Ponekad se dogode takvi trenuci istine: „Riba truli od glave“, izjavio je Gabriel Attal objeručke se primivši za posljednju izmišljotinu tabora bezuvjetne podrške – bilo je to na Sciences Po.[1] Čudo jedne istinite rečenice iz usta inače prepunih neistina ili čak otvorenih laži. Da riba truli od glave, to je zapravo dvostruko istinito. Jer glavu možemo najprije shvatiti u metaforičkom smislu: glava, to su čelnici, i općenitije, dominantni – a na toj razini truljenje je doista sveprisutno. No možemo je shvatiti i u metonimijskom smislu: glava – način na koji se misli – u događaju; glava – misaone operacije ili, u ovome slučaju, poremećaji misaonih operacija – zapravo: urušavanje normi koje bi njima imale upravljati.
Ovdje se urušavanje argumentacijskih oblika ne može pripisati čistoj gluposti (što je i inače malokad ispravna hipoteza): treba ga pripisati interesnoj gluposti. Materijalni interesi, pa makar i kroz vrlo labava posredovanja, određuju misaone interese ili, recimo, sklonost da se misli ovako i zabranu da se misli onako. Upravo tu se preklapaju oba značenja trule riblje glave: nasilje čela buržoaskog fronta (to je metafora) razulareno u nametanju svojih oblika mišljenja (to je metonimija).
Kako to da se po ovom pitanju vladajuća buržoazija potpuno izbezumi – osjetno više nego zbog poreza ili zakona o radu? Kako to da taj međunarodni događaj tako glasno odzvanja u nacionalnim klasnim konjunkturama? Jer zapadne su buržoazije organski na strani Izraela. Zapadne buržoazije smatraju da je situacija Izraela intimno povezana s njihovom vlastitom; to je imaginarna veza, tek napola svjesna, koja mnogo više nego iz pukih socioloških afiniteta (između start-up nacija, na primjer) dubinski ishodi iz jednog načela dvostruke simpatije, koju je savršeno nemoguće priznati: simpatije prema dominaciji, simpatije prema rasizmu – koji je možda najčišći oblik dominacije, i baš zato najuzbudljiviji za dominantne. Te dvije simpatije raspaljuju se kada dominacija ulazi u krizu: organsku krizu kapitalizma, kolonijalnu krizu u Palestini – to jest kada potlačeni ustaju jer više ne mogu trpjeti, a dominantni su spremni na uništenje kako bi se reafirmirali.
No postoji i još nešto mnogo dublje, i za zapadne buržoazije fascinantnije – a ovu ideju dugujem Sandri Lucbert, koja je vrlo precizno elaborirala riječ koju smatram presudnom: nevinost. Zapadna buržoazija opčinjena je slikom Izraela kao utjelovljenja dominacije u nevinosti, dakle kao „realizirane fantazmatske točke“.[2] Dominirati bez ljage Zla apsolutna je fantazma dominantnog. Jer „dominirati i pritom biti nevin u pravilu je nemoguće; no Izrael to nemoguće ostvaruje; i time ga nudi kao model zapadnim buržoazijama“.[3]
„Ja sam nevin, ontološki sam nevin i vi tu ne možete ništa“,[4] viče Pierre Goldman svome sucu u jednom sasvim drugačijem kontekstu. Pa ako je time i rastegnemo preko nje same i njene situacije, tu repliku možemo shvatiti kao vinjetu u kojoj se sve sabire: nakon Šoe, Izrael se uspostavio u svojoj ontološkoj nevinosti. I doista, Židovi su najprije bili žrtve, štoviše, pretrpjeli su ono što možemo nazvati vrhuncem u povijesti ljudskog progona. Ali žrtva, ma koliko visoko stajala, ne podrazumijeva „zauvijek nevin“. Od jednog do drugog dolazi se jedino putem krivotvorine nevaljanog zaključka – koji možda možemo razumjeti, ali sigurno ne i odobriti.
Od svega toga, zapadna buržoazija zadržava samo ono što joj odgovara i silno bi htjela, poput Izraela, moći se prepustiti dominaciji u potpunoj nevinosti. To joj je, naravno, mnogo teže – ali model je tu, pred njezinim očima, hipnotizirana je njime i odmah obuzeta nagonskom solidarnošću.
Napor da se ne vidi
Ljudska bića nalaze različite načine da se ne suoče s vlastitom nasilnošću i da se uspostave u nevinosti dok se istovremeno prepuštaju svim svojim drugim strastima, osobito nasilnim strastima, strastima za dominacijom. Prvi među njima degradiranje je drugih ljudskih bića nad kojima se provode te strasti: oni nisu uistinu ljudi. Shodno tome, zlo koje im se nanosi jest, ako ne manje zlo, a onda barem zlo manjeg reda. U svakom slučaju, to sasvim sigurno nije Zlo, pa nevinost ostaje nenačeta.
