ALTERNATIVNA LEKTIRA: I mislio sam, ako budem imao kera, da se zove Keruak

Portret Semezdin Mehmedinović
Foto: Edvin Kalić
Semezdin Mehmedinović

ALTERNATIVNA LEKTIRA: I mislio sam, ako budem imao kera, da se zove Keruak

Spisateljica i teatrologinja Nataša Govedić svoje satove „alternativne lektire“ posvećuje knjigama Semezdina Mehmedinovića. Na njima se piše i crta, priča o putovanjima i prijateljstvu, međusobno povjerava, trampi iskustva i mašta o Keruaku i njegovu imaginarnom psećem životu
Semezdin Mehmedinović: "Ovo vrijeme sada", "Me'med, crvena bandana i pahuljica", "Autoportret s torbom", "Sarajevo blues"
Mehmedinović je pisac vjernosti, intimne ljudske relacije održavanja kontakta, susreta, slavljenja kontinuiteta, pamćenja lica, slušanja tuđe tišine punim plućima. Čehovljanac do srži

Lektira je čitanje, čitanje ima smisla samo ako je dragovoljno. U redu je ponuditi knjige, ali uzaludno je bilo maloljetnicima bilo punoljetnicima nametati bilo kakav literarni kanon. Ako im se već nameće, jer uvijek postoji neka odrasla osoba koja želi misliti umjesto djece i voditi ih prema vrhuncima osobnog ukusa (još su gore odrasle osobe koje toliko malo znaju o književnosti da tvrde kako ipak postoje zajednički kriteriji toga što je klasik ili što je svjetska književnost), onda bi koncept „obaveznog čitanja“ metodološki i pedagoški trebao sadržavati i mogućnost trampe. Primjerice, jedan naslov predlaže školski sustav ili učiteljica kao njegova zastupnica, dok drugi naslov predlaže učenica ili osoba koja čita zato jer nalazi svoju potrebu i svoj svijet u tome što je izabrala čitati. Nema varanja: mora se čitati dvosmjerno i zdvojno. Poštena trampa omogućila bi da učiteljice pročitaju razna djela koja učenici smatraju vrijednima čitanja, što često znači da bi se na satu lektire radio popularni žanr (ja to ozbiljno) i učitelji bi (konačno) svladavali nove trendove u prilično bogatoj i ne uvijek površnoj ponudi pop-kulture.

Koncept „obaveznog čitanja“ metodološki i pedagoški trebao bi sadržavati mogućnost trampe

Još jedna prednost: učitelji bi imali barem jednako toliko puno posla oko pripreme za lektiru kao i učenici. Ovaj posljednji razlog sprečava da trampa čitanja kao metoda stvarno zaživi i postane dio hrvatskog školskog sustava, koji je tijekom posljednjih četrdesetak godina mog kontinuiranog školovanja i učenja, s ove i one strane edukacijske rampe, najčešće sračunat tako da većina nastavnika odlučno bira i brani rutinu, dok učenici moraju glumiti da ih ta rutina zanima i skrivati od profesora književnosti svoje prave literarne strasti. I jednima i drugima od toga kopni glas, od čega se dobivaju i sve ostale bolesti. Samo malo pretjerujem: manjak zainteresiranog čitanja u školskom sustavu zbilja se izvan njega pretvara u manjak javnih jezika, u siromaštvo pojedinačnog i kolektivnog mišljenja, u svekoliku nemuštost i egoističnu nagluhost.   

