Umjesto odgovora

Čini mi se da poprilično čitam. Onako, ako me netko o mojim navikama po tom pitanju iz nekog razloga upita, po intuiciji, možda već i po refleksu, odgovaram da čitam puno, iako ne znam što to zapravo znači, kako se mjeri, i je li to naposljetku uopće istina. Lako je ustvari moguće da revni posjetitelji knjižnica, znanstvenici, dokoni penzioneri, kolege pisci ili poštari čitaju znatno više, a ja se, eto, brčkam u bari vlastitih dojmova, na čijoj se namreškanoj površini odražava samozadovoljan, odbojan portret blago narcisoidnog Čitatelja. Srećom, o tome mislim isključivo ako me netko priupita. No ova rubrika, dnevnik čitanja, formulirana je upravo kao takvo jedno, izravno istovremeno i neizrečeno pitanje… Možda je u tome stvar: traženi odgovor nemilosrdno je konkretan. Namjernika će beziznimno zanimati što ste to čitali – čitali dobroga, proganjajućeg, izazovnog, napetog, upečatljivog, preporučljivog, iznimnog… A ja prestravljen ostajem visjeti na rubu ponora, zaslijepljen vlastitom tišinom iz koje ne uspijevam iščeprkati naprosto ništa; naslovi i autori kao da su se rašili i tako, nalik na klupko isprepletenih rečeničnih zmija, zajedno u zemlju propali. Sjetim se, eventualno, kakvoga tankog sveska o kojem sam nedavno pisao, ili odeblje hrestomatije koja već sedmicama leži otvorena na stolu. Moj utisak o gomili pročitanog predstavlja, tako, u nekoj mjeri možda i obrambeni mehanizam, apstrakciju u koju bježim kada me slično, ogoljavajuće, zapravo neočekivano intimno pitanje, zaskoči. Čini se kao da, iz nekog razloga, sve to shvaćam pomalo osobno.

Nitko i ništa u Pekingu i Ulan Batoru

Poznata je, također, određena nelagoda među tzv. profesionalnim čitateljima uoči objave novog književnog nobelovca. Jesmo li uopće čuli za njega ili nju? Nešto pročitali? Imamo li već formiran sud, ili će se on otpočetka kaliti pod pritiskom ovog preteškog, hrđavog književnog nakovnja… Za mene, dva su priželjkivana scenarija. U prvom reflektori te kao umornog gažera usmjere k autoru kojega nisi čitao, a pokaže se uzbudljivim, kao u prošlogodišnjem slučaju južnokorejanke Han Kang. U drugom, nerijetko pokvareni nobelovski laserski pokazivač izdvoji baš jednog od tvojih pisaca, onih na koje se kladiš godinama. A pri samom vrhu mog ličnog popisa odavno je svakako i László Krasznahorkai. Igrom slučaja, baš nekad uoči proglašenja, pročitao sam izvorno 1992. objavljen roman Der Gefangene von Urga (Zatočenik Urge), koji sam prije nekoliko mjeseci, u ružnom Fischerovom izdanju s nasmiješenim Budom u krupnom planu na naslovnici, za dva eura kupio u jednom berlinskom antikvarijatu.

