Bilo je rano, bljuzgavo proljeće, godina po prilici 2018. Moj poznanik iz družine s kojom sam u tom periodu igrao „Dungeons & Dragons“, inicijala B., pozvao me na predstavljanje svoje knjige. Nije mi bilo jasno o kakvom se djelu radi, osim što su ga B. i njegovi prijatelji opisivali kao sumu njegovih dugogodišnjih istraživanja (čega?), i što je na neki mutan način bilo vezano uz naše zajedničke interese: fantastiku, igre i geek kulturu. Radoznalog kakav jesam, njihova neodređenost dodatno me zaintrigirala, a kad sam saznao da će se predstavljanje održati u prostorijama Matice Hrvatske, u zagrebačkoj Šenoinoj ulici – ambijentu koji, ma koliko površno bilo moje poznanstvo s B.-om, nikako nisam uspijevao spojiti s njim – pomislio sam da bi posrijedi moglo biti nešto nekonvencionalno. Understatement stoljeća.

Svijet koji se te večeri iskupio pred Matice bio je tako skockan da sam se upitao nisam li možda zalutao na koncert klasične glazbe. Ispostavilo se da će se zaista i održati mali klavirski koncert, kao uvod u književnu večer. Na sjedalu u Matičinom podrumu – podrum asocira na skrajnut, zapušten prostor, ali zapravo je riječ o prostranoj i komfornoj dvorani – dočekala me afiša u kojoj su podrobno opisani komadi koje će pijanist, ujedno i njihov autor, izvesti. Ovaj dokument, kao ni bilo kakav drugi trag cijelog eventa, nisam uspio pronaći nigdje na Internetu, pa ću parafrazirati po sjećanju: „…Eric Clapton i Bach vode ljubav na livadi, dok sipi ljetna kišica a Rolling Stonesi ih s odobravanjem promatraju iz prikrajka.“ I naravno, kao osoba krajnje podložna sugestiji, klavirske etide izvođača-skladatelja čije mi je ime iscurilo iz pamćenja preslušao sam s izvanredno živim slikama u glavi.

Nakon koncerta je na binu izašao mlađi muškarac, možda čak Matičin tadašnji tajnik, koji je neobično nervozno, gotovo mrzovoljno pozdravio prisutne i najavio B.-a. I dalje nisam kapirao kakva je točno knjiga u pitanju i o čemu će biti govora, ali mi nije promaklo da je dvorana dupkom puna. A onda je za govornicu izašao B.  Čim je progovorio svojim basom, onako stasit, u mantilu, sa sijedom bradom i prodornim pogledom, podsjetio me na antičkog oratora, ako ne i na lika iz neke od naših pustolovina. Sljedećih dvadesetak minuta, nisam ni došao u iskušenje da posegnem za mobitelom, ili da se dalje osvrćem po prostoriji: bio sam gotovo hipnotiziran B.-ovim izlaganjem. A o čemu je izlagao? Opet, po sjećanju: o svojem dugogodišnjem izučavanju „druge strane“, o perspektivama komunikacije s njom, o potencijalima takvog kontakta i opasnostima koje pritom vrebaju.

Međutim, ispostavilo se da je B.-ovo slovo samo inicijalna kapisla za živu diskusiju. Ne znam jesam li ikad vidio zainteresiraniju i prilježniju publiku nego na tom, za mene najhermetičnijem književnom događanju kojem sam ikad prisustvovao. Imao sam dojam da smo nas troje-četvero iz B.-ove „D&D“ družine jedini autsajderi: svi ostali djelovali su saživljeni s tematikom, združeni u, čini se, njenom gotovo intuitivnom razumijevanju, u podrazumijevanju niza datosti. Sjećam se, naprimjer, starijega gospodina nastanjenog u Berlinu, kojeg je B. spomenuo kao dragog i dragocjenog gosta, a koji je govorio o svojim istraživanjima o najpovoljnijem trenutku dana ili noći za pokušaj uspostave „kontakta“. Sjećam se da su se njih dvojica složila da nije nemoguće ostvariti „kontakt“, ali je pitanje da li želimo da nas „druga strana“ primijeti: njihovo upozorenje ostalo je lebdjeti u zraku i nakon što smo iz podzemne prostorije izbili u vlažnu, bistru noć.

