Louise Glück: između karnalnog i duhovnog

Fotografija Louise Gluck
Nobelova nagrada za književnost

Louise Glück: između karnalnog i duhovnog

Ovogodišnja je dobitnica Nobelove nagrade za književnost hrvatskoj i evropskoj publici slabo poznata. Donosimo portret američke pjesnikinje Louise Glück, tek četvrte pjesnikinje, i šesnaeste spisateljice uopće ovjenčane najvidljivijom svjetskom nagradom
Poezija Louise Glück predstavlja odmak od binarnog i simplificiranog pogleda na svijet, onog kojem već dugo svjedočimo, kako u političkim, tako i u privatnim sferama. U svom se radu Glück dotiče brojnih filozofskih i duhovnih tema, baštini od francuskog i ekofeminizma, a uvelike se oslanja i na Lacanovu psihoanalizu. Pola stoljeća njezinog stvaralaštva gusto je tkanje ženskog svijeta, hommage snazi i izdržljivosti žene, njezinoj kompleksnosti i kreativnosti

Čitajući ovog proljeća knjigu Veronice L. Schanoes Fairy tales, Myth and Psychoanalytic Theory nailazim na referencu o američkoj pjesnikinji Louise Glück, za koju u tom trenutku čak ni ne znam da je nominirana za Nobelovu nagradu. Od mog posljednjeg susreta s njom prošlo je mnogo vremena – bilo je to, čini mi se, negdje pred kraj studija anglistike. Schanoes u svojoj knjizi citira stihove iz zbirke Meadowlands (1996.) koji snažno rezoniraju sa mnom i vode me dublje u istraživanje. Otkrivam da Glück u toj zbirci koristi metodološki pristup srodan onome kojeg i sama primjenjujem u dramskom tekstu na kojem u tom trenutku radim. Kod nje je riječ o suvremenoj preinaci Homerovog epa – referirajući se na Odiseja i Penelopu, ispisuje priču o propasti jednog odnosa, u ovom slučaju bračnog. Kroz jukstapoziciju mitološkog i svakodnevnog autorica suptilno parodira ep, demonstrirajući pritom strukturalnu i jezičnu vještinu da baš u toj formi obradi tako intimnu temu. Iako ne zazire od eksplicitne seksualnosti i emocija, njezin je jezični izraz uglavnom precizan, izravan, očišćen do esencije. Svjesna univerzalno traumatičnog ljudskog ishodišta, u završnim stihovima svoje pjesme Nostos ona kaže:

We look at world only once, in childhood. The rest is memory.
(Svijet pogledamo samo jednom, u djetinjstvu. Sve ostalo je prisjećanje.)

Naslovnice izdanja Louis Gluck

Unutarnji teritoriji

Polivalentnost Meadowlands-a, nakon Pulitzerom nagrađene prethodne zbirke The Wild Iris (1992.), potvrđuje da je riječ o autorici iznimne stilske pokretljivosti, sklonoj eksperimentu u izrazu te istraživanju, prije svega, vlastitih unutarnjih teritorija. Nakon osobne Odiseje obrađene u Meadowlands-u, Glück 1999. objavljuje zbirku Vita Nova, gdje se njezina autorska metamorfoza nastavlja, oslanjajući se iznova na mitološke reference, između ostalih i onu o Orfeju i Euridiki. Tu se razmotava novi dio kalkulusa osobnih gubitaka s kojima se u svojoj poeziji često bavi. Počevši od prve knjige Firstborn (1968.), u kojoj se kovitlac gorčine plete oko motiva abortusa, preko borbe s anoreksijom, o čemu nerijetko svjedoči glad kao motiv, pa do ranog gubitka sestre – koordinate boli već su u samom početku nedvosmisleno upisane u njezino pjesništvo.

We are eating well. Today my meatman turns his trained knife
On veal, your favorite. I pay with my life.

Dobro jedemo. Moj mesar danas usmjerava svoj iskusni nož
Prema omiljenoj ti teletini. Plaćam životom.

(ulomak iz pjesme Firstborn)

Pa ipak, njezin stoički iskaz nikad nije sentimentalan, njezini su krajolici primarno umni, njezine metafore oštre. Druga, sintaktički kompleksnija zbirka, The House on Marshland (1975.) otvara primarno majčinske rakurse, s učestalim motivom žetve, no tu nije oživotvorena tek uloga majke, već i svijest o fragilnosti i prolaznosti ljudskog života. Majčinstvo ne idealizira – preko motiva djeteta u sljedećoj zbirci Descending Figure (1980.) progovara o strahovima, bolesti, nasilju. Glück već tu zakreće u smjeru „post-konfesionalne lirike“ koja svoju punu zrelost postiže tek u zbirkama koje slijede.

