Sa svakim ponovnim čitanjem istog štiva zapravo čitamo neku novu knjigu. Jer svaka se (osobito dobra) knjiga može pročitati na puno raznih načina. Možda je malo paradoksalno da ja to kažem – jer na sve strane preporučujem neke knjige – ali slažem se s Virginijom Woolf koja u eseju Kako bi trebalo čitati knjigu piše: “Zapravo je jedini pravi savjet o čitanju koji jedna osoba može dati drugoj taj da uopće ne prihvaća savjete, da se rukovodi vlastitim nagonom, da se oslanja na vlastito rasuđivanje, da donosi vlastite zaključke.” Netko nam može preporučiti dobru knjigu – ali kako ćemo je čitati, kada, koliko puta – to je na nama. Hoćemo li uzeti olovku pa podcrtavati najdraže dijelove, preskakati dosadne opise ili čitati samo njih, hoćemo li knjigu pročitati do kraja ili već na prvom poglavlju zaključiti da nije za nas? Hoćemo li istu knjigu ili barem neke njezine dijelove toliko puta pročitati da ćemo ih naučiti napamet i uživati baš u toj poznatosti koja nam je poput vlastita jastuka u hotelskom krevetu ili polu-raspadnutog plišanca sa samo jednim uhom s kojim se novi, mirišljavi s dva uha ne mogu ni izbliza uspoređivati? Zbog te utješnosti i radosti jer se ponovno susreću s nečim što im se sviđa mnoga mala djeca traže da im se stalno iznova čitaju iste slikovnice i pričaju iste priče.
Postoje i književni klubovi posvećeni jednoj knjizi. Nisam čula za nešto slično kod nas, ali kad bi mi se takva mogućnost ponudila, mislim da bih im se rado priključila. U Kaliforniji su u jednom čitateljskom klubu čak dvadeset i osam godina raspravljali o romanu Finnegan’s Wake Jamesa Joycea. Ne znam knjigu koja bi bila prikladnija za spora zajednička čitanja od eksperimentalnog teksta koji na više od šesto stranica nudi nejasnu radnju, aluzije na druga književna djela, riječi na izmišljenim jezicima i sl. Voditelj tog neobičnog kluba kaže da otpočetka treba prihvatiti da taj tekst nitko ne može shvatiti do kraja i da to onda otvara plodno tlo za zajedničko čitanje. Čitali su jednu stranicu po susretu i trebalo im je dvadeset i osam godina do posljednje stranice, ali zapravo još uvijek nisu gotovi jer roman završava u pola rečenice – pa su krenuli u novi krug, od prvog odlomka.
Rastvaranje procesa stvaranja i sustvaranja
Kreće od činjenice da je Shakespeareov Kralj Lear kod nas izvođen dvadeset i pet godina na Brijunima u režiji Lenke Udovički i razgovara s glavnim akterima te predstave (glumcima Radom, Lucijom i Ninom Šerbedžijom, Ksenijom Marinković, Miodragom Krivokapićem, Dadom Ćosićem, Helenom Buljan, akustičnim dizajnerom Davidom Roccom, redateljem i dramaturgom Ivicom Buljanom te redateljicom Lenkom Udovički) ne bi li saznala kako se s prolaskom vremena mijenjao njihov odnos prema drami i njezinoj adaptaciji. Learovanje u tim razgovorima, ali i umjetničkim djelima nastalima na temelju čitanja Kralja Leara (Boris Senker, Dinko Telećan i Sanja Baković napisali su pjesmu, Mark Fejer dramu, a Julija Stura nacrtala je strip) na površinu izvlači brojne nabore slojeva priče o Learu. Pokazat će se da se ta drama može čitati kao tekst o starosti i o obitelji, o izdaji, ludilu, bezumnim očevima i ljutitim kćerima, nagloj detronizaciji nekoga tko je čitav život bio svemoćan, Learovoj emocionalnoj gladi i njegovim brojnim kontradikcijama, o univerzalnoj temi ljudske krhkosti, prolaznosti i sl. Rade Šerbedžija govori Lear je za mene uvijek bio i ostao „u radu”, ističući da glumac uvijek mora ostati radikalno znatiželjan i otvoren za načine na koje ga umjetničko djelo može promijeniti.
