Izabrati kao književno polazište za neku temu roman Richarda Powersa znači izabrati lakši put: Powers kao nitko drugi umije konstruirati čitav književni univerzum u odabranom ključu a Playground to dokazuje, a da pritom radi i sve drugo što još uvijek očekujemo od knjiga: predmet u našim rukama, slova na papiru, duboko nas pogađaju, izazivaju suze i posve nas zaokupe. To da knjige imaju tu moć dio je priče i ne mora se eksplicirati.
Posvemašnji gubitak pregleda
Playground je složena tvorevina, kronologijski nelinearna, uz svakakve umetnute dodatne komplikacije, a možda je tekst (implicira se) ionako proizvod napredne umjetne inteligencije od koje se u sadašnjem stanju još uvijek mogu očekivati i halucinacije: pogreške što se tiče likova – na primjer, vremena njihove smrti. No zapravo mogu sadržaj ispričati i na način primjeren danas vjerojatno malo čitanim konvencionalnim romanima C. P. Snowa, engleskog romanopisca, ali i fizičara (koji je pored ostaloga bio i vezan uz britansku stranu rada na nuklearnom oružju). C. P. Snow je prije više od pola stoljeća potaknuo raspravu o problemu dvije kulture, o tome da se humanistički i prirodno-znanstveno obrazovani „kulturnjaci“ više ne mogu razumjeti jer imaju znanja sasvim različite vrste pa ne mogu povesti razgovor o budućnosti čovječanstva. I njegovi su romani ilustracije raznih nevolja u koje zapadaju savjesni znanstvenici: tiču se posljedica nekih istraživanja, ali i plagijata, borbe za položaje u znanstvenim institucijama, ali i nemogućnosti da shvatimo zlo.
Od tada se svašta dogodilo: Foucaultovo analiziranje institucionaliziranog znanja pa i diskreditiranje pokušaja „humanističkih“ teoretičara da se služe znanošću u tzv. aferi Sokal, a prije svega Internet, to jest sasvim drugačiji pristup znanju, ali i posvemašnji gubitak pregleda: nitko danas ne može biti polimat osim u posve bastardnom kvizaškom obliku. Nije da romanopisci i dalje ne pokušavaju držati korak – kritičari, na primjer, pripisuju Ianu McEwanu sve snažnije konzultiranje znanstvenih uvida, nakon početnih prodora iracionalnosti.
Mnogi su prihvatili i upozorenje Hanne Arendt da ne valja slušati znanstvenike u političkim odlukama – ne zato što ne bi bili u pravu, nego zato što njihovi rezultati nisu dostatni za odlučivanje o putu o kojemu raspravljamo.
Playground je složena tvorevina, kronologijski nelinearna, uz svakakve umetnute dodatne komplikacije, a možda je tekst (implicira se) ionako proizvod napredne umjetne inteligencije od koje se u sadašnjem stanju još uvijek mogu očekivati i halucinacije
Na Igralištu
Najveća je promjena ekološka svijest koja po definiciji ne dopušta paralelne svjetove.
Powers je stvorio likove-prijatelje koji se u jednom času u svojem snalaženju u svijetu jasno razilaze. Todd i Rafi su rođeni u krajnje disfunkcionalnim obiteljima, jedan bijel i privilegiran, drugi crn i siromašan, ali ipak izložen jednakom roditeljskom pritisku da bude uspješan, da bude višestruko bolji od „njih“. Krajnje nadareni kakvi jesu pronalaze se u nadmetanju, najprije u šahu a onda u igri go – a usput u svemu ostalome – Todd sve više i više u svijetu kompjutera, a Rafi u nezajažljivom čitanju daleko izvan svega što nudi prestižna jezuitska srednja škola. Vrlo reducirano: Todd završava kao jedan od tehnologijskih mogula, prije svega svojom platformom koja daje naslov knjizi. Igralište je nešto kao Metaverse, samo uspješno, mjesta za beskrajno igranje – nadmetanje u virtualnom svijetu koji se neprestano hrani realnim. Rafi, koji je uostalom u razgovoru s Toddom dao i presudan doprinos ideji Igrališta, je pjesnik, ali pjesnik koji neprestano piše i briše, pjesnik čiji je perfekcionizam razoran, a opterećen je kako pritiskom da bude višestruko bolji od svih, ali i činjenicom da je ono što tako nezajažljivo guta u mnogome svijet bijelih mrtvih muškaraca. Razvojni put Todda i Rafija dan je s pojedinostima koje omogućuje dvostruka obrazovanost Richarda Powersa, što za ljude u sedamdesetim znači nostalgično podsjećanje na rane modele i kompjuterske jezike, a za druge prekrasni Bildungsroman, pregled lektire značajne za drugu polovinu dvadesetih, ali i savladavanje klasičnog nasljeđa. Ženski lik je umjetnica Ina koja dolazi više-manje iz Polinezije. Rafijeva je djevojka i također Toddova ljubav. Raskid do kojega dolazi nije banalno izdajstvo nego povreda granica povjerenja – kasnije Rafi traži i novčanu naknadu za svoj doprinos – ali anonimno postaje i jedna od najvećih zvijezda Igrališta. Četvrti lik je iz starije generacije, kanadska oceanografkinja Evie – tu je da nas podsjeti kako bi se ova naša planeta trebala zvati Ocean, a ne Zemlja – jer uglavnom i jest ocean. Oceanografija je barem za mene područje o kojemu imam najmanje prethodnih znanja, ali znam koliko su neki Powersovi romani zaokupljeni drugačijim shvaćanjem prirode i precizni u građi.
