U novom romanu Bena Lernera pojavljuju se i poznati eksponati iz harvardskoga muzeja, stakleni cvjetovi koji su krajnje naturalistički prikaz pojedinih primjeraka cvjetova (uključujući i početak uvenuća) u staklu. Ne uopćeni modeli, premda napravljeni po narudžbi znanstvenika a pomoću donacije naručivani kod obitelji Blaschka iz Dresdena od kraja devetnaestoga stoljeća pa duboko u dvadeseto. Lorraine Daston je upravo njih izabrala za svoj prilog u zborniku Stvari koje govore koji je uredila 2004. godine.[1]

Osim činjenica i povijesti tih cvjetova i u njezinom tekstu jasno se ističe što je kod njih izazovno za svakoga koji piše fikciju a pogotovo onu koja, jer je autofikcionalna, stalno preispituje fikcionalnu dimenziju. Stakleni cvjetovi suludo su fragilne kopije biljaka (u njihovoj se prisutnosti mora paziti čak i na to kako dišete), ali i posve očiti paradoks, slijepa ulica. Možemo prizvati užitak u oponašanju o kojemu znamo već od Aristotela pa naravno i divljenje nepojmljivom umijeću staklara-modelara. Znanstveni dio uvijek je bio pomalo osporavan: jest da takav model pomaže opažanju onog jednog posebnog primjerka, svakako bliže zbilji nego u herbariju. Bliže zbilji – bliže životu. Umjetnički značaj gubi se u zapanjujućem umijeću.

Zašto nam je stalo do priča

„Najsličnije životu“ je opravdanje za fikciju ili barem opis i obrazloženje zašto nam je stalo do priča. Ben Lerner vrlo je uspješan pisac razdoblja kada ništa u pisanju nije više samo po sebi razumljivo pa svakako ni veliko modernističko osporavanje klasičnog romanesknog postupanja. U polazištu nešto kao učeni pjesnik, proznim je djelima utvrdio svoj položaj neosporenog opisivanja suvremenih danosti, od elitno-intelektualnih do univerzuma američkih srednjih škola. Ne mogu točno ocijeniti kako su prihvaćeni kod nas prevedeni Odlazak sa stanice Atocha (Lernerov alter ego na stipendiji u Madridu) i Škola Topeka (Lerner je rođen u Topeki); izdavač (Fraktura)[2] nije odabrao roman 10.04, koji iznosi autorov njujorški život. Najnoviji roman, Transcription toliko je dobro prihvaćen u odgovarajućim tradicionalnim medijima (npr. New York Review of Books i njemački televizijski razgovori o književnosti) da bi i naš prijevod izašao iz „podzemnog“ djelovanja.

Uspjeh ne iznenađuje jer u nevelikom svesku imamo sve što možemo poželjeti. Junak je u suvremenoj vrsti nevolje: njegov mentor i uzor, devedesetogodišnjak, pristao je na intervju ali pred samu posjetu pripovjedač nespretno razbija mobitel pa umjesto mogućih drugih rješenja na kraju odlučuje odglumiti snimanje i osloniti se na pamćenje, što je rekonstrukcija a ne transkripcija. Njegovo kasnije priznanje na komemorativnom skupu izaziva negativne reakcije, pogotovo od strane sina velike ličnosti, čije pak prisjećanje na složen odnos, opet tehničke poteškoće, ovaj put sa zoomom i sličnim pokušajima za vrijeme covida, predstavljaju zaključni dio knjige. Ima tu još mnogo toga: lik čije su riječi rekonstruirane djelomično je nedavno preminuli Alexander Kluge (Lerner je surađivao s njim; u američkom kontekstu spominju se Keith i Rosemary Waldrop) a tu su reference naravno na Benjamina ali i na Agambena i Deborda, ili iz druge generacije tu je Werner Schröter – ali tu su i poteškoće današnje djece s hranom i školom, opet ne bez uloge ekrana, sve vrlo elegantno i uz finu mjeru nejasnoća, na primjer i oko samog pripovjedača. Motiv staklenog cvijeća ponavlja se ali nije napuhan u globalnu metaforu premda knjiga završava citatom iz pisma sina Blaschke u kojemu nije riječ o ponašanju i prirodi nego o tome što omogućuje složeni poduhvat stvaranja cvjetova: kontinuitet, prethodnici. Treba imati prave prethodnike, ali niste vi krivi ako ih nemate.

