Prvi roman Monike Herceg Ovdje počinje šuma sastoji se od kratkih proznih, relativno samostalnih zapisa. Monika Herceg, prvenstveno prepoznata  i međunarodno afirmirana kao pjesnikinja, jeziku naravno ne da mira, nego ga istražuje, ne bi li dosegla čarolije i traume koje tematizira. U predstavljenim ulomcima opisani ambijenti djetinjstva kriče neimaštinom, nerazumijevanjem, nasilnim ispadima, sudbinom prognanika, tanka je i porozna granica između prirode i kulture, dodiruju se s oniričkim… Pripovjedačica je djevojčica, ali njezin jezik ni uvidi nisu infantilni, nego taksonomija obojena dijalektom koja ne mari toliko za preciznost koliko joj je stalo do klupka, ili bolje čvora, senzacija i događanja.

Molim vas da nam ukratko predstavite vaš novi rukopis. U kojoj je fazi pripreme i kada očekujete da će biti objavljen kao knjiga? 

Zanimao me prostor jezika i djetinjstva, to jest kako se jezik razvija, djeluje i probija granice u kontroliranim uvjetima unutar kompleksnog sustava sjećanja i pamćenja, ali i snova. Dakle, kada postoji vremensko i prostorno ograničenje, socioekonomsko također, ograničenje dobi, sa strogim zadanostima za junake i za samu pripovjedačicu, što može, smije i što će uspjeti jezik? Što siromaštvo čini jeziku? Nasilje? S jedne strane je kuća kao primarni organ djetinjstva, a s druge strane je priča, kao sekundarni organ kojim se preživljava.

Pitanja koja tekst postavlja, na koja sam tražila odgovore:

Kako funkcionira sjećanje? Kako funkcionira trauma u jeziku? Kako naše pamćenje reagira unutar traume, i što jezik ima s tim? Na koji način priča postaje mehanizam preživljavanja i bijega? Kako usvajamo pripovjedačke alate gradeći vlastiti jezik? Je li svijet izgrađen jezikom jednako stvaran kao i onaj opipljivi? Koliko je u nama pripovjedača naših priča?

Rukopis je na lekturi, par smo koraka do tiska. Teško mi je imati bilo kakav odnos s vlastitim knjigama nakon što one odu od mene. Sretna sam kad ih se riješim, da mogu skočiti u nešto novo. Pogon drugog stroja teksta već se upalio, jezik se zagrijao i spreman je: vraćam se knjizi poezije od koje sam bježala ovih mjeseci, da ostanem koncentrirana na roman.

Kako se novi rukopis odnosi prema vašim dosad objavljenim knjigama? U čemu se vide kontinuiteti, a u čemu vidite odmak od dosad objavljenoga? 

Vratila sam se nekim mjestima na koja sam bila zakoračila Početnim koordinatama. Vratila se šuma, vratilo se selo, mitologija, usmena predaja, trangeneracijska trauma, ali i pukotine koje otvaraju mogućnosti izbora kojima se ista može nadići. Zanimali su me mehanizmi preživljavanja i pripovijedanja.

Ovdje je jezik najradikalniji. Na mjestima je potpuno sveden, discipliniran. Poetsko ovdje dolazi iz praznine, ne iz raskoši. Svaka knjiga traži svoj jezik. Rekla bih da je Ovdje počinje šuma drugačija knjiga, da je možda i neočekivana, a da se isto tako može reći da je potpuno očekivana.

Možete li nam pokušati približiti vaš novi tekst oslanjajući se na koordinatni sustav već postojećih i poznatih knjiga i autora, filmova, glazbe, pop-kulture? I možda još, oslanjajući se na metafore?

Pokušala sam bježati od metafora u ovoj knjizi, a ako ih i ima, one su na strateškim mjestima i pokušavaju otvoriti vrata, pronaći mjesto skoka iz asketizma izraza u potpunu prevlast jezika nad sjećanjem i iskustvom. Bilo mi je bitno pustiti knjigu da bude pametnija od mene, i nadam se da sam u tome uspjela.

Knjige koje sam smatrala bliskima, bilo da je riječ o jeziku, temi ili naprosto nekim prostornim obilježjima, proučavala sam pazeći da im se ne približim na način na koji ne želim. Jela sam sve i svašta da zadovoljim glad jezika, najviše poezije da zadržim disciplinu.

Možda joj je bliska, na nekim koordinatama, Velika bilježnica Agote Kristof. Ivanovo djetinjstvo, Tarkovski. Samo je krik ovog romana razvodnila šuma. Ipak, to je ta promjena kadrova, krupnih planova i totala, užas neizvjesnosti. Vraća mi se i jedna scena iz Torinskog konja, kada u mraku gule kuhani krumpir prstima. Možda je to taj jezik neimaštine koji mi je blizak, koji je blizak ovoj knjizi. Ali opet, nisam sigurna je li to zaista točna scena ili se tako sjećam, a time smo dotaknuli ono najbitnije u ovoj knjizi: sve je priča, nema pouzdane perspektive, nema pouzdanog pripovjedača.

