ALTERNATIVNA LEKTIRA: Robi K.

Portret Viktora Ivančića
Foto: Hrvoje Polan
Viktor Ivančić

ALTERNATIVNA LEKTIRA: Robi K.

Pisac, filolog i prevodilac Sinan Gudžević u školske lektirne popise uvrstio bi sabrane tekstove Viktora Ivančića o Robiju K. - opus koji još uvijek nastaje, a već sada ima kultni status
Sabrane bilješke Robija K. su rijetka sabrana djela nekog pisca štampana poslije sloma jugoslavenskih izdavača. Robi K. se čita i na internetu, i to mnogo, broj čitanja je takav da se može reći kako Robi K. "živi po kućama". Robi K. je sada na jugoslavenskom tlu ono što ljude može držati nad knjigom, kao što su ih nekada nedjeljom s večeri pred televizorom držala Malo i Velo misto

Poziv da predložimo štivo za alternativnu lektiru doveo nas je u čudnovat položaj. Ispada da predlažemo uvrštenje štiva koje već jest alternativna lektira. Zato predlažemo nadležnima da ga iz alternativne uvrste u redovnu, to jest u obaveznu lektiru. To štivo je knjiga autora Viktora Ivančića, a naslov joj je Robi K., u pet tomova, izdanje Ex libris iz Rijeke i još izdanje Fabrike knjiga iz Beograda. Uvrštenje u školsku lektiru ove knjige bilo bi u skladu sa slobodarskim težnjama hrvatskog čovjeka, a još bi bilo važno i kao tračak nade za raskidom s onom tradicijom koja školu vidi kao šinsko vozilo koje se može kretati samo tračnicama patriotizma. A patriotizam je, prema istraživanjima mjerodavnih instituta i mišljenjima slobodnih mislilaca, po slobodu pojedinca više štetan nego što nije. Patriotska škola podučava da domovinu treba voljeti, što nije loše, ali mnogo više od toga podučava da za domovinu valja i umrijeti, što nije dobro. Rečeno je, ima više od dva stoljeća, da je patriotizam posljednje utočište nitkova.

Program Alternativna lektira pokrenuli smo u želji da proširimo književni kanon i aktualni lektirni popis te stvorimo virtualni arhiv novih djela, autora/ica, pristupa i tumačenja književnosti. Pozvali smo zato neke od najboljih ovdašnjih književnika/ca da sami odaberu svog lektirnog favorita i o njemu napišu interpretativni esej. Njihove tekstove objavljujemo u tjednom ritmu, svaki petak tijekom narednih mjeseci. Program su originalno osmislile/i i uređuju ga urednice/i Kritike-hdp, a realizira se uz financijsku potporu Ministarstva kulture i medija RH.

Metalektirno štivo

Uvođenje Robija K. u škole bilo bi znak da u edukacijske programe ulazi novo štivo, ali stvarno novo. Novo ne samo po tome što dosad nije bilo u nastavnom planu i programu, već po tome što tematizira hrvatsku školu kao takvu. Metaškolsko štivo u školskoj lektiri. Robi K. tematizira i lektiru kao takvu, pa je to i metalektirno štivo. Takvih štiva u današnjoj Hrvatskoj ima još, ali ih školstvo nije uzelo ni u programe niti ih ima u katalozima školskih knjižnica.