Čitala sam, dakle, s užitkom ali nakon toga s pravom čitateljskom nezahvalnošću počela se pitati da li je u redu da tako uživam, ne bih li se trebala malo pomučiti, da li se bodovi dijele samo za trud… Naravno, potaknuti smo na razmišljanje, posve bez sumnje. Od jednostavnih stvari: kako prenijeti iskustvo u pisanje pa do paradoksa doživljavanja vremena. Pripovjedač je autofikcionalno nepouzdan i duhovit na vlastiti račun. Sve to sigurno nije malo.

Ben Lerner vrlo je uspješan pisac razdoblja kada ništa u pisanju nije više samo po sebi razumljivo pa svakako ni veliko modernističko osporavanje klasičnog romanesknog postupanja. U polazištu nešto kao učeni pjesnik, proznim je djelima utvrdio svoj položaj neosporenog opisivanja suvremenih danosti, od elitno-intelektualnih do univerzuma američkih srednjih škola

Barnesovi odlasci i Pynchonova parodija

Ovi su mjeseci ponudili posebno puno užitka u radovima nedvojbeno elitnih autora. Departure(s) Juliana Barnesa jedan je o tih, opet u autofikcionalnom modusu uz ambivalentnosti – ne u žanru memoir sklonom ozbiljnim ispovijedima i svjedočanstvima. Julian Barnes piše kako se oprašta i neće više pisati. Ima neizlječivu bolest ali s njom može još neko vrijeme živjeti. U pripovijedanje o tom otkriću bolesti i postupanja oko toga uključena je još i jedna prava priča, ljubavna priča u dva čina u kojoj je imao neku ulogu a osim toga ima naravno još mnogo toga o Barnesovom poslu: pisanju, prethodnom odnošenju sa smrću i tako to. Mi koji smo više manje Barnesovi vršnjaci bili smo u prilici da desetljećima dočekujemo njegove raznovrsne knjige, uključujući i krimiće koje je pisao kao Dan Kavanagh. Po prirodi stvari znamo (ili mislimo da znamo) nešto o njegovoj obitelji a ako smo te struke znamo i za radove Jonathana Barnesa, brata filozofa. Raznovrsnost Barnesova rada tako je pozadina za Departure(s) i teško da bi netko Barnesu predbacivao ono što se autofikciji često može, polaznu ograničenost. Ta se ograničenost naravno pravda time da je to najbolji mogući pristup pitanjima sebstva, subjekta, pripovijedanja općenito ili do tada u pisanju neprisutne perspektive. U novom (doista posljednjem?) Barnesu građa je reducirana s obzirom na poduhvate u kojemu se na primjer rekonstruiraju životi Šostakovića, ili Conana Doyla, ili Sarah Bernhardt, ili naravno Flauberta, ali ostaje neke vrste ljubavna priča i smještenost u svijet. Ostaje ljubavna priča njegovih prijatelja (budu zajedno pa se raziđu a on ih nakon desetljeća opet poveže da bi se opet razišli) koja na kraju krajeva zastupa sve ostale ljubavi iz njegovih romana.

Nelagoda zbog užitka nije nastala kod čitanja Thomasa Pynchona. Shadow Ticket unatoč tome da se čini da je zamišljen kao malo – kao zapravo dosta – opsežnija dosjetka. Tekst je za mene parodija, persiflaža, pastiche, ali zaplet sa šefom sirarske mafije, njegovom kćeri i privatnim detektivom završava u Europi tridesetih godina gdje je u naletu fašizam (događa se i u Rijeci). Kolokvijalno rečeno sve je pomalo suludo a možda bi me i zabavljalo da nije toliko stilizirano i vezano uz poseban žargon. Da pojasnim o čemu je riječ pomoću samopredstavljanja na koricama: priča počinje u Milwaukeeju 1932., čeka se kraj prohibicije a depresija je u punom zamahu. Privatni detektiv Hicks McTaggart ne želi više razbijati štrajkove već istraživati privatne stvari. U Europu stiže u potrazi za nasljednicom sirarskog imperija. U Europi nailazi na špijune razne vrste, naciste i motocikliste a nema baš ekspertna znanja, razumije se u ples i swing što mu i u Mađarskoj ponekad pomaže ali ne baš puno. Pynchon nije bilo tko pa i nije bez privlačnih momenata ali možda neki drugi imaju više od toga a sudeći po reakcijama ima ih dosta.

