Posljednje tjedne proveo sam uz tekstove Gorana Babića. Tako to obično bude kad umre zanimljiv pisac, više ili manje naš. Od njega se – ne znam zašto mi se to čini sve manje samorazumljivim – opraštamo vraćajući se tekstovima kojima nas je inicijalno zaintrigirao, uranjajući usput po prvi put u neke za koje je, tko zna od kada, uvijek „još bilo vremena“. Vrijeme je, hoće to, došlo sa smrću. Ono je, uostalom, njezin najtransparentniji javni agent, dosadno demokratičan.

Čitao sam ga posljednjih dvadesetak godina razmjerno mnogo; poeziju, eseje i polemike, prozne i biografsko-memoarske tekstove. Sporadično sam tu i tamo u tom periodu o njemu ponešto i napisao. Nisam ga poznavao. Mala je ova naša književna čaršija južnoslavenska, neprozračena doduše i ponekad strašno zaudara, no za razliku od većine pisaca s ovog područja koji su mi bili i jesu važni, putevi nam se nikada nisu ukrstili. Poznavali smo u Beogradu nekoliko istih ljudi i pohodili nekoliko istih mjesta, moglo se desiti, ali nije. Dodatni napor svakako nisam uložio, jer, jasno, „još je bilo vremena“, a i, budimo pošteni, nije mi bilo previše važno. Osobe iza tekstova neka su vrsta telefonista, moguće oficira za vezu: oni nas, najčešće ipak iz potaje, spajaju s literaturom, i time je njihova uloga iscrpljena.

Crvene krpe

Knjiga kojoj sam se vjerojatno najčešće vraćao izvjesno nije ona na koju bi prvo pomislila većina drugih čitača Babićevih. U pitanju je zbirka mahom u periodici, uglavnom u zagrebačkom Oku objavljenih tekstova polemičke naravi. Arhivarski, da tako kažemo, svezak, s margina jednog bogatog, i u Hrvatskoj i u Srbiji danas nepročitanoga opusa. Upravo ona me, naslov joj je Možda uzaludno, a objavio ju je Globus 1983. godine, najviše nukala, katkad upravo tjerala da mislim; s autorom ili protiv njega i, zapravo najzanimljivije, naprosto usporedo s njim. U tom smislu, to je neka vrsta Babićevog, kao j’accuse!, doduše, prije nego kao obrana upravljenog Mog obračuna s njima.

O uzrocima i povodima njegova brisanja iz hrvatske književnosti u posljednje vrijeme dosta je rečeno, a vlastite egzekutore i njihove metode sâm je Babić veoma precizno predvidio. U reakciji, primjerice, na niz kritika Zafranovićeve Okupacije, na konto jedne, ovaj put marginalne klerikalno-nacionalističke grupacije, zapisat će kako „ova družba vrlo pažljivo prati i analizira zbivanja u našem kulturnom životu i, ako već nije sposobna za neki kreativni posao ili čin, za izricanje smrtnih presuda se, polako, priprema. Sad, dok je vrijeme, može se, mislim, na to ukazati“. To vrijeme je, valja podvući, godina 1980., za Jugoslaviju, kako je poznato, po više faktora prijelomna. Hrvatski nacionalizam napose, a onda i svaki drugi, te povijesni revizionizam i antikomunizam Babićeve su krvavocrvene krpe, i na one koje smatra dionicima navedenih politika on nasrće zaista kao razjaren bik, uspijevajući nekako u isti mah biti pomalo iritantno precizan i pedantan, i ponekad neselektivno toptati kopitima. Već same ove njegove opsesivne teme najkraće odgovaraju na pitanje zašto danas ovdje za njega malotko želi čuti. Njima je, vjerojatno, pridodati i lične čarke, međusobna podmetanja i netrpeljivosti iz onog vremena, kojih je, uzimajući u obzir njegove funkcije, bliskost formalnim strukturama vlasti i karakter, moralo biti mnogo.