Za Robijem K. moglo bi slijediti uvrštenje u cipcijelom svijetu jedinstvenih višetomnih parodija školskih čitanki Predraga Lucića. Time bi se put u lektiru načinio i za druga pjesnička i prozna djela, napisana i ona koje će napisana tek biti, što bi onda moglo značiti važan korak prema raskidu sa obaveznim i obvezujućim pozitivističkim gledanjem na školu kao takvu, i na lektiru kao takvu. Tako bi se priznala duga tradicija nepriznavanja škole za mjesto nelagode, ono koje je još Shakespeare izrazio u tragediji o Romeu i Juliji: Love goes toward love as schoolboys from their books;/ But love from love, toward school with heavy looks. Ove stihove je još prije 110 godina Laza Kostić nabio na nos Jovanu Jovanoviću Zmaju, autoru zahtjeva: Dižite škole, deca vas mole. Gdje ima da djeca mole da se dižu škole, pitao ga je napismeno. Nema nigdje, osim u glavi pjesnika koja buja da bude refleksivni pedagog, pa se iz nje rađaju starmala djeca. Da škola nije baš neko apsolutno radosno mjesto za djecu pokazao je i Prežihov Voranc u autobiografskoj priči "Bol": on je kao dječak gledao s padine iznad sela kako je izbio požar i progutao crkvu, gostionu, stogove, kuće, a jedino je čitava ostala škola, zbog čega je pao u gorak plač. Ta priča je bila u školskoj lektiri kad je naša malenkost bila đak, danas znamo da nije više u lektiri. Iako je u njoj bila više iz patriotskih razloga (škola je naime bila tuđinska, austrijska) nego sa dječjeg otpora prema školi kao takvoj, opet je dobro što je bila.

Uvođenje Robija K. u škole bilo bi znak da u edukacijske programe ulazi novo štivo, ali stvarno novo. Novo ne samo po tome što dosad nije bilo u nastavnom planu i programu, već po tome što tematizira hrvatsku školu kao takvu

Fora, baza, bruma, finta

Dalje, uvrštenje Ivančićevih knjiga učinilo bi kraj stanju koje učenici masovno opisuju kao zamorno, zato što im je lektira predmet dosadan. Taj se pridjev najčešće čuje od ispitanika pri istraživanjima na terenu. U obrazloženju je najčešće žalba što u propisanoj obaveznoj i izbornoj lektiri nema fora. Tako je i našoj malenkosti i nekolicini iskusnih anketara izrazila većina iz reprezentativnog uzorka ispitivanih. Ispitivani su bili samo učenici, a teren su bili školski hodnici, školska dvorišta, igrališta i kafići, ovi posljednji prije i za vrijeme epidemije.

U Ivančićevoj knjizi u pet knjiga Robi K. fora ima više nego u cjelokupnoj školskoj lektiri hrvatskih đaka, školaraca i učenika. Fora je precizan tehnički termin adolescenata, markiran pozitivno. Njime se označava nešto što je uspjelo u prikazivanju situacije, u igri, u svakodnevnom životu, u muzici ili sportu. Nešto što se pamti i o čemu se priča. Fora se u Ivančićevoj knjizi od pet knjiga najčešće zove baza, bruma, finta, a ima gdje se zove i fora. Na primjer: "Isto je fora kod gušta šta oni imaju masu trikova." Gušta je gušter.

Te baze i brume i fore su učinile da bilješke Robija K. postanu kultna knjiga. Kakav kult stoji u pozadini ili u bazi ovoga naziva nećemo istraživati, jer ovdje radimo preporuku, a ne tražimo porijeklo pridjeva. Robija K. kultnom knjigom smatraju i stariji čitaoci, a među njima su učitelji i nastavnici. Mnogo učitelja i nastavnika već godinama započne telefonski razgovor s kolegom pitanjem: "E, jesi čitao današnjeg Robija K?" Robi K. je učenik, koji akuratno bilježi šta se događa u školi, u kući i šta njegova ekipa čini između škole i kuće. Pomnost i podrobnost učinile su Robija K. jednim od najplodnijih pisaca i bilježnika današnje Hrvatske. Robi K. je najplodniji kroničar hrvatskog školstva, vjerni i istinoljubivi nepodobni vojak i neposlušno derle hrvatske nepodnošljive osnovne škole.

