Odnos tehnologije i književnosti može se na prvi pogled činiti kao tipična modernistička tema povezana uz razdoblje industrijalizacije i masovne, tehničke i strojne reprodukcije u kojem umjetničko djelo gubi, prema mnogo puta ponovljenoj formulaciji Waltera Benjamina, svoju „auru“. Pojedine umjetnosti bile su rezistentnije na utjecaj tehnologije, odnosno tradicionalnije u izravnom kontaktu umjetnika i djela čime je djelo zadržavalo pečat unikatnosti i neponovljivosti ili „autentičnosti“ i „originalnosti“, kategorija nezgodnih za definiranje baš poput „aure“ (i kako će se osvjedočiti Milman Parry i Albert B. Lord, neodvojivih od zapisa). Kada je, pak, posrijedi književnost, njezina je sudbina bila vezana uz knjigu kao artefakt koji je dio svoje aure žrtvovao strojnoj proizvodnji još sredinom 15. stoljeća.
Kompas, barut i tiskara u ekspanziji kapitalizma
Izum tiskarskog stroja, „događaj“ bez točnog datuma, prilično je rano u povijesti prepoznat kao epohalna razdjelnica. Rečenica Francisa Bacona kojom je tiskarski stroj stavio uz bok kompasu i barutu kao trima izumima koji su promijenili svijet, često se i citirala u svrhu ilustracije te relativno rane svijesti o epohalnosti tiskare. Bacon je imao određenu prednost naknadnog pogleda jer se rodio više od stotinjak godina nakon što je – u nikad do kraja razjašnjenim okolnostima – strojno proizvedena prva knjiga, tzv. Gutenbergova Biblija u 42 retka, u doba kada su se, uz širenje tiskarstva, istodobno već osjećali i efekti kolonijalizma i početak, kako će se ispostaviti, nastajućeg zapadnoevropskog imperijalizma za koji su bili ključni barut i kompas. Premda se u doba izuma tiskare zaposjedanjem Carigrada na jugoistoku kontinenta ukazala nova regionalna sila i imperij koji će nakon gubitka strateške inicijative biti nazivan „bolesnikom s Bospora“, barut i kompas omogućili su Evropljanima širenje na drugu, zapadnu stranu.
Premda postoje razmimoilaženja u traženju uzroka tog „Drang nach Westen“ i objašnjavanju, kako će ga se kasnije nazivati, uzleta Zapada ili današnjeg „globalnog Sjevera“ (primjerice, zašto se to događa baš u to doba), ipak taj višestoljetni proces, čijem kraju vjerojatno upravo svjedočimo, nije misterij. On je počivao na primjeni, ili današnjim rječnikom rečeno, na „transferu“ tehnologije i znanja u svrhu ekspanzije, osvajanja prostora i izrabljivanja, u doslovnom i izvornom smislu upotrebe besplatne radne snage koju se užurbano prevozilo „preko Bare“, tog „novog“ mora koje je odmijenilo prethodnu, milenijski dugu važnost „srednjeg mora“ koje je Evropu povezivalo s obalama sjeverne Afrike i male Azije. Karl Marx je zato s veće povijesne udaljenosti i uz prednost koju takva distanca pogleda pruža, Baconovu trijadu izuma i komentirao kao pretpostavku globalne ekspanzije kapitalizma i imperijalne dominacije evropske buržoazije.
Otprilike, dakle, u doba omeđeno osmanskim osvajanjem Bizanta 1453. i dolaskom triju karavela do bahamskih obala 1492, započela je nova medijsko-informacijska i tehnološka „revolucija“ koja je, poput kolonijalizma, također nepovratno mijenjala svijet na razne načine. Tiskara je, uz barut i kompas, doista imala svoju ulogu i u kolonijalnim osvajanjima jer je doslovce omogućavala da se znanstvene spoznaje iz astronomije spuste s neba na zemlju u vidu sve preciznije kartografije koja je pak omogućavala svladavanje prostora i pokoravanje svijeta.
Do kakvih će pak političkih potresa na unutarnjem evropskom planu dovesti širenje jednog od izuma iz Baconove trijade, pokazuje i nova velika fraktura koja se početkom 16. stoljeća dogodila u već podijeljenom kršćanstvu. Nešto preko pola stoljeća nakon prvih tiskara jedan je njemački redovnik, pripadnik augustinskog reda, nakon puta u Rim, iznio svoju kritiku i zahtjeve za popravljanjem kvarne i u svakom smislu korumpirane rimske crkve. I tada se dogodilo ono što se ponavljalo više puta kroz povijest, od 1789. do 1989, od opata Sieyèsa do Mihaila Gorbačova – početni zahtjevi za reformama izmicali su kontroli i pretvarali se u prilično korjenite revolucije koje su uzdrmavale temelje postojećeg sustava i dotadašnjeg svijeta.
