Znam što sam čitala ovog ljeta (i zašto)

Postoje dva prilično besmislena pitanja koje mi mnogi postavljaju ne bi li pokrenuli nekakav small talk, vjerojatno misleći kako jedva čekam da na njih odgovorim i da će mi to biti zabavno. Jedno je koliko cigareta popušim dnevno, a drugo koliko knjiga pročitam tjedno. Zanimljivo je da se nikad nitko još nije zabunio pa pitao za tjedni broj cigareta i dnevni broj knjiga, premda bih da se malo prebrojim i na to mogla odgovoriti. Da, zaista ima dana kad pročitam više od jedne knjige, ali, bez brige, ne vjerujem u tečajeva brzog čitanja niti ih pohađam; tada su uglavnom u pitanju one koje počnem čitati, shvatim da to nije za mene, zbog osjećaja grižnje savjesti ih prelistam do kraja i zaklopim. Da ne gubim vrijeme i da me ne pere krivnja – eto dotle smo došli – tada krenem čitati drugu knjigu, pa bi odgovor na spomenuto pitanje, matematički gledano bio – najviše dvije dnevno. Suprotno, ima i onih knjiga koje iščitavam danima, zastajem, razmišljam, podcrtavam, zalijepim koji post-it papirić. Čini mi se logičnim da baš o nekima od takvih pišem u formi dnevnika čitanja, žanra koji sam, sva sreća, zaboravila skupa s ostalim traumama usmjerenog obrazovanja.