Naslovnica Robi K. - sabrano

 

 

 

Razred ponavljača

Mjesto radnje je Split, a u njemu su i Robijeva škola i kuća. Mjesta radnje su i druga odgovarajuća i odnosna mjesta oko Splita, uz poneko izmještanje iz Splita na Šoltu, ponekad i drugdje. Bilješke su transkripti razgovora i opisi događanja u učionici, u kući, na ulici. U učionici su razgovori većinom utvrđivanje gradiva i raspravljanje učenika o pitanjima, kod kuće Robi K. bilježi razgovore odraslih o političkim događajima i odlukama, o televizijskim emisijama, o glumcima i glumicama. U tim razgovorima učestvuje i sam, zbog svoga izdvojenog mišljenja često je žrtva roditeljske dogmatičnosti i tvrdoglavosti. Ali ni on nije bezazlen, on je namćor, jedno od one djece koja podmeću vatru, prave psinu, mentalni razbojnik. Razred Robijev ima tridesetak učenika, prezimena im ne znamo, znamo samo nekolicinu njih i to po nadimcima uz ime: Kane Šteta, Nela Svinjogojstvo, Balibanica Lidija, Pederica Sandra, Tuljanica Niveska, Mišo Juma. Izuzetak je "moj drug Dino" koga nikad ne prati prezime, a ni nadimak. Odraslih nema mnogo: Robijev otac, majka i djed, čija imena Robi nikad ne navodi. Imena drugih odraslih navodi, npr. barba Joža, teta Erika, teta Grozde, barba Mario. Pisci prikaza o Robiju K. rado podvlače da je spadalo Robi K. najstariji učenik hrvatske književnosti ili hrvatskoga školstva, a previđaju da su i svi učenici i učenice njegova razreda stari jednako kao on, da su ponavljači i oni, cio razred je megaponavljački, i metaponavljački. Previđa se i da je učiteljica Smilja već davno potrošila svoj radni vijek i nigdje nikome nije palo na pamet da je pošalje u penziju. Počela je za socijalizma, bila je drugarica, a sad je gospođa. Sve je to ostalo neprimijećeno zato što je Robi K. omamio i kritičare i prikazivače, te su popustili u pažnji. 

Pisci prikaza o Robiju K. rado podvlače da je spadalo Robi K. najstariji učenik hrvatske književnosti ili hrvatskoga školstva, a previđaju da su i svi učenici i učenice njegova razreda stari jednako kao on

Work in progress

Lik Robija K. je zahtjevan. To je dijete pogubljeno između hipokritske nastavničke zajednice i svojih roditelja koji su se konformno i ulizički priklonili nacionalističkoj struji s jedne strane, i svoga djeda po majci koji ustrajava na partizanstvu, jugoslavenstvu i internacionalizmu s druge strane. Lebdeći u nepomirljivoj rastrganosti pokušava pribjeći pokojoj od svojih igračaka, ali bolje mu idu psine i fore. U školi postavlja pitanja koja remete domoljubnu idilu. Nije u tome sam, i drugi se đaci javljaju s primjedbama, često upropaštavajući i cijelu lekciju i razgolićujući pedagoški cilj gradiva koje je priređeno revizionistički e da služi novom patriotizmu. Prizori u razredu, dijalozi, dobacivanja, upadanja i psovke kao uzrečice čine da je učionica Robija K. primjerna raspašoj scena. U njoj se često psuje, psuju đaci, psuje i učiteljica Smilja, njene se psovke ne razlikuju od učeničkih. Psuju i drugi nastavnici, kod kuće psuju roditelji, psuje i dida sa Šolte, i na Šolti i u Splitu. Psuje se kao što se loče na onoj pijanki u Carmina Burana, gdje pije sve što ima za čašu šaku (bibit hera, bibit herus, bibit miles, bibit clerus)... Bilježnica Robija K. je cvjetnik hrvatskih psovki, sočnih, svježih, čisto aromatično dalmatinsko bilje. Ako se kad bude pravio bestemiarij hrvatskih krajeva, Robi K. će za njega biti nepreskočiv izvor i riznica, kao što je to bio i leksikografu Radovanu Vidoviću za "Rječnik žargona splitskih mlađih naraštaja", objavljen još ranih devedesetih godina. Tih se godina još nije posve znalo ono što se zna danas, da će Robi K. za one koji žive od teorije književnosti biti primjer za work in progress