Uloga tiskarstva u reformaciji
Martin Luther nije bio prvi koji se razočarao u Petrove nasljednike i rimsku kuriju, no za razliku od prethodnih pokušaja popravljanja Crkve koja se udaljila od Krista, a koji su često uspješno gušeni ognjem i mačem, ova hereza je preživjela, unatoč krvavim obračunima, konkretnim pogromima i konvencionalnim ratovima, ali i višestoljetnom kulturnom ratu i katoličkoj protuofenzivi koja je, uz ostalo, svijetu podarila obnovljenu važnost i snagu inkvizicije. Na tragu povjesničara i povjesničarki poput Luciena Febvrea i Henri-Jeana Martina te Elizabeth Eisenstein koji su naglašavali važnost medijsko-informacijskog ambijenta i ulogu tiskarstva, kao tada nove „informacijske tehnologije“, u održanju i širenju protestantizma, Lutherovu reformaciju moglo bi se opisati kao herezu koja je uspjela.
Osim novih načina umnažanja i širenja informacija, dakle uspjeha u propagandnom sukobu (danas bi to vjerojatno bio „hibridni rat“), za preživljavanje reformacije bilo je dakako ključno to da su pojedini „lokalni šerifi“ podržali reformaciju iz vlastite računice i imperijalnih pretenzija koje su se uklapale u obrazac također dugotrajnijeg sukoba oko ingerencija svjetovnih i crkvenih vlasti. Bilo je to privremeno sankcionirano principom prema kojem vjera vladara određuje vjeru podanika na njegovu teritoriju, poznatijeg kao „cuius regio, eius religio“.
Koliko je pitanje osamostaljivanja u odnosu na Rim bilo važno, ilustrira i sukob engleskog dvora i rimske Crkve. Taj se spor obično sužava na samovoljnost silnika koji je tražio poništenje braka naprosto zbog mahnitosti ili nezasitnosti vlastitih seksualnih apetita koje je podupirao interesom „dvora“ da se osigura muškog nasljednika za legitiman prijenos vlasti. Iako su i to bili razlozi u podlozi sukoba pape kao vladara koji stoluje u glavnom gradu zapadnog kršćanstva i jednog kralja s tadašnje periferije kontinenta, ne treba gubiti iz vida ni da su ulozi u tom sukobu bili i pitanje ingerencija (vidljivo u problemu „investiture“ odnosno nadležnosti u imenovanju biskupa) i pitanje legitimacije svjetovne vlasti koja je težila sakralnoj inkrustaciji. To se od egipatskih faraona do rimskih i bizantskih careva rješavalo objedinjavanjem sakralnih i svjetovnih ingerencija u jednoj osobi. U Engleskoj je to okončano tako da je Henrik VIII. postao „papa“ nove Anglikanske crkve, poništio sporni brak i, kao i u kasnijim sličnim revolucionarnim situacijama, oduzeo imovinu Katoličkoj crkvi (što je materijalna podloga spora oko investiture), a njegovi nasljednici koji su uspostavili prvo globalno carstvo, „imperij u kojem sunce nikada ne zalazi“, ostali su sve do danas poglavari i crkve i države, tehnički, dakle, vladari na čelu teokracije.
Karl Marx je s veće povijesne udaljenosti i uz prednost koju takva distanca pogleda pruža, Baconovu trijadu izuma i komentirao kao pretpostavku globalne ekspanzije kapitalizma i imperijalne dominacije evropske buržoazije
Promjena paradigme
Bez obzira na važnost stvarnog oružja u stvarima duha svetoga, i bez obzira na dugačku tradiciju pomalo mistificirajućeg ukazivanja na posebnu vezu tiskarstva i reformacije, te poveznice imaju i neka dublja uporišta, osim onih kakva se dobro uklapaju u zbirku korisnih „trivia“ podataka, poput primjerice toga da su inovatori u različitim sferama tiskarstva često bili protestanti. Protestantska etika i duh tiskarstva povezani su ne samo na taj način, nego i u orijentaciji na tekst Biblije i njegovo čitanje odnosno samostalnu interpretaciju. Prevođenje Biblije na narodni jezik, što su presudno potaknule potrebe tadašnjeg ideološko-političkog sukoba, a manje neka želja da se Kristova riječ približi običnim ljudima, ipak je vodilo prema dalekosežnoj „promjeni paradigme“. Makar i nehotice, tiskarstvo je bilo skopčano s početkom demokratizacije znanja i to u dvostrukom vidu. Na jednoj razini započeo je dugačak, spor, ali neminovan proces kojim će latinski, kao bivša lingua imperii prestati biti lingua franca. Koliko je rimska Crkva inertan duhovni brod koji sporo zaokreće svoj plotirani kurs, pokazuje i to da je tek nedavno, u 20. stoljeću dala prednost bogoslužju na narodnim jezicima. Na drugoj razini, mogućnost da se Biblija čita na vernakularnim idiomima neće dovesti samo do umnažanja protestantskih denominacija koje na svoj način čitaju i tumače Bibliju (koja uostalom nema ni sasvim isti sadržaj kao katolička) nego će dokinuti intelektualni monopol koji su svećenici dotad uživali i na kojem je počivao njihov poseban status pripadnika jednog od dvaju vladajućih staleža. Za razliku od trećeg, jedno od ključnih definicijskih određenja prva dva staleža bilo je to da njihovi pripadnici nisu prisiljeni fizički raditi.