„Igralište“ je nešto kao Metaverse, samo uspješno, mjesta za beskrajno igranje – nadmetanje u virtualnom svijetu koji se neprestano hrani realnim
Umjetnost i tehnika
Likovi se ponovno nalaze za veliko finale na otoku Makatea u Francuskoj Polineziji. Taj je otok u prošlosti gotovo uništen rudarenjem, vađenje fosfata ostavilo je duboko razaranje od kojeg se otok, na kojemu je ostalo tek osamdesetak stanovnika, jedva počeo oporavljati. Među stanovnicima su Ina i Rafi s dvoje usvojene djece (siročadi s Manatee). Ne saznajemo zašto su točno tamo ni zašto Rafi sa svojim doktoratom radi kao pomoćni učitelj za nekoliko djece (u jednoj drugoj verziji već je umro kao sveučilišni knjižničar) a Ina i dalje radi kipove, najnoviji iz ostataka plastike koje sakuplja iz mora i s obale. Otočkoj zajednici dolazi ponuda od američke korporacije da na otoku počne graditi tvornicu plutajućih otoka, samoodrživih libertarijanskih zajednica. Glavni je investitor Todd koji umire od grozne neurodegenerativne bolesti. Doplovit će do otoka u samoupravljajućem plovilu i umrijeti u zagrljaju Rafija i Ine, kojoj ostavlja neizmjerno bogatstvo. Ono će se trošiti po najboljim kriterijima pa i onima devedesetogodišnje oceanografkinje. U sažimanju to zvuči sasvim melodramatski, što i jest, ali sve je lijepo usklađeno i dovoljno dvosmisleno…
Jednostavno sažimanje bilo bi: ni tehnika ni umjetnost nas neće spasiti: samo ocean, ali sve što likovi rade povezano je zajedničkim elementom: igrom koju se vidi i kod podvodnih stvorenja.
A sada još jednom od početka. Poznavanje znanosti, tehničkih umijeća i umjetnosti prije velike krize – više-manje neizbježnog uvida da je naš svijet, da je Zemlja ugrožena – u općem se obrazovanju jamačno nastojalo posredovati, ali doista kao paralelni svjetovi, a njihova je važnost prozlazila iz tipa institucije. U dobrom općem obrazovanju vjerojatno se posredovala i razlika u predmodernom (predeksperimentalnom itd.) istraživanju i spoznaji i kakva su kasnija dostignuća. Moj amaterski sažetak glasio bi približno ovako: spoznaja je najprije pretežno filozofijska, odnosno u filozofiji se priprema logika, matematika, biologija… Kasnije su neki filozofi još uvijek važni za znanost (Descartes, Pascal i drugi), ali filozofija više nije isto, znanost određuju Kepler, Galilei, Newton, Leeuwenhook, Priestley, da ne govorimo o arapskim znalcima optike. Amateri povijesti znanosti onda biraju svoje favorite, prethodnike informatičkih znanosti sa zanimljivim poveznicama… Nitko ne može ignorirati Charlesa Darwina i implikacije njegovih teorija, a ni Marie Curie i sve što je slijedilo sve do Oppenheimera. To uglavnom i nije znanje o znanosti nego znanje o povijesti kao što je i poznavanje vremena nastanka nekih tehničkih pomagala. Posljednjih desetljeća nastalo je mnogo radova o materijalnoj osnovi komuniciranja, o arheologiji medija, nakon što je prije puno desetljeća Marshall McLuhan tako medijski učinkovito svratio pažnju na medije. No sve je to razmjerno sporedno kada ekološka kriza proizvodi novu podjelu na one kojima priroda ostaje predmet i one koje joj pripisuju subjektnost.