Bilježnica Robija K. - drugo izdanje

I rasprodano i rasprodato

Teoretičari književnosti, profesori, nastavnici i drugi baštovani i vrtlari književne nauke imaju u bilješkama Robija K. čudesan rudnik poanti, koje su takvog kvaliteta da ih se mora zvati draguljima. U vrijeme baroka, mnogo pjesnika je bilo opsesivno zabavljeno potragom za poantama, a teoretičari kao Masen, Peregrini, Gracián, Tesauro tragali su za sistemom ili "mašinom" koji bi proizvodili poante. Robi K. je loš matematičar, ali se u njegovoj glavi nalazi najbolji algoritam za poante. To znaju svi čitaoci njegove bilježnice, znaju i oni koji ne umiju da se izraze, znaju oni koji su ih slušali na pozornici ili na čitanjima Viktora Ivančića. Ovaj potonji je živi dokaz za tvrdnju koju je teoretičaru humora Maxu Eastmanu kazao čuveni komičar Groucho Marx: obogatio bi se neslućeno onaj teoretičar koji bi smislio takvu teoriju humora prema kojoj bi se mogao razlikovati dobar vic od lošega bez provjere na publici – ali (dodao je Groucho), ako bi  teoretičar tu teoriju primjenjivao, vjerovatno bi umro kao siromah. Provale, baze, fore i poante Robija K. su provjerene nebrojeno puta, publika njegovu svaku bilješku guta, a od publikina smijeha ječi svaki prostor u kojem ih se javno čita. Robijeve knjige se čitaju, žderu i gutaju. Pet njihovih tomova su više puta doštampani i nadoštampani. I rasprodani i rasprodati, u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni, Crnoj Gori. Prodaju se i u Sloveniji i u Makedoniji. Sabrane bilješke Robija K. su rijetka sabrana djela nekog pisca štampana poslije sloma jugoslavenskih izdavača. Robi K. se čita i na internetu, i to mnogo, broj čitanja je takav (provjereno!) da se može reći kako Robi K. živi po kućama. Robi K. je sada na jugoslavenskom tlu ono što ljude može držati nad knjigom, kao što su ih nekada nedjeljom s večeri pred televizorom držala Malo i Velo misto. Zato bi bilo važno da ga prosvjetni autoriteti uvrste i u školsku lektiru. Ostalo je đačka briga. Ako prosvjetne vlasti ne uvrste Robija K u lektiru, može se desiti da im se on uvrsti sam. A to tada neće ići bez kardinalnih posljedica. Naopak, kakav je, Robi K. može za vlastitu divulgaciju po školama iskoristiti model per contrappasso, jedan sličan onome kojim su ustaške i četničke pjesme iz kuća po kojima su čuvane pokuljale na trgove i stadione, a bome ušle i u škole. A to kuljanje znamo kako je proteklo i pošto je ispalo.

Robi K. je loš matematičar, ali se u njegovoj glavi nalazi najbolji algoritam za poante. To znaju svi čitaoci njegove bilježnice, znaju i oni koji ne umiju da se izraze, znaju oni koji su ih slušali na pozornici ili na čitanjima Viktora Ivančića 

Ošamut i nekužitis

U bilješkama Robija K. nastavnici književnosti naći će najbolje primjere za društvenu satiru, to jest za onaj tip govora koji se ustremljuje na običaje, ponašanje, stvarne osobe, opća mjesta, praznovjerja i predrasude. A naći će i savršene primjere za karnevalizaciju, nju posebno vole teoretičari, neki od nje zarade penziju. Beskonačan izgleda broj takvih primjera u kojima se mogu vidjeti najtrknutija ironija,  najblesavije korištenje stilskih figura i jedinstveno parodiranje domoljubnog revizionizma povijesnih događaja. Kad se Robi K. moli križu iznad table u učionici da mu pomogne u rješavanju dijeljenja razlomka razlomkom, pa kad mu križ ne pomogne, onda se obrati krstu, a kad mu ni ovaj ne došapne, onda Robi viče "Alahu ekber", što sve pojačava razularenost i raspašoj. Robi K. ne mari mnogo za stil, njegove bilješke nemaju aorista, nemaju pomoćnog glagola nakon prve naglasne cjeline, on ne ferma pravopis, guta konsonante, namjesto n u pravilu piše m (imvalid, komcentritis), a stvara pune kufere i vagone novih riječi, ošamut, zblentoza, nekužitis, primjera radi. Robi K. je lektira od deset hiljada dramskih situacija skupljenih po modelu Dvadeset hiljada mora pod miljom, ili, po Cortazaru, Put oko dana u osamdeset svjetova!