Pojedini pripadnici staleža „onih koji se mole“ anticipirali su prilično brzo (kao u Veneciji 15. stoljeća koju opisuje Martin Lowry) ono što će kasnije biti poznato kao kulturni pesimizam. Određen udio u tim prvim oblicima kritike „tehničke civilizacije“ vjerojatno su imale i naznake budućeg gubitka dotadašnje privilegirane pozicije, a zabrinutost oko vlastitog statusa zaodjenuta je snebivanjem nad opasnošću velikog kvarenja doktrine. No kako je izravna prijetnja mandarinstvu ležala ipak u nešto daljoj budućnosti, u tim ranim fazama kritike knjige proizvedene „umijećem umjetnog pisanja“ („ars scribendi artificialiter“) kako je stajalo u mletačkim dozvolama, vjerojatno je podjednako proizlazila i iz neizvjesnosti i straha pred strojem koji će i ubuduće pratiti tehnološke inovacije.
Dakako, osim uz pesimizam, tehnološke inovacije bile su dočekivane i s velikom dozom kulturnog optimizma koji u strojevima ne vidi prijetnju čovjeku nego potencijal oslobođenja. Jedna od nedavnih verzija takvog tehnološko-kulturnog optimizma bila je, u sferi medija i komunikacija, „majka svih mreža“. No brojni potencijali, od kojih su neki i realizirani, ipak su na kraju podređeni kapitalu uz provođenje prvobitne akumulacije virtualnih pašnjaka, postavljanjem posjedničkih ograda novih medijsko-tehnoloških tajkuna, post-industrijskih „robber barons“ 2.0. Sličan optimizam pred mogućnostima prosvjećivanja za pojedine je suvremenike u svoje doba pobuđivala tiskara.
U nekadašnjim se povijestima dakle javljao kontrast nužne upućenosti protestantizma na tiskarstvo na jednoj strani, pogotovo iz perspektive koja je u tumačenju preživljavanja protestantizma prednost davala tehnologiji, a ne politici, i na drugoj strani nesklonosti Katoličke crkve prema mogućnostima upotrebe stroja, konzervativnosti i inertnosti koja je doista (bila) prilična kako pokazuju različiti primjeri, pa tako i kontinuirana upotreba latinskog sve do danas za pojedine vrste crkvenih dokumenata. Ipak rimska se Crkva, unatoč inertnosti i konzervativcima u vlastitim redovima, brzo prestrojila i okrenula novim tehnološkim mogućnostima, slično kao što se danas okrenula društvenim mrežama i novim komunikacijskim kanalima.
U ranim fazama kritike knjige proizvedene „umijećem umjetnog pisanja“ („ars scribendi artificialiter“) kako je stajalo u mletačkim dozvolama, vjerojatno je podjednako proizlazila i iz neizvjesnosti i straha pred strojem koji će i ubuduće pratiti tehnološke inovacije. Dakako, osim uz pesimizam, tehnološke inovacije bile su dočekivane i s velikom dozom kulturnog optimizma koji u strojevima ne vidi prijetnju čovjeku nego potencijal oslobođenja
Mlado tržište knjige
Tiskarstvo je na mnoge načine moguće shvatiti kao obrazac za industrijalizaciju i kapitalizam. Već u najranijem razdoblju inkunabula, do prijelaza 15. na 16. stoljeće tu je branšu pogodila kriza hiperprodukcije i prevelike ponude. Prva desetljeća širenja tiskarstva iz Njemačke bila su prvo zlatno doba poduzetničke klime u toj branši, kada su se razni ljudi upuštali u posao s novim strojem. Mnogi su isprva djelovali ambulantno i nomadski, krećući se pojedinim zonama u kojima bi proveli određeno vrijeme dok je bilo potražnje za njihovim uslugama.
