Što biste da sutra počne rat? U kojem bi se smjeru pokrenuo vaš život ako sa sobom nosite spoznaju da sutrašnjica donosi razaranje? Biste li mirno i stoički sjedili u svojim udobnim foteljama prekriženih nogu ili zgrabili oružje kako biste branili svoju domovinu? U romanu Nesumjerljivi (OceanMore, 2025.) austrijske autorice Raphaele Edelbauer, u prijevodu Snježane Božin, upravo se to događa. Radnja romana stiže vlakom iz tirolske kotline u Beč na samom kraju srpnja 1914. godine, dan prije isteka njemačkog ultimatuma i početka Prvog svjetskog rata. Napetost u Beču raste, mladi muškarci u golemim kolonama pijano teturaju ulicama i pjevaju nacionalističke pjesme dok se sudbine troje mladih ukrštavaju na jednu dugu i tajanstvenu noć.
Parapsihologija rata
Čitati ovaj roman danas neugodno suvremeno rezonira s aktualnim hrvatskim kontekstom. Novouvedeni obavezni vojni rok zaista djeluje kao pripremna faza za ono što se događa u Nesumjerljivima – opću vojnu mobilizaciju. Jedina je razlika u tome što u romanu fiktivni, nacionalizmom zavedeni likovi mahom biraju otići u rat, dok nisam baš siguran da mladi Hrvati žele boraviti u vojarnama ili nedobrovoljno odraditi vojnu obuku. Rast nacionalističkog duha u Njemačkoj i Austro-Ugarskoj prije početka Prvog rata jasno se pak preslikava u trenutni porast nacionalizma, da ne kažem ustašluka u Hrvatskoj. Je li domoljublje ikad nevina ljubav prema prostoru u kojem boravimo ili se nužno pretvara u opasnu ideologiju koja potiče na mržnju? Pitanje je to koje može biti plodno za razmišljanje o Nesumjerljivima. Mada ne vjerujem da ima išta bezopasno u domoljublju koje funkcionira kao agresija maskiranih muškaraca u javnom prostoru.
Čitati ovaj roman danas neugodno suvremeno rezonira s aktualnim hrvatskim kontekstom. Novouvedeni obavezni vojni rok zaista djeluje kao pripremna faza za ono što se događa u Nesumjerljivima – opću vojnu mobilizaciju
Naracija romana prati seoskog radnika, konjušara Hansa koji napušta svoje imanje, ne kako bi otišao u boj, već kako bi poslužio kao testni subjekt psihoanalitičarki Helene Cheresch. Bilo je to vrijeme psihoanalitičkog booma; Freud je već 1908. osnovao Bečko psihoanalitičko društvo, a oko njega se okupio niz studenata koji se ubrzo počeo baviti psihoanalizom u vlastitim liječničkim praksama. Bilo bi zanimljivo da je zaista riječ o liku stvarne psihoanalitičarke jer bi se na taj način roman dodatno poigrao s odnosom između privida i stvarnosti, fikcije i fakcije, međutim Helene je potpuno fikcionalni lik.
No upravo je psihoanalitička terapija poveznica koja spaja glavnog junaka s drugim Heleninim pacijentima, Adamom i Klarom, i tako nastaje centralna točka romana Nesumjerljivi – neupitno prijateljstvo koje povezuje ove likove i zajedništvo koje trojac razvija tumarajući bečkim ulicama, raspravljajući o „natprirodnim darovima“ zbog kojih ih je Helene izabrala za sugovornike. Kroz tu provodnu nit otvaraju se misteriozni, snoviti i fantastični slojevi koji roman čine napetijim i snažno motiviraju nastavak čitanja.
Svi jezici romana
Riječ je dakle o povijesnom romanu preciznog i tečnog stila. Na temelju detaljnih i slikovitih opisa jasno je da konstruiranju izmišljenog svijeta prethodi temeljito istraživanje povijesti austrijskog velegrada što je uobičajena metoda u pisanju historične žanrovske književnosti. No osobito je dojmljivo kako autorica cijeli svoj roman vremenski smješta u vrlo kratak period od svega nešto više od dvadeset i četiri sata. Tu se Hans, Adam i Klara po prvi put susreću, no njihovo se prijateljstvo uspijeva prikazati kao da se poznaju godinama. Upravo prijateljstvo i zajedništvo osobito su uspješna provodna nit romana koja ukazuje na istinsku važnost izgradnje zajednice, solidarnosti i podrške koje bismo jedni drugima trebali moći ponuditi u najmračnijim vremenima kao što su (pred)ratna.
Usto je osobito zanimljivo kako se konstruira podzemni svijet austro-ugarske metropole u usporedbi s nadzemnom visokom kulturom obilježenom klasičnom arhitekturom i koncertnim dvoranama. Dok ondje najugledniji članovi bečkog društva izvode klasičnu glazbu, u velegradskom se podzemlju krije drugačija galerija likova poput siromašnih skitnica, mladih buntovnika i zaigrane queer zajednice. Donekle sam razočaran što se roman nije više fokusirao na onodobnu underground queer scenu (koja se spominje i u opisu na klapnama romana), već se gej muškarci, lezbijke, trans osobe i crossdresseri samo usputno pojavljuju, a više pažnje nije dano neheteroseksualnoj spolnoj orijentaciji nekog od junaka ili junakinja. Klara je lezbijka u ljubavnom odnosnu s Helene, no njezina seksualnost ne funkcionira kao tema od veće važnosti za roman. Takav tip portretiranja koristi homoseksualnost kao usputno karakterno punjenje, a ne važno mjesto u izradi osobnosti fikcionalnog junaka odnosno junakinje. Ne bih tvrdio da je riječ o queerbaiting-u, no tu se definitivno osjeća praznina u Klarinoj karakterizaciji. Zanimljivo je da Edelbauer ipak na kraju knjige navodi zahvalu knjižari Löwenherz na literaturi o povijesti austrijskog queera bez čega navodno njezino istraživanje za roman ne bi bilo moguće.