Drugi, zacijelo moćniji i šire primjenjiv način, jest poricanje. Tome na primjer, neprestano služi kategorija „terorizma“. Kategorija načinjena kako bi spriječila mišljenje, kako bi odagnala misao, napose misao prema kojoj ex nihilo nihil: ništa ne nastaje ni iz čega. Da događaji ne padaju s neba. Da postoji opća ekonomija nasilja, da ona funkcionira kroz negativnu uzajamnost, odnosno uzajamnost u najgorem, te da se njeno načelo može parafrazirati prema Lavoisieru: ništa ne nestaje, ništa ne nastaje, sve se vraća. Nebrojena, stravična nasilja počinjena palestinskom narodu u posljednjih gotovo osamdeset godina morala su se vratiti. Samo oni kojima je jedina znana intelektualna operacija osuđivanje imali su jamstva da ništa neće predvidjeti, niti poslije išta razumjeti. No ima slučajeva u kojima nerazumijevanje nije slabost intelekta već zahvat psihe: njen kategorički imperativ. Treba ne razumjeti kako bi se moglo ne vidjeti; ne vidjeti da i sam sudjeluješ u uzročnosti te da, prema tome, i nisi tako nevin.
Sedmi listopada prikazati kao početak onoga što je uslijedilo nakon 7. listopada najpodlija je i najtipičnija intelektualna malverzacija ove vrste situacije, malverzacija na koju su mogli pristati samo oni ontološki nevini i svi oni koji im zavide jer obožavaju vjerovati u učinke bez uzroka. Stoga i ne čudi što isti potom, nakon toga, ni ne trepnuvši nastavljaju upotrebljavati riječ „terorizam” kada govore o ekoteroristima ili intelektualnom terorizmu, dok bi se zapravo trebali zavući pod zemlju, preplavljeni svetogrdnim stidom. Ne poštuju čak ni mrtve čijem sjećanju tobože odaju počast i čiju stvar navodno brane. No stvar je u tome da je „terorizam“ štit buržoaske i zapadne nevinosti.
Riječ „antisemitizam“ može se analizirati u vrlo sličnim koordinatama. U svojim upotrebama, ili točnije u svojim današnjim zastranjenjima – koja dakako ne iscrpljuju sve slučajeve, jer antisemitizma itekako ima! – u svojim današnjim zastranjenjima, dakle, optužba je osmišljena tako da se okrene protiv svakoga tko bi imao drsku namjeru da ponovno uspostavi uzročnost – i tako dovede u pitanje nevinost.
Sedmi listopada prikazati kao početak onoga što je uslijedilo nakon 7. listopada najpodlija je i najtipičnija intelektualna malverzacija ove vrste situacije, malverzacija na koju su mogli pristati samo oni ontološki nevini i svi oni koji im zavide jer obožavaju vjerovati u učinke bez uzroka
Unižavanja
U svakom slučaju, truljenje od glave prije svega znači ovo: interesna korupcija misaonih kategorija i misaonih operacija – jer ono što se ima štititi odveć je dragocjeno. Na djelu je korupcija kategorija i posljedično unižavanje – u mnogim slučajevima moglo bi se čak reći i srozavanje – javne rasprave. Nije slučajno što je trula riba progovorila baš Attalovim ustima, jer to srozavanje jedan je od najtipičnijih proizvoda procesa fašizacije u koji je zemlju uveo makronizam, uz potporu radikalizirane buržoazije. Taj se proces prepoznaje po sveopćoj vlasti laži, sustavnom izopačenju govora, otvorenim dezinformacijama, čak i čistim izmišljotinama. Uz, kako i priliči, kolaboraciju svih buržoaskih medija, barem u početku. Proces je to koji se prepoznaje i po načinu na koji presreće i preusmjerava javnu raspravu, namećući joj obvezne prolaze i zabranjena značenja.
Ipak, sva poricanja i svi simbolički kompromisi ovog svijeta, sva zastrašivanja i sve cenzure, ne mogu ništa protiv enormnog izbijanja realnog koje dolazi iz Gaze. S čime se to tabor bezuvjetne podrške Izraelu solidarizira, i po koju cijenu, to ni on sâm, zaslijepljen svojim točkama reafirmacije, očito više nije sposoban vidjeti. Za sve druge, koji nisu posve izgubili razum i koji to zgroženi promatraju, ideološki sunovrat u koji tone izraelska vlada, između biološkog rasijalizma i mesijanske eshatologije, jest bez dna. Ono što smo znali prije 7. listopada, i vrlo općenito, jest da su eshatološki politički projekti nužno i ubilački, masakrirajući projekti. Što je i potkrijepljeno.
