Godine 2027. kultno djelo dvadesetostoljetne američke književnosti, Na cesti, drugi objavljeni roman Jacka Kerouaca, navršava 70. rođendan. Iz današnjeg rakursa, ovaj roman ceste ostavio je mnoge nasljednike po estuarijima suvremene umjetnosti, naposljetku i kao spomenik autofikciji. Svojemu je autoru, također, nametnuo teret koji nije znao iznijeti.
Jean-Louis Lebris de Kerouac rođen je 1922. godine nedaleko Bostona, u francusko-kanadskoj obitelji. Dakle, bio je Québécois i do svoje šeste godine nije znao ni riječ engleskog jezika. U četvrtoj godini svjedočio je smrti starijeg brata Gerarda, koji je preminuo od posljedica reumatske groznice u dobi od samo 10 godina. Roman Visions of Gerard napisao je u prvoj polovici siječnja 1956., godinu prije nego će se pojaviti njegovo najpopularnije djelo Na cesti, a po njegovoj konačnoj objavi, 1963., izjavio je da je Gerard bio povod što je uopće i počeo pisati. Kerouac je umro 1969. u 48. godini, na Floridi, od posljedica ciroze jetre, a nadživjela ga je njegova boležljiva majka. Plejada onih koje je svojim djelima nadahnuo impozantna je: na slovo „b” grupa The Beatles. Prešavši na „d”, što je „b” u zrcalu, nalazimo Boba Dylana, Johnnyja Deppa i The Doors, dok su Grateful Dead i mnogi drugi također inspirirani njegovim nasljeđem. Izvrnemo li „d” naglavce, ne smijemo zaboraviti pisca Roberta Pirsiga. Slijede Patti Smith i Tom Waits, koji je pak tvrdio da je rođen na zadnjem sjedištu taksija.
Ljuta književna ambicija
U srednjoj školi ovaj je dečko s akcentom trenirao američki nogomet i tako osvojio stipendiju za sveučilište Columbia, baš kao i David Foster Wallace, koji je avansirao zahvaljujući tenisačkoj stipendiji. No, Kerouac će se zakačiti s trenerom te uskoro zapečatiti svoju sportsku sudbinu. U kuloarima književne povijesti ostaje zapisano da je na Columbiji doživio i prvo ozbiljnije očijukanje sa zakonom, pomažući kolegi Lucienu Carru sakriti tijelo čovjeka kojeg je nasmrt pretukao. Policija ih je ulovila te im na ljutu književnu ambiciju dodala i kaznenu prijavu. Nasuprot imidžu konfliktnog i nepredvidivog Jacka, još uvijek je stajao Jean-Louis, pobornik starog kova koji nikad nije psovao, a na pojavu je tipičnog hipija šezdesetih s kosom preko čela i ušiju gledao s prijezirom. A ako mu sudbinu možda još nije uspio usmjeriti delikt s Carrom, to će svakako učiniti susret s Williamom S. Burroughsom, koji je slovio za jednog od onih koji ne skidaju hlače prilikom odlaska na zahod, na što je nedvosmisleno upućivao i naslov njegovog romana Junky, objavljenog 1953. godine.
Kerouac je svoj dugo zagubljeni prvi rukopis, roman The Sea is My Brother napisao na osnovu nekoliko mjeseci provedenih u trgovačkoj mornarici tijekom 1942. godine. Osim izazivanja sreće, zajedničko mu je s Burroughsom bilo dugotrajno kuburenje s rukopisima koje nitko nije htio objaviti. Obojica su u hodu preturila Drugi svjetski rat preko leđa, to je uostalom ta generacija. Burroughs je bio dandy iz bogate američke industrijske obitelji, koji je prethodni ratni čin također prežvakao na terenu. Naime, studirao je medicinu u Beču, a pod prijetnjom nacizma oženio se sa židovskom kolegicom i prošvercao kroz usko grlo Dubrovnika. Dakle, možda je za establišment bio beatnik, peder, narkoman, ne nužno tim redom, ali je usto imao petlju građanske hrabrosti. Njegov roman Queer, čiji je zaplet romansa Burroughsova alter-ega s mladim mornarom u Mexico Cityju, navršio je ipak tek 50. rođendan. Prijateljstvo su Jack & Bill – potonji se u romanu Na cesti pojavljuje pod pseudonimom Old Bull Lee – okrunili i pisanjem zajedničkog romana And the Hippos were Boiled in their Tanks, a ti su radovi objavljeni tek u 21. stoljeću. Dakle, zezali su se, bez neke književne ambicije.