Mala je ova naša književna čaršija južnoslavenska, neprozračena doduše i ponekad strašno zaudara, no za razliku od većine pisaca s ovog područja koji su mi bili i jesu važni, putevi nam se nikada nisu ukrstili. Poznavali smo u Beogradu nekoliko istih ljudi i pohodili nekoliko istih mjesta, moglo se desiti, ali nije

Na te su iste teme, također, usredotočena dva središnja teksta sveska, „Strašno lice ništavila“ (Otvoreno pismo Antunu Šoljanu), u kojem mapira malograđansko-nacionalistički konsenzus u njegovom tihom i razorno uspješnom pohodu na društvenokulturne institucije, tj. preuzimanju kontrole nad važnim dijelom ideološkog aparata države, nadležnim za upravljanje i reprodukciju realnog i simboličkog kapitala u kulturnom sektoru, te „Status quo vadis“, otvoreno pismo profesoru doktoru Miroslavu Šicelu, tadašnjem predstojniku Katedre za noviju hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Potonji je tekst knjiga u knjizi, zauzima 132 stranice sloga ovog izdanja i, s jednom nevažnom i zaboravljenom knjigom nevažnog i zaboravljenog autora kao povodom, odnosno recenzijom iste iz pera jednog od korifeja nacionalne kulture i spomenutog malograđansko-nacionalističkog konsenzusa (i istovremeno člana SKJ), Šicela, predstavlja Babićev Čas anatomije, odnosno Dijalektički antibarbarus. Čak i sam naslov knjige kao da proizlazi iz onoga Krležinog, antibarbarusnoga: „ima li uopće kakve koristi od izgovorenih istina?“. Sve to, naravno, u gabaritima vlastitog pisca.

Što je moguće misliti

Iz perspektive nas današnjih, a koji nismo ujedno bili i oni ondašnji, posebno su interesantne jednako Babićeve mete, kao i perspektiva iz koje im pristupa. Pojedini tekstovi s kojima se obračunava toliko su suštinski i blatantno nacionalistički, antisocijalistički i revizionistički, da je teško povjerovati da su bili legitimnim dijelom tadašnjeg javnog diskursa; da su, pretežno javnim sredstvima, štampani šezdesetih i sedamdesetih godina, a ne prekjučer. A autorovu poziciju, koja je u idejno-političkom smislu zapravo jednostavna, artikulirana, jasna i iznimno dosljedna, komplicira činjenica da je Babić ispisuje iz pozicije tadašnje vlasti, kao „režimski čovjek“, što se u velikoj mjeri moglo ispisati i bez navodnika. Ima u tome, naravno, nužno i nešto od naknadne pameti, ali već je iz samih tih tekstova jasno da ih Babić iznosi prije svega na svoju štetu, da je toga svjestan, i da se, umnogome paradoksalno, bivajući formalno na vlasti doživljava kao disident, što je, ispostavit će se, na neki način i bio.

Ovom čitatelju posebno je zanimljivo pokušati dokučiti bi li se, po onim pitanjima o kojima se s Babićem slaže, i čiju analizu i kritiku drži neobično preciznom i još uvijek adekvatnom, jednako tako slagao da je i on bio onaj ondašnji? Bi li Babića doživljavao, barem jednim ozbiljnim dijelom, jednostavno kao jednog od mnogih režimskih kerbera, subnorovca zakašnjelih bitaka, sitničavog i dozlaboga krutog linijaškog aparatčika? Sasvim je moguće, možda i izvjesno da barem dijelom bi. Isto vrijedi i za tu partijsku liniju samu; barem to kako je ona u svojem konkretnom pojavnom obliku tada morala izgledati. No nama današnjima, koji smo nekako u vrijeme ove knjige rođeni, ostaju tekstovi. I gorak osjećaj činjenice da je Babić još mogao misliti da se obračunava s devijacijama, dok danas znamo da su te devijacije odavno, već tamo negdje početkom našeg vremena, postale normom; da su beskrajno opskurni tekstovi kojima se bavi i njihovi nesretni autori upravo temelji toga što živimo danas. Da se, na kraju krajeva, dok ovo čitate oni već neko vrijeme sami od sebe umnažaju podivljalim laserskim printerom na njima samima, kao svojevrsnoj avetnoj preambuli, zasnovane i izgrađene države.

