Grad, destinacija, praznik

Panorama Splita
Foto: Edi Matić
Literarno mapiranje Mediterana

Grad, destinacija, praznik

Možemo li se u stvarnosti približiti laskavoj rečenici kantautora i pjesnika Đorđa Balaševića: "Splite, odluči već jednom, jesi li grad ili praznik!?“ - piše Renato Baretić u svojoj literarnoj razglednici iz Splita nastaloj u okviru međunarodnog projekta "literarnog mapiranja Mediterana"
Split je zasićena otopina svega valjanog i svega kvarnog u ovoj zemlji „Zapuštena država zapuštenih ljudi“, to je najbolji opis suvremene Hrvatske koji sam dosad čuo. A u Splitu se u najkraćem vremenu može prepoznati njegovo puno značenje.

Projekt Salon susreće Agoru: Literarno mapiranje Mediterana povezuju autore/ice koji žive u različitim krajevima Mediterana i dijele sličan mediteranski habitus. S obzirom da su se i Saloni i Agore posljednjih godinu dana uglavnom ispraznili, ovi susreti se odvijaju virtualno, i to na način da pozvani autori/ice iz više mediteranskih zemalja jedni drugima šalju „virtualne razglednice“. Tekst i fotografija s tih razglednica ocrtavaju njihovo viđenje prostora u kojem žive i njegovih stvarnih, a ne stereotipnih identiteta. Te su razglednice tragovi jednog mikrokozma koji onda reflektira sliku čitavog, jedinstvenog i kompleksnog prostora Mediterana.

U projektu dosada sudjeluju: Renato Baretić, Tonka Alujević, Jurica Pavičić, Boba Đuderija, Zlatko Gall, Ivica Matošević (Split), Davor Mandić (Rijeka), Senka Marić (BiH), Francesca Borri (Bari), Nayrouz Qarmout (Gaza), Marija Dejanović (Larissa), Ines Abassi (Bizerta), Virginia Monteforte (Malta), Arian Leka (Drač), Núria Añó (Katalonija), Khaled Khalifa (Sirija), Ramo (Maroko), Alida Bremer, Uwe Rada i Walburg Hülk-Althof (Njemačka), studenti glume Umjetničke akademije u Splitu i dr. Projekt vodi udruga Splitera (koordinator Edi Matić), a realiziran je u suradnji s Allianz Kulturstiftung, Ministarstvom kulture i medija RH i drugim partnerima. Sve aktivnosti dostupne su na www.splitera.eu

Kritika-hdp donosi premijerno neke tekstove nastale u sklopu projekta.

Ovog proljeća napunit će se točno četvrt stoljeća otkako bez prestanka živim u Splitu. U prvo vrijeme lokalna me čeljad doživljavala kao platipusa, čudnovatoga kljunaša (u jednoj su me emisiji na javnoj televiziji baš tako bili i titulirali u potpisu ispod imena!) a poslije su se nekako privikli, uvjerili se da je stanje pacijenta stabilno i prestali se čuditi, shvativši smisao one dosjetke „Split happens“. Kao sisavca s kljunom koji ispod krzna nese jaja nastavili su me još neko vrijeme (mal)tretirati samo novinari, u vrijeme uspjeha mog prvog romana, valjda zato što mi nisu mogli pripisati ništa bizarnije od, eto, preseljenja iz „metropole“ u „grad slučaj“.

Priznajem, i samome mi je trebalo dosta vremena da se u Splitu počnem osjećati kao u vlastitoj koži i da od „Zagrepčanina u Splitu“ postanem „Splićanin iz Zagreba“. Pravim građaninom ovoga grada počeo sam se istinski doživljavati tek kad sam prema njemu počeo osjećati ono što svi pravi građani, bilo gdje, osjećaju prema svojim gradovima: u isto vrijeme i obožavanje i prezir.

Sve najbolje i sve najgore!

Stoput sam već ponovio, pa mogu i ovdje: kad bi neka moćna strana TV-kuća odlučila napraviti dokumentarni serijal o Hrvatskoj, i kad bi se nekako dogodilo da terenskom producentu baš mene preporuče za konzultanta, odmah bih im rekao da prvu trećinu planiranog termina provedu u Splitu i najbližoj okolici. Ništa Plitvice, ništa Istra, ništa Kopački rit, ništa Dubrovnik ili Kornati, Paklenica ili Lonjsko polje. Za početak – samo Split. Zašto?