Kolaž, a senzacija

O knjizi Gabrijele Rukelj Krašković U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća kanila sam napisati duži, samostalan tekst. Izgubila sam se u vremenu, izgubila vrijeme, i u tom međuvremenu tekst su napisali skoro svi, neki od tih tekstova otprilike su rekli ono što bih rekla i sama, pa tome više nisam vidjela smisla. Knjigu sam, još uvijek vjerujući da slijedi samostalan tekst, ipak ponijela sa sobom na otok gdje provodim ljeta, u kuću gdje doista postoji vrt i ima mnogo cvijeća. I dok je ime Gabrijele Rukelj Krašković svako malo iskakalo s raznih portala i objava na društvenim mrežama, a ja još jednom pročitala knjigu, pomislila sam kako se za početak nije loše zapitati što je to u nekoj knjizi i što je to u ljudskom (čitateljskom) biću da neka knjiga postane tema novinskih tekstova s podnaslovom – književna senzacija. U slučaju Gabrijele Rukelj Krašković to sigurno nije socijalni kapital; autoričina je to prva knjiga, likovna je umjetnica, u trenutku objavljivanja dovoljno udaljena o longituda i transverzala naše književne zajednice. Ok, preporuku na koricama napisao joj je prijatelj, dramaturg i pisac Tomislav Zajec, ali to nije baš neki big deal, pisci i prijatelji i inače pišu preporuke na knjigama. Kao validan razlog takvog tretmana ove knjige možda mogu navesti podatak da je Miljenko Jergović u svojoj kolumni promptno napisao iznimno oduševljen tekst, a to se vjerojatno već računa. Potom, vrlo je brzo postalo jasno kako je riječ o pisanju o vlastitim iskustvima,  autobiografičnosti, što također ne može biti razlog, pa živimo u vrijeme kad književnošću dominira autofikcija, već je mnogima i dosadila, a skoro svaki intervju što ga netko vodi s piscem počinje istim (da se razumijemo, blesavim) pitanjem – je li iskustvo vaše, pišete li o sebi? Jedna kolegica rekla mi je da je krenula čitati, ali je knjigu ostavila za kasnije jer ne može više o traumama, trenutno ne može nešto potresno, predozirala se takvom literaturom, što će reći da ni tematski nije riječ o vrsti ‘senzacije’ kakvu bismo očekivali. Ali meni i dalje, iako sam već otplovila prema otoku, dolaze poruke u kojima me za tu knjigu pitaju; prijateljica redateljica, još uvijek na kopnu, javlja da o njoj trenutno bruji ADU, televizijska kolegica upravo je stavila naslovnicu na story, to je očito baš moj primjerak knjige, vratila mi ju je tik prije no što sam isplovila, redatelj čiju se predstavu spremam otići pogledati nedavno je napisao oduži, emotivni komentar na društvenoj mreži. Kolegica je imala pravo kad je rekla – još jedna knjiga o traumama, crnjacima, ali trebala sam joj još tada odgovoriti – da, o traumama jest, ali nije još jedna od. Jer kod Gabrijele Rukelj Krašković, od samoga naslova, radi se o pristupu, načinu, formi, tonu, glasu, a sve navedeno je ovdje drukčije, neočekivano i izbalansirano. Tema jest teška – odrastanje u udomiteljskoj obitelji u kojoj je mnoštvo cvijeća paravan za manjak ljubavi i empatije, potom i teška bolest i borba s njom, zaista ne može traumatičnije. No, fragmenti romana, a takva mu je struktura, prolaze bez optuživanja, bijesa, komentiranja, samosažaljenja, ima tu čak i prostora za humor kad ga najmanje očekujemo. Ta emotivna distanca koju pripovjedačica uspostavlja u odnosu prema tekstu koji i uz tu distancu ostaje emotivan na način da mu taj ton sami učitavamo – pa piše o disfunkcionalnosti obitelji ili susretu s pravom majkom, alkoholičarkom, bez optuživanja, s mnogo empatije, kao da piše o cvijeću, čak i kao da to cvijeće postoji u funkciji kakvu nam želi posvjedočiti privid – rekla bih da je ono što je u ovoj knjizi senzacionalno. Ništa, a to je drugi razlog, ovdje nije onako kako bismo očekivali. Dok se pred čitateljem izmjenjuju scene u kojima se događaju stvari koje izazivaju osudu, zgražanje, sažaljenje ili bijes, pripovjedačica kao da mirno prelistava stare novine i časopise i sluša šlagere znakovite za vrijeme koje evocira. To i čini, mnoštvo je tu takvih referenci. Ona, koja je sve to proživjela, jest ta koja čak smiruje nas koji to upravo čitamo i u tome je senzacija. A znamo da su knjige koje polaze od autobiografskog iskustva zapravo najbolje kada o sebi uspijemo pisati kao o nekom drugome. To je roman-kolaž u kojem velik dio otpada na opise, detalje interijera, evociranje vremena odrastanja u socijalizmu, predmete koji nose otiske i aluzije jednog malograđanskog, patrijarhalnog, prašnjavog svijeta, svijeta bez empatije, s ticalima osjetljivim samo na to što misle drugi i kako održati lažnu sliku i privid. Svaki je opisani predmet, svaka riječ, ovdje znak da kuća s cvijećem nije dom. U svome podtekstu, to je i posveta prozi Irene Vrkljan, ironija Knjige za svaku ženu, kritika sustava, zdravstvenog i socijalnog, no prije svega fragmentarna, ispovjedna proza ispisana kao da je pripovjedačica objektivna, što je doista rijetko. Kao da je u pitanju objektiv kamere koja se probija kroz to mnoštvo cvijeća u kući i vrtu, a kad to uspije, okrene se prema onome tko tu kameru drži u ruci, a ruka nimalo ne zadrhti od tog pokreta.