U toj fazi više nije bilo neophodno da netko prevali preko usta „instrumentalna transkomunikacija“, pa da ustanovim da sam se, poput junaka kakvog petparačkog isekaija, obreo u svijetu knjige koju čitam. Odnosno, u mom slučaju, knjigâ – jer sam tih dana, tjedana i mjeseci čitao i iščitavao kako friško objavljenu „monografiju“ Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku, tako i romane (obrnuto kronološkim redoslijedom) Policijski sat, Viljevo i Drenje Luke Bekavca. Kroz ovaj ciklus, u međuvremenu proširen šestotomnim romanom-mozaikom Urania, a na neki način i teorijskom studijom Prema singularnosti, Bekavac je oblikovao jedinstven književni univerzum, koji ćemo za potrebe ovog teksta nazvati svijetom Novog Bezdana (Novi Bezdan je, poput Drenja i Viljeva, jedno od baranjskih mjesta na koje se referira u ovim knjigama, a koje u nekom drugom „pojasu“ postojanja ima svog dvojnika; presedan za ovakvo imenovanje nalazimo u omnibus-izdanju Uvod u Novi Bezdan, u kojem su okupljena prvi tri Bekavčeva romana.). Temeljni lore Novog Bezdana tiče se „prolapsa“ koji se pojavljuju na nekoliko točaka u Baranji, naoko potaknuti ratovima i drugim katastrofama, a koji našu stvarnost približavaju „drugoj strani“ – za koju nije uvijek jasno označava li onostrano, paralelnu stvarnost, drugu vremensku ravan, a ni označava li uopće mjesto, ili nekakav proces. Pritom, kao ni sudionice i sudionici B.-ove večeri, Bekačevi likovi problematiku komunikacije s „drugom stranom“ ne postavljaju u registru metafizike, spiritualnosti ili ezoterije, nego je konceptualiziraju vokabularom znanosti i tehnike. Pa ipak, glavni razlog zbog kojeg mi se na događaju u Matici učinilo da sam se pretvorio u lika iz Novog Bezdana ticao se pozicije u kojoj sam se našao.

Fokalizatori i fokalizatorice Bekavčeve proze često su autsajderi_ce, i to manje u odnosu na događanja, a više u odnosu na diskurs koji se tka oko njih. Upletene su u zaplete koje ne uspijevaju izraziti u njima poznatim jezičnim registrima: da bi uopće uspjele pojmiti što im se događa, moraju se izboriti s metajezikom koji ih uporno nadilazi. Uzmimo za primjer junakinju Drenja Martu, apsolventicu biologije koja putuje u eponimno mjesto kako bi tamo asistirala stanovitom profesoru Markoviću na projektu „Utjecaj Domovinskog rata na bioakustičku sliku Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema“. Ovako izgleda jedna od njihovih tipičnih sesija:

„’U Drenju se otvorio prozor, zato smo ovdje’, Marković otpuhuje dimove prema prozoru koji je zatvoren, ali možda to i ne primjećuje, jer je već ispraznio polovicu litrene boce rakije koju je, na početku konzultacije, izvadio iz prve ladice stola. […] Marković situaciju postavlja kao monolog, ali bez kazališnih, pa čak i profesorskih intencija; čini se da razmišlja naglas, ako se to može nazvati razmišljanjem, ne ostavljajući joj prostor za pitanja, od kojih ona, uostalom, odustaje već nakon prvih rečenica, uvjerena da je već potpuno pijan, ili da je namjerno želi distancirati kombiniranjem najstrožega metajezika s hermetičnim sentencijama sličnim propovijedima ili lošoj poeziji.“