A ako trebam birati soundtrack, možda je to Eleni Karaindrou: „Eternity And a Day“.

Konj

Đed sve što mu dođe pod ruku baci u zid. Tanjuri, šalice, žlice. Poleti i jedini nož koji imaju u kući. Jedan se tanjur razbije. Metalni samo proizvedu tup zvuk i stropoštaju se na krevet uzglavlja naslonjena na zid. Dijete je ispod stola, smanjilo se i stanjilo koliko je tijelo dopustilo, povuklo je noge prema prsima, obujmilo ih tankim rukama. Grize pa cucla pa grize tkaninu hlača na koljenima. Već dvaput majka je šivala zakrpe. Dijete nije znalo kamo da se skloni kad je đed ustao naglo kao da ga svi vrazi gone pa se zavuklo dolje, ispod stola. Majka tanjure, njih sedam, drži na nevelikom stolu jedne u drugima. Tri su pocinčana, dva porculanska potpuno različita. Jedan ima smeđi uzorak, crtu ispod ruba. Po drugom se osulo ljubičasto cvijeće, koje dijete nikad nigdje nije vidjelo osim na porculanu. Okrhnut je, majka ga je takvog dobila. Đed redom uzima tanjur po tanjur pa u zidu iznad kreveta završi i porculanski. Baba svako malo zajauče. Psuje đeda, dabogda u paklenim vatrama gorio. Vrištat ću da me narod čuje. Ubit ćeš me. Đed joj je skinuo maramu pa je povukao za kosu. Sve ćeš mi vlasi iščupati. Pomozite ljudi. Ubit će me.

Uto stiže majka.

Konji protrče kroz sobu. Prvo garava kobila. Iza nje smeđe ždrijebe. Mogli bi je učas zgaziti. Ti konju ni do zuba ne bi bila, tako joj je rekla baba. Rekla je i da vole mrkve. Uzmeš u ruku mrkvu pa ti konj priđe. Dijete ne zna kako izgleda mrkva, nikad nije došla u paketu. Ne pita. Pazi da ti ruku ne pojede kad ga hraniš, kaže baba. Ili uzmi cukra. Ali dijete do šećera ne može, majka ga čuva ko oko u glavi. Rat je. Nema ni šećera ni soli ni brašna. Ponekad kaže zahvalno kad dođu paketi barem nećemo umrijeti od gladi, a nekad ljutito promumlja sebi u bradu da je pravo čudo da već nisu pomrli od gladi. Kad konj isplazi debeli jezik da poliže slatko, nemoj se prepasti, kaže baba, to je najveći koji ćeš vidjeti. Uhvati jezik prstima pa povlači, nagovara je da i ona povuče svoj. Ajde. Vidi šta je mali. A babin? I babin je mali. A konju je jezik, objašnjava baba, veći od šake, ma skoro ko dva dlana širok, a dugačak ko pola ruke, pokaže baba na podlakticu. Konj ima i velike zube. Nije, kao baba, krezav.

Nekoliko je krhotina udarilo djetetu u nogu. Ispod stola nepomični leže ljubičasti cvjetovi. To je djetetu najljepši tanjur, iz kojeg joj nikad nije bilo dopušteno jesti. Da ga ne razbije. Topla joj tekućina namače hlače. Kad crnom konju stavi maleni dlan na vrat, osjeti kako mu srce tuče. Liže joj dlan hrapavim jezikom, toplim zadahom umiva joj lice. Jedva svi stanu u sobičak.

Grabljača

Majka ulijeće u sobu. Hvata grabljaču sa stola. Grabljača je teška, metalna, masna pod prstima. Neka pusti babu. Odmah. Šerpu drži visoko. Samo što ne poleti. U sobi je vruće. Smeđi šporet ispod prozora gori i ljeti jer se ispeći kruh i skuhati mora.

Grabljača zaječi kad majka udre njom o rub peći. Na užarenu ploču već je stavila vodu s krumpirima. Dijete je na leđima crnog konja. Drži ga čvrsto za crnu grivu golim rukama. Tratina puna cvijeta bijele djeteline, još je nije poklopio prvi mraz. Kraj livade oranica. Stere se do šume. U šumi već zajesenilo. Dok jaše, učini joj se da čuje pucnjeve kao na televiziji. Ali to nije zaprave kad se ubijaju na filmu, objasnila joj je baba. Oni samo glume da pucaju jedni na druge. Odglume i da su mrtvi.

Rekla je baba i da je đed više od nje volio konja. Crnu je kobilu njen otac doveo kad je postao prestar da vodi računa o svemu, da baba na sajam može putovati kolima i prodavati. Kobilu je, kad se priženio, đed prisvojio. Kobila se oždrijebila kad se majka doselila.

