima i slično. I zanimljivo je da su pisma i dnevnici najčešći ulaz u javni diskurs, oni se na neki način mogu smatrati 'ženskim' narativima. Tako su i u roman ušle najčešće epistolarnim stilom. U svakom slučaju, s vremenom su i same postale dio općeg pokušaja gradnje 'objektivne' slike Drugih. Naravno da je njihova objektivnost, jednako kao i muških pandana, bila zapravo samo jedno moguće viđenje Drugih, ali nipošto i nužno vjerno stvarnosti. Ograničenoga znanja i obrazovanja, opterećene mnoštvom predrasuda one su ispisivale svoje Indije, s naglaskom na 'svoje'. Ali kao i muški pisci smatrale su svoj postupak legitimnim. Teško je reći koliko ih se čitalo, ali vjerojatno su mnoge žene koje su se spremale za Indiju posegnule upravo za ženskim tekstovima, priručnicima itd., nadajući se naći u njima pomoć za svoju prilagodbu novom životu.“

Putnice u indijskom prostoru emancipacije

„Nakon žena koje su u Indiju dolazile uglavnom zbog braka, pojavile su se i žene putnice“, ističe Romić. „Žene koje su došle u Indiju zbog 'novog doživljaja putovanja Indijom iz zadovoljstva', kako piše C. F. G. Cumming. I tako on piše o životu te male zajednice u Indiji kao putnik, 'stranac'. Fanny Parkes, žena kolonijalnog službenika, kći kolonijalnog vojnika, bila je, reklo bi se, profesionalna memsahibica, ali zapravo je jednim dijelom bila posve otklon od termina. Ona je putovala Indijom i pisala o svojim putovanjima, njoj je Indija bila prostor slobode. Ili recimo Flora Annie Steel, koja je, kako to Jenny Sharp zapaža, bila 'memsahibica sa svim njezinim kontradikcijama', koja se svojim samoukim liječenjem žena i djece te poticanjem školovanja za djevojke udaljavala od stereotipa. Znale su one i kritizirati načine na koje funkcionira britanska uprava u Indiji, znale su kritizirati život britanske zajednice u Indiji itd. Ali, uvijek su, čak i u slučaju nekonvencionalnih memsahibica, ostale svjesne svoje glavne uloge, to jest, da su predstavnice Carstva, da je 'breme bijelog čovjeka' i njihovo, da su i one službenice imperijalnog projekta. Prostor emancipacije osvajale su svjesno ili nesvjesno u malim i postupnim pomacima.“

Biljana Romić (1960.) je novinarka i urednica. Diplomirala je i magistrirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1990. surađuje na Trećem programu Hrvatskog radija, a od 1996. stalna je urednica. Autorski i urednički potpisivala je emisije: Svjetska proza, Hrvatska proza, Daleki glasovi, Saturnova djeca, Ogledi i rasprave i dr. Izvršna je urednica Zbornika Trećeg programa 2008.-2013., pokrenula je javnu Tribinu Trećeg programa, a 2014. TV-emisiju Prekid programa zbog čitanja na HRT3. Obavljala je dužnosti odgovorne urednice Trećeg programa HR-a, urednice Kulturno-znanstvenog programa, v. d. glavne urednice programa HR-a. Prevela dvadesetak knjiga (E. Said, M. Nettlau, M. Ondaatje), stotinjak ogleda iz psihoanalitičke i književne teorije, filozofije, politologije i teorije povijesti umjetnosti te dramske tekstove.

Lora Tomaš (1981) je indologinja, prevoditeljica i urednica, autorica romana "Slani mrak".