No to prvo veliko usko grlo mladog tržišta knjigama dovelo je, kao što se kasnije u povijesti kapitalizma stalno ponavljalo, do velikog preslagivanja i monopolizacije. Mnogi su propali i nestali, ili su bili progutani od strane manjine koja je preživjela tiskarski „crni utorak“ i krenula na put okrupnjavanja koji će mnogo kasnije, u 19. stoljeću, rezultirati mašinerijom krupne tiskarske industrije. Premda su procjene produkcije ukupnog broja naslova i primjeraka u tim prvim desetljećima vrlo nezahvalne i variraju toliko da su najviše procjene gotovo dvostruko veće od onih restriktivnijih, svejedno i drugi jednostavni parametri ukazuju na enorman, dotad nezamisliv skok koji se dogodio s „umjetnim pisanjem“. Nekoliko stotina primjeraka koje su nekad desetine pisara izrađivale nekoliko godina, sada je postalo moguće proizvesti u nekoliko tjedana s višestruko manjim brojem radnika, od kojih neki nisu ni morali poznavati jezik štiva s kojim su rukovali.
Kao i u drugim industrijama kasnije, i u tiskarskom miljeu pojavit će se nešto poput aristokracije rada koju su činili slagari kao važna karika proizvodnje s potrebnim predznanjem koje se nije očekivalo od manualnih radnika na preši. U svijetu tiskarstva se javljaju i primjeri onog što će u budućnosti biti industrijske akcije i sindikalno organiziranje koje se tumačilo (od Henrija Hausera, na kojeg se pozivaju Febvre i Martin do Roberta Darntona) kao posljedicu specifičnosti i miješanja dviju sfera u tiskarskim radionicama. Jedna sfera je svijet učenosti, erudicije, a druga ona poduzetništva, pa kako su radnici u tiskarama bili neprestano u kontaktu i sa znanjem i sa fizičkim radom, bili su upućeni na to da neminovno počnu povezivati teoriju i praksu. Takva tumačenja poveznica tipografskog miljea i raznih vrsta pobuna (od štrajkova radnika do prosvjetiteljstva i Francuske revolucije) temelje se, dakle, implicitno na uzročnom odnosu prosvjećivanja i emancipacije. Koliko god to moglo djelovati – za neko doba ili neke specifične okolnosti – previše optimistično, traženje većih prava doista je bilo u vezi sa znanjem. Ako je elementarno znanje potrebno da bi netko mogao izračunati da li je prevaren ili okraden, u usporedbi s mogućnošću lakšeg i bezbolnijeg iskorištavanja neukih i nepismenih, još je više dostupnijeg znanja poticajno za javljanje zahtjeva za jednakim ili većim pravima.
No razloge za povezanost cehova iz tiskarskog miljea s raznim vrstama pobuna može se naći i u tome da je tiskara bila uljez u starom svijetu gradskih zanata. Ona je, poput nekih drugih branši, pokazivala potencijal za proizvodnju koja vrlo lako i višestruko nadilazi lokalne potrebe, poput primjerice trgovine suknima koja su se proizvodila od vune i pamuka, materijala na kojem su – na što podsjeća Eric Hobsbawm – izrastali kapitalistički imperiji prije nafte (nije Marx tek tako uzimao i platno kao primjer u svojim jednadžbama i računanjima). Isprva su te mogućnosti ostale prigušene kod onih koji su ubirali plodove trajnih i unosnih poslova s velikim naručiteljima poput crkvenih tijela ili dijelova državne vlasti poput sudstva.
Javni interes i privatni profit
U odnosu na privilegirane monopoliste potencijal za ekspanziju koja vodi u potragu za novim tržištima ili novim segmentima tržišta bio je interesantan onima koji su teško nalazili svoje mjesto pod suncem, primjerice tiskarima u provinciji ili nekadašnjim šegrtima koji su se osamostaljivali odvajanjem od svojih nekadašnjih gazda. Osim krijumčarenju, takvi su se novopridošlice u borbi za svoju tržišnu nišu okretali piratstvu, kako se to događalo i kasnije, sve do današnjice i pitanja distribucije muzike, filmova ili video-igara. Piratstvo je bilo jedan od odgovora na kontradikciju „slobode poduzetništva“ za većinu i sigurnosti monopola za manjinu, a taj je sukob vodio i prema zakonskom sankcioniranju vlasništva u sferi knjige.
Na primjeru povijesti autorskih prava može se primijetiti prilična nepodudarnost prosvjetiteljstva i kapitalizma, suprotnost između ideje znanja koje je u funkciji
razvoja i dobrobiti zajednice i ideje znanja koje je podvrgnuto interesu pojedinačne zarade. Krhka ravnoteža tih suprotnih tendencija vidljiva je u nekim specifičnostima intelektualnog vlasništva. Osim što je ono nematerijalno, a to je pričinjalo znatne probleme za pokušaje definiranja takvog „privatnog“ vlasništva koje nema svoje uporište – ili nema isključivo – u materijalnom supstratu poput pokretnina ili nekretnina, ono je i vremenski ograničeno (za razliku od većine drugih vrsta vlasništva) što je rješenje koje prikriva kontradikciju između javnog interesa i privatnog profita.