That body lying beside me like obedient stone –
once its eyes seemed to be opening,
we could have spoken.

To tijelo koje leži pored mene poput poslušnog kamena -
kada se učinilo da mu se oči otvaraju,
mogli smo progovoriti. 

(ulomak iz pjesme The Fear of Love, iz knjige The Garden)

Nakon što je objavljena The House on Marshland, američka kritičarka Helen Vendler, danas profesor emeritus na Sveučilištu Harvard, naziva Glück „novom vrstom pjesnikinje“, ukazujući već tada da je riječ o jedinstvenoj pojavi na američkoj pjesničkoj sceni. U svom djelu Defensive Measures (2005.), komparirajući je s Elisabeth Bishop, teoretičarka i kritičarka Lee Upton ukazuje na njezinu tvrdoglavost u obrani svojih minucioznih i slojevitih uvida. Beskompromisna i autorefleksivna, jedna od onih koje su same sebi ipak najoštriji kritičari, Glück se tijekom čitavog svog opusa bavi arhetipskim i mitskim, ostajući pritom iskrena, izdržljiva i uvijek spremna na nove jezične inicijacije.

Povratak osobnom

Izmjena persona od četvrte zbirke The Triumph of Achilles (1985.) postaje učestalija, a na  mitološke motive nadovezuju se i brojne biblijske i kanonske reference. One nisu tu kako bi nametljivo demonstrirale njezino znanje, već zato jer strukturalno i sadržajno nailaze na odgovarajuća ležišta.

Devedesete predstavljaju izuzetno plodonosno razdoblje za Glück – uz već spomenutu zbirku Meadowlands (1997.) objavljuje još dvije, 1990. Ararat, te dvije godine kasnije kultnu The Wild Iris. U prvoj se bavi motivom gubitka oca, vraća se osobnom, brusi simbolizam. Druga je pak ukotvljena u prostor prirode kao medija božanskog, snažno baždarena personifikacijom i „panteističkim jezikom“.

Beskompromisna i autorefleksivna, jedna od onih koje su same sebi ipak najoštriji kritičari, Glück se tijekom čitavog svog opusa bavi arhetipskim i mitskim, ostajući pritom iskrena, izdržljiva i uvijek spremna na nove jezične inicijacije

Početkom novog milenija Glück pomiče granice poimanja materijalnog i nematerijalnog svijeta, te dolazi do samog apsoluta svojih stremljenja. Njezina deveta zbirka poezije The Seven Ages (2001.) mapira prostore svakodnevice kroz snove, čežnju i udaljenost od Drugoga. Upton tvrdi da se Glück pritom bavi erotizacijom distance, te da njezine ljubavne iluzije, omeđene frojdovskim konceptom želje, izrastaju u pukotini između imaginativnog i karnalnog. O Ofelijama koje „slijede svoju žudnju“ piše i Nataša Govedić u svom Veličanstvenom ništa – jedna od tih Ofelija (motiv također prisutan kod Glück) definitivno je prepoznatljiva i u stihovima ove zbirke. Kod Glück, tvrdi Upton, pjesma započinje oklijevanjem, gotovo pa nevoljkošću. No jednom kada se u nju zađe, čitatelj se suočava s imperativom predanosti i posvećenosti. „Bez jasnoće u jeziku, čovjek nije ništa doli vrtni patuljak“ – kaže u jednoj svojoj pjesmi njemački glazbenik i pisac Sven Regener. Louise Glück vjerna je sljedbenica ovog kreda.

Iako joj neki zamjeraju  tzv. fetišiziranje jastva, svojevrsni biografski solipsizam, većinom se slažu oko neupitne kvalitete njezinog izraza. U Avernu, kojeg objavljuje 2006., Glück se počinje baviti tijelom i svojim odnosom prema njemu, starenjem, ritmovima života i smrti. U pjesmi October ispisuje sljedeće stihove:

death cannot harm me
more than you have harmed me,
my beloved life

smrt me ne može oštetiti
više nego što si me ti oštetio,
voljeni živote

Čak i kada se nalazi u samom središtu stradanja, Glück ostaje trajni svjedok ljepote svijeta koju uvijek iznova potvrđuje. Koncentričnost njezinih uvida pokazatelj je stalne spremnosti na dekonstrukciju – kako sebe, tako i ideje o sebi. Njezin tekst neprestano se regenerira, ne baveći se nikad pukom deskripcijom, ostajući inherentno neobičan i drugačiji. Dok njezini rani radovi nose patinu gotovo „filoktetske“ izolacije, recentne zbirke svjedoče o analogiji mišljenja koje nadilazi (ovozemaljske) dihotomije. I dok će je neki prozivati za pretjeranu hermetičnost ili individualizam, drugi će, poput mene, u suzdržanosti iskaza i sposobnosti distance naspram osobnog pronaći začudne kodove.

