„Prava povijest se ne dâ prenijeti riječima – ona je zunzara na karti svijeta / u izlogu turističke agencije“, napisao je davno Charles Simic (1938.-2023.), američki pjesnički laureat srpskoga porijekla, jedan od važnijih pjesnika 20. stoljeća, koji nas je nažalost nedavno napustio u New Hampshireu, Sjedinjene Države, gdje je obitavao i predavao tijekom nekoliko posljednjih desetljeća. Majstor američkog noirea, baštinik francuskih nadrealista, akademski radnik i javni intelektualac, Simic je vazda na ovaj ili onaj način bio opsjednut poviješću. Možda i zato što je kao dijete doživjevši dvaput bombardiranje Beograda (Nijemci i saveznici) sa sobom „preko bare“ ponio ratnu traumu koje kao da se cijeli život nije uspio u potpunosti otresti, što nije nimalo neobično, jer kako tvrde najnoviji svjetski autoriteti za PTSP, poput psihijatra Bessela van der Kolka, trauma zapravo i nije samo kognitivno-emotivni problem, već gotovo prije nešto kao tjelesno „oštećenje“, visceralna i korporalna povreda ili naprosto rana koju čovjek poput Wagnerova Amfortasa nosi sa sobom cijeli život. I koja nikako da zacijeli, ostajući poput onog razbijenog prozora u Ulici Majke Jevrosime u Beogradu, za koji je Simic često „oduševljeno“ tvrdio da je ostao nepopravljen sve od Drugog svjetskog rata do naših dana, kao živo svjedočanstvo o čovjekovim destruktivnim nagonima koji su uvelike obilježili dvadeseto stoljeće koje je bez obzira na silni tehnološki napredak za sobom ipak ostavilo skandalozno krvav trag.
U epicentru
Charles Simic je odrastao u dobrostojećoj beogradskoj građanskoj obitelji uz oca amerikanofila koji je još u Kraljevini Jugoslaviji kao inženjer radio za jednu američku električnu kompaniju, da bi odmah na kraju Drugog svjetskog rata, kao osvjedočeni antikomunist pobjegao u SAD. Charles, njegov brat i majka su mu se pridružili tek nekoliko godina kasnije, pri čemu su znatno vrijeme proveli u Parizu čekajući dokumente, s tim što su ih pri prvom, ranom pokušaju bijega jugoslavenske komunističke vlasti uhvatile i privele, pa su Charlie i majka završili u zatvoru. Simiceva se obitelj tako našla u samom epicentru vrtloga velikih povijesnih promjena, što je vjerojatno i razlog tomu da je Simic cijeloga života pratio politiku i često kritički javno reagirao na politička zbivanja, bilo da je riječ o zastranjivanjima američke republikanske politike ili pak nacionalizmom sluđenoj Srbiji pod Slobodanom Miloševićem.
Charlesa Simica, odnosno Charlieja, kako smo ga zvali, upoznao sam zahvaljujući zajedničkim prijateljima, sarajevskim pjesnicima Hamdiji Demiroviću i Slobodanu Blagojeviću, i to negdje početkom ljeta 1997. kada je bio laureat roterdamskog pjesničkog festivala u Nizozemskoj, pa je usput svratio u Haag da vidi „na što sliči jugoslavenski Tribunal“ za ratne zločine. Diskutirali smo tih dana puno o balkanskoj povijesti i politici, kao i o poeziji, naravno, i Simic je po oba pitanja imao vrlo zdrav no nonsense stav, s tim što bi kad god bi se za to ukazala prilika okrenuo na zafrkanciju, a imao je jako dobar smisao za humor. Pamtim da je najednom iz čista mira progovorio srpski dok smo sjedili i slušali nekog tuniskog pjesnika uz neadekvatan prijevod, pa se Charlie u jednom trenutku samo okrenuo prema meni i rekao: „Idemo na pivo, jer kad čovek ne razume, onda stvarno ne razume…“ Pričao mi je da je obnovio svoj srpski zahvaljujući druženju s piscem i povjesničarom Vladimirom Pištalom, koji je tada već neko vrijeme živio u Sjedinjenim Državama. Isto tako, da je u Ameriku došao iz Pariza već kao srednjoškolac, da bi ga otac