Ovom čitatelju posebno je zanimljivo pokušati dokučiti bi li se, po onim pitanjima o kojima se s Babićem slaže, i čiju analizu i kritiku drži neobično preciznom i još uvijek adekvatnom, jednako tako slagao da je i on bio onaj ondašnji? Bi li Babića doživljavao, barem jednim ozbiljnim dijelom, jednostavno kao jednog od mnogih režimskih kerbera, subnorovca zakašnjelih bitaka, sitničavog i dozlaboga krutog linijaškog aparatčika?

Leko protiv Leke

Nekako paralelno stigla je do mene knjiga Ivice Đikića Budimir Lončar – prije i poslije kraja, objavljena netom nakon što je njezin kazivač i glavni protagonist, nakon zaista fascinantnog, ravno stogodišnjeg vrtloga zvanog život, plivajući u valovima svojega rodnog Preka, na najljepši mogući način napustio ovaj svijet. Onima koji su se za Lekin (ovoga Leku, od partizanskog kodnog imena Leko, nipošto ne treba brkati s Lekom OZNA-sve-dozna Rankovićem; ako postoje dva suprotna pola našeg socijalističkog projekta, to bi jednako tako mogla biti ova dva Leke) život i djelo zanimali, posebice ako su čitali relativno nedavno objavljenu, opsežnu biografiju Tvrtka Jakovine naslovljenu Od Preka do vrha svijeta, ne donosi ona možda toliko novog, koliko služi kao dobra, sažeta rekapitulacija, s ekstenzijom u najaktualniju geopolitiku, pače, i na ogromnom i slojevitom iskustvu te trezvenoj analitici temeljene projekcije. Đikić je posao obavio čisto i suptilno, tek na nužnim mjestima kratko kurzivno intervenirajući u, za pretpostaviti je, četveroručno redigirano Lončarevo izlaganje.

Impresivan je na niz načina bio život ovog dalmatinskog partizana, jugoslavenskog diplomata, ambasadora na nekim od najvrućih onodobnih stolica i posljednjeg saveznog sekretara za inozemne poslove te savjetnika dvaju hrvatskih predsjednika, od početka do kraja čovjeka vlastitog vremena. Kako je njegovo težište bio period antifašističke borbe, socijalistička revolucija i četiri i pol desetljeća nove Jugoslavije, knjigu je moguće čitati i kao iz jedne povlaštene, istovremeno izravno prisutne i aktivno involvirane, a opet rezervirane i diplomatski suzdržane perspektive skiciran portret zemlje čijoj je izgradnji posvetio najbolje godine, zajedno s njezinim nečuveno krvavim preludijem, i mučnom, također krvavom kodom. Zainteresiranima, ona bi mogla biti kockica u kompleksnom mozaiku koji pojašnjava štošta po za mene veoma važnom pitanju: kako je, naime, došlo do toga da onakvi opskurantski tekstovi iz opskurnih palanačko-klerikalnih tiskovina odjednom (zar, stvarno, odjednom?) budu inaugurirani u sam zaglavni kamen naše stvarnosti sada; kamen, reći je, po mnogočemu i grobni.

Podsjetio me taj opseg i dinamika života na onu njemačkog pjesnika i svjetskog čovjeka H. M. Enzensbergera, lončarovog suvremenika, koji je također poživio lijepe devedeset i tri. Pogotovo čitajući njegov u poznoj dobi objavljeni Metež, prisjećanja temeljena na dnevnicima i bilješkama iz šezdesetih, u svojevrsnom paralelizmu tih iz naših cipela jednako nevjerojatnih biografija otkriva se i jedna zanimljiva suprotnost. Dok je Enzensberger vansistemski i neinstitucionalni igrač, slobodni strijelac kojega je međutim uvijek zanimala i fascinirala blizina institucionalne i strukturirane moći, Lončar je čitavu svoju karijeru čovjek izrazito sistemski, sa svojim strogo određenim mjestom u hijerarhiji i logikom svoga posla neprestano izložen ljudima iz prvog ešalona institucionalne moći, a opet od nje – barem ako je iz ovih tekstova suditi – nekako zdravo udaljen, na profesionalnoj i osobnoj distanci, odnosno, lično zainteresiran više za same ljude nego njihovu poziciju. Ponegdje će to rezultirati nedovoljno nijansiranim i kritičnim prikazima pojedinih ličnosti, primjerice Henryja Kissingera ili Georgea Busha starijeg. I Lončara i Enzensbergera imao sam prilike susresti, i u oba slučaja sa mnom je ostao osjećaj razgovora s čitavim jednim divnim i strašnim stoljećem, komprimiranim.