Model vlasništva u pogledu „knjige“ oblikovan je do 19. stoljeća kada su pune mogućnosti ekspanzije i prateće eksploatacije došle do izražaja u industrijskoj revoluciji nadilaženjem razine manufakturne proizvodnje, slično kao i u drugim sektorima. No tiskarstvo je otpočetka, velikim kvantitativnim skokom u odnosu na pisarsku eru ručne proizvodnje knjiga, naznačilo dolazak epohe Marxove nevjerojatne količine „robe“ čija masovna proizvodnja snižava cijenu pojedinačnog primjerka i time polako, od elitnog artefakta postaje proizvod široke potrošnje koji će se u 19. stoljeću i u džepnom obliku početi prodavati na kolodvorima.
To je dakako bio razlog za zabrinutost pred „dekadencijom kulture“ koja je dolazila sa strojem koji proizvodi knjige koje svatko čita onako kako želi. Pored toga i s tim se strojem dogodilo ono što će kasnije pratiti uvođenje strojeva tokom industrijalizacije i automatizacije u raznim sektorima, a to je svođenje čovjeka na dodatak stroju.
Jedan od velikih problema koji se, dakle, razotkrivao uvođenjem strojeva bio je povezan uz činjenicu da su ljudi-radnici u razdobljima prelaska tehnoloških pragova postajali višak, da su tada strojevi – umjesto ovaca Thomasa Morusa – jeli ljude. I danas se nameću slična pitanja o tome koja će zanimanja nestati ili se već gase pred našim očima stvarajući nove slojeve „relativno suvišnog stanovništva ili industrijske rezervne armije“ prema Marxovoj čuvenoj formulaciji, slično kao što se nekad armija prepisivača u okrilju Crkve počela svoditi na nekoliko radnika koji nadziru tiskarsku prešu. Ljudi su se zato na razne načine bunili protiv strojeva, uključujući i njihovo razbijanje.
Tiskarstvo je otpočetka, velikim kvantitativnim skokom u odnosu na pisarsku eru ručne proizvodnje knjiga, naznačilo dolazak epohe Marxove nevjerojatne količine „robe“ čija masovna proizvodnja snižava cijenu pojedinačnog primjerka i time polako, od elitnog artefakta postaje proizvod široke potrošnje koji će se u 19. stoljeću i u džepnom obliku početi prodavati na kolodvorima
Sekundarna usmenost
Smisao bavljenja prošlošću trebao bi biti u njezinom povezivanju sa sadašnjošću i još optimalnije u eventualnim poukama za budućnost. U takvim situacijama povijest doista može poslužiti kao učiteljica života koja nije tek mrtvo slovo na papiru. Može se činiti neobičnim da se u prošlosti traži neke orijentire u pogledu digitalizacije i novih komunikacijskih modusa, tehnologija i medija podvrgnutih svakodnevnom revolucioniranju. No to je paradoks historije kao discipline jer mogućnost da se zalaskom u dubine prošlosti pronađu neki orijentiri za snalaženje u sadašnjosti i za izbjegavanje nasukavanja na pličinama budućnosti postoji.
Jedan od trendova koji zapravo prethodi „digitalnoj revoluciji“ odnosi se na nešto što je proučavatelj usmenosti Walter Ong nazvao „sekundarna usmenost“. Ona se odnosila na povratak usmenosti u okruženju kulture koja je visoko ovisna o zapisu (ručnom i strojnom), i to prvo s radijem, a nakon toga s filmom i televizijom. Povratak zbog toga jer je „primarnu usmenost“ kao termin Ong rezervirao za doba u kojem su ljudi komunicirali bez mogućnosti služenja pismom (za ovu priliku može se ostaviti po strani preispitivanja Onga, i uopće modela drugih istraživača usmenosti, primjerice u pogledu problema prijelaznih oblika i prijelaznih razdoblja između usmenosti i pismenosti). Sekundarna usmenost je dakle upotreba usmenih modusa komunikacije u doba masovne pismenosti i raširene upotrebe zapisa u gotovo svim sferama života (barem na Zapadu ili globalnom Sjeveru).
U digitalnom okruženju „sekundarna usmenost“ je vidljiva na brojne načine, od audio knjiga do „podcasta“ i raznih sličnih modusa u kojima se komunikacija oslanja o usmenost. Intervjui koji su nekada iz izvorno usmenog oblika prelazili u pisanu novinsku varijantu, ili su pak uz kompliciranu infrastrukturu dolazili preko TV-ekrana, danas vrlo lako ostaju u svojem izvornom i „prirodnom“ ambijentu pojedinačnih kanala na mrežama, a nekadašnja novinska tiskana kolumna – koja je primarno „hirografska“, pisana forma – prisiljena je prelaziti u audio-vizualni oblik.