prvu večer po dolasku u New York odveo u čuveni jazz klub Minton’s kako bi čuo i vidio Theloniousa Monka, pijanističku legendu bebopa i uopće modernog jazza, što je ostavilo trajan dojam na Charlieja, tako da je na licu mjesta zavolio jazz, da bi puno godina kasnije znao i nastupati s jednim drugim Charliejem, eksponentom psihodeličnog „hippy jazza“, saksofonistom Charlesom Lloydom, danas možda i najistaknutijim „ambijentalnim“ jazz glazbenikom. Sjećam se da je govorio kako je žalosno što Amerikanci nisu dovoljno svjesni važnosti jazza kao jedine autentične američke umjetničke forme. Godilo mu je kad sam napomenuo da je mračna, ponekad gotovo pa „gotička“, atmosfera njegovih pjesama unekoliko slična onoj koja vlada u mnogim songovima iz kasnije faze Toma Waitsa, samo što su protagonisti u svojoj iščašenosti nešto drugačiji. Bio je, kako se ispostavilo, veliki Waitsov fan. Slučaj je htio da sam baš negdje u to vrijeme počeo prevoditi Simicevu poeziju na hrvatski, što se prometnulo u avanturu koja je trajala gotovo cijelo desetljeće, da bi se u jednom času skoro pretvorila u mrtvu trku Ahileja i kornjače, jer svaki put kad bih pomislio da sam konačno zgotovio prijevod, prolifični Charlie bi objavio novu zbirku, a ja sam htio pod svaku cijenu nekako zaokružiti njegov pjesnički opus, no nakraju smo se nekako ipak „poravnali“, pa mi je proslijedio pjesme iz još neobjavljene zbirke, tako da smo u hrvatskom izdanju izabranih pjesama Hotel Nesanica (Profil, 2007), pod uredništvom Drage Glamuzine, ekskluzivno objavili neke od njegovih radova i prije negoli su izašli u Americi. Sve to vrijeme Charlie se, kako je već skroman i pristojan bio, na to izdanje neprestano referirao kao na „našu knjigu“.
Godilo mu je kad sam napomenuo da je mračna, ponekad gotovo pa „gotička“, atmosfera njegovih pjesama unekoliko slična onoj koja vlada u mnogim songovima iz kasnije faze Toma Waitsa, samo što su protagonisti u svojoj iščašenosti nešto drugačiji. Bio je, kako se ispostavilo, veliki Waitsov fan
Tekstualna potraga
Inače, Simic je tijekom studija u Chicagu najprije želio biti slikar, ali nekako je poezija nakraju prevagnula, upravo zahvaljujući trajnoj fascinaciji francuskim simbolistima i nadrealistima, a potom i „šozistima“ (chosisme) poput Francisa Pongea, pa je i takozvana „predmetna metafizika“, niz pjesama o vilicama, žlicama, noževima, sjekirama ili cipelama, jedno vrijeme bila važna dionica njegove tekstualne potrage.
Na američkoj pjesničkoj sceni Simic se pojavio 60-ih godina protekloga stoljeća, da bi smjesta, uz Jamesa Tatea i Marka Stranda, bio prepoznat kao novi i osebujan glas koji gotovo i da nema pravoga uporišta u američkoj modernističkoj pjesničkoj tradiciji. Također, na njega su sigurno utjecali i srpski odnosno jugoslavenski pjesnici koje je puno prevodio, autori poput Ivana V. Lalića, Novice Tadića, Tomaža Šalamuna ili Slavka Mihalića, a zahvaljujući njegovim prijevodima majstor srpskog ruralnog nadrealizma i misticizma Vasko Popa je u jednom trenutku postao svjetsko pjesničko ime.
Simicev lirski subjekt u pravilu je više komentator negoli pripovjedač, lice s margine, namjernik iz sporednog sokaka, nekromant iz susjedstva, flâneur s tamne strane ulice iz nekog starog holivudskog crnobijelog filma ili neka od „noćnih ptica“ sa slika Edwarda Hoppera, velikana američkog realizma, riječju, zbor glasova koji zahvaljujući pjesnikovoj umješnosti izlaze iz nijemosti sveprisutne alijenacije koja kao svojevrsni negativ Američkog sna titra ispod tanke koprene ambicijom i pohlepom inficiranog „vrlog novog svijeta“.