Pripovjedač, koji ime i osnove građanske biografije dijeli s autorom, 1990. godine putuje transsibirskom i transmongolskom željeznicom do Pekinga, da bi na povratku neplanirano zaglavio u sovjetskom krizom također zahvaćenom Ulan Batoru, čiji se stari naziv, Urga, istovremeno ga obezličujući i ukotvljujući u tada sve opipljiviji nacionalistički i tradicionalistički sentiment, smjestio i u samom naslovu. U pitanju je klasična krasnohorkaijevska potraga za nekom apstraktnom, slabo definiranom no u tom trenutku od života većom i prijeko potrebnom utvarom, gonjena nekom jednako neuhvatljivom, ali redovno negativno uokvirenom unutarnjom (pri)silom, radioaktivnim gorivom unutarnjeg rasapa, kojem potraga, možda, može pružiti novu kičmu, poslužiti kao, dakako privremen, spasonosni šav. Tek jedna u nizu knjiga koje odražavaju autorovu fascinaciju dalekim istokom, ona ga, zajedno s pripadajućim jezičnim, kulturnim, ali i čisto geografskim nerazumijevanjima, lutanjima i izgubljenostima, uspostavlja i tretira kao vrstu prazne, plutajuće, umnogome kafkijanske metafore, kompleksne istovremeno parabole i objektivnog korelativa za egzistencijalističku situaciju u razlupanom ogledalu svijeta odraženoga sebstva. Fikcionalizirani putopis – u kojem se doduše većina toga uopće ne opisuje, dok se neke stvari slikaju do u nepotrebno usitnjen detalj, što doprinosi dojmu svojevrsne, u isti mah posve apstraktne i iznimno konkretne dvostruke ekspozicije – nadopisan je očito fikcionalnim epizodama, poput fatalnog susreta s glumicom pekinške opere, koji okida čitavo jedno epistolarno poglavlje. Naravno, ta se ljubavna epopeja, za autora tipična fascinacija, na kraju smješta na istu razinu s jednako fatalnom pripovjedačevom nemogućnosti da jasno razdvoji dvije pekinške autobusne linije. U čitavu nas priču, kao neispisani kontrapunkt, uvodi jedan od temeljnih tekstova zapadne kulture, prva strofa Danteova Pakla. Po svemu je ovo tipični Krasznahorkai, možda tek nešto diskurzivno jednostavniji, kraće rečenice, ali i nešto slabijeg zamaha: svi su prepoznatljivi sastojci tu, ali jednako narativ i metafora ostaju pomalo nedorečeni, pa i u okviru činjenice da je upravo nedorečenost jedno od konstitutivnih obilježja krasnohorkaijevskih mesijanskih projekata. Čitati, dakle, prepustiti se trotaktnom ritmu tračnica i mađarske rečenice sučeljene s nedokučivim znakovnim pismom, ali ne prije Rata i Rata, Melankolije otpora, Sotonskog tanga, Posljednjeg vuka, Povratka baruna Wenckheima…

Vejte snegovi

Drugu knjigu imao sam privilegiju čitati u rukopisu, ona dolazi s uredničkog stola, i u vrijeme objavljivanja ovog teksta na njoj se, nadam se, upravo suše tiskarska boja i ljepilo. Napisao ju je Semezdin Mehmedinović, a naslov joj je Mali roman o tišini. Ona, na neki način, objedinjuje sve dosadašnje Semezdinove knjige, sažima ih i raspisuje, predstavljajući ključnu kariku između niza rado čitanih naslova poput Sarajevo blues, Ruski kompjuter, Knjiga prozorâ, Me’med, crvena bandana i pahuljica i Ovo vrijeme sada, i čitave male biblioteke u nastajanju – još tri-četiri dovršene ili gotovo dovršene knjige sastavljene u jednom intenzivnom kreativnom vrtlogu, koje će se pojaviti uskoro. Mali roman o tišini u svoj svojoj širini kao saliven pristaje u vlastiti naslov i na niz mu promišljenih i istovremeno intuitivnih načina proturječi. Mali on nije ni opsegom, ni rasponom tema, geografije, njezinih ljudi i njihova vremena koje zahvaća, ni širinom pripovjednog zamaha – moguće tek izostankom pretenzije, dojmom rafinirane spontanosti umjesto glasne geste, organskim bujanjem pripovjednog svijeta čvrsto oslonjenog na „gorki talog iskustva”. Roman je lika u pitanju, pripovjedač je siguran, budan i s nama, a opet je na stvari i mozaička memoarska kronika, raspeta između Bosne i Hercegovine i Amerike, između prošlosti – djetinje, ratne, emigrantske – i ovog vremena sada, povratničkog, čiji su brojni epizodisti stvarni, često i slavni, ali ujedno predstavljaju protagoniste intimne, razvedene, sada već duge životne priče. Naposljetku, on o tišini jest, dugoročnoj tišini u nama i oko nas, koja nas smekšava kao snijeg koji pada, no ta je tišina višeglasna, rječita, jasna: ona je zvučna slika bijelog šuma koji zovemo život. Susrest ćemo u toj vremenskoj vijavici tako Mešu Selimovića i njegovog portretistu Ismeta Mujezinovića, Avdu Sidrana i sarajevske taksiste, izgubljene umjetnike i glasove osamdesetih godina, Marka Stranda koji se grije na vječnoj vatri i Charlesa Olsona, Johna Cagea kao međunarodnog ambasadora tišine, autorove salvadorske susjede u Washingtonu D.C. i jednu Titovu bistu, koju je od sapuna izdjeljao njegov otac. Provijava, u američkim epizodama, ona pustinjska atmosfera graničnih proza Sama Sheparda, a sve prate Semovi prepoznatljivi, prozračni crteži, uglavnom izravno ilustrativni, ali tako da prikazani predmet čine prije bajkovitim, nekakvim neobičnim talismanom, dokazom vremena prošlog i vremena sadašnjeg, nego individualnim i konkretnim. Priča zapravo ne završava, rastvara se u otvorenome nizu fragmenata, rasutom teretu, kao da će pronaći način kako da uvijek iznova započne: Prvi dan u godini, a po meni pada snijeg iz najdubljeg djetinjstva.