Nekad iste knjige čitamo više puta iz različitih razloga – jednom se želimo informirati, drugi put zabaviti, treći put “samo želimo potražiti onaj citat” pa ipak pročitamo sve (a za citat se naravno ispostavi da je iz neke druge knjige). Nekad se želimo podsjetiti na knjigu iz djetinjstva koju smo obožavali – a tu se možemo i razočarati, kao što navodi Anne Fadiman u knjizi Rereading. Sinu je čitala jedan od svojih omiljenih romana C. S. Lewisa iz djetinjstva da bi u odrasloj dobi ustanovila da je autor zapravo seksist i rasist, ali uspjela je i uživati u romanu. Taj je ponovni susret s knjigom usporedila s odnosom s roditeljima: u djetinjstvu su nam bili bogovi, a s vremenom smo shvatili da su bili preljubnici ili da su malo previše pili – ali ne prestajemo ih zbog toga voljeti.
Nekad iste knjige čitamo više puta iz različitih razloga – jednom se želimo informirati, drugi put zabaviti, treći put “samo želimo potražiti onaj citat” pa ipak pročitamo sve (a za citat se naravno ispostavi da je iz neke druge knjige). Nekad se želimo podsjetiti na knjigu iz djetinjstva koju smo obožavali – a tu se možemo i razočarati
Danas smo okruženi raznim vrstama tekstova, često kratkih i površnih, koje zapravo ne čitamo, nego ih prelijećemo, a opetovana nam čitanja omogućuju doprijeti do slojevitosti teksta i istinsko udubljivanje. Pri prvom čitanju primjećujemo sadržaj, a drugi, treći i dvadeset peti put čitamo dubinski: fokusiramo se na formu, na jezik, na detalje, na kontekst, povezujemo ga s ranije pročitanim tekstovima, ali i sa samima sobom. I sugovornici u Learovanju povlače paralele između vlastitih životnih preokupacija i slojeva teksta Kralja Leara. Redatelj Ivica Buljan je, u vrijeme kad mu je otac počeo starjeti, tu dramu počeo čitati kao tekst o ostarjelom, onemoćalom čovjeku, ali i univerzalnije – o čovjekovoj prolaznosti. Glumica Nina Šerbedžija, koja je godinama glumila Kordeliju, kaže ovako: “Jer gdje sam ja te godine, tamo će biti i Kordelija. Ako su mi jedne godine bitne granice, povlačenje granica, onda će to biti i njoj bitno. Ako hoću borbenost lika, ‘neću da igram tvoju igru, tata’, onda je te godine to važno. Ako mi je bitna tragedija, onda ću se baviti time koliko je Kordelija glupa, odnosno isključiva.”
I zaista, sa svakim ponovnim čitanjem, osobito ako se radi o knjizi koju smo čitali davno, čitamo i sami sebe, prisjećamo se osobe kakva smo bili pri zadnjem čitanju. To se dobro vidi u kombinaciji biografije, autobiografije i književne kritike My life in Middlemarch Rebecce Mead, autorice odličnih članaka u časopisu New Yorker koju dugo pratim. Ona vrlo emotivno opisuje što znači više puta tijekom života čitati jednu knjigu, vraćati joj se i osjećati je svojom. Otkriva svoju duboku povezanost s romanom Middlemarch spisateljice George Eliot iz 1874. kojeg je čitala u raznim fazama života i svaki put u njemu pronašla nešto novo. U mladosti se poistovjećivala s glavnom junakinjom Dorotheom, naivnom ali odlučnom djevojkom gladnom znanja i proširivanja vidika koja se nije mogla formalno školovati pa se udala za puno starijeg Casaubona, pogrešno vjerujući da će se uz njega moći obrazovati. Pokazat će se međutim da je on život posvetio posve besmislenom intelektualnom projektu. Zato Rebeccu Mead u kasnijim čitanjima nije toliko zanimala Dorotheina želja za samoostvarenjem nego se više poistovjetila s Casaubonom i njegovim neuspjelim intelektualnim pokušajima. Osim toga, kad je bila mlađa, u Middlemarchu je nalazila potvrdu da se treba maknuti iz provincije i vidjeti svijeta, da bi u zrelijoj dobi shvatila da se u tom romanu krije i ljubav prema domu i ukorijenjenosti.
Ponovno iščitavanje istih knjiga postaje važno i kad nam se životne uloge promijene. Dobijemo djecu i postanemo svjesne patrijarhata koji nas okružuje. U odličnoj knjizi Reading Women: How the Great Books of Feminism Changed my Life Stephanie Staal se prisjeća kako je kao studentica čitala kanonske feminističke tekstove i nije joj bilo jasno u čemu je problem jer je bila uvjerena da su se žene izborile za sva svoja prava. Međutim, kad je postala majka shvatila je koliko biologija žene još uvijek u mnogočemu čini neravnopravnima, čak i u demokratskom društvu. Kad je iz te pozicije ponovno čitala osnovne feminističke tekstove – imala je osjećaj da ih čita prvi put i iz njih je puno naučila.