Impresivan je na niz načina bio život ovog dalmatinskog partizana, jugoslavenskog diplomata, ambasadora na nekim od najvrućih onodobnih stolica i posljednjeg saveznog sekretara za inozemne poslove te savjetnika dvaju hrvatskih predsjednika, od početka do kraja čovjeka vlastitog vremena

Tri plinske boce

Meni najzanimljiviji dio knjige Lončarov je prikaz službovanja i formiranja pod Kočom Popovićem u New Yorku prve polovice pedesetih godina (na neki način, uzgred, priziva ovaj svezak duhom izvrsne Razgovore s Kočom Aleksandra Nenadovića) i usputni prikaz druženja s onodobnom kulturnoumjetničkom kremom, napose zagrebačkom, primjerice u ateljeu Ede Murtića, uz usputne mikroportrete suvremenika; izdvojimo Kaštelana ili samoga, bliskog mu slikara. S Kočom, ličnosti koja objedinjuje možda najbolje od onog što je Jugoslavija bila, i još više mogla, ali podbacila biti, valja i završiti. Epizodu koja se bavi njegovom smrću, u Beogradu ratne 1992. godine, na temelju novinskih svjedočenja, dopisuje Đikić, i ona je jednako punokrvno književna, koliko i paradigmatska za krvavu smrt zemlje koju su zajedno gradili. Koča je odbio posmrtne počasti Miloševićeve vlasti, službeni pogreb i govore. Tako je i sprovod prepušten na organizaciju obitelji. Krematorij je, međutim, poručio da plina nema i da ga mora osigurati porodica. Plin je bio tražena roba, i tek nakon više dana, na intervenciju Kočinog ratnog druga dr. Isidora Papa, nabavljene su tri plinske boce iz Zrenjanina, eda se posao svrši. Zanimljivo, na kraju ovakve jedne knjige, jednog ovakvog života, ostane čitatelj s mišlju: tri; tri plinske boce su potrebne da se spale zemaljski ostaci čovjeka. Vrag će ga znati koliko ih je trebalo da se užga ona njihova, naša država. Možda ni jedna jedina. Za vjerovati je, nažalost, da su bile dovoljne riječi. 

Šok običnosti

Prekapajući po Babiću sjetio sam se jednoga drugog našeg pisca, prvenstveno novinskog, ali u svome poslu, čega god da se latio – a prihvaćao se zaista svega, od politike, preko sporta do medija, kulture i umjetnosti – veoma upućenog, intrigantnog, poslovično akribičnog i, ne manje važno, duhovitog i nikada dosadnog, a opet danas čini mi se, iz doduše prozaičnijih razloga, prilično skrajnutog. Pisac se zove Veselko Tenžera, a razlog njegova blijeđenja vjerojatno je ono puko, banalno vrijeme; sada već davna prerana smrt i mrak sveopćega nečitanja, koji se sve brže pali. Njegove knjige još su ipak u opticaju, o njemu se mjestimice nešto napiše ili snimi. Iako, kao toliko nas, dotepenec, on je svakako veliki pisac Zagreba. Zasigurno tome pridonosi činjenica da komunist nipošto nije bio, a ponešto bi se također dalo nadodati i o hrvatskom nacionalizmu. U knjizi koju uzimam u ruke, besprizorno oblikovanom riječkom izdanju iz 1997. godine naslovljenom Šok običnosti, zbirci pjesništvu posvećenih tekstova uglavnom iz šezdesetih i sedamdesetih, primjerice, Jugoslavija ili jugoslavensko pjesništvo se izrijekom niti ne spominju. Za Tenžeru postoje isključivo ono hrvatsko, srpsko, bosansko…