Kerouac je svoj dugo zagubljeni prvi rukopis, roman The Sea is My Brother napisao na osnovu nekoliko mjeseci provedenih u trgovačkoj mornarici tijekom 1942. godine. Osim izazivanja sreće, zajedničko mu je s Burroughsom bilo dugotrajno kuburenje s rukopisima koje nitko nije htio objaviti
Rođenje beata
Kao i stvarni Kerouac, Paradise živi u Patersonu, New Jersey, što bi bilo sjeverozapadno zaleđe Harlema, nekoć mahom hispanski gradić s tek 100 000 stanovnika i središte poslijeratne zrakoplovne industrije. Do sredine 1960-ih postat će opustošena urbana zona, a danas je pretežno nastanjen muslimanima. I dok odlazi na faks i stanuje s tetom, u Paradiseovu vizuru upada promućurni južnjak Dean koji od svoje supruge traži samo jedno – usmjerenost na preživljavanje, a ne na tulumarenje! „Skurvala je par dolara i vratila se natrag za Houston”, komentira njihov skorašnji razvod. Malo patronizirajuće, zar ne? Moriarty želi ostati u gradu što opravdava željom da ga Sal poučava pisanju. Makar spavao na pripovjedačevu tavanu, ha! Tako Sal i Dean nekiput i „podijele djevojku”, uz stereotipove od kojih se feminističkoj kritici diže kosa na glavi, iako je Cassady bio out kao i gorespomenuti kolega, inače, obojica oženjeni. Gospođa Joan Vollmer Burroughs prolazila je osudu zajednice jer nije dobra majka, dok je s bebom u kolicima šetala Manhattanom i dilala. Tim više, slavna rečenica „This is the story of America. Everybody’s doing what they think they’re supposed to do” iz tog očišta ima možda malo drugačiji prizvuk.
I beat pokret bi rođen, očito preko leđa žena koje nikome ne polažu račune! Prvo se značenje pismo-glava pojma „beat” referira na „uzvišeno”, a drugo na „izmoždeno”, onaj osjećaj kad se zbog potrošenog dopamina traži serotoninska nadoknada u drugom poluvremenu. Družinu od koje su se kalemili, beatnici su zvali „hipsterima”, jer su tvrdili da žive za trenutak, a ponajčešće su se okupljali na jazz koncertima. Urbani elektricitet istočne obale, tzv. be-bop, isijavao je alt saksofonist i hedonistička ruina Charlie Parker, prvi i stožerni udarnik ćoškastih intervala akorda odsviranih toliko brzo da ih uho registrira kao melodije. U svojoj opuštenijoj varijanti, tzv. cool jazz, njegova antiteza Miles Davis je uz blagoslov Georgea Gershwina blues uveo na velika vrata afroameričke kulture unatoč odupiranju nogama i rukama harlemske buržoazije. Davis je ponosno izjavio da je to za njega bio estetski izbor, budući da mu je kao sinu zubara, „otac bogat, a mama lijepa”, baš kao u drugoj strofi arije „Summertime” iz jazz opere Porgy & Bess.
