Serijal tekstova Jedan dan u životu predstavlja tekstove domaćih autora/ica koje smo pozvali da odaberu jednog lika, zamisle jedan dan u njegovu životu i ispišu ga u željenoj formi. Lik može biti iz književnosti, mitologije, politike, popularne kulture, svakodnevice itd.; može pripadati prošlosti ili sadašnjosti; biti glavni ili sporedni, muški ili ženski, sasvim različit od autora/ice ili njegov/njezin alter ego i dvojnik. Jedan dan u životu tog lika može biti izmišljen ili “stvaran”, običan ili presudan. Kao urednici/e Kritike-hdp ovim serijalom želimo – u vrijeme narcističke kulture i toliko česte zaokupljenosti samim sobom – potaknuti literarnu imaginativnost i nastanak književnosti koja govori o drugima, nepoznatim i tuđim iskustvima.
Olovkom na zidu napiše forget about me, spremi olovku u džep, osvrne se, naglo, u nadi da će uhvatiti jednog od sebe u kutu sobe, u hodniku, u kuhinji ili kako leži na kauču i čeka da mu se tijelo pobuni, ali ne ugleda sebe nego samo ulaštene staze na parketu kojima drugi on svakodnevno bježe od njega u igri skrivača u kojoj on uvijek žmiri i broji dok se drugi on ni ne trude sakriti a kad otvori oči njih nema iako zna da su tu, puštaju vodu da kaplje, bacaju jakne s vješalice, skrivaju novčanik i ključeve, lupaju prozorima, zbace jastuke s kreveta, isprazne bateriju mobitela, zatvore knjigu na neoznačenoj stranici, prevale ruksak na pod, a on, umjesto da podigne, vrati, popravi, jer radije ne bi, svaku stvar ostavi tamo gdje je pala i ne prestaje se čuditi malim diverzijama koje mu ometaju bivanje, ostavlja diverziju tamo gdje se dogodila i ne prestaje misliti kako je sve to čudno, i kako se čudno nikad ne pretvori u čudesno, nego ostaje napola čudo, neobjašnjivo ali prihvatljivo, i dok je on vlasnik dvije sobe, hodnika, kupaone, i dva prozora s pogledom u vrt, ipak on određuje što je moguće a što nije i što jest čudno a što nije, i zašto ništa nikada neće biti čudo, pomisli da je diktator i okrene se prema prozoru, na granu trešnje sleti vrana, on se prikrije, vrt je ograđen zidom, napipa mobitel u džepu, izvuče ga s namjerom da fotografira vranu, fotografija vrane bit će jedina bilješka o danu, ali prije nego mobitel zabilježi sliku, vrana se preplaši zadatka i odleti, on se osvrne da vidi ima li svjedoka njegovom promašaju, tko se ruga a tko se pravi da ne vidi, okrene mobitel prema sebi, kao da mu je to i bila namjera, pokuša promašaj pretvoriti u postignuće, zagleda se u oko kamere i donese odluku da ostatak dana čini samo ono što bi činili drugi a što bi on činio tek onda kad bi na trenutak disao izvan sebe, napravi korak i bubne snagom tijela u nevidljivi zid mogućnosti svega što bi mogli činiti drugi ili što bi drugi željeli da on čini, mobitel mu ispadne iz ruke, vrati se korak unazad, disati izvan sebe, kakva pretjerano solidarna misao, podigne mobitel, provjeri štetu, u staklu ekrana ugleda svoj odraz i poželi da ga netko gleda, da se pretvori u objekt nečije pažnje, dio nečije svakodnevice, u junaka detektivskog romana, u sliku na ekranu, opipa džep iako nema što izgubiti, potraži idealno mjesto za pogled, točku s koje se vidi sav njegov svijet u širokom kadru, ali s koje se ipak ne vidi sve, jer mora ostaviti mogućnost da iskorači iz slike, pa da u nju ponovno zakorači s rukama raširenim u gestu iznenađenja, ulaženje i izlaženje iz slike kao jedine preostale odluke, priđe stolu, namjesti mobitel na funkciju snimanja i provjeri kadar, soba prenesena na ekran čini se kao nečija tuđa soba a stvari u njoj kao nečije tuđe stvari, neprepoznavanje scenografije vlastitog života otvara mogućnost za čudno, možda čudesno, ali ne i čudo, mahne rukom ispred kamere, ekran se na trenutak zacrni a onda ga sprži prejaki udar svjetlosti poput male eksplozije atomske bombe, mahne još nekoliko puta rukom ispred kamere i izazove još nekoliko atomskih eksplozija a nakon svake njegova dnevna soba na ekranu bude uništena i opet obnovljena i uništena i opet obnovljena, i tako nekoliko