Torba na ramenu      

Obzirom da ovdje imamo zadatak imaginirati drugačiji pristup lektirama, autor čije bih knjige donijela u razred svojim sigurno burnim i posve izvjesno lucidnim srednjoškolcima ima varljivo miran narativni ton i zove se Semezdin Mehmedinović (r. 1960). Predstavila bih ga učenicima najprije kao osobu koja loše podnosi granice, konkretno stihovima: „Ne sliku, ja sam kupio izmaglicu:/ Zato što volim otpor prema čistoj formi/ I oštrim rubovima svijeta”. Zatim i kao putnika. Hodača preko crti razgraničenja. Osobu koja je rođena na jednom mjestu (Kiseljak kod Tuzle), stasala na drugom (Sarajevo), a zatim se skrasila (pomično) u raznim točkama Sjedinjenih Američkih Država (spominje se sedamnaest adresa). Kao i mnogi članovi naših obiteljskih ili prijateljskih krugova koji su posljednjih godina odselili u tuđinu, trbuhom za kruhom ili ambicijom za karijerom, Mehmedinović je dio bogatog tkiva egzilantskih i postkolonijalnih povijesti. Ali piscu je egzil vrsta ludila, jer ga razdvaja od jezika u kojem i kroz koji živi. Pisac u egzilu isto je što i jezik u egzilu, zbog čega ponekad jedna osoba koja sa sobom nosi jezik postaje čitava pokretna država. O tome sjajno piše još jedan egzilant, Norman Manea: “Činjenica da netko pripada nekom jeziku ne može izliječiti ranu koju mu nanijela domovina; no koliko god neizlječiva ta rana bila, ona ipak ne umanjuje ni neprocjenjiv dar materinjeg jezika koji naseljavamo.” I nosimo ga sa sobom, zamišljeno se naslanjajući i zatim elegantno provlačeći kroz jezične ograde, kao da je u pitanju grana koju je na put slučajno dobacio vjetar (Moje srce je prevodilac, veli Mehmedinović u pjesmi „Your corazón is My Daycare“).

Istovremeno, Mehmedinović stalno čezne za mjestom koje je povijesno tako nebitno da u njemu možeš sjesti pod stablo i satima pijuckati svoju kavu s bilježnicom na nogama, a opet kulturalno toliko živo da ima bar jednu međunarodnu knjižaru koja ne prodaje samo trash naslove. Nema izbora, toliko mu je takvo mjesto potrebno da ga stvara vlastitim rukama, mekim prepletima kozmopolitizma i autobiografske prisnosti, sve od svoje najslavnije knjige o ratnoj opsadi najdražeg mu grada, pod nazivom Sarajevo Blues (1992). Nije otišao iz Sarajeva, što ga godinama kasnije muči na isti način na koji odlazak iz Sarajeva muči one koji su ga napustili u ratnim godinama. Što samo svjedoči da je rat provalija u koju upadaš kamo god se smjestio.

Mehmedinović čezne za mjestom koje je povijesno tako nebitno da u njemu možeš sjesti pod stablo i satima pijuckati svoju kavu s bilježnicom na nogama, a opet kulturalno toliko živo da ima bar jednu međunarodnu knjižaru koja ne prodaje samo trash naslove

Pisac detalja i približavanja

Prividna mirnoća ovog pisca i meditativni ton njegovih rečenica otkrivaju osobu koja možda tiho pucketa, ali „gori“ veoma jakim emocijama. I makar je pred nama Orfej kao glas koji se (barem tako kaže mitska predaja) lako može izvući iz Hada, čemu jurišati prema izlazu ako je izvjesno da ne možeš sa sobom povesti ni Euridiku ni golemo društvo izvanzemaljskih beskućnika? Radije ćeš sjesti s njima.

