Kad na obalu kraj Trogira ispliva tijelo nepoznatog utopljenika, pokrećući istragu i otvarajući nebrojena pitanja, kao i svojevrsnu Pandorinu kutiju zataškanih zločina iz ratnih 1990-ih, netom umirovljeni novinar Goran Najev na isteku svoje profesionalne karijere upušta se u potragu koja će ga odvesti onkraj srednje Dalmacije sve do područja Bosne i Hercegovine te u slijepe ulice namjerno zaboravljenih istina. Balansirajući između žanrova kriminalističkog romana, trilera i političke intrige, nagrađivani hrvatski književnik Jurica Pavičić u novom romanu Usta puna mora tematizira prikrivene zločine iz Domovinskog rata, što u odnosu na rani opus nije novost, no toj se temi nije toliko konkretno posvećivao u posljednjim djelima.
Kolektivna potraga za istinom
Društvena refleksija na ne tako davna, a još uvijek dovoljno aktualna vremena da im se posvećuje kontinuirana pažnja, prešućene žrtve i kolektivni zaborav, idejna su okosnica ovog romana koji svoje temelje formalno drži u kodu trilera i krimića. Poniranje u pitanja pravde i njezinog (ne)zadovoljenja, kao i istine koja se možda nikada neće do kraja saznati, u romanu Usta puna mora isprepliće se sa slikom sunčanog Mediterana na čije plaže more izbacuje mnogo više od mrtvog tijela. Jer ono što se u romanu istražuje nije samo obično ubojstvo, već i kolektivna potraga za pravom istinom.
U fokusu romana nalazi se lik novinara čija je figura obilježena korjenitim generacijskim promjenama, ali i umorom od nepravde. Protagonistu Goranu Najevu ne izostaje osobne motivacije za istragu – njegova ljubav iz mladosti, Maja, potaknuta navodnim samoubojstvom svojeg brata iz ranijeg desetljeća, moli Najeva za pomoć jer vjeruje da su slučaj nepoznatog utopljenika i bratova smrt, zapravo povezane. Odmjeren i temeljit, Goran Najev jasno utjelovljuje personu bivšeg novinara sa širokim dijapazonom karijernog i osobnog iskustva, nekoga tko u kasnijoj fazi života, a napose u prijevremenoj mirovini koju stjecajem prilika nije sam odabrao, sve više funkcionira kao pasivni promatrač pa se u inat tome odlučuje na iskorak ka privatnoj istrazi koju samome sebi u početku opravdava financijskim razlozima, ispod čije se fasade zapravo kriju oni emotivni. Međutim, Najevu kao aktivnom protagonistu koji korak po korak otkriva istinu zapletenu u mreži poslijeratnih godina i namjerno potisnutih sjećanja, nedostaje uvjerljivosti i žara koji bi ga kao lika približili čitatelju.
Pavičić se u novom romanu također poigrava s vlastitim prijašnjim opusom pa će se tako među likovima pojaviti i inspektor Zvone Carev iz romana Mater Dolorosa, lik kojem je neriješeni slučaj ubojstva mlade učenice obilježio policijsku karijeru. S obzirom na literarni prostor Mediterana, u prvom redu Splita koji je zastupljen u svim Pavičićevim književnim djelima, korelacija s ranijim opusom nije toliko neobična, ali nije ni naročito uspjela. Iako uvođenje lika iz prethodnog djela izaziva dobrodošao efekt iznenađenja, u romanu Usta puna mora takav postupak ipak djeluje kao već viđeni klišej te posljedično u čitanju odaje dojam izostanka nove ideje, kao i manjkave kreativnosti u konstrukciji sasvim novog lika. Zvone Carev u romanu se epizodično pojavljuje tek u svrhu povremene signalizacije protagonistu čemu da se posveti u vlastitom istraživanju, s iznimkom osvrta samog protagonista na inspektorovu obiteljsku pozadinu – čiji je otac umirovljeni hrvatski branitelj, što barem kontekstualno veže Careva uz idejni sloj romana – međutim u drugoj trećini romana njegov lik gotovo sasvim nestaje, što samo ukazuje na to koliko je njegova tekstualna prisutnost nedovoljno izražena i neiskorištena.