Kao što smo spomenuli, Simicev se subjekt nerijetko prisjeća i ratnih užasa i stradanja koja je kao dječak iskusio na Balkanu, a koji su itekako obilježili njegov ironičan i skeptičan pogled na svijet, zauvijek uokviren prijeteće razbijenim prozorom u Ulici Majke Jevrosime. Tako na primjer u pjesmi „Carstvo snova“, Simic kaže: „Na prvoj stranici moje sanjarice / uvijek je večer / u okupiranoj zemlji. / Sat prije policijskog sata. / U malom gradu u provinciji. / Sve kuće su u mraku. / Izlozi porazbijani“, dok u pjesmi „Čudo od djeteta“ navodi: „U maloj kući…. od zrakoplova i tenkova tresla su se okna… / Pričali su mi ali ne vjerujem / da sam tog ljeta svojim očima vidio ljude / obješene o telefonske stupove“… Sjećanje na taj način postaje, što bi rekla Susan Sontag, etički čin, jer „Simicev lov na trenutak u prezentu, pod pritiskom slika iz prošlosti, apsorbira se u memorabilni lirski, etički čin (pod)sjećanja“, pri čemu autor ostaje „dosljedan arhivist i kritičar zla, pjesnik s optužnicom protiv povijesti, bez koje, paradoksalno ni njegova lirika možda nikada ne bi dosegla snagu i preporuku empatije, najsloženijih i najdubljih ljudskih osjećaja kojima se neumorno obraća.“[1]
Ali Simic se također užasima povijesti zna suprotstaviti humorom, koji se doimlje poput nužnog „prvog zavoja“ koji uspješno zaustavlja krvarenje iz davno nanesenih rana, pa tako u pjesmi „Odjel javnih spomenika“ za „Povijest“, pjesnik tvrdi da je „debela žena / u ispranom kombinezonu ispred prikolice / za stanovanje na sporednoj cesti / koja vodi u neki Pittsfield ili Babilon?“ Nadalje, dodatnu protutežu Simicevoj opsjednutosti poviješću čini njegova diskretna ali osjetna zaokupljenost putenošću i erotikom, pa i gurmanstvom i kulinarstvom, koji se frekventno javljaju u njegovim stihovima ukazujući na pjesnikov svim pogromima dvadesetog stoljeća još uvijek nenačeti joie de vivre, njegov felinijevsko-bunjuelovski le grande bouffé (Dojčinović) kao epikurejski i vitalistički pandan (eros) nihilističkim silnicama povijesne okrutnosti (thanatos).
Kao što smo spomenuli, Simicev se subjekt nerijetko prisjeća i ratnih užasa i stradanja koja je kao dječak iskusio na Balkanu, a koji su itekako obilježili njegov ironičan i skeptičan pogled na svijet, zauvijek uokviren prijeteće razbijenim prozorom u Ulici Majke Jevrosime
Humor i samoironija
Isto tako, Simic je kao rijetko koji pjesnik znao na duhovit način uspostaviti distancu između samoga sebe i vlastitog lirskog subjekta, o čemu najbolje svjedoči emblematična pjesma naslovljena „Charles Simic“, koja pitanje osobnog identiteta tretira kao gramatičko-sintaktički problem: „Charles Simic je rečenica. / Rečenica koja ima početak i kraj. / … Što je subjekt te rečenice? / Subjekt je tvoj voljeni Charles Simic. / Koliko je glagola u toj rečenici? / Jesti, spavati i jebati neki su od njih.“
Naposljetku, valja biti pošten pa zaključiti da su zaista rijetki pjesnici koji su se u stanju ovako samoironično odmaknuti od hibrisa vlastite „veličine“, pa osobni identitet percipirati kao „gramatički“ sklop, pogotovo kad je riječ o američkom nacionalnom laureatu, dobitniku mnogih prestižnih nagrada poput Pulitzerove i McArthurove, prevoditelju, uredniku, prozaiku i publicistu svjetski poznatih tiskovina poput New Yorkera ili New York Timesa, koji je za života objavio preko šezdesetak naslova, ne računajući sve one silne knjige objavljene u inozemstvu, u prijevodu na gotovo sve važnije svjetske jezike. S druge strane, nije li od Rimbauda naovamo u podsvijesti pjesnika prisutna želja da se latentno što više objektivizira i poistovjeti s jezikom, sve dok se nakraju potpuno s njim ne stopi, samo da bi se vratio, riječima velikoga Nikosa Kazantzakisa, u onaj mračni bezdan iz kojega dolazimo i u kojem zauvijek skončavamo, prepoznajući taj svijetli procjep među dvjema krajnostima kao – svoj Život.