Odnos između Marte i Markovića djeluje gotovo kao parodija arhetipske dinamike Watson-Holmes: umjesto genijalnog logičara i njegova intelektualno inferiornog pobočnika pratimo sredovječnog akademskog alkoholičara sklonog hermetičnim tiradama i njegovu deprimiranu pomoćnicu koja u tim monolozima pokušava iznaći smislenu poveznicu s empirijskom stvarnošću. Ovaj tip odnosa pojavljuje se i u Policijskom satu, ali izmješten iz akademskog konteksta u sferu svakodnevnog, neformalnog, pa i trivijalnoga – na kave koje pripovjedač pohađa sa grupicom svojih poznanika, u Osijeku devedesetih godina. U razgovorima s tim ljudima, redom sudionicima u ratu koji bukti, iza tema diskusije kao što su stanje na ratištu ili političke zavrzlame svako toliko provijava neka druga, očito veća i važnija, a pripovjedaču neuhvatljiva tema:

„’Kraj svijeta‘, groknuo je jedan od njih nakon gutljaja piva, ‘to su pizdarije. Pa ti si barem školovan čovjek…’ dodao je, kao i svaki put kada je, blagonaklono ali nemilosrdno, htio staviti beznačajnost mojega cjelokupnog obrazovanja u perspektivu novih okolnosti u kojima smo živjeli. Pomak od ‘granice’ do ‘kraja svijeta’ dogodio se u tom razgovoru iznenađujuće naglo, kao da se cijelo vrijeme i podrazumijevalo nešto što nema veze s potezom olovke po slijepoj karti, nego s apokalipsom. (…) Nikad se nije pripovijedalo u zagonetkama, ali je sve rečeno uvijek bilo toliko uzgredno i rascjepkano da je za razumijevanje bio potreban strašan napor, često retroaktivan (…).“

Likovi poput Marte ili pripovjedača Policijskog sata služe, dakako, kao stand-in za čitaoca/čitateljicu. Međutim, trenutak u kojem bismo kroz očište ovih junaka doznali istinu o svijetu u kojem žive upadljivo izostaje: preostaju samo fragmenti, ono „uzgredno i rascjepkano“ iz kojeg valja rekonstruirati sliku, kao što je i u stvarnosti istina uvijek fragmentarna, a spoznaja naknadna. Fragmentacija, izvedena do krajnjih konzekvenci, u Uraniji je uprizorena i na stilsko-izvedbenom nivou. Naracija se, naime, tu konstituira uporedo s interferencijom, koja više nije incident, već konstanta materijalizirana u samome tekstu – kako u vidu tipografskih intervencija i subverzija, tako i u vidu rubrike „kontrolnog kanala“ koja se proteže kroz cijelu sagu (?).

Obilje tehničkog i (para)znanstvenog žargona, kao ni beskrajna tehnička objašnjenja, kod Bekavca ne pomažu razbistriti i približiti predmet radnje, naprotiv: višak eksplikacije taj predmet kao da dodatno zamagljuje. Isti efekat iskusio sam na B.-ovoj večeri; pritom, slutim da bi i njegova publika na pokušaj artikulacije problema u „ezoterijskim“ okvirima reagirala u najmanju ruku skeptično – poput Markovića koji vlastitu suradnju s rašljarima spominje s nelagodom, gotovo stidom, budući da ih smatra priprostim ljudima sklonima „bapskim praznovjerjima“ (činjenica da njegova znanstvena rigoroznost i skrupuloznost, kao i kod birtijskog društvanca iz Policijskog sata, dolazi u paketu s alkoholizmom, nervnim rastrojstvom i posvemašnjom nestabilnošću, u njihovu dinamiku unosi naglašenu humorno-grotesknu notu). S druge strane, svojevrsnu strategiju zamagljivanja predmeta Bekavac provodi i na stilsko-izvedbenoj ravni: recimo, opis pojedinog pejzaža ili prizora nerijetko će se protegnuti na nekoliko stranica, a da čitaocu neće biti jasno što se zapravo opisuje i u kakvoj je to vezi s cjelinom teksta. O ovom postupku, kao i o drugih stilskim i narativnim efektima i implikacijama (pseudo-)znanstvenog diskursa kod Bekavca, inspirativno je pisala Anera Ryznar.