Vodič kroz suvremenu hrvatsku književnost
Sjedio je na svojim stepenicama i pušio. Malo, pospano, očerupano pile od devedeset godina. Kroz žućkastu kožu nazire mu se unutrašnjost, sve se proizvoljno miješa u plastičnoj vrećici. Hrskavica, žile i tetive škljocaju, preskaču i mljackaju kad se pokrene.
Ciganin, ali najljepši je slojevit roman o predrasudama i isključivanju Drugačijih, o strahovima, disfunkcionalnim prijateljstvima i zabranjenoj ljubavi koja je u malome mjestu osuđena na propast. Jezično je zanimljiv, napisan mješavinom standarda i nekoliko dijalekata, likovi su uvjerljivi i svaki govori svojim jezikom. Uopće nije čudno da je toliko zanimljiv i višeslojan tekst odabran kao predmet prvoga Vodiča, koji i sam pruža mnoštvo materijala za ponovna čitanja.
U Vodiču o Novakovom romanu piše heterogena skupina ljudi – kritičari(ke), novinari(ke), znanstvenici(e), spisatelj(ice) – Katarina Luketić, Marijana Hameršak, Boris Postnikov, Anera Ryznar, Nataša Jokić-Begić, Ana Fazekaš, Tomislav Pletenac, Nebojša Zelić, Pavle Bonča, Zoran Ferić, Jurica Pavičić, Ivica Buljan, Želimir Periš i Natalija Miletić. Bilo mi je zanimljivo u njihovim tekstovima otkrivati slojeve romana koje sama nisam primijetila. Neki analiziraju Ciganina kao roman o medijima i lažnim vijestima, drugi u njemu primjećuju anksioznost i tjeskobu, iščitavaju legalne i ilegalne migracije, pitaju se je li čovjek stvarno odgovoran za svoju sudbinu, analiziraju jezične registre romana i sl. Osim kritičarskih, tu su i umjetničke reakcije na tekst – Enver Krivac nacrtao je Čopleke, nadnaravna bića iz romana, a Natalija Miletić i Želimir Periš Ciganina su igrificirali – u knjizi se nalazi QR kod na kojem možete tu igricu skinuti i onda je zaigrati.
Neki analiziraju Ciganina kao roman o medijima i lažnim vijestima, drugi u njemu primjećuju anksioznost i tjeskobu, iščitavaju legalne i ilegalne migracije, pitaju se je li čovjek stvarno odgovoran za svoju sudbinu, analiziraju jezične registre romana i sl. Osim kritičarskih, tu su i umjetničke reakcije na tekst
Činjenica da su različiti čitatelji iz različitih struka u Ciganinu našli toliko inspiracije svjedoči o tome da je to pravi klasik koji se može unedogled iščitavati i da je umjetnost uvijek otvoreno pitanje s mnoštvom mogućih odgovora te se teško može govoriti o onoj “osnovnoj ideji djela” koja se nažalost još uvijek često ispisuje u lektirnim bilježnicama. Mene je Vodič raznorodnom paletom kritičkih promišljanja o jednome tekstu naveo na razmišljanje, razveselio svojom interaktivnošću (jer sadrži brojne linkove i kodove koji će vas odvesti na pjesme iz romana, tekstove o romanu i razna druga čuda i čudesa) i motivirao na još jedno čitanje Ciganina.
Uštimavanje svemirskih brodova ili kako komunikacijom spasiti svijet
To je priča puna duha za sve koje zanimaju jezici, komunikacija, prevođenje, učenje, obrazovanje, kritičko razmišljanje, snalaženje u nepoznatim uvjetima i odnos pojedinaca koji pripadaju različitim vrstama, a moraju surađivati. Biolog Ryland Grace i svemirac kojeg je nazvao Rocky (jer izgleda kao kamen) u početku se doslovce usklađuju s frekvencijom onoga drugoga, prilagođavaju si atmosferu za disanje, a zatim kreću pokušaji sporazumijevanja: od upiranja prstom u predmete do prvih riječi, razlikovanja upitnih i izjavnih formi, prepoznavanja emocija, pričanja priča o svojim planetima i na kraju si već mogu ispričati vic! Za razumijevanje im je potrebno puno strpljenja, ali i povjerenja. Nije li to samo malo radikalniji prikaz svih naših odnosa? Pa i mi se ‘uštimavamo’ sa svakom novom osobom koju srećemo, ako je želimo bolje upoznati. Uz to, svatko se od nas ponekad osjeća kao da je sam u svemiru.