Krug se nije zatvorio

Intuicija je čudo, pa sam roman Hipofiza u egzilu Sofije Kordić počela čitati točno dan prije no što će se otok totalno promijeniti. Iako je otok malen i do prije koju godinu nedevastiran, sada se već i mi, njegovi povremenici, zdušno bavimo potpisivanjem peticija protiv ekoloških katastrofa i bijesno promatramo kako se  horvatinčići 2.0 bahate u svojim gliserima ili jedrilicama i svoje fekalne sadržaje ispuštaju koji metar od naših donedavno kristalno čistih plaža.  Psujemo otočku i onu širu politiku, postajemo isti kao kad smo na kopnu, plaši me to.  Hipofizu počinjem čitati u omiljenom kafiću uz more, koji će, tada to još ne znam, već sutra postati samo srce tame; kada stignu brodovi puni muškaraca u crnom, kada zvučnik eksplodira od jednog i jedinog pjevača koji zna što je bilo, kada poteče alkohol i odjeknu pokliči, pozdravi, parole, čak i plotuni, tri puta u danu. Proslava je to Oluje, najglasnija otkako pamtim; puno se toga ovog ljeta promijenilo, vlasnik kafića svakako, konotacije su postale dvostruke. Mičem se u dvostruki egzil, tako je savjetovao i susjed s plaže – večeras samo doma, kartanje i društvene igre. Ja plivanje zamjenjujem samo čitanjem, kafić vlastitim vrtom, s puno cvijeća. „Egzil je život izvan uobičajenog reda“, zapisuje Edward Said, a Sofija Kordić citira na početku romana. Strašno kasnim s čitanjem ove knjige, previše je knjiga koje moram pročitati, one koje želim obično čekaju otok. Sofija Kordić je novinarka, odrasla u Zadru, studirala u Beogradu i Pragu, živi u Pragu. Jasno odakle tema egzila. Glavna junakinja Mia građena je od njezinih biografskih krhotina, i to je odmah jasno. Mia je Srpkinja, dečko joj je Hrvat, devedesete su i kad vadiš osobne dokumente ženi na šalteru glasno moraš izgovoriti svoju nacionalnost, da je cijeli svijet razumije. Svijet se raspada, no ljubav opstaje jer nije teta sa šaltera za dokumente. Odlaze i Mijine prijateljice, generacija se rasula u Beograd, Tel Aviv, Zrenjanin, London…, pišu se i šalju pisma. Rat je u Hrvatskoj, rat je u Bosni, Izraelci i Palestinci su u sukobu. U pismima se bilježe događaji i emocije, prije svega strahovi i ta pozicija – nigdje, niotkuda. Hipofiza u egzilu svojim okvirom naglašava priču o Miji, njezinom studiju u Beogradu, odlasku, putovanjima i profesiji, ali i o njezinim višegodišnjim pokušajima umjetne oplodnje, tijelu koje pamti traumu izmještanja, tijelu i ratu. Njezin dečko, kasnije suprug Marko u svemu tome jedina je konstantna podrška. Sofija Kordić je novinarka, osjeća se to u pripovijedanju, bespoštedna je, dokumentaristička i kritična, ali zna biti i poetična. Roman vraća u devedesete, temama radikalizma, fašizma, mržnje, nacionalizma, terora. Mene vraća i u kafić gdje traje „proslava“, rat očito nikad nije završio. Treći plotun poklapa se s Olujom u romanu: „Rodbina mi je pobjegla iz Hrvatske u Srbiju u neizmjerno dugoj traktorskoj koloni. Sa sobom su uspjeli ponijeti vrećicu s dokumentima. (…) Na područjima gdje je protutnjala „Oluja“ nema više nikog i ničeg osim zgarišta. Ni moj otac ni majka više nemaju rodnu kuću, ni rodbine koju mogu posjetiti. Oluja mi je zbrisala uspomene na djetinjstvo.“ Mia se pokušava pomiriti s iskorijenjenošću i osloboditi zarobljenosti u devedesetima, uspostaviti identitet ne žrtvujući ni jedan njegov fragment, pokušava učiniti sve da hipofiza proradi kako treba. Tako završava roman, ne i stvarnost. Nekoliko dana nakon povratka s otoka saznat ću – Sofija Kordić rođena je u Benkovcu i Hipofiza u egzilu trebala je biti predstavljena na festivalu „Nosi se“. Na svome Facebook profilu zapisala je kako se nadala „zatvoriti krug potiskivanja, frustracija, anksioznosti, nemira, odbačenosti, nepripadanja, svega onoga što me otjeralo iz grada mog djetinjstva i mladosti. Festival je otkazan, ja svoj krug nisam zatvorila“.