Unatoč svim svojim putovanjima, Mehmedinović zbilja ostaje i prijateljuje sa svojim čitateljima. Tamo gdje Bekim Sejranović uživa u fizičkom kretanju i otkrivanju bljeska promjene svjetla rijeke, tamo gdje Miljenko Jergović kanalizira „velika stabla“ sveljudske povezanosti, tamo gdje Andrić duboko suosjeća sa sanjarima i sanjačima alternativnih povijesti, Mehmedinović je pisac vjernosti, intimne ljudske relacije održavanja kontakta, susreta, slavljenja kontinuiteta, pamćenja lica, slušanja tuđe tišine punim plućima. Čehovljanac do srži. Po stilu blizak i Mirku Kovaču i Danilu Kišu, a opet posve jedinstvenog glasa, mnogo starijeg od epohe u kojem živi. U tom Mehmedinovićevom zvuku teksta ljudi imaju i vremena i sluha jedni za druge. I dijele ono što imaju. Katkad sir i vino, katkad cigarete, uvijek priče, nerijetko i bolnički krevet, veoma rado glazbu, ali ni od koga i ni od čega se ne odustaje. Mehmedinovićev tekst stvara povjerenje. A u 21. stoljeću, u vremenu kad nema osobe koja se zbog nečega ne osjeća ili izdano ili instrumentalizirano, povjerenje je najveća dragocjenost.    

Mehmedinovićev tekst stvara povjerenje. A u 21. stoljeću, u vremenu kad nema osobe koja se zbog nečega ne osjeća ili izdano ili instrumentalizirano, povjerenje je najveća dragocjenost

Glave i knjige u torbi

Druga važna stvar: Mehmedinović na neobičan način radi i s vremenom i s prostorom. Kako precizno pobraja kritičarka i teoretičarka Selma Raljević u svojoj studiji istog autora, nedavno objavljenoj u časopisu Anafora (2020), Mehmedinović je:

„transnacionalni, postjugoslavenski, bosanskohercegovački, južnoslavenski i istočnoeuropsko-američki književnik, koji svoja djela već godinama prvobitno i ponajprije objavljuje u Hrvatskoj. Zbog toga se može reći da njegova književnost pripada i hrvatskoj književnosti, ali i općenito svim ex-jugoslavenskim i postjugoslavenskim književnostima srodnim na osnovu nekadašnjeg jednog jezika koji je bio i Mehmedinovićev, te na čijoj osnovi on i stvara svoj vlastiti hibridni književni jezik u sinergiji jezikā, ali i umjetničkih diskursa svoga života, odnosno svojih životā.“

Neobično je biti građanin toliko puta preimenovanih, pa ipak i dalje pomalo bezimenih prostora, još više medij novih i hibridnih jezika, pa bih učenicima (sjećate se, još uvijek smo na prvom satu lektire posvećene Mehmedinoviću) predložila da razmisle kroz koje oni sve jezike svakodnevno putuju ili pomoću njih izražavaju svoje misli i osjećaje (kladim se da je i kod njih jedan od polumaterinjih jezika engleski). Pitala bih djecu i po kojim su sve filmovima i serijama, možda i knjigama, oni također dijelom Amerikanci, što ne znači da su manje kvartovska ekipa. Možda ima i Japanaca. Ili obožavatelja francuskog novog vala? Gdje živi njihova mašta? Kamo sve odlaze njihovi snovi i sjećanja?

Naslovnice knjiga Semezdina Mehmedinovića

Na drugom satu lektire posvećenom Mehmedinoviću, kad malo upoznam nomadska gibališta svojih učenika, zamolila bih da napišu vlastiti tekst mimo podjele na književnost i slikarstvo (naravno, mogu koristiti i medij fotografije i sve vrste kolaža) te mimo podjele na poeziju i prozu (čak i ako to znači da u proznom narativu samo citiraju svoju omiljenu glazbu). Pažljivo bih proučila sve što nastane u ovom procesu pregovaranja jer sam sigurna da se lektira ne bi smjela raditi na način prepričavanja biografije pisca, uz nakaradno prepisivanje „kratkog sadržaja“ lektirnog djela s interneta. Takvo podučavanje književnosti je kao da gledate gomilu žireva nekog prekrasnog hrasta koji padaju na plodno tlo učionice, ali onda naočigled trule. Nijedan ne pušta korijene. Književnost je, naime, maksimalno intimni odnos čitatelja s jezičnom umjetninom. Sadnja. Spori rast. Taj odnos se ne može izgraditi samo na formalnoj razini „prelijetanja“ autorove biografije i književnog zapleta, tematike, kratkih opisa likova. Ako raste, rast će i iz pisca i iz čitatelja, iz razmjene unutarnjih tekstova, za što je Mehmedinović idealan predložak. Jer njegovi su zapisi kao zen koani: nije cilj da detektivski „razbiješ šifru“ velikih urota i obiteljskih intriga; cilj je da od šifre napraviš vuneni podmetač ispod tople šalice.