Pitala sam se – osim što mi se svidio inteligentni humor i topao odnos glavnih likova, zašto sam toliko put gledala taj film? Možda zato što nosi sa sobom toliko optimizma, a nije banalan: radi se o znanstveniku – običnom čovjeku s premalo samopouzdanja – koji se našao pred naoko nemogućim zadatkom koji ga nadilazi i uspio ga je riješiti. U vrijeme neukusno raširene samohvale utješno je da svijet spašava netko skeptičan i nesiguran u sebe. Ovaj nas film podsjeća na važnost snalaženja u nepoznatim situacijama, stalnog razmišljanja, izlaženja iz okvira, ustrajnosti unatoč brojnim neuspjesima – jer u nepoznatim uvjetima nema gotovih odgovora, sve je u procesu, a promjene se događaju metodom pokušaja i pogrešaka (uf, sve su to premalo zastupljene vještine u školovanju naše djece!).
U vrijeme kad se čini da na sve strane raste netrpeljivost prema Drugačijima, utješna je i priča o prijateljstvu znanstvenika i svemirca na posve neočekivanom mjestu. Gledajući ovaj film povjerovat ćete da je komunikacija s Drugim moguća, da se samo treba upustiti, biti iskren i riskirati odnos u kojem možemo biti i povrijeđeni, jer bez toga ne možemo ni profitirati. Oni će se doslovce pobratimiti u svemiru, shvatiti da su vrlo slični iako radikalno drugačije izgledaju i govore. Prvo će se utješiti činjenicom da nisu sami, a onda će zajednički nalaziti rješenja kojih se samostalno možda i ne bi sjetili. Na početku njihova odnosa, kad su se tek s dosta straha pogledavali, komunicirali su sinkroniziranim okretanjem svojih svemirskih letjelica. Uz skladbu El Amanecer Roberta Firpa, njihovi brodovi izgledaju kao da plešu tango u svemiru. To je začudno, vizualno fascinantno i romantično, ali i više od toga – taj ples na početku njihova odnosa odlična je metafora na tragu razmišljanja Umberta Eca koji je u knjizi Migracije i netolerancija (prev. Damir Grubiša, TIM Press, 2020.) napisao da moramo prihvatiti razlike a ne očekivati istost pa biti nesretni jer nismo jednaki. Ovaj nam film poručuje: da bismo preživjeli, moramo surađivati s Drugačijima. Pogledajte samo za koliko toga smo sposobni kad nam se svemirski brodovi spoje, kad se uskladimo!
Možda se i ne možemo uskladiti do kraja. Jer u odnosima, kao i u opetovanim čitanjima, ne možemo očekivati istost nego baš naprotiv – stremiti razlikama koje ne moramo pomirivati, nego ih koristiti za daljnja razmišljanja i kreativna stvaranja. Uz to, kada dopustimo da nas ponovo i ponovo zadivljuju iste knjige, filmovi ili slike, kad stoti put slušamo neki glazbeni album, opiremo se i općoj tendenciji umjerenosti u osjećanju i doživljavanju. Nataša Govedić u završnom eseju o Learu primjećuje da je i u Learovo vrijeme bilo sramotno pokazati vlastitu emocionalnu potrebu: “Kad malo dijete pruža ruke prema roditelju, smatramo to neodoljivim. Kasnije u svakome tko pokazuje svoju potrebu kontakta vidimo neku vrstu nediscipline”. I zaista, djeci puštamo ponovna čitanja, ali smatramo da smo mi za to previše ozbiljni i da imamo premalo vremena!
Možda se i ne možemo uskladiti do kraja. Jer u odnosima, kao i u opetovanim čitanjima, ne možemo očekivati istost nego baš naprotiv – stremiti razlikama koje ne moramo pomirivati, nego ih koristiti za daljnja razmišljanja i kreativna stvaranja
U društvu koje voli stopirati iskazivanje emocija, ranjivosti, iskrenih prijateljstava, koje nam prečesto objašnjava da je nerazumno, neozbiljno i djetinjasto previše voljeti, previše se prepuštati, previše puta gledati isti film, čitati istu knjigu – ponovna su čitanja mali osobni otpor u kojem ništa ne moramo, posebice ne moramo zadovoljavati diktat praktičnosti i produktivnosti. Nekad čitamo da bismo nešto saznali o svijetu, nekad da bismo se od njega malo sakrili. I pritom nešto duboko osjetili. I to je u redu. Jer se nakon tog zaklona, tog zabranjenog užitka, u njega vraćamo osnaženi, s osmijehom od uha do uha, spremni za nove realne izazove.