Bilješkarica traži čitkaranje

Kolebam se što dalje čitati, kofer je pun knjiga koje sam ponijela, otok se već dan poslije vratio u svoj navodni mir. Ovdje u kućama i vrtovima s mnogo cvijeća čini se kao da se nijedan cvjetić nije pomaknuo, iako stanovnici komentiraju da je ovog ljeta bilo dosta kiše i oluja (hm, da!). Možda cvjetiće pomaknuti Cvijetićem? Početkom srpnja, na sarajevskom književnom festivalu Bookstan, Bilješkarica  Darka Cvijetića je jedna od knjiga koju sam strpala u kofer prije ukrcavanja u avion (kofer dakako nije bio kabinski, moji su uvijek veći, između ostalog i zbog knjiga). Objavljena u ediciji Dnevnici koju je osmislio i uređuje Semezdin Mehmedinović i čije sam sve do sada objavljene naslove pročitala, Cvijetićeva Bilješkarica ima podnaslov „Izbačene slike“. Izbačene iz prethodnih romana i poezije, života ili kolektivne memorije?, pitam se, ali slutim odgovor. Cvijetićeva trilogija bavi se pitanjem zločina, iz svih kutova – žrtve, promatrača i krvnika, njegova književnost namjerno je opterećena onime o čemu se šuti, noseći u sebi neku plemenitu (naivnu?) ideju da se pisanjem o zločinima s njima možemo suočiti, možda kolektivno iskupiti, no u dnevniku se i prema tome osjeća rezignacija. Dnevnik je, čini se, idealan okvir za fragmentarni pripovjedni postupak kakvim se Cvijetić koristi, bilješkarica gotovo da je zajednički nazivnik onoga što i kako on inače piše – hibrid poetskog, proznog, dramskog, esejističkog. Dnevnik je po svojoj prirodi i najosobniji, iako Cvijetiću to ni drugdje nije problem, biti i subjekt i objekt istovremeno, pripovjedač i lik i glumac koji glumi samoga sebe u predstavama po njegovim knjigama. Bilješkarica je sumorna knjiga i vrlo osobna. Puno toga mi je poznato, rad na predstavama, recepcija knjiga, surađivali smo, razgovarali smo… Ne čitam je u kontinuitetu, previše mi to, bilješkarica traži čitkaranje. Zapisi su kratki, nepovezani, premreženi citatima, slažu se u jedan veliki puzzle sa svime što je Cvijetić do sada napisao i proizlaze iz iste poetike i etike. I ovdje zapravo postoji ta kuća u čijem vrtu ima puno cvijeća, kad bismo ga razgrnuli iza njega je mnogo lica zla i potreba da lažemo jedni drugima, i vjerujemo u to što lažemo kao da nas je obuzela amnezija. Primijećeno je već kako je ovo knjiga obračuna, točno. Ima tu, kao i inače, poigravanja identitetima, referenci na romane i predstave, strašnih metafora, prelijevanja u vremenu i prostoru; no, ako nam je lice zla bilo najbliže u posljednjem romanu, Previše mi to. Osam djevojčica, jer smo se suočili s ratnim zločincem koji se vraća nakon odslužene kazne, ovdje nam je jedno lice emotivno najbliže, lice Darka Cvijetića. Kao što i sugerira oznaka dnevnik. Čitam ono što otprije znam; kako mu je majka dobila otkaz jer je Hrvatica, brat kao vojnik zarobljen u Sarajevu, a njemu u logoru Omarska tekao staž, kao da nikakav rat ne postoji. Čitam: “Moj grad me natjerao da budem logorski stražar, a sad tvrdi da logora nije ni bilo.“  Previše mi to. Čitam: u podcastu Žurnala rekao je da su u Prijedoru 1992. nesrbi morali nositi bijele trake i stavljati bijele plahte na prozore da bi bili označeni, nakon čega je na Cvijetića je započela hajka po društvenim mrežama, poziv na linč jer da on laže. Previše mi to. Čitam: jezik njegove književnosti nije čist, kažu, finala književnih nagrada u Srbiji i Hrvatskoj za isti roman navode dva jezika, u Bosni u finalima nije ni bio. Čitam: „Nema prijatelja. Nema podrške. Čak ni moji prijatelji Bošnjaci – kažu mi da sam ‚postao poznat’ zahvaljujući njihovoj tragediji… o tugo… Eto tako sad sam Židov, eto Bruno Schulz, čekač svog metka u Drohobiču (…)“ Previše mi to. U Prijedoru, u Crvenom soliteru, svjestan kako je „čitav svoj hod uzalud odavde dolazio“, dok piše svoj dnevnik Cvijetić se obračunava s onim što je očito neobračunljivo, čak i trideset godina kasnije. Sjetim se kako sam prije dvije godine, dok smo intenzivno dogovarali rad na romanu, baš ovdje, na otoku, dobila njegov mail u kojem je napisao kako mu ime tog moga otoka zvuči kao tepalica koju je kao dijete govorio. Ne znam što sam na to odgovorila i jesam li uopće, trebala sam citatom – „znamo li mi što uopće učiniti s fikcijama?“ I tepalica je fikcija, i dalje svi na podu spavaju.