I beat pokret bi rođen, očito preko leđa žena koje nikome ne polažu račune! Prvo se značenje pismo-glava pojma „beat” referira na „uzvišeno”, a drugo na „izmoždeno”, onaj osjećaj kad se zbog potrošenog dopamina traži serotoninska nadoknada u drugom poluvremenu
Zahvaljujući skoku automobilske i vojne industrije, opet onaj gradić Paterson, u javnoj sferi radio i televizijskih prijemnika, tek su pisaće mašine podsjećale da su Sal i Dean žitelji sredine 20. stoljeća. Sve je ostalo frcalo energijom, potencijalom, planovima i namjerama. Ako si bio onaj pravi? A ako pak nisi, laktovi su radili sve u šesnaest. Mogao te progutati mrak, nije slučajno bilo rečeno da je Hitler uskrsnuo u liku senatora McCarthyja i komuniste nastavio proganjati u Americi. Te dvije krajnosti, rastegnute i kroz Kerouacov kućni odgoj i njegov sustavni osjećaj krivnje zbog okretanja leđa matrici američkog sna, paraakademska Amerika njegove generacije nadogradila je proučavanjem zen budizma. Prema napisu u hrvatskoj enciklopediji: „duhovna dimenzija djela je Kerouacu bila osobito važna… Odlazak dvojice prijatelja u nepoznato, s jednoga kraja Sjedinjenih Američkih Država na drugi, porivom za pomicanjem psihofizičkih granica sakupljanjem transformativnih iskustava kao prirodnoga procesa inicijacije u zrelost jest simbolička potraga za unutarnjim autoritetom”. Naslov Na cesti, dakle, na liniji je koana koji glasi da je sadržaj u procesu, odnosno da je put – odgovor.
Putovanje po roli od 37 metara
Što se samog aspekta putovanja tiče, Amerika je za razliku od Europe zemlja s omanjom mrežom putničkih željezničkih linija pa je putovanje automobilom utoliko bila odskočna daska i alegorija emancipacije. Paralele s pikarskim pokoravanjem divljine američkih čuvara stoke nameću se same od sebe – tu je Whitman, a s njim i transcedentalisti. Za razliku od svih tih „muškića”, generacija baby boomera katapultirala je činjenicu da su i žene mogle imati vozačku dozvolu.
Iako je rad na rukopisu trajao manje od mjesec dana, Na cesti kao vrijeme radnje spominje još ljeto i zimu 1947. godine. Autor ga je u travnju 1951. godine natipkao na roli papira dugoj 37 metara, zbog čega mu je knjigu Truman Capote proglasio „tipkanjem”, a ne pisanjem. Iste je godine, ne zaboravimo, izišao Salingerov Lovac u žitu, roman odrastanja koji mu je svojim klinačkim žargonom također mogao predstavljati okidač. Kao tandem, Salinger i Kerouac apostoli su onoga što je naša književnost poznavala kao „prozu u trapericama”. Kako ne bi morao prekidati proces, Kerouac se u budnosti održavao kljukajući se benzedrinima, koje hvali u prologu knjige. Jedan od poznatijih „korisnika” iz te ere, bio je pjesnik W. H. Auden, koji bi dane počinjao „benijima”, a kraj radnog vremena zalijevao alkoholom i barbituratima, na što se otprilike može sumirati i Kerouacova uživalačka biografija.
Na cesti je, dakle, bio više od putovanja u srce američkog sna, a u našem je kontekstu istodobno djelovao i kao njegova privlačna projekcija i kao kritički kontrapunkt. Kerouacov jezik i svjetonazor imali su određenu soft-power privlačnost, otvarajući prostor za zamišljenu slobodu koju je američka kultura obećavala. Istodobno, recepcija beat književnosti pokazuje i drugu stranu tog utjecaja. Antun Šoljan, primjerice, u svojim zapisima o američkoj književnosti čita Burroughsov Goli ručak s vidljivom nelagodom, gotovo „čvorom u trbuhu”. Ta ambivalencija – između fascinacije i otpora – dobro pokazuje kako se američki književni imaginarij u domaćem prostoru istodobno prihvaćao i problematizirao. Ne treba čuditi što je domaća kultura 1980-ih – unatoč tome što su se Millerovi romani i knjige drugih radikalnih autora poput de Sadea već prevodili i objavljivali – i dalje pokazivala stanovitu nelagodu prema američkom književnom undergroundu.