Kako je pokazao Ilan Pappé, naseljeničkoj kolonizaciji svojstveno je da uključuje eliminaciju svake prisutnosti okupiranog naroda – u slučaju palestinskog naroda to znači ili protjerivanje-deportaciju ili, kao što sada znamo, genocid. Ovdje, kao i u drugim prilikama koje je Povijest propisno zabilježila, dehumanizacija je iznova bila glavni trop za opravdanje i omogućavanje eliminacije velikih razmjera – i sada za to imamo nebrojene potvrde, kako u službenim izraelskim izjavama, tako i u blatnoj bujici svjedočanstava počinitelja koja se izlila po društvenim mrežama, zapanjujućih po samozadovoljnoj monstruoznosti i sadističkom likovanju. To je ono što ispliva kad se podigne veo nevinosti i, kao i uvijek, prizor nije lijep.
Jedna stvar u tom pejzažu uništenja i poništenja posebno zadržava pažnju: razaranje groblja. Možda se upravo po tome najbolje prepoznaju projekti potpune eradikacije: po njihovu užitku koji ide do simboličkog poništenja koje, iako paradoksalno, priziva Spinozin herem: „Neka njegovo ime bude zauvijek izbrisano s ovoga svijeta“. U Spinozinom slučaju, nije bilo uspjeha. Ni ovdje ga neće biti.
Naseljeničkoj kolonizaciji svojstveno je da uključuje eliminaciju svake prisutnosti okupiranog naroda – u slučaju palestinskog naroda to znači ili protjerivanje-deportaciju ili, kao što sada znamo, genocid. Ovdje, kao i u drugim prilikama koje je Povijest propisno zabilježila, dehumanizacija je iznova bila glavni trop za opravdanje i omogućavanje eliminacije velikih razmjera
Prelom
Sve te elemente već sada možemo sažeti u sliku koja iz njih proizlazi. To je slika moralnog suicida. Vjerojatno nikada nismo svjedočili tako munjevitom rasipanju simboličkog kapitala za koji smo vjerovali da je nepovrediv, kapitala koji se sazdao oko židovskog označitelja nakon Šoe.
Ali solidarnost u najgorem obvezuje, čas simboličnog obračuna uskoro će kucnuti za čitav svijet, posebno za ovaj entitet koji se naziva Zapadom, što prisvaja monopol nad civilizacijom, a ponajviše je širio nasilje i grabež zamaskirane u načela koja mu idu u prilog. Ako je ikad i plovio po površini, njegov moralni kredit sada se zario u dno. Potrebna je arogancija dominantnih koji samo što nisu pali, ali to još ne znaju, da bi se mislilo da se bez pogubnih posljedica može podržavati ono što sada podržavaju. Oni koji ostaju pasivni, često suučesnici, ponekad čak i negatori tako ogromnog zločina koji se trenutno čini pred njihovim očima i pred očima svih, takvi ljudi više ne mogu polagati prava ni na što. Cijeli svijet gleda kako Gaza umire, i cijeli svijet gleda kako Zapad gleda Gazu. I ništa mu ne promiče.
Neizbježno ćemo u ovom trenutku pomisliti na Njemačku, gdje bezuvjetna podrška doseže posve zapanjujući stupanj mahnitosti, do te mjere da je proglašena „državnim rezonom [Staatsräson]“, što je jedan internetski korisnik podcrtao crnohumornim komentarom: „Kad je genocid u pitanju, oni su doista uvijek na krivoj strani Povijesti“. Nije sigurno ni da „mi“ – Francuska – vrijedimo puno više, ali sigurno je da Povijest sve čeka na zavoju. Naime, Povijest: to je ono s čim se Zapad susreće u Gazi. A ako, kao što je dopušteno pomisliti, taj susret označi njegovu propast i smjenu, uskoro će doći vrijeme kad ćemo moći reći da se svijet prelomio u Gazi.
[1] Premijer Gabriel Attal izjavio je „Riba uvijek smrdi od glave“ 13. ožujka 2024. na sastanku Upravnog vijeća Sciences Po, reagirajući na studentsku propalestinsku akciju koju su pratile optužbe za antisemitizam, a koju je državni vrh osudio kao neprihvatljivu (nap. prev.).
[2] Sandra Lucbert, razgovor.
[3] Idem.
[4] Pierre Goldman, Souvernirs obscurs d’un Juif polonais né en France, Seuil, 1975. Vidi i film Cédrica Kahna, Le procès Goldman.