Karijeru je, često se previđa, upravo kritičkim napisima o pjesništvu i započeo, a s ponešto različitim intenzitetom pratit će ga do kraja. Stihove je s vremena na vrijeme i sam pisao, ne objavljujući ih. Jedina knjižica sakupljena je i objavljena posthumno. Ovaj je svezak, pošteno, uvrštavajući i dva teksta u kojima su njegove vlastite knjige pročitane prilično kritično, priredio i pogovorom popratio Tonko Maroević, a u njemu objedinjeni prilozi demonstriraju sve ranije navedene kvalitete Tenžerina pisanja: upućenost, iznimnu strast prema predmetu, stilsku virtuoznost, kritički intenzitet, davanje prednosti jasnoći suda, kontekstu i komunikativnosti posredovanoga nasuprot formalne tekstualne analize i užefahovskog vokabulara.

Impresionizam duha

Knjige sam se sjetio, i nije me prevarilo inače porozno sjećanje, s mišlju da je Tenžera još ’68. u jedan Vjesnikov pregled uvrstio tada još mladog Babića među nove lirike koji najviše obećavaju, te da su se, usprkos gotovo dijametralno suprotnim političkim pozicijama (bio je Tenžera, usput, kum Igora Mandića, još jedne Babićeve crvene krpe), na neobično sličan način i iz iste, istovremeno estetski osporavajuće perspektive i kroz kritiku klikaško-lobističkog mentaliteta, strastveno obračunavali s tad dominantnim, Tenžeri inače politički bliskim, sveprisutnim „krugovaškim“ establišmentom. Za današnju kritiku teško zamislivom neuvijenošću i retorikom obrušit će se primjerice na stihove maspokovskoga korifeja Vlade Gotovca (istina, još sredinom šezdesetih), izrugivat će se kritičkom pisanju Vjerana Zuppe, brutalno napadati aktualne, mahom krugovaške antologije, te ešalon viđenijih pjesnika – sve ono što doživljava kao uškopljenu refleksiju stranih uzora i/ili poluprobavljenih popularnih filozofema. Kritizirajući tekst, Tenžera uvijek kritizira i misao koja mu je kumovala, svojevrstan impresionizam duha, ono što posprdno naziva stihovanim bilješkarenjem, a kao pjesničku strategiju krsti rezonerstvom. Po pitanju „razlogovaca“ Babić će se i on ipak poprilično razilaziti, u amalgamu mahom suprotstavljenih bilo estetičkih bilo političkih linija.

U svesku objedinjeni prilozi demonstriraju sve kvalitete Tenžerina pisanja: upućenost, iznimnu strast prema predmetu, stilsku virtuoznost, kritički intenzitet, davanje prednosti jasnoći suda, kontekstu i komunikativnosti posredovanoga nasuprot formalne tekstualne analize i užefahovskog vokabulara

Pišući za najtiražnije dnevne listove, Tenžera će s izravnom artikulacijom svoje politike, pogotovo ranijih godina, svakako morati ekonomizirati, dok će Babić vlastitu biti slobodan iznositi izravno. Potonje će, budimo na trenutak cinični, na stilskom i na idejnom planu, kao i u projekciji, Tenžeri naposljetku pretežno koristiti, dok će Babiću biti na štetu. Zajednički će im ostati prezir prema malograđanštini, iako bi je, pretpostavljam, ponešto drugačije definirali. Drugačije ne znači nužno i suštinski različito. Koju god definiciju odabrali, njezin predmet je temeljito trijumfirao: nad našom poezijom, našim životom. Tenžera, za razliku od Babića, na (ne)sreću nije poživio dovoljno dugo da vidi što od nas učiniše njegovi.