Iako je u prologu jasna homoerotska fascinacija pripovjedača svojim suputnikom, što radnju stavlja u rakurs muškog iskustva s povlasticama, spomenimo da se među Kerouacovim ženama, prijateljicama i suputnicama pojavljivala i pjesnikinja Ruth Weiss, austrijsko-američko-židovsko-hrvatskog porijekla. Bila je pripadnica prve generacije beatnika, rođena u Berlinu, preselila se u Beč, potom New York, da bi nakon rata prvo kratko živjela u Europi, a zatim prešla s istočne obale SAD-a u New Orleans, pa opet na zapadnu obalu. Dakle, tipična američka biografija, korijenima usuprot. Zvala je Kerouaca da je posjeti u New Orleansu, potom se družila s njime kad je posjetio San Francisco, gdje je već 1949. godine izrodila umjetničku formu čitanja poezije uz živi jazz. Dok je Kerouacu i kolegama pjesnicima Kennethu Patchenu i Rexrothu, kao i Lawrenceu Ferlinghettiju sredinom 1950-ih pružena šansa da čitaju stihove uz pratnju jazz muzičara za radio, kasnije reizdana na vinilu i CD-ima, njezina kombinacija poezije i improvizirane glazbe ostala je dugo na rubu, iako će se upravo taj tip izvedbene poetike kasnije pojaviti u raznim drugim kontekstima.
Jedan od najpoznatijih kasnijih primjera takvog spoja govorne poezije i glazbene pratnje jest rani rad Toma Waitsa, koji je u prvoj fazi karijere gradio nastupe na klaviru uz monologe i stihove oblikovane u duhu beatničke struje svijesti. Ne kao izravni Weissin nasljednik, nego kao dokaz koliko se njezina izvedbena logika – spoj glasa, ritma i improvizacije – pokazala dugovječnom i prilagodljivom različitim generacijama i poetikama.
Iako je rad na rukopisu trajao manje od mjesec dana, Na cesti kao vrijeme radnje spominje još ljeto i zimu 1947. godine. Autor ga je u travnju 1951. godine natipkao na roli papira dugoj 37 metara, zbog čega mu je knjigu Truman Capote proglasio „tipkanjem”, a ne pisanjem
Beatnički habitus: Maruna, Lucić, Pirsig
U Hrvatskoj je Na cesti prvi put objavljen 1971., u prijevodu Nade Šoljan. Kerouacov se utjecaj očituje kod pjesnika Borisa Marune i Predraga Lucića, kao i u Šoljanovom Kratkom izletu. Motiv putovanja kao mjesta kulturnog sudara i samopropitivanja pojavljuje se i u novijoj postjugoslavenskoj književnosti. Jedan od recentnijih primjera je roman Pizzerija Europa Žarka Jovanovskog, a njegovo je polazište turneja male skupine slam pjesnika Srednjom Europom. Pripovijedanje u er-formi tu brzo prerasta u ispitivanje međusobnih tenzija i pitanja o položaju Balkana u trenutku kada se njegovo simboličko središte premješta iz Beograda u Beč.
Da rezimiramo: roman Na cesti dobio je svoje najzanimljivije nasljednike tek nakon Kerouacove smrti. Robert Pirsig, autor Zena i umjetnost održavanja motocikla iz 1974., preuzeo je temeljni beatnički impuls – putovanje kao prostor unutarnjeg preispitivanja – ali ga je prebacio u drukčiji registar. Njegova implozija u američko „srce tame” funkcionira kao duhovni i filozofski kontrapunkt Kerouacu: putovanje na dva kotača, odnos oca i sina, mitologija čovjeka i stroja, iskustvo psihijatrijske represije kao mig Burroughsu i pitanje vrijednosti kao temeljna nit pripovijedanja. Pirsig ne predstavlja knock-out Kerouacu, nego drugačiji oblik istog impulsa: pokušaj da se američki san razmontira iznutra, kroz osobnu krizu, filozofiju i putopisnu strukturu. U tom se smislu uklapa u dugi niz autora koji su beatnički habitus – lutanje, otpor autoritetu, potragu za smislom – preveli u nove poetike za nove generacije čitatelja.