Raznovrsnost Barnesova rada pozadina je za Departure(s) i teško da bi netko Barnesu predbacivao ono što se autofikciji često može, polaznu ograničenost

O ukusima i bibliotekama u glavama

No vratimo se motivu nelagode zbog užitka. Ona nastaje i kod čitanja teorijskih djela. Naravno, još uvijek ima više pritužbi zbog njihove nedostupnosti. Mladi Sloterdijk[3] navodi muke Musilovog Törleßa koji pokušava neuspješno čitati Kanta a posebno ga uznemirava činjenica da to njegovom ne baš upečatljivom profesoru nije teško. U ovim bilješkama o čitanju opet ću se držati nove ili više manje nove ponude. Na bestselerskim listama u Njemačkoj pojavila se knjiga Ulricha Raulffa Wie es euch gefällt[4] – Kako vam se dopada – a u podnaslovu riječ je o povijesti ukusa. Ulrich Raulff je utjecajni lik na kulturnoj sceni, duge godine je vodio arhiv u Marbachu koji pohranjuje sve u vezi s njemačkom književnošću, inicirao je Zeitschrift für Ideengeschichte i objavio niz raznovrsnih knjiga, o teorijskoj opsjednutosti u sedamdesetim godinama, o povijesti konja, o Georgeu i još mnogo toga. Povijest ukusa koju nam daje priziva sve moguće razine, povijest pojma u teoriji i povijesne promjene u onome što se želi, kupuje i cijeni. Interdisciplinarnost takve vrste bez svake sumnje unapređuje spoznaju i daje građu npr. za shvaćanje toga što znači konstituiranje estetičkog režima u smislu Rancierea ali i toga što se događa u modnoj industriji. Ne čita se sasvim lako (možda je to jedna od onih knjiga što ih prodaje naslov) ali samo zato što nastoji biti precizna s posve nepreciznim stvarima ali nastoji biti pristupačna. Nema, nažalost, baš mnogo primjera iz književnosti ali i polihistor ovdje možda nastoji ostaviti iza sebe svoju specijalnost.

Književnošću se pak bavi knjiga Williama Marxa Libraries of the Mind[5]. William Marx je inače francuski profesor i objavljuje na francuskom, na primjer knjigu o mržnji spram književnosti a i jednu o potrebi drugačijeg čitanja grčkih tragedija, ali čini se da su ove Mentalne knjižnice izvorno engleske. I opet imamo pred sobom laku i zabavnu knjigu o tome što su knjižnice koje doslovno nosimo sebi od prethodnih čitanja ili tragova odgoja, tradicije ali tim nevidljivim knjižnicama pridružuje i knjige koje su nastale ili se nikada nisu materijalizirale. Odlično podsjećanje na to što svatko od nas pojedinačno nosi u glavi…

I završno: vrhovna je ugoda u tome što nam ne ponestaje knjiga.

[1] Things That Talk, ur. Lorraine Daston, Zone Books, New York, 2004.
[2] Ben Lerner, Odlazak sa stanice Atocha, prev. Marina Leskovar, Fraktura, Zagreb, 2022.  i Škola Topeka, prev. Dragana Vulić-Budanko, Fraktura, Zagreb, 2023.
3] Peter Sloterdijk, Kritik der zynischen Vernunft, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1983.
[4] Ulrich Raulff, Wie es euch gefällt, C. H. Beck, München, 2025.
[5] William Marx, Libraries of the Mind, Princeton, 2025.