Pravim građaninom ovoga grada počeo sam se istinski doživljavati tek kad sam prema njemu počeo osjećati ono što svi pravi građani, bilo gdje, osjećaju prema svojim gradovima: u isto vrijeme i obožavanje i prezir

Pa eto, zato što ih nigdje u Hrvatskoj, kamo god da poslije krenu, gotovo ništa neće naročito iznenaditi ili zbuniti. Jer, jednostavno, sve što je u Hrvatskoj najbolje i sve što je u Hrvatskoj najgore, koncentriralo se na ovih osamdesetak četvornih kilometara i zgusnulo u dvjestotinjak tisuća ljudskih mozgova. Ništa se tim strancima više neće dogoditi, niti će išta doživjeti, a da ih to ne podsjeti na štogod što su već vidjeli, čuli ili osjetili u Splitu. Split je zasićena otopina svega valjanog i svega kvarnog u ovoj zemlji. „Zapuštena država zapuštenih ljudi“, to je najbolji opis suvremene Hrvatske koji sam dosad čuo. A u Splitu se u najkraćem vremenu može prepoznati njegovo puno značenje.  

Zbog toga ga (između ostalog) eto, obožavam. Praktičan je za učenje o cijeloj Hrvatskoj.

A prezirem ga, kako rekoh, u isto vrijeme, zbog beskrajnog mantranja o tome da su seljaci doseljeni iza brda krivi za sve, zbog toga što se Splićani uvijek uzrujaju kad god ovu njihovu/moju sve više bezmediteransku kulisu netko sa strane nazove „gradom slučajem“, iako potajno uživaju u svojoj posebnosti, makar nosila i negativan predznak. Prezirem i mazohističku mantru o „najluđen gradu na svitu“ kao i onu umišljenu „Ko ovo more platit?“ Prezirem pritom pomalo i sebe samog, jer ove zadnje dvije izreke (premda rijetko, najviše jednom godišnje) i sam izgovorim…

Obožavam Split zbog neopisive fotogeničnosti, a prezirem zbog stihijske pohlepe koja nagrđuje tu ljepotu, zaklanja je čak i očima samih turista radi kojih je, tobože i krenula devastacija svega onog  što je samim Splićanima odveć poznato, pa time valjda i dosadno.

Fascinira me kreativna drskost i odlučnost gradskih vlasti iz druge polovine sedamdesetih godina prošlog stoljeća, vlasti koje su tad uskočile u zadnji predinflacijski vlak i (ponajprije zahvaljujući domaćinstvu jednoj banalnoj, ne odveć važnoj sportskoj manifestaciji, Mediteranskim igrama) učinile Split sličnim ozbiljnome gradu više nego ijedna kasnija vladajuća garnitura. Fascinira me podjednakom snagom – ali sa sasvim suprotnim predznakom! – i gađenje mnogih mojih sugrađana prema svemu stvorenom u razdoblju od 1945. do 1990., svemu onome bez čega bi se oni danas nazivali Splićanima s daleko manje ponosa.

14 turista po stanovniku

Da ne duljim i ne ponavljam opća mjesta, karakteristična vjerojatno za brojne druge mediteranske gradove (većina prezire one sugrađane koje bi trebala obožavati, ili barem respektirati, dok obožava i respektira one vrijedne jedino prezira, itd…) vratit ću se jednoj predkoronskoj statistici zbog koje mi je ovo vrijeme pandemije u neku ruku i simpatično. Naime, prije četiri godine australska je, globalno umrežena, turistička kompanija Intrepid objavila listu zemalja čije je stanovništvo najopterećenije turizmom. Drugim riječima, izračunali su omjer između broja domicilnog stanovništva i godišnjeg broja (stranih!) turista. Na Islandu, koji je u to vrijeme bio u silnom turističkom uzletu, taj je omjer bio 1:6. Dakle, šest stranih turista po glavi svakog Islandssona i svake Islandsdottir. S takvim rezultatom zauzeli su drugo mjesto na listi. A na prvome je bila Hrvatska, s omjerom, udahnite duboko, 1:14!

Hej, 14 turista na svakog, ali svakog, od nas!!! Uzmemo li u obzir da su Australci računali samo inozemne turiste, a ne i one domaće, te činjenicu da su baratali brojkama iz 2016. (kad je u Hrvatskoj domicilnog, još neiseljenog, pučanstva bilo osjetno više, a turista manje nego rekordne 2017.) logično je pretpostaviti da je na kraju još rekordnije 2018. omjer bio barem 1:18, a sljedeće, najrekordnije ikad, 2019., recimo – 1:19.