Na izvedbenoj ravni, kao prirodan saveznik i posrednik (pseudo)znanstvenog diskursa javlja se pseudodokumentaristički prosede. Pseudodokumentarizmom Bekavac suvereno vlada: umetnuti dokumenti, elementi korespondencije, odlomci iz znanstvenih, esejističkih i drugih nebeletrističkih tekstova, čine jedan od ključnih aspekata njegovog world-buildinga. Štoviše, on u prozni tekst upliće i elemente vlastitih eseja i teorijskih radova, ali i obrnuto (što postaje očigledno kad razmotrimo složenu strukturu i genezu Galerije likovnih umjetnosti u Osijeku). Imajući ovu Bekavčevu sklonost na umu, a nakon iskustva na B.-ovom događanju, počeo sam se pitati: koliko je toga u Novom Bezdanu zbilja izmišljeno? Ne mislim na validnost instrumentalne transkomunikacije i postojanja „druge strane“, nego na stručni diskurs koji se proteže kroz ove knjige, te na pripadajući žargon i reference. Nakon višegodišnjeg sukcesivnog kopanja po kojekakvim zečjim rupama Interneta mogu reći: relativno malo.

Ogroman dio literature na koju se referira u Bekavčevom proznome tekstu zaista postoji. To vrijedi i za mnoge ličnosti čija se imena u njima vrte, poput latvijsko-njemačkoga pionira instrumentalne transkomunikacije Konstantina Raudivea, ili engleskoga arheologa i radiosteziologa T. C. Lethbridgea. Misteriozne brojke 2109, možda oznaka za biće ili inteligenciju koja djeluje u drugoj ravni postojanja, potječu iz Vertikalne ravni, bestselera Kena Webstera iz 1987. koji je porodio cijelu subkulturu. Teorijska elaboracija „pojaseva“, „ravni“, „prolapsa“ ili za Bekavca osobito važnoga „šuma“ spada u osnovni djelokrug zajednice koja već decenijama postoji, djeluje i raste, širom svijeta. U tom smislu, Bekavčeva proza sadrži duplo dno. Društveni ugovor i žanrovski kôd sugeriraju nam da se nalazimo u umjetničkoj prozi, u prostorima književne imaginacije – tim prije što se obilato koriste pseudodokumentarizam, kao suštinski beletristički postupak. Međutim, kad shvatimo da svijet u kojem se kreće jedan Marković u najvećoj mjeri nije izmišljen – danas bih čak rekao da je prilično realistično prikazan – društveni ugovor odjednom je narušen, a čitateljsko povjerenje poljuljano. I svako drugo autorovo rješenje postaje podložno preispitivanju; moguće je, na koncu, i da se mjesto po imenu Novi Bezdan materijalizira i u našem svijetu.

S obzirom na vlastitu ljubav prema Novom Bezdanu s jedne, te ovisnost o kopanju po Internetu s druge strane, vjerojatno bih bio otkrio ovaj lukavi manevar i da nisam imao sreću prisustvovati predstavljanju B.-ove knjige. Ipak, ostao bih uskraćen za iskustvo derealizacije koje sam te večeri u Matici proživljavao – na trenutak posumnjavši u sve što sam mislio da znam o svijetu, stvarnosti, istini i uobrazilji. A to je učinak kojem bi i književni i znanstveni rad, pa makar se potonji odvijao i na rubnom ili nepriznatom znanstvenom polju, u konačnici trebali težiti.

* Tekst je dio programa „Književnost i tehnologija” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.