Sažimati tisuće i tisuće godina odnosa s prirodom bilo bi preuzetno – čak i unutar eurocentričnog motrišta. Lako je, međutim, vidjeti koliko su nam još uvijek sami po sebi razumljivi stavovi da je normalno da čovjek ima vlast nad svime ostalim čak ako više u tome ne registriramo kršćanski nauk o stvorenome. Jednako je sveprisutan stav da se problemi mogu riješiti nekom novom tehnikom, nekim otkrićem, nekom inovacijom. Tehnika u tom smislu vezana je uz znanost – sklop „umjetnost i tehnika“ već tisućljećima nije tautologija, već razmatranje drugačijh načina postupanja. Na posve apstraktnoj razini odnos umjetnost-znanost-mit strukturno je odredio Claude Levi-Strauss, ali mogli bismo pomisliti da se razlike danas više ne vide toliko jasno. Umjetnička su djela danas možda najbliže djelatnosti sastavljanja mitova, ona su „bricolage“, djelatnost kućnog majstora koji koristi sve što mu je pri ruci da proizvede svoje djelo…
Sve je to razmjerno sporedno kada ekološka kriza proizvodi novu podjelu na one kojima priroda ostaje predmet i one koje joj pripisuju subjektnost
Nepovezani doživljaji
Našoj se raspravi nameće ukazivanje na još jedno suvremeno djelo – jedno koje se suprotstavlja duhu vremena tako uspješno utjelovljenom kod Powersa, iako je zamišljeno kao doprinos suvremenoj raspravi. Riječ je o knjizi Charlesa Taylora Cosmic Connections:Poetry in the age of Disenchantment. Nije sasvim lako sažeti djelo filozofa Taylora, kanadskog katolika s lijevom politikom, a ova knjiga je opet nešto posve novo. I kod nas su prevedeni njegovi zamašni tomovi o nastanku svijesti o sepstvu te o sekularizaciji svijeta.
Sada Taylor piše o romantičkim pjesnicima i nekima iz novoga razdoblja s jasnom namjerom da nam pokaže koliko su nam pouke o kozmičkoj povezanosti potrebne ovdje i sada. Naše je vrijeme lišeno čarolija, demistificirano, entzaubert, sekularno. Ne živimo više u kozmosu vezanom uz neki metafizički poredak, zadani smisao. No za Taylora ljudska bića obdarena jezikom ostaju bića neprestane samointerpretacije. Posao pjesnika i nakon vezanosti uz metafizičke konstrukte ostaje utjelovljivanje otvorenosti za nešto drugo, nešto nadređeno ili barem skriveno, nešto što je teško ali neophodno izraziti. I nešto što po definiciji nastoji nadići ili barem zaobići subjekt/objekt podjelu koja je, na primjer, uvjet mogućnosti tehničkoga postupanja: namjere da se nešto obradi, izradi, ali opet i proizvede, što ostaje poveznica.
Prije sada već nekoliko desetljeća Alain Badiou je postromantičko pjesništvo opteretio sličnim očekivanjem Opisao je doba pjesništva u kojemu pjesništvo preuzima ulogu filozofije. Priznaje sedam pjesnika koji govore iz iskustva koje je „naporedno lišeno subjektivnosti i objektivnosti“: Hölderlin, Mallarmè, Trakl, Pessoa. Mandeljštam i Celan.
Nepokolebljivi maoist Badiou i liberalni pluralist Taylor inače nemaju mnogo zajedničkog. Mogli bismo pronaći još posebnih očekivanja od pjesništva. To su očekivanja koja se ne zadovoljavaju pretpostavkom da se u pjesničkim djelima prijepori rješavaju na simboličkoj razini.
Čini se, međutim, da sve to više i nije na dnevnom redu. Danas nam se nude modeli izravnosti – subjektivnosti – u vidu autofikcije, autobiografije pa i „autoteorije“ (možda bih mogla ovdje podsjetiti na kritiku prevlasti izravnosti u djelu Anne Kornbluh Immediacy or The Style of Too Late Capitalism). Ta se zbivanja mogu tumačiti i drugačije. Alexandre Geffen je svoju knjigu o izazovima 21. stoljeća u francuskoj književnosti nazvao Réparer le monde, doslovno „popraviti svijet“, opis doslovno tehničke namjere… Možda je to nešto što se može autofikcijom, popraviti neke stvari u svojemu životu i najbližoj okolini.
Nestaju nam paralelni svjetovi, a ostaje nam nepovezani, fragmentirani niz doživljaja bez pokušaja da ih savladamo „radom pojma“ ili stalnom provjerom rezultata. Procesi se naravno odvijaju dalje, samo što ih ne doživljavamo pa ne mislimo više o tome možemo li ih kontrolirati.
Tekst je dio serijala „Književnost i tehnologija” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije. Druge tekstove iz serijala pročitajte na sljedećoj poveznici.