Prelazi po toj razdjelnici odnosa usmenosti i pismenosti već su zahvatili i vjerojatno će i dalje utjecati na razne vrste „tekstova“, pa tako i na književnost. I to ne samo na način na koji se to zbiva s audio-knjigama, koje su „oralizacija“ onog što nastaje kao zapis, nego i u pogledu mnogo veće adaptacije sadržaja novom mediju. To se u prošlosti već događalo s onim što smatramo književnošću. Homer je jednom već prešao granicu usmenost-pismenost kada je, kao izvorno „usmena enciklopedija“, kako je homerski ciklus nazvao Eric Havelock, bio zapisan. Sličan primjer prelaska granice pismenost-usmenost, ali u obrnutom smjeru i kao „sekundarna usmenost“, bile bi teatralizacije ili ekranizacije romana. U takvim situacijama književni tekst se podvrgava logici drugog medija u kojem dominira usmenost i vizualnost. Okretanje knjiških i nekad književnih sadržaja novim medijima i sve veći udio „sekundarne usmenosti“ moglo bi se sažeti parafrazirajući Havelockov naslov. Kada je pismo počelo prodirati u svijet antičke Grčke od 7. do 5. stoljeća pr. n. e., muza je morala naučiti pisati. Danas je muza prisiljena krenuti u suprotnom smjeru, ići natrag i početi (ponovno) učiti „pjevati“.
Disperzija kontra restrikcije
Još jedan trend za koji se čini da će ići dalje tiče se sve manjeg udjela čitanja književnosti. Općenito je čitanje različitih vrsta štiva već jednom bilo manjinska aktivnost rezervirana za specijaliste i stručnjake. Pored toga, u prošlosti su iznimni bili čitatelji koji su na raspolaganju imali veći broj knjiga, pa je utoliko mlinar Domenico Scandella Menocchio, čiju je priču otkrio Carlo Ginzburg, tipičan za ono što su povjesničari označili kao „intenzivno čitanje“, odnosno ponavljanje čitanja zbog čitanja vrlo malog broja naslova, od kojih je „Sveto pismo“ bilo ključan naslov kojem se stalno trebalo vraćati. Doduše Menocchio je bio izniman na drugi način, a to je da je unatoč malom broju relativno bezazlenih naslova došao do uvida koji su ga odveli pred istu onu, u početku spomenutu inkviziciju, a na kraju i na lomaču.
Od kraja 18. i početka 19. stoljeća kreće era „ekstenzivnog čitanja“ koja traje sve do danas, jer je to jednokratno čitanje velikog broja naslova. I premda je zlatna groznica čitanja, štoviše gutanja književnosti od polovice 19. pa do polovice 20. stoljeća vjerojatno nepovratno prohujalo doba, ostale su neke karakteristike koje su se već pokazale u eri masovnijeg čitanja. Tako ista ona glad za zabavnim sadržajima koju su nekad tažili novinski romani u nastavcima nije nestala, ali se danas hrani audio-vizualnim sadržajima, serijama čiji se nastavci „bindžaju“. Pored te velike potražnje koja se hrani ponudom koja ima drugačiju formu, ekstenzivnost čitanja se – osim jednokratnošću konzumacije – nadograđuje i sve većom fragmentarnošću sadržaja i parcijalnim čitanjem.
Ono je pak povezano s ambijentom „ekstenzivnog čitanja“ još i po tome što je u današnjici došlo do obrata u odnosu na prošlost i u pogledu dostupnosti informacija. To je trend koji je također otpočeo s tiskarstvom i koji se obično ilustrira razlikom dviju suprotnih logika čuvanja knjiga. Dok je u eri rukopisne knjige temeljni impuls bila restrikcija pristupa knjigama kako bi se što dulje očuvalo malobrojne primjerke (a ne treba zanemariti niti motiv mandarinske ekskluzivnosti prvog staleža), s tiskarstvom se to promijenilo jer se uvidjelo da je disperzija postala najbolji način čuvanja knjiga, znanja i informacija.
Zahvaljujući tom principu po kojem se sadržaje bolje čuva njihovim što širim distribuiranjem, jer se tako povećavaju šanse za njihovo preživljavanje, sačuvani su malobrojni primjerci nekih od književnih spomenika (poput prvog izdanja drama Williama Shakespearea iz 1623.). Premda je to obrat u odnosu na svijet ljubomornih čuvara knjiga, poput onih u srednjovjekovnim samostanskim bibliotekama kakve je u romanu Ime ruže prikazao Umberto Eco, taj se paradoks mogao ostvariti upravo zato što se s tiskarom moglo proizvesti jako puno primjeraka u jako kratkom vremenu. Na svoj način o tome svjedoče i usporedbe brojki koje ukazuju na to da su tada, prije Gutenbergove galaksije, velike biblioteke poput Monte Cassina, jedva dosezale do nekoliko tisuća primjeraka, onoliko koliko su kasnije neki pojedinci mogli imati u svojim dnevnim boravcima i radnim sobama.