Pridodamo li tome činjenicu da u Hrvatskoj još ima poprilično turistički nerelevantnih područja, te da otoci i dobar dio obale od kraja jeseni do sredine proljeća praktički hiberniraju, amaterski procjenjujem da smo tu mogli doći i do odnosa 1:20, ako ne i više, na najfrekventnijim ljetnim "destinacijama". Poput središta Splita, na primjer.

Njih dvadeset na mene jednoga, u uzanoj kaleti popločanoj neravnim i skliskim kamenim pločama, uh, tu bi se i Spiderman malo teže snašao, sve da ih je i „samo“ 14. A nikad ih nije samo četrnaest, bude ih i po trideset ako je stigao još jedan kruzer, ej, po trideset u svakoj kaleti, a svaka je slalomizirana sezonskim štekatićima, a svaki od ovih tridesetero još u ruci drži neki tupi ili šiljati predmet, suncobran ili selfie-stick, i nemaš kamo skrenuti, jer i iz svake bočne kalete nadiru jednake horde zombija koji se do pet popodne moraju vratiti na kruzer, gdje ih čeka tradicionalna ribarska noć s delicijama što imitiraju specijalitete destinacije koju upravo promatraju na zaslonu mobitela, postavljenog tik do tanjura, ne primjećujući da su već barem pet morskih milja daleko od nje, na putu prema sljedećoj…

Dobrih sam pet sezona, od sredine svibnja do polovice rujna, nastojao izbjegavati staru gradsku jezgru. Stanujem u širem gradskom centru i sve što mi ljeti (a i inače, doduše) treba tu mi je, u kvartu. Osim mora, u redu, ali u Splitu more ljeti ionako nema okus mora nego koktela UV-zaštitnih faktora i još koječega. Ne pamtim kad sam se zadnji put okupao na nekoj gradskoj plaži.

A onda je netko, negdje jako daleko, za ručak spremio šišmiša na vuhanski, pa zakuhao lijepu kašu diljem planeta.

Dobrih sam pet sezona, od sredine svibnja do polovice rujna, nastojao izbjegavati staru gradsku jezgru

Upola manje je naša mjera

Cijelog ljeta 2020. kroz najstroži se centar Splita moglo prolaziti sasvim normalnim korakom, bez zastajkivanja, uklanjanja i gužvanja, iako je turista bilo. Došlo ih je, međutim, kad se na kraju sezone zbrajalo, oko 50 posto manje nego prethodne godine, što je prijatelja i sugrađanina Juricu Pavičića potaklo da za novine napiše mini-esej o tome kako je možda upravo tih 50 posto – naša prava mjera. Možda je sve preko toga samo plod nezajažljive pohlepe i sebične iluzije o enormnom iznajmljivačkom i ugostiteljskom bogaćenju od proljeća do jeseni, sasvim u skladu s onom podlom dosjetkom kontinentalaca koji oduvijek tvrde da Dalmatinci rade samo ljeti, a ostatak godine lijeno vrte palce.

Možda bismo tad imali bolji pregled i pogled na sve što smo devastirali, propustili spasiti, dopustili upropastiti i zaboravili dovršiti, sve jureći za novim rekordima u broju ostvarenih noćenja u sve brojnijim smještajnim kapacitetima. Možda bismo se tad – umjesto da ljeta provodimo u skučenoj garaži, dok svoj stan iznajmljujemo za stotinjak eura dnevno kao apartman s tri zvjezdice – vratili normalnoj svakodnevici, onoj iz uspomena na djetinjstva i mladosti. Možda bismo, ah, možda bismo ovo, ono… Možda bismo se i u stvarnosti približili onoj divno laskavoj rečenici preminuloga kantautora i pjesnika Đorđa Balaševića: „Splite, odluči već jednom, jesi li grad ili praznik!?“

Možda bi tada, ako osvijestimo koliko zapravo gubimo onim što navodno dobivamo zadnjih desetljeća, a pogotovo godina, neki novi Split mogao biti otprilike onakav kako su ga neki divni mladi ljudi 2014. prikazali u svojoj varijanti spota za pjesmu Pharrella Williamsa „Happy“.

Renato Baretić je novinar, pisac i scenarist. Autor romana Osmi povjerenik, Pričaj mi o njoj i Hotel Grand; zbirki poezije: Riječi iz džepova, Kome ćemo slati razglednice i dr.; scenarija za film Što je muškarac bez brkova i TV-serije Novo doba, Crno bijeli svijet i Dnevnik velikog Perice, te autor pitanja za najpopularnije kvizove. Knjige su mu prevedene na mnoge jezike.