S obzirom na literarni prostor Mediterana, u prvom redu Splita koji je zastupljen u svim Pavičićevim književnim djelima, korelacija s ranijim opusom nije toliko neobična, ali nije ni naročito uspjela
Tapkanje u mraku
Unatoč čvrstoći narativne strukture romana i formata krimića, u pisanju kojega je Pavičić nesumnjivo majstor, ne mogu ne skrenuti pozornost na činjenicu da sami tekst ipak pruža otpor ponajviše u odbojnosti isforsirane tematike rata koji se ciklički vraća u suvremenu hrvatsku književnost. Domovinski rat u Pavičića se pojavljuje refleksivno, kao generacijska sablast kontekstualizirana na literarnom okviru kriminalističkog diskursa i izražene društvene kritike, no istovremeno na fabularnoj razini čini od romana Usta puna mora pomalo nespretnu književnu konstrukciju koja umjesto uobičajene napetosti koja nosi Pavičićeva djela, čitatelju servira dugotrajno tapkanje protagonista u mraku prošlih vremena.
Ritmične gradacije napetosti, koja je ključna u žanrovima trilera i kriminalistike, pak kronično nedostaje u najvećem dijelu teksta, gdje se na svakom novom koraku Najevljeve istrage čitatelj sukobljava s dugim, često i zamornim opisima krajolika kojima protagonist putuje, splitskih kvartova, šoltanskih vinograda i hercegovačkih sela, nasuprot nerazmjerno kraćih, mnogo upečatljivijih sekvenci dijaloga, otkrivanja tragova i tekstualnih kodova za pokušaj iščitavanja budućeg raspleta, čije izmjenjivanje u maniri stani-kreni ometa koherentno praćenje narativa.
Detaljiziranje i gotovo filmska vizualnost u Pavičićevoj prozi jasno se uklapaju u kostur priče, no katkad se u tim opisima pretjeruje i oni naposljetku u romanu prevladavaju i zagušuju tekst. Pripovjedna struktura kriminalističkog romana ono je čime Pavičić izvanredno barata iz djela u djelo, međutim Usta puna mora kao da zapinju unutar vlastitog teksta koji se opire čitatelju te roman naposljetku ne ostavlja toliko snažan dojam poput njegovih prethodnih djela poput Žigica, Mater Dolorose ili pak Crvene vode.
Domovinski rat u Pavičića se pojavljuje refleksivno, kao generacijska sablast kontekstualizirana na literarnom okviru kriminalističkog diskursa i izražene društvene kritike, no istovremeno na fabularnoj razini čini od romana Usta puna mora pomalo nespretnu književnu konstrukciju
Trauma prešućivanja
Roman se naposljetku zaokružuje u mnogo jasnijoj kulminaciji napetosti, gdje u raspletu i otkrivanju ubojice Pavičić rubno zalazi u akcijsku sekvencu koja, iako formalno dobro izvedena, ostavlja antiklimaktičan i nedovoljno uvjerljiv dojam pa tako finalni obrat ne pruža izrazito čitateljsko zadovoljstvo. Ipak, u moralno dvosmislenom završetku Najevljeve istrage, ogleda se ono čime Pavičić i uokviruje roman – problematika zaborava, trauma prešućivanja i pitanja je li se na društvenoj, a samim time i ljudskoj razini, zapravo išta promijenilo. Poput neimenovanog pokojnika, zauvijek ušutkanog pod morem, Pavičićeva Usta puna mora višeznačno ilustriraju simetričnost lica i naličja suvremenog hrvatskog društva, ali i kolektivnu utopljenost u sablast vlastite prošlosti, iz koje se teško, ako i uopće, isplivava.
I dok se Jurica Pavičić nesumnjivo svrstava među najvažnije i najplodnije pisce hrvatske suvremene proze, žanr kriminalistike i trilera ipak je polje u kojem je kao autor spisateljski mnogo uvjerljiviji od tekstualnog iskoraka u (poslije)ratnu tematiku u svom novom romanu.
* Tekst je nastao u sklopu radionica „Književna kritika u tekstu i kontekstu“, a financiran je iz Fonda za kulturu Društva hrvatskih književnika.