Ali kako bismo ipak završili na ponešto vedrijoj noti, jer to bi i sâm Charlie priželjkivao, prilažem za kraj ovog kratkog memorijalnog osvrta pjesmu inspiriranu Charlijem, koju sam napisao prije više godina, dok sam proučavao zasade Njujorške pjesničke škole prevodeći Franka O’Haru, kao i nekoliko možda i najkarakterističnijih pjesama neponovljivog Charlesa Simica u hrvatskom prijevodu iz njegove zbirke izabranih pjesama Hotel Nesanica.
Pjesničke knjige Charlesa Simica (izbor): Rastavljanje tišine, Povratak u mjesto osvijetljeno čašom mlijeka, Haronova kozmologija, Klasični plesovi, Vremenska prognoza za utopiju i okolicu, Neprestani bluz, Knjiga bogova i vragova, Hotel Nesanica, Vjenčanje u paklu, Šetajući crnu mačku, Noćni piknik, Glas u tri ujutro, Moje bešumno društvo, Ono malo nešto.
Charles Simic u njujorškom taksiju 1967.
istorija 20. veka nepopravljiva je
kao onaj prozor u Ulici Majke Jevrosime
polomljen još ’49.,
što ostade vazda nezaceljen
kao rana kakvog hrabrog Wagnerovog jurišnika
u kartoteci mesnog doma zdravlja.
ko zna, možda je i duplja u stablu jabuke
u unutrašnjem dvorištu
našeg detinjstva
tek još jedno skrovito mesto
zaboravljenog i svojeglavog bivstva.
bilo kako bilo, svemu su krivi
krezubi kobasičari
i naduti lihvari
u masnim gamašnama srednje Evrope
što natrtili bi i labuda u letu
samo da se oskvrne
makar i najhromiji
osećaj za lepo.
ali čak i ova vožnja
po upornoj kiši
od Vol strita
do Muzeja moderne umetnosti
itekako mnogo će da košta.
nekmoli svi ti novi poreci
što nikoše iz naprečac pacificirane
berlinske šute.
sreća pa će Bitlsi
svojom vedrom pesmom
nekome i danas
ulepšati dan.
D. Š.
CHARLES SIMIC
iz zbirke Hotel Nesanica
(izabrane pjesme, Profil, Zagreb, 2007., preveo Damir Šodan)
Tamo negdje
Za neraspremljenim stolom
poveo se razgovor o ratu.
U kući preko puta
osvijetlio se prvi prozor te večeri.
On sjedio je pogrbljen i tih
prožet onim istim starim strahom…
Uto se i smračilo. Ustala je da skloni tanjur,
sad već nelagodno bijel, i vrati ga u kuhinju.
Vani u poljima, u šumama,
jedna se ptica glasala u poslovicama.
Papa je izlazio da upozna Atilu.
Jarak je bio spreman za družinu.
Sjekira
Tko god vitla sjekirom
zna da će tijelo čovjekovo
opet obaviti krzno.
Zadah krvi i močvare
vratit će se u stari brlog.
I oni prezimljavat će u snu
kao medvjedi.
Obakovit će koža na grudima
njihovih žena. Tko ne bude imao
očnjaka – neće preživjeti!
Tko ne bude znao zavijati
neće naći svoga krda…
Ta mračna proročanstva
prikupilo je bez mojeg znanja moje tijelo
koje zna historijske vjerojatnosti,
iako mu u biti nedostaje budućnost.
Moje cipele
Cipele, tajno lice moga nutarnjeg života:
dvije krezube duplje,
dvije dotrajale životinjske kože
s vonjem mišjih legla.