puta dok ne prestane provocirati oko kamere i pričeka da se slika smiri i svijet u njoj stabilizira u uvjete podnošljive za život, is there life on Mars, soba je preživjela ali ekran još uvijek ne pokazuje život, u pokušaju da izbjegne opis slike jednog dnevnog boravka u kojem nitko ne sjedi, on ustane, priđe zidu, opipa džep, izvadi olovku i na zidu napiše forget about me, spremi olovku u džep, osvrne se, naglo, u nadi da će uhvatiti sebe kako sjedi za stolom, ali ugleda samo oko kamere bez kapaka koje očekuje od njega da nešto napravi, ali on radije ne bi, pa priđe stolu, dohvati mobitel i pronađe u njemu video u kojem se vidi muško tijelo ali se ne vidi glava koja je ispala iz kadra, pa ne može reći kome to tijelo pripada, i premda se tijelo bez glave može prepoznati, on ovo tijelo ne prepoznaje, ako je to njegovo tijelo, u međuvremenu je postalo neko drugo tijelo i glava je u tom slučaju sasvim nebitna, čak i ako je njegova, ali on radije ne bi previše razmišljao o tome jer sasvim je svejedno kome to tijelo pripada, goli muški torzo, ispunja kadar od ramena do sredine butina, umjereno pokriven dlakama, jakih ramena s trbuščićem koji ga svrstava u kategoriju očeva bez sinova, ili očeva svih sinova, call me daddy, snažnih bokova, podšišanih stidnih dlaka i kurca u tvrdoj erekciji koja bi mogla probiti ekran, tijelo podigne ruku, nježno dlanom prijeđe preko trbuha, spusti je prema preponama i palcem pritisne korijen kurca kao da napinje strijelu koju naglo otpusti, tijelo ispusti glas, trzne glavom ali ne otkrije lice, polako okrene bok, zakorači desnom nogom i izbaci kukove, on dodirne ekran i zaustavi video, crnilo kauča u pozadini i koža koja uslijed loma svjetlosti poslijepodnevnog sunca poprimi boju bronce, pretvore tijelo na ekranu u crtež na grčkom kiliksu koji je vidio jednom davno i na kojemu je jednome od jebača vrijeme pojelo glavu i nije mu ostalo ništa osim tijela, dok ostala dva jebača ponuđena na kiliksu, jedan daddy i jedan twink, imaju glave i nastavljaju se jebati sljedećih dvije i pol hiljade godina, on prstima raširi tijelo preko cijelog ekrana i pretvori ga u mrlju a mrlju u pitanje kako je to bezglavo tijelo s kiliksa dospjelo na ekran telefona i što će od njega ostati, a onda telefon u njegovoj ruci ispusti vibraciju, na ekranu se pojavi poruka i učini mu se da mu se obraća tijelo bez glave zapečeno u ekranu kao u glazuru kiliksa, da mu šalje poruku iz nekog drugog svijeta s upozorenjem da se prepusti tijelu da ga vodi, ali prije nego je stigne pročitati, oblačić s porukom nestane a ekran se zacrni i na njemu se pojavi crveni simbol prazne baterije poput male bombe koji zatreperi i podsjeti ga na eksplozije otprije par trenutaka koje su uništile njegovu dnevnu sobu a možda i svijet ili barem sliku svijeta ako već ne svijet i on pomisli na jednu davnu propuštenu priliku, jedne kasne jeseni ili ranog proljeća u sobi na katu kuće s pogledom na smrzle vrtove i polja, u sobi u kojoj je mirisalo na suho drvo, uljane boje, grafit i toplo tijelo koje je pred njim stajalo u bijelim gaćama i čarapama i pravilo se da se presvlači a zapravo je pokazivalo svoju golotinju i pozivalo da mu se priđe i da ga se takne, priliku da prvi put umre od jebanja, priliku koju on tada uopće nije primijetio i koja se sada vratila kao propuštena, sve je vrijeme samo jedan dan.
Goran Ferčec, pisac, dramatičar i dramaturg na izvedbenim i kazališnim projektima, rođen je 1978. u Koprivnici. Diplomirao je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Autor je romana Ovdje neće biti čuda (2011), O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća (2021) i knjige eseja Priručnik za jučer (2015). Izvedbene, teorijske tekstove i eseje objavljuje u domaćim i stranim časopisima. Dobitnik je Nagrade austrijskog kulturnog foruma, Nagrade hrvatskog glumišta, Nagrade Festivala Borštnikovih susreta te Nagrade Veljko Maričić. Tekstovi su mu prevedeni na njemački, mađarski, engleski, francuski, slovenski i makedonski jezik.