Nikad robom, vazda taksijem

Treću sam knjigu kupio nekidan u buybookovoj sarajevskoj knjižari, za vrijeme Dana poezije, i pročitao je na putu natrag. Učinilo mi se nekako prikladno, budući da je njen autor, Izet Sarajlić, jedan od ključnih pjesnika Sarajeva, a ja je, iako poznajem njegove stihove, do sada nisam pročitao. Ovo, s autorovim bilješkama uz dva dosadašnja i pogovor Sinana Gudževića, je njezino peto i po svemu sudeći konačno izdanje. Izvorno je objavljena 1975. u nakladi poduzeća Veselin Masleša, a jedna od proširenih verzija pojavila se i 1998. u Lucić-Šodanovoj Feralovoj biblioteci. Naslov joj je, kao i jednoj autorovoj pjesmi iz istog razdoblja, Koga će sutra voziti taksisti?, tipično sarajličevski, i snažno obojen specifičnim lirsko-epskim, ali nepodijeljeno modernim duhom epohe. Podnaslovljena je (para)žanrovskom odrednicom „možda roman“. I kao takva se – fragmentarni, mozaički moderni roman – i može čitati, pogotovo uzimajući u obzir neobično snažan, zavodljiv početak koji nas uvodi u isti mah u lik pripovjedača i postavke vremena; onih poratnih, revolucionarnih dana i godina u kojima ništa više nije bilo kao prije, i neki je nama današnjima teško dokučiv elan, usprkos svim zaprekama i problemima, strujao kroz život i literaturu. Rečenice tog „prologa“ prosijane su i disciplinirane gotovo do razine stihova. Kasnije se ipak stvar razvija više u smjeru kronike epohe, enciklopedije lica i djela u međuvremenu uglavnom mrtvih i suviše često zaboravljenih, kataloga autora, pjesama, (uglavnom književnim) svijetom rasutih susreta i vinjeta, u rasponu od Gustava Krkleca, Branka Miljkovića, Maka Dizdara i  Dobriše Cesarića, preko Anne Seghers i Margarite Aliger, do H. M. Enzesbergera, Evgenija Jevtušenka i Bulata Okudžave, prepjevi čijih pjesama su također priloženi u malenoj antologiji ove knjige. U tom smislu, neki pasaži Malog romana u tišini, oni sarajevski, prirodno se navezuju na ovaj svezak, gotovo da ga nastavljaju. Sarajlić će do kraja ostati pjesnik onih koji su pali, poput njegovog u ratu streljanog brata i čitave jedne izgubljene, podzemne generacije, i pjesnik vitalističke melankolije, života; onoga što – poput njegove zemlje – stiže meteorski, da bi netragom nestalo.