Količina je nametnula, a i dalje nameće fragmentaciju i parcijalnost koja dolazi do izražaja na različite načine. Primjerice, kratkoća sadržaja i veći udio vizualnog materijala već odavno je karakteristika portala koji donose vijesti, no tendencija smanjivanja broja kartica novinskih „plahti“ i rast udjela ilustracija i fotografija započeo je još u eri konvencionalnih, papirnatih novina. Osim tendencije ka smanjenju količine teksta (npr. ograničavanjem broja riječi koje „korisnici“ imaju na raspolaganju na pojedinim društvenim mrežama), brzina je još jedan faktor koji utječe na čitanje, a može se povezati s tim ovladavanjem količinom (npr. naznake „vremena čitanja“ kakvo se pojavljuje na internetskim izvorima vijesti). Na svoj način na taj problem količine ukazuje i nužnost provjere informacija (pojavljivanje „fact-checkinga“ i sl.)
Današnja informacijska pretilost
U podlozi je još jedan obrat nalik onom spomenutom preokretu u pogledu načina čuvanja knjiga. Naime dok je u prošlosti – kako pokazuju i Mennochio i Ecovi čuvari izgubljenog dijela Aristotelove Poetike – problem bio kako doći do knjige (znanja, informacije), danas je obrnuto. Umjesto gladi danas vlada informacijska pretilost koja za posljedicu ima entropiju u kojoj postaje nužno segmentiranje i filtriranje informacija.
Istodobno u tome se krije još jedan paradoks. Baš zato što je dostupnost knjige i znanja nekad pričinjala problem, moglo se smatrati da će „opismenjavanje“, i ono doslovno i ono figurativno ili šire shvaćeno prosvjećivanje, donijeti promjene nabolje samo po sebi. Danas smo na suprotnom kraju tog načina zaključivanja jer se pokazuje da su brojni sadržaji dostupni, ali ne samo da nisu zanimljivi, da izazivaju potpunu ravnodušnost, nego uslijed informacijskog zagušenja izazivaju zbunjenost koja postaje pogodno tlo za širenje lažnih vijesti, sklonost opskurantizmu, nepovjerenje u znanost i povjerenje u teorije zavjere. Za shvaćanje takvih fenomena doista je potrebna dijalektika koja bi bila u stanju objasniti kako to da usred tolikog obilja ponude knjiga i znanja može vladati toliko duhovne bijede, da usred tolike dostupnosti informacija može vladati tolika neinformiranost koju medijski moguli i njihovi imperiji ne samo da mogu eksploatirati, nego tom (ne)informiranošću mogu i upravljati (da to nisu teorije zavjere pokazuju skandali s „targetiranim“ političkim oglašavanjem u kampanji za Brexit).
Na kraju, sa sve većim udjelom sekundarne usmenosti i uz dominaciju audio-vizualnosti, u odnosu na prohujalo stoljeće čitanja, može se povezati još jedan dugoročni trend, a to je gubitak mjesta i važnosti koju je književnost nekad imala, ili se barem činilo da je ima. Vidi se to u procesu koji je također već dugo na djelu, a to je napuštanje književnosti u korist drugih medija. To nije toliko neobično uzme li se u obzir da su ljudi od davnih vremena pokušavali predočiti život, oponašanjem cjelovite radnje koje se vrši uz pomoć ljudskog djelovanja a ne pripovijedanja, kako stoji u najstarijoj zapadnjačkoj, aristotelovskoj definiciji drame. Tu želju da se život predoči u punini sputavala su tehnička ograničenja, no tehnološki razvoj je omogućio da se multimedijalnu audio-vizualnu narav kazališne izvedbe odvede do nove razine mimetičke uvjerljivosti filma i televizije. Istom tom nizu, ali uz sličnu dijalektiku poput informacijske nepismenosti u okrilju bogatstva informacija, pripada i fenomen „reality“-programa, koji je oponašanje, ali ne više „uzvišene radnje“ i „ukrašenim govorom“, nego svakodnevice, i to one koja je priređena, sasvim komercijalizirana i potpuno odvojena od bilo kakve umjetnosti. To više nije loša umjetnost, kič koji bi neumješno prikazivao život, nego je to tehnički superioran prikaz života koji je postao kič.
U takvom svijetu „književnost“ i književnici gube položaj koji su imali kroz prošlost i koji je bio obilježen stalnim trenjem s dvjema figurama koje su polagale pravo na istu ulogu. Jedna je figura proroka ili svećenika koji je upućen u tajne svemira zahvaljujući svojem kontaktu s nadnaravnim svijetom iz kojeg mu dolaze objave. Druga je figura filozofa koji do istine dolazi uz pomoć svjetlosti, prosvjetljenjem čiji izvor nije nepoznat ni skriven nego počiva na promatranju i povjerenju u vlastiti razum.