U priči „Vrijeme prošlo“, objavljenoj u zbirci Ovo vrijeme sada, Mehmedinović gleda neku svoju staru fotografiju na kojoj je u vrijeme snimanja mislio da ima i zabilježeno lice slučajnog prolaznika, ali sada ponovno gleda fotografiju i shvaća da je to neznano lice sedam godina kasnije upoznao. I ne samo to: sprijateljio se s njim. Fotografija izaziva „kolaps vremena“, veli pisac, jer prošlost može biti puna „naknadnih iznenađenja“.

Ni prostor ni vrijeme u tekstovima ovog autora ne funkcioniraju kronološki, na način linearne crte događaja koju plete uzročno-posljedična dramaturgija. Umjesto toga, stalno se stvaraju neobične koincidencije, izlasci svijesti iz velike usamljenosti prema nekoj točki „upadanja“ u tuđa središta. Dodajmo i da „zaboravljanja“ kod Mehmedinovića često znaju više od onoga što je zapamćeno (to se posebno tiče knjige Me'med crvena bandana i pahuljica, kao studije ljubavnog odnosa između jednog srčanog udara i jedne teško objašnjive, filozofski bogate demencije). Za Mehmedinovićev sustav prostor-vremena emblemska je i ova rečenica, iz priče „Razglednice za Aleša“: „Kako se manifestira tvoja melankolija? Tako što o sadašnjem vremenu mislim kao da je već davno prošlo.“

Torba s Markovom knjigom

Sve Mehmedinovićeve knjige bdiju nad rastancima,Naslovnica knjige Ovo vrijeme sada ratovima, selidbama, bolestima i nemogućnostima povratka u točku stabilne sigurnosti. Ipak, za treći sat „lektire Mehmedinović“ (nadam se da je jasno da se jednog pisca ne može raditi samo jedan sat, jer sat vremena nije dosta ni za ozbiljniji ručak, a kamoli za ozbiljniju literaturu) i za približavanje konkretnom tekstu koji čitamo, izabrala bih najrecentniji Mehmedinovićev naslov: Ovo vrijeme sada (Zagreb, Fraktura, 2020). Ima nekog dodatnog kisika u zraku zbog činjenice da na satu hrvatskog jezika, na lektiri vječno okrenutoj „provjerenoj prošlosti“, čitaš djelo koje tek dotiče sadašnji trenutak i čijem autoru čak možeš napisati mail ili u njegovom tekstu prepoznati puls svog nepotrošenog vremena. Počela bih s ovom kratkom prozom Semezdina Mehmedinovića:

KAPLANOV STRAH

Jak zemljotres jutros u Albaniji, Crnog Gori i južnoj Hercegovini. Javim se Alminu Kaplanu u Stolac, jer znam za njegov strah od zemljotresa, a on mi odmah šalje sliku s djecom, u šatoru ispred kuće, i kaže:
„Ljudi zastaju i gledaju, ne mogu da vjeruju da ima netko toliko hrabar da svoj strah tako javno pokazuje.“

Itekako bih ovaj tekst povezala s činjenicom da su mnogi učenici imali iskustvo dva velika potresa koja su prošle godine pogodila prvo Zagreb, zatim Petrinju. Pričala bih s njima o toj hrabrosti da se pokaže strah. I o tome koga smo zvali i kakve smo poruke slali nakon potresa. Koliko je bilo traumatske zamrznutosti i bezglave zabrinutosti, a koliko humora, već u prvim satima nakon oba potresa.