Osobito je zanimljivo kako se konstruira podzemni svijet austro-ugarske metropole u usporedbi s nadzemnom visokom kulturom obilježenom klasičnom arhitekturom i koncertnim dvoranama. Dok ondje najugledniji članovi bečkog društva izvode klasičnu glazbu, u velegradskom se podzemlju krije drugačija galerija likova poput siromašnih skitnica, mladih buntovnika i zaigrane queer zajednice
Roman je većinski fokaliziran kroz lik Hansa, uz pojedinačne izlete u točku gledišta Adama, Klare i Helene, koje instancija sveznajućeg pripovjedača u trećem licu koristi kako bi ponudila fragmente iz njihovih povijesti i tako produbila njihovu karakterizaciju. Postupak je zgodan i čini se uspješnim jer čitatelju omogućava predah od Hansove perspektive te omogućava bolje razumijevanje motivacije za djelovanje drugih likova. Sami prijevod romana pitak je i dobro izveden. Jedini trenutak u kojem se u tekstu osjeti da je riječ o prijevodnoj književnosti jest kad Hans u lokalu razgovara s muškarcima koji govore na dijalektu. Prevoditeljica Snježana Božin tu se dobro snašla iskoristivši kajkavski dijalekt kao alternativu u hrvatskom prijevodu.
Nije naodmet spomenuti i da se u romanu oblikuju tri razine naracije: kronološka, retrospektivna i snovita. U prvoj pratimo događaje koji se odvijaju od 30. srpnja 1914., dok se u retrospektivnoj razini pojavljuju pripovijesti iz života likova. U posljednjoj pak snovitoj dimenziji pripovijedaju se snovi junaka. Naime, Helene istražuje klaster snova u kojem se nalaze svi njezini ispitanici. Klaster snova skup je snova različitih sanjača koje povezuje isto mjesto radnje – zagonetno selo koje te osobe pokušavaju pronaći u stvarnom svijetu. Ovaj motiv komplicira tok pripovijedanja te ga uzdiže na novu, tajnovitu razinu koja čitatelju do samog kraja ne postane potpuno jasna, ali zato potiče rad čitalačke mašte.
Zbrzani finale
Kraj knjige riješen je začudno prvoloptaški s obzirom na to da je riječ o trećem romanu već nagrađivane autorice. Problem je naime u naglom kraju; druženje Adama, Klare i Hansa nenadano prestaje te svatko iznenada odlazi svojim putem, čime se naglo prekida prijateljski odnos koji zauzima središnje mjesto u romanu. Pitanje njihovih sudbina ostaje previše otvoreno, što bi moglo funkcionirati da je riječ o romanu u nastavcima, ali to ovdje nije slučaj. Također, ključni plot twist krije se u tome da Hans, s početka zaluđen idejom psihoanalize i prilikom da svoju „nadnaravnu sposobnost“ prezentira Helene, na kraju razotkriva da ona uopće nije psihoanalitičarka te da je sve bilo puka varka, iluzija, odnosno da ona nije osoba koja mu može ponuditi odgovor na njegov zagonetni problem. To je prejednostavno rješenje za demistifikaciju istaknute nadnaravne dimenzija romana jer se nudi ad hoc umjesto da mu se posveti više prostora. Ali loše izvedeni kraj ipak ne uspijeva uništiti dojam romana. Detaljno konstruiran imaginarni Beč, tajnovitost psihoanalitičke terapije i „čudesnih sposobnosti“ trojca u fokusu čine Nesumjerljive štivom koje se nelako ispušta iz ruke.
Loše izvedeni kraj ipak ne uspijeva uništiti dojam romana. Detaljno konstruiran imaginarni Beč, tajnovitost psihoanalitičke terapije i „čudesnih sposobnosti“ trojca u fokusu čine Nesumjerljive štivom koje se nelako ispušta iz ruke. Riječ je o povijesnom romanu u kojem je stil pisanja precizan i tečan
Sam naslov Nesumjerljivi aludira na to da je riječ o junacima i povijesnom trenutku koji je nemoguće izraziti određenom mjerom ili odmjeriti prema nekome ili nečemu. Stoga se i potraga glavnih likova za nadnaravnim može tumačiti kao želja za oslobođenjem od Boga kao autoriteta, od rata kao dužnosti i od monarhije kao hijerarhije. Bez strukture, bez pravila i nesumjerljivi u svojim uvjerenjima, likovi traže slobodu u zajedničkom poganstvu, odnosno u vjeri da se spasenje može pronaći, ne u institucijama, nego u onome što nadilazi razum i propisani poredak. No, taj ideal slobode na kraju se rasipa: Hans gubi vjeru, prijatelje i naposljetku odlazi u rat kojem se isprva odupirao, time simbolično prihvaćajući upravo ono od čega je želio pobjeći. Ostaje pitanje, možemo li pronaći slobodu i smisao ako napustimo Boga i nametnuti režim? Pod cijenu osude društvene većine, čini mi se da možemo:
That is why we live like heathens
Stealing from the trees of Eden
Living in the arms of freedom
And everything we touch is evil
That is why we live like heathens
(Aurora, Heathens)