Figura pjesnika i to slijepog (Homer), ali koji vidi zahvaljujući muzama i nadahnuću koje ga vodi u kreaciji, bila je posrednička. Pjesnik je mogao nadomjestiti svećenika jer njegova umjetnost riječi, poput vjere, ima element neobjašnjivosti (inspiracije), ali takve koja je oslobođena nadnaravnog svijeta i vrhovnoga bića (zato je za svećenika pjesnik nužno lažni prorok kojeg tolerira ako mora). Prije pak pojave filozofa, pjesnik ga je mogao zamjenjivati jer je njegova pjesma, poput „znanja“ poučavala, ali tako da istodobno i zabavlja. Filozof se zato jednako borio i protiv svećenika kao onog koji ljude obmanjuje izmišljotinama kako bi ih držao u strahu i pokornosti, ali i protiv pjesnika koji opojnim izvedbama svojih priča opčinjava ljude, zaklanja pogled na stvarnost i uljepšava svijet.
Dok je u prošlosti – kako pokazuju i Mennochio i Ecovi čuvari izgubljenog dijela Aristotelove Poetike – problem bio kako doći do knjige (znanja, informacije), danas je obrnuto. Umjesto gladi danas vlada informacijska pretilost koja za posljedicu ima entropiju u kojoj postaje nužno segmentiranje i filtriranje informacija
Uobičajeno tumačenje Platonova izgona Homera iz polisa zbog toga što potonji miješa istinu i mit, znanje i pričicu, proučavatelji usmenosti nadopunili su tumačenjem prema kojem je posrijedi bio i sukob između starog establišmenta usmenosti i svijeta mitova koje se prilagođava trenutnim ideološkim potrebama na jednoj i nadolazećeg svijeta pismenosti iz kojeg se rađala skepsa prema pričama iz davnine na drugoj strani. Novi svijet zapisa otkrivao je – zamrzavanjem, fotografiranjem usmenosti, kako bi se moglo reći slijedeći Alberta Lorda – da se mit mijenja i prilagođava trenutnim potrebama, a uz mogućnost provjere podataka, zapis je postupno počeo osnaživati i eksperiment kao ponavljanje rezultata u ponovljivim uvjetima koji se mogu rekonstruirati upravo uz pomoć zabilježenih koraka.
Filozof je, dakle, prokrčio put prema oslobađanju od pokornosti svećeniku, a tako oslobođena filozofija raslojila se dalje na niz sve sofisticiranijih i specifičnih područja znanja u današnjici. No u tom obilju informacija i trijumfu znanja, Platona ljudi sve manje razumiju, a Homera sve manje čitaju.
Umjetna inteligencija – novosti iz prošlosti
Iako može djelovati tako, završnu konstataciju prethodnog odjeljka ne treba shvatiti kao povod za uobičajenu melankoliju u pogledu odnosa tehnike i književnosti koja otprašuje neke od motiva iz ropotarnice kulturpesimističkih nazora. Određenu nadu može se pronaći baš u tome da su se brojne dileme koje se vezuju uz upotrebu „umjetne inteligencije“ već dakle javljale u vezi primjene prethodnih strojeva, pa tako i „umjetnog pisanja“.
Različite prethodno naznačene usporedbe – i to doista tek vrlo provizorno i gotovo nasumično, bez cjelovite i sustavne analize – između suvremenosti i prošlosti i proizlaze otud što je proizvodnja tiskane knjige po mnogočemu uklopiva u logiku kapitala, od automatizacije i eksploatacije do „uzleta Zapada“ odnosno njegove globalne ekspanzije u posljednjih pola milenija. Dakako to ne znači da se jednostavnim analogijama s prošlošću može dati odgovore na perspektive – i dobre i loše – koje otvaraju današnji „strojevi“. To bi značilo olakim rješenjima potcjenjivati zakučastost pitanja i težinu brojnih dilema koje nameće kvantni tehnološki skok današnjice.
Ipak, jedna stvar se dosad pokazala u mnogo navrata. Strojevi sami po sebi nisu ni dobri ni loši. Ono što određuje kakvi će strojevi biti, to su društveni odnosi, oni uvjetuju hoće li nešto biti upotrebljeno na dobrobit većine (što traži filozof-prosvjetitelj) ili u korist manjine (što blagoslivlja svećenik), bez obzira na to radi li se o tiskarskom stroju ili o superkompjuteru, o Shakespeareu pod „copyrightom“ ili članku pod „creative commons“ licencom, o Britannici ili Wikipediji. I to je nešto u čemu je Marx bio u pravu.
Ostale tekstove iz serijala “Književnost i tehnologija” pročitajte na sljedećoj poveznici.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.