Onda bismo pročitali još jedno Mehmedinovićevo svjedočanstvo:

NAJBOLJA MARKOVA KNJIGA

Marko Vešović kaže mi da je svoju najbolju knjigu izgubio.
„Pisao sam je u jedan rokovnik na Nišićima kod Olova, među vojnicima u rovu. Lijepo je bilo gore, u šumi. Volim šumu. Kad sam bio dijete, ja prema šumi doviknem nešto, a šuma uzvrati nekad ovako, nekad onako.
To mi je najžalivije, što sam izgubio taj rokovnik“, kaže.
„Gdje si ga izgubio“; pitam.

„U jednom pubu, u Dublinu.“

Što ćeš više od toga? To je tekst o kojem možeš razgovarati godinama. Možda je Marko namjerno izgubio ono što mu je „najžalivije“ (divni neologizam). Možda je to bilo preteško nositi sa sobom svuda po svijetu, pa je odložio teret. Ili je ponio šumu i njeno odgovaranje zato da sveudilj i posvuda može provjeriti nove glasove šumskog svijeta.

Gotovo sam sigurna da bih učenicima pokazala i ovaj Mehmedinovićev zapis iz knjige Sarajevo Blues:

DJECA

S: Hajde, Harune, ulazi u kuću, napolju padaju granate.

Ne bih komentirala ni tekst ni forsirala dječje reakcije. Rečenica je potpuna. Ali možda bih na ovom mjestu, također u tišini, pokazala učenicima likovne zapise Semezdina Mehmedinovića, sve njegove crteže koji prate prozne i poetske zapise („autofikcijske skice“, u raznim Mehmedinovićevim knjigama), koje bih fotokopirala i spojila u posebnu mapu. Izložbu. I opet bih prepustila riječ učenicima, sa zamolbom da onome što vide, ako žele, nadopišu vlastite tragove, tako da ih kasnije možemo usporediti s autorovima. Ne mislim da bih time oštetila unikatnost likovno-literarnog rukopisa Semezdina Mehmedinovića. Baš suprotno: mislim da bi između pisca i učenika zavladala zona obostrane autonomije.

Torba s jednom rečenicom

Takozvana diskusijska pitanja u udžbeniku hrvatskog jezika, namijenjena tome da „učenici razmisle“, čitavo su me vrijeme školovanja srdila jer su bila lažna. Zatvorena. Tendenciozna. I danas ih pišu kao da su učenici na saslušanju ili na forenzičkom odjelu literarne policije. I zato bih, ako baš moram smisliti neki komentar za nastavnike uz tekstove Semezdina Mehmedinovića, išla linijom većeg otpora. Predložila bih nastavnicima da djeci isprintaju veliki prazan papir sa samo jednom rečenicom Semezdina Mehmedinovića: „I mislio sam, ako budem imao kera, da se zove Keruak“. I pitala bih učenike što je bilo dalje. Vide li psa? Vide li pisca? Što se dogodilo i keru i piscu kad su postali tandem? Žive li u Sarajevu? Je li tamo rat završio? Ima li Keruak posve suprotnu narav od Kerouaca? Crta li ponekad Semezdina? Smije li se u snu? Ili hrče? Takva pitanja. Ništa od čega bi se na maturama dobili bodovi. Ali od toga je, časna kerberska, sastavljena lektira.

Program Alternativna lektira pokrenuli smo u želji da proširimo književni kanon i aktualni lektirni popis te stvorimo virtualni arhiv novih djela, autora/ica, pristupa i tumačenja književnosti. Pozvali smo zato neke od najboljih ovdašnjih književnika/ca da sami odaberu svog lektirnog favorita i o njemu napišu interpretativni esej. Njihove tekstove objavljivat ćemo u tjednom ritmu, svaki petak tijekom narednih mjeseci. Program su originalno osmislile/i i uređuju ga urednice/i Kritike-hdp, a realizira se uz financijsku potporu Ministarstva kulture i medija RH.

Nataša Govedić je spisateljica, teatrologinja i kritičarka i profesorica na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu.