Srećom ili bolje nažalost, nismo u danas, nego tamo negdje, početak 1980-ih, a što se ove pojmovne zbrke tiče i prije, kad je zeleni pokrov bila trava, ako nije baš bilo polje ili nekakvi nasadi. Iz perspektive stanara kuće trava u dvorištu i vrtu nije se nikako mogla zvati livada.

Ta trava, očito je već, nikoga nije posebno zanimala, kao što nikoga ne zanima ono što je dano, prisutno, neizmjerno i neiscrpno, što je oduvijek, pa onda tako i mora biti i ostati zauvijek, jer je tako prirodno. Nitko se oko nje nije trudio, ona je tu otprije nas, bit će tu i nakon nas, možda će iz nas i izrasti.

Narančasta bradavica

Doduše, kad bismo se posjekli ili ogrebli, kada bi mlada krv potekla, a nije rijetko tekla, stariji bi rekli da stavimo trputac na ranu i ubrali nam ga, jer nismo znali što je to trputac. Rana bi zarasla, ali zarasla bi i bez njega, pa nismo ni tome pridavali značaj, nego izbjegavali da nas dalje gnjave tim biljem. Tada se starije još nešto slušalo, moralo se.

A onda mi se na desnoj nadlanici pojavila bradavica. Bio sam malo ponosan na nju, jer to je bio kao neki pečat starosti, odraslosti, mladi žele biti stariji, a stariji mlađi, a ja sam tada bio mlađi tinejdžer. Netko je rekao, vjerojatno mama ili baka, uberi žuticu i namaži bradavicu sokom. To što su oni zvali žutica se inače zove i rosopas. Izišao sam ispred kuće i prekinuo stabljiku žutice, već sam otprije znao njezinu narančastu krv, namazao bradavicu nekoliko puta. Odmah je poprimila boju žutičinog soka. Terapiju sam ponavljao iz dana u dan bilo je žutice dovoljno i previše, i uskoro bradavica kao da je dehidrirala, zgrušala se nalik na maleni orah, pa još, raspala na dijelove i – nestala. Malo mi bilo i žao.

Netko je rekao, vjerojatno mama ili baka, uberi žuticu i namaži bradavicu sokom. To što su oni zvali žutica se inače zove i rosopas. Izišao sam ispred kuće i prekinuo stabljiku žutice, već sam otprije znao njezinu narančastu krv, namazao bradavicu nekoliko puta

U travi koja dakle nije bila samo trava, rasla je kamilica, nju se naravno skupljalo i sušilo za čaj. U te svrhe i još kojekakve moglo se brati i spomenuti trputac i majčinu dušicu – danas poznatiju kao timijan što je lijepo ime, podsjeća na tamjan – koja se izdvajala i u to doba svojom nezaboravnom nježnošću. Izbila bi negdje u travi i žabica, uvijek zgodna za animaciju zijevanja ili pjevanja, naravno djetelina u svim svojim bojama, jaglaci, ljubičice, obavezne tratinčice i neuništivi maslačci – neke biljke smo i cuclali, bile su slatkaste, medne, neke pak kiselkaste – i sasvim sigurno još puno biljaka, od kojih neke čak pamtim ali im imena ne znam. Sve su rasle u nekoj miroljubivoj aktivnoj koegzistenciji, od proljetnica nadalje, u travi koja je zapravo bila livada, samo livadom je nikad nitko nije nazvao, daleko bilo, bio je to izbojak livade bez krave, ali sa pčelama, bumbarima, trutovima, mravima, osama, stonogama, gujavicama i ostatkom sitne nadzemne i podzemne menažerije. Sve skupa nešto meni tada potpuno nevažno, na rubu nepostojećega kao i sve ostalo sveprisutno, kao zrak i nebo.

Uništenje carstva

A onda kada se stara kuća rušila pa zijevnuo novi prostor stari je odlučio da posadi travnjak. Nije u tome bio osamljen, to je naprosto postala moda, mnogi socijalistički pregaoci nakon što su izgradili kuće na parcelama u gradovima odlučili su da zeleni okoliš nije dovoljno zelen i da je valjda zgužvan, nejednak, što li već. Ideal je postao svojevrsni engleski travnjak. S jednom sitnom razlikom, Hrvatska je u svojem panonskom dijelu imala kontinentalnu, a ne oceansku klimu. iako su moj kvart, s razlogom koji nije teško dokučiti, nekad zvali Žabnjak. Uglavnom, čisto zelena, jednolična ploha postala je stvar prestiža, valjda zbog ukupne soft power okcidentalizacije društva, zbog filmova s američkim kućicama obrubljenim travnjacima po kojima pjevaju kosilice ljepše nego ptice. Moda je svakako uvijek jača od razuma i pouzdan putokaz u prolaznost.

Čisto zelena, jednolična ploha je postala stvar prestiža, valjda zbog ukupne soft power okcidentalizacije društva, zbog filmova s američkim kućicama obrubljenim travnjacima po kojima pjevaju kosilice ljepše nego ptice

Detalja se ne sjećam. ali dvije su metode moguće. Prva je drastičnija, preorati i zaorati sve to mikrosjemenje što se godinama ovdje reproduciralo pa zasaditi englesku travu, tako su je nekako zvali. Druga je blaža i duža: bacati sjemenje po livadi dok svojom masom – to je moglo potrajati i koju godinu – ne nadvlada domicilne biljke. Odjednom, travnjaci su bili u nastajanju, a livadice u nestajanju. Jesu li se u tu svrhu koristili pesticidi, stvarno se ne sjećam, mislim da nisu. Ali da se sjeme za travu kupovalo pa šakama bacalo po livadicama, e to pamtim. Preoravanja se pak ne sjećam, freza je ipak u obitelj stigla malo kasnije. Ali pamtim valjak za ravnanje površine. I tako se sijalo opet i opet, dok ne bi šareno nestalo i zavladalo zeleno. Mirno i zeleno. Tupilo.

Prevedimo tu gestu u političko. Carstvo je potaracano u ime nacionalno homogene države. Neosviješteno je izvršen genocid, ovaj put ne preseljavanjem, nego uništavanjem domicilnog i doseljavanjem invazivnog. Ekocidom, iskorjenjivanjem stoljetnih kultura, spontano naraslih baš tu, jer im je baš tu vrijeme i mjesto i rodno tlo, i preci i suradnici iz svijeta faune (koji su posljedično također urijedili), i vjetar i još neki nevidljivi u undergroundu, svi saveznici za razmnožavanje i tihu diskreciju obnavljanja vrste i tla, kooptiranja sa suncem, kišom i maglom i mrazom, vlagom i podzemnim koalicijama gljiva i korijenja, sve, sve to je izokrenuto i presječeno i potisnuto do iščeznuća. E da bi mnogo zamijenilo jedno.

Zavladala je tako etatizirana nacija, monokultura koja nikad nije bila dovoljno mono koliko su to planeri pothvata željeli, uvijek bi desant obavio kakav dron-lampion maslačak pa briznuo žutilom. Monokultura je iznad svega kultura, a kultura je po definiciji nasilje, samo što je u društvu neophodna i dobrodošla, dok je oko kuće, u neproizvodnom – besmislena.

Praksa je dalje išla otprilike ovako. Probija maslačak i djetelina kroz travu, daj pokosi i još jednom posipaj sjeme trave. Zaoštravam: zeleno, što volim zeleno, tele voli šareno.

Za sušnijih godina, a tada je klima ipak bila još stabilna, ipak se travnjak nije zalijevao, barem ne kod nas, voda se čuvala za baštu. Što ne znači daje takva praksa svuda bila raširena, jer za razliku od prethodnog biljnog pokrova koji je zadržavao i crpio vodu, nove travnjak je trebalo njegovati, nekada i zalijevati. Uglavnom, trava bi lijepo rasla, trebalo je to pokositi i – nalazimo se pred novim zapletom.

Zavladala je tako monokultura koja nikad nije bila dovoljno mono koliko su to planeri pothvata željeli, uvijek bi desant obavio kakav dron-lampion maslačak pa briznuo žutilom

Žganci, struja, benzin

I trava se kosila, deda ju je kosio dobro naklepanom kosom, širokim zamasima. Mora da ju je i tata jedno vrijeme tako kosio.

Onda se kupila kosilica na guranje, na žgance, ona je zamijenila djedovu kosu koja još visi u garaži za slučaj kada trava preraste. To je još imalo smisla, pokošena trava je padala oko kosilice i gnojila tlo, stvarala novo tlo, a kada se trava vraća zemlji i stvara je, račun je ipak nekako zaokružen. Dobro je to guranje bilo i za tijelo, oznojilo bi se i učvrstilo, radovali bi se i liječnici i komarci i muhe.

Potom su došle kosilice na struju. E, njih sam mrzio. Netko je naime trebao paziti da se kabel, u pravilu prebačen preko ramena kosača, očeva, ne zavuče pod kosilicu pa da ga noževi ne sasijeku. Netko je, najčešće ja, namotavao i otpuštao kabel dok je stari gurao kosilicu. Kao da sam na Jadranskim susretima, privuci kabel, otpusti kabel. Kao da sidrim čamac uz obalu. Sva sitno sasječena, praktično samljevena trava, zelena makulatura, skupljala bi se u košari koja bi se praznila negdje drugdje, obično na đubru, ne na zemlji s koje je posječena, kojoj bi je trebalo vratiti kao gnoj, kao ispriku zbog oduzimanja i kao zalog za budućnost.

Kosilice na struju uskoro su zamijenile suvremenije, one na benzin. Benzin je derivat nafte, nafta je nastala, kao što znamo, od drevnih šuma, a one su narasle tako što su evoluirale male biljke u sve veće, jer i kada im se moglo, livade u šume. Drugim riječima, na pogon predaka se uz kredit vremena (kredit je uvijek vrijeme) šišalo bilje, računica besmislena, akumulirano stoljećima trošiš da bi na poželjnu visinu sveo njihove potomke, možda i pretke, onemogućio ih da se pošteno akumuliraju za budućnost, da možda budu neko novo tlo pa i neka nova nafta. Ona poželjna visina od kojeg centimetra, kao frizura vojnička, bila je ključna. Svi su svoje travnjake nazivali Wimbledonima. Nisu to baš bili Wimbledoni, onaj londonski se šiša na osam milimetara, ali to je očito bio taj malograđanski ideal, imati uredno pošišanu ledinu. Ako je moguće, bolju od susjedove.

Sva sitno sasječena, praktično samljevena trava, zelena makulatura, skupljala bi se u košari koja bi se praznila negdje drugdje, obično na đubru, ne na zemlji s koje je posječena, kojoj bi je trebalo vratiti kao gnoj, kao ispriku zbog oduzimanja i kao zalog za budućnost

Uglavnom, smišljen je dodatni rad i troškovi u ime kvaziestetike, procvala je prodaja kosilica – dobro, priznajem, stigle bi one kao tehnonapredak i bez travnjaka. Na travnjaku se samo moglo oči lijepo odmarati, u zelenom bez ekscesa drugih boja.

Brisanje memorije

Tako je stoljetna okolokućna livadica iz koje je baka – i ne samo ona, nije to bilo isključivo tajno žensko medicinsko znanje, ali je bilo tradicionalno dominantno žensko, još od doba vještica i otprije lomača – znala ili barem mogla crpiti čajeve, lijekove, mirise i ukrasne buketiće, nestala. Stari su znali što koja biljka može učiniti za ranu (kao trputac) ili kako ublažiti artritise i infekcije (kao majčina dušica) ili umiriti probavu i živce (kao kamilica) ili spomenuta zlatica (rosopas) razgraditi bradavice ili… Ta generacijama prikupljena tradicijska znanja su iščeznula tada, s tim bakama i novim ponudama iz apoteka i s ekocidom nad livadskim biljem uime nove mode travnjaka.

Tako je stoljetna okolokućna livadica iz koje je baka – i ne samo ona, nije to bilo isključivo tajno žensko medicinsko znanje, ali je bilo tradicionalno dominantno žensko, još od doba vještica i otprije lomača – znala ili barem mogla crpiti čajeve, lijekove, mirise i ukrasne buketiće, nestala

Kada je i ta moda minula, kada su i travnjaci polako izišli iz mode, pustili smo da se spontano zalivadi. Malo pomalo, vratile su se boje i cvjetovi, vratile se pčele, iako nikada kao prije, trutove ne znam kada sam vidio, bumbare tricolore su zamijenili iz Nizozemske uvezeni plavi, ostale su kosilice. Ali neke vrste bilja se nikada nisu vratile. Nema više oko moje kuće ni majčine dušice ni trputca ni kamilice ni žutice. Nema ih više u cijeloj ulici koliko vidim i pratim situaciju. Neke nove kolonizacije su na snazi, listom i stabljikom i cvijetom, uglavnom umjetne. Proljetnice su se doduše vratile u baštu, raskošnije nego ikada, jer bašta se danas ne obrađuje, samo kosi, njihovo branje sam uglavnom zabranio pa sada uživam u šarenom travnju i svibnju, na visibabe uglavnom zakasnim.

Pokušao sam kamilicu vratiti, nabavio sjeme preko prijatelja, malo ga bacao po livadi, malo tlo rahlio pa plitko pokrivao sjeme, ali uzalud. Ništa niknulo nije ili su ga druge vrste nekako anulirale, jer ni med cvetjem ni pravice, i tu vlada evolucijska bitka, možda su ga ptice koje uvijek vrebaju iz prikrajka krošnje ili neba pozobale.

Negdje sam nedavno pročitao da se sadržaj iz filter vrećice za čaj također može posaditi. Zvuči glupo, ali i to ću pokušati dobiti Franck ili Podravka kamilicu. Eto, tako bi meni oduvijek draga kamilica mogla postati čaj za liječiti tihi očaj.

Žal za tim vrstama ni žar za njihovu obnovu ne mogu prenijeti na svog sina, jer one nisu dio njegova iskustva ni nostalgije, vezu s prethodnim generacijama i njihovim znanjima smo prekinuli, čini mi se, zauvijek. Sasjekli u korijenju.

Tekst je dio serijala „Ekoknjiževnost” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije. Druge tekstove iz serijala pročitajte na sljedećoj poveznici.