Kaže baba da je i dijete kobilu zavoljelo, ali ona se životinje iz štale iza kuće ne sjeća. Majka nije dala da joj priđe tih nekoliko mjeseci koliko je živjela u njihovu skučenom dvorištu kad su pobjegli. Baba bi je konju poskrivećki dovodila. Cijelu bi te polizala kobila, smije se baba kad pripovijeda. Kad je nisu imali čime hraniti, đed je morao popustiti. Kobilu nitko nije htio kupiti osim mesnica. Tako je konj, prije nego što se urezao u djetetovo pamćenje, nestao.

Baba leži na podu. Ubio me, viče. Majka staje ispred nje, u jednoj ruci grabljača, u drugoj teška tava. Zamahuje. Baba iskoristi priliku pa pobjegne iz kuće, a majka udre psovati đeda. Ni pred djetetom ne može biti normalan. Sva sreća da nju nije udarilo dok je razbijao. Tik do noge stola veliki je komad tanjura. Dijete ispod stola drži ruke na ušima.

Kroz stabla bagrema prohuja sjeverac. Kaže baba da mrzli vjetar prolazi kroz kosti. Začuje se kako se šiblje lomi u gustišu. Preplašene srne protrče. Grane šipka grabe ih za smeđe krzno. Crvenilo se osulo rubom šume.

Krpa

Opet si se popišala, viče majka na dijete kad se sagne da je izvuče ispod stola. Tko će sve to oprati. Gdje će sve to osušiti. Ispod nje malena lokva, mokre joj čarape, majka joj uvijek stavi dvoje, zimi i troje, jedne pletene, da ne nazebe. Hlače su popišane, čak je i majica vlažna, jer je majka uvuče u hlače i gaće da ne prehladi bubrege. Majka čarape krpa i krpa, nekad ih šiva po treći put, na mjestima su skoro prozirne. Zato djetetu na maleno stopalo uvijek oblači dvoje. Zato dvoje čarape stavi i sebi. Veliku krhotinu majka ugrabi rukama. Makni se da pometem da netko ne stane u to, ispljune ljutito. Uhvati dijete za ruku, pa je odvede iz sobe do hodnika. Čekaj tu da počistim, kaže. Dijete stoji i čeka. Beton je hladan. Noge su joj mokre. Iz malenog hodnika koji spaja dvije sobe majka uzima krpu napravljenu od majice koju više nitko nije mogao obući koliko se razvukla od nošenja. Tarač. Briše. Ižmiče je sa stepenica. Baci na travu. Psuje. Uzima metlu i maleni karton. Mete po sobi, pa sve što je namela na hrpu pogura na taj komad kartona. Onda slaže ispočetka, tanjure na tanjure. Lonce. Vrag ga odnio više, promrmlja svako malo. Izađe na dvorište. Dijete ne zna koliko je vremena prošlo dok se majka ne vrati. Stoji i čeka.

Prakuća

Prije kuće bila je prakuća.

Prakuća je imala zemljani pod i jednu sobu. U prakući su živjele kokoši, baba i đed, i otac. Ponekad mravi. Ponekad miševi. Kad se s miševima nije moglo nakraj, i mačku bi u prakuću preko noći zaključavali.

U prakući je rođena baba. U prakući je rođen otac. Onda se u prakuću uselila i majka. Onda je u prakući ostala trudna. Drvena prakuća dovoljno je velika za dva kreveta, deset kokoši i jednog pijevca. Jedan omanji drveni stol. Tri stolice. Majka jede sjedeći na krevetu. Stavi jastuk na krilo, uzme tanjur na nj pa srče polako iz žlice. Kaže da su kokoši u kući bile kad je došla, da je kokošinjac napravljen tek kad je ona rekla da s kokošima neće spavati, i da će, ako treba, radije stanovati u štali. Baba kaže da je kokošinjac oduvijek bio ispod štale. Da kokoši nikad nisu s njima živjele. Otac i đed nikad nisu ništa rekli. Kad majci naraste trbuh, tanjur drži na njemu. Dijete se često rita. Jednom majci tako tanjur ispadne kad je jako udari, pa se razbije. Tanjura su bila četiri, otac ih je kupio kad se majka uselila.

Onda otac odluči izgraditi kuću. Pravu kuću od cigle.

Mjesecima donosi cigle i crijep s ciglane gdje radi otkako je napustio školu. Svaku plati svojim leđima. Stiže kući tek s mrakom, a onda u toj jednoj sobi u kojoj je i krevet babin i đedov, preko puta njihova, legne pokraj majke koja tvrdo spava i sanja kuću koju će uskoro početi graditi. Kuća će imati pravi pod, imat će barem tri sobe, imat će kuhinju, imat će kupaonicu. Onako kako bi kuća zaista trebala imati.

Ako sanjaš da kupuješ kuću, netko će umrijeti. Ako sanjaš da gradiš kuću, nekoga ćeš pokopati. Tako vjeruje majka, ali ništa ne govori.

U snu otac stavlja ciglu na ciglu. Kuća raste baš poput majčina trbuha.

Dijete je iz majke izašlo nakon deset sati.

Prakuću su spalili. Ciglu su pokrali.

Barem smo svi živi ostali, kaže majka.