Čak i kada se nalazi u samom središtu stradanja, Glück ostaje trajni svjedok ljepote svijeta koju uvijek iznova potvrđuje. Koncentričnost njezinih uvida pokazatelj je stalne spremnosti na dekonstrukciju – kako sebe, tako i ideje o sebi

Nasuprot nihilizmu

Obje ukotvljene u mirnoću ruralnog krajolika, njezine recentne zbirke, A Village Life iz 2009. i Faithful and Virtuous Night  iz 2014., daljnja su potvrda pulsirajuće predanosti za koju život ostaje trajna umjetnička zagonetka. Ostarjeli slikar kao glavni fokalizator njezine posljednje zbirke zalazi dublje u već prethodno otvorena pitanja smrtnosti i prolaznosti. Glück nas i dalje ostavlja bez jednoznačnih zaključaka i „lažnog veličanja ljudskog duha“ – no nipošto ne zalazi u nihilizam, upravo suprotno. Duboko razumijevanje unutarnjeg i vanjskog krajolika čovjeka, te sposobnost da ga sažme u kadar stiha, a sliku pritom maksimalno izoštri – glavna je karakteristika njezine jezične askeze, tako dragocjene u kapitalističkoj kakofoniji današnjice.

Glück je tek šesnaesta žena koja je osvojila Nobelovu nagradu za književnost i tek četvrta po redu nagrađena pjesnikinja (prva je 1945. bila Gabriela Mistral), predaje na Sveučilištima Yale i Stanford, autorica je zavidne erudicije i talenta, s ukupno dvanaest zbirki poezije, dvije knjige eseja, te dva izdanja sabranih djela, kao i brojnim osvojenim nagradama i priznanjima.  Urednica Carol Rumens drži da Glück pripada postfeminističkim spisateljicama, ne u političkom, već u psihološkom smislu, onom za kojeg Rumens tvrdi da se zapravo nalazi u pozadini svake političke misli. „Time podrazumijevam mentalnu slobodu koju su do sada postigle tek rijetke, ali koju danas mnoge, sa sve većom samouvjerenošću, prisvajaju i potvrđuju.“

Poezija Louise Glück predstavlja odmak od binarnog i simplificiranog pogleda na svijet, onog kojem već dugo svjedočimo, kako u političkim, tako i u privatnim sferama. U svom se radu Glück dotiče brojnih filozofskih i duhovnih tema, baštini od francuskog i ekofeminizma, a uvelike se oslanja i na Lacanovu psihoanalizu. Pola stoljeća njezinog stvaralaštva gusto je tkanje ženskog svijeta, hommage snazi i izdržljivosti žene, njezinoj kompleksnosti i kreativnosti. Iako u svom jeziku stremi jasnoći izraza, Glück u svojoj pjesmi Moonless night ipak kaže –

Such a mistake to want clarity above all things
(Tako je pogrešno težiti jasnoći povrh svega)

– svjesna da je na taj način lako moguće osujetiti ostala osjetila, a time i iskustva. Mišljenja sam da Louise Glück pred čitatelja postavlja izazov da napusti najveću zabludu djetinjstva, onu po kojoj se ljudi dijele na dobre i zle – otkriva nam da mogu biti oboje, i nježni i okrutni, i slijepi i dalekovidni. Ta je spoznaja bolna, ali prijeko potrebna. Stojeći istovremeno u tami i na svjetlu, njezina poezija afirmira emocionalnu i intelektualnu otvorenost i razmjenu.

Tekst ću završiti pjesmom Undertaking (1971.) u prijevodu Sibile Petlevski, koja – prije tridesetak godina – u hrvatski jezičini prostor prva donosi trag ove jedinstvene autorice (u Spin-Off, antologija novijeg američkog pjesništva, Zagreb, 1991.). Nadam se da će tih tragova uskoro biti sve više, te da će doći trenutak kada će se „gdje god se  okrenemo“ naći – Glück (njemački: sreća).

Ukop

Mrak se diže, zamisli, još za života.
Evo te – zatvorenog u čistu koru kako plutaš nošen
Uzvijenim brzacima, poljima poplavljenim pamukom.
Slobodan. Rijeka površinom nakuplja lopoče,
Grmlje se pojavljuje, mladica deblja u palmu. I sad
Sav strah popušta; svjetlost
Na tebe pazi, osjećaš dobrohotnost valova
Dok se ruke šire nad vodom; Ljubavi,

Okrenut je ključ. Protegni se izvan sebe.
Nil je to, sunce sija.
Gdje god se okreneš – sreća. 

Katja Grcić (Split, 1982.) spisateljica je, prevoditeljica i dramaturginja