Streptomicin za lektore

Bruma ima u Robija K. od više ruku, i od više imena. Brume su i smicalice, i dosjetke, i nepodopštine. Zajebi, dugouzlazni na a. Brume koje nas zanimaju najviše, i radi kojih najviše pišemo ovu preporuku jesu one koje stoje na samom kraju Robijevih bilježaka. One su učinile da se pričanja Robija K. igraju na pozornici kazališta koje se zove po imenu jednog brumaša, književnog junaka, Petrice Kerempuha. Doći će vrijeme kad će se barem dva teatra zvati Kazalište Robija K. to jest Pozorište Robi K. Književna teorija je brume, baze, žmorfije, fore zvala različito u razna vremena, a danas ih najčešće zove poante. U vrijeme spomenutog baroka, spomenuta riječ pointe bila je nepoznata, postojale su argutia, acumen, acutezza, agudeza, argutia, conceptus mentis. To je onaj završni dio koji donosi neki iznenađujući obrt i koji izaziva iznenađenje. Freud ju je zvao Witz. Riječ poanta nije nešto mila ni Robiju, na skoro tri hiljade stranica svega osam puta je pušta iz ograde zubne, i to kad navodi riječi svoga tate i dide. Robijevi tehnički termini su bruma i brumanje, te baza ("pun si baza, ka govno vitamina!"), ta tehnika čini da se čitalac stalno smije, a kad dođe krajnja bruma, završni zajeb, uživalac osjeti da su mu malo jedna usta, a i da mu nisu dovoljno jaki mišići trbušnog zida te da mu često, po riječima samog Robija K, u mokraćni mjehur uleti preveliki aktivitis.

Pedagoški cilj ciljeva je da učenici knjige čitaju s radošću, a lektira bi im morala pružati tu radost. Takvu lektiru bi, na primjer Nietzsche, prozvao gaya lectura. Čitaoci u Hrvatskoj će kod čitanja Robija K. užitak nalaziti i tamo gdje ga oni u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni neće ni primijetititi: Robi K. svuda govori šta, a hrvatska jezična policija u liku državnih službenika nazvanih lektori tu je zamjenicu proglasila i prognala svuda, osim u riječima ništa i svašta. A Hrvati, kunem se ušima svojim, masovno govore šta. Robi K. šljivi to šta, a ne šljivi pravopis, i on i ekipa govore tačno, svega devet puta na tri hiljade stranica čita se točno. Ako bilo koju Robijevu bilješku vrgneš u korektor programa Word, barem trećinu teksta će ti ovaj podvući onom zupčastom crvenom linijom upozorenja. Robi K. je streptomicin za hrvatske lektore. U škole Robija K!

Pitanja i zadaci:

1. Imaš dvije riječi: satira i parodija. Uz svaku stavi onu koja je opisuje: analiza, sinteza.
2. Kome je domoljubna škola pržun, a kome posljednje utočište?
3. Po čemu su u domovinskom ratu partizani bili presudan faktor?
4. Šta znači Robijevo: "N bava kua"?
5. Šta u jeziku Robija K. znači glagol šljiviti, a šta šljiviti se
6. Čime je povezan zagrebački aerodrom sa zahodom Robijeva dide sa Šolte? 
7. Prevedi sa robijevskog na hrvatski: "A je ti baza, mene ideš brumavat."
8. Kako se zove stilski postupak kojim su dobiveni izrazi: Kuri me bolac i Mačka ti piterina?

Portret Sinana Gudževića

Sinan Gudžević rođen 1953. u Grabu na Goliji, opština Novi Pazar. Književnik, filolog, prevodilac. Studirao klasičku i romansku filologiju u Beogradu, Pisi i Münchenu. Objavio dvije knjige stihova, tri knjige prozno-esejističkih zapisa, sedam knjiga prevoda. Prevodi s latinskog, starogrčkog, njemačkog, talijanskog i ruskog. Živi u Zagrebu.