U vama moji mrtvorođeni
brat i sestra nastavljaju svoj život
podarujući me nevinošću
nepojamnom.
Kakve li mi koristi od knjiga
kad u vama je moguće iščitati
evanđelje mojih zemaljskih dana
i svu onu onostranost tek predstojeću.
Želim objaviti religiju
što je izumih u slavu vaše savršene poniznosti
s tom čudnom crkvom u izgradnji
čiji bit ćete oltari.
Jer asketski i majčinski vi istrajavate
u rodu s volovima, svecima, osuđenicima
dok strpljivo i nijemo oblikujete nešto
što nalikuje samo meni.
Nenaslovljena pjesma
Kažem olovu
zašto si dopustilo
da te izliju u metke?
Zar si zaboravilo alkemičare?
Izgubilo nadu
da ćeš se pretočiti u zlato?
Odgovora nema.
Olovo. Metak.
S takvim imenima
san je dubok i dug.
Charles Simic
Charles Simic je rečenica.
Rečenica koja ima početak i kraj.
Je li on prosta, ili složena rečenica?
Ovisi o vremenu.
I o zvijezdama.
Što je subjekt te rečenice?
Subjekt je tvoj voljeni Charles Simic.
Koliko li je glagola u toj rečenici?
Jesti, spavati i jebati neki su od njih.
Što je objekt te rečenice?
Objekt te rečenice, mali moji,
još nije na vidiku.
I tko piše tu nezgrapnu rečenicu?
Ucjenjivač, zaljubljena djevojka,
kandidat za radno mjesto?
Hoće li se završiti točkom ili upitnikom?
Završit će se uskličnikom i mrljom od crnila.
Carstvo snova
Na prvoj stranici moje sanjarice
uvijek je večer
u okupiranoj zemlji.
Sat prije policijskog sata.
U malom gradu u provinciji.
Sve kuće su u mraku.
Izlozi porazbijani.
Ja stojim na uglu
gdje nikako ne bih smio biti.
Sâm i bez kaputa
izašao sam u potrazi za crnim psom
koji se odaziva na zvuk moje pištaljke.
U ruci držim pokladnu masku
koju se ne usuđujem staviti na lice.
Iscjelitelj
U zapuštenom stambenjaku
ispod prometne auto-ceste
živi iscjelitelj koji sumnja
u vlastitu moć.
Trbušasti starac s rukama
malene djevojčice, koje brižno
od posjeta do posjeta manikira
u vlastitom aranžmanu.
U hodniku pred njegovim stanom
blješte redovi invalidskih kolica.
I stubištem odzvanja otegnuti urlik idiota
što ga mati vodi na ularu.
Tako stoje stvari
Ako kukavica doleti zakukati
u selo lunatika u ponedjeljak
kad bi svi lunatici trebali biti van
za poslom, a uokolo nije nikoga,
nikoga u domovima, niti u poljima
obraslim korovom…
E, tada kukavica, koja je došla zakukati
u selo lunatika, mora kukati sama.
Klasični plesovi
Babe koje pilićima zakreću vratove,
stare časne sestre
Tereze i Marijane
koje zavrću uši školarcima.
Zapretani koraci džepara
što se šuljaju kroz znatiželjno mnoštvo
prema mjestu udesa; spori shuffle
evanđelista sa sendvič-tablom!
Oklijevanje ranojutarnje mušterije
dok viri kroz rebrenice na prozoru zalagaonice.
Ševrljanje dječarca koji žuri u školu
zatvorenih očiju.
I drevni ljubavnici, obraz uz obraz,
na plesnom podiju Doma sindikata,
gdje također drže i dobrotvornu lutriju
za kišnih večeri, ponedjeljkom, u vječnom studenom.
Surove klimatske prilike
Prema Albertusu Magnusu
sâm mozak
u lubanji
je vrlo hladan.
Nešto poput pojasa tundre
na kantaru univerzuma
gdje puše galaktički vjetar
dok se u daljini pomaljaju uzvišeni glečeri.
U polarnoj noći
veliki prekooceanski brod okovan je ledom.
Nekoliko svjetala još uvijek gori na palubi.
Uokolo tišina i strahovita studen.
Povijesna čitanka
Na ulici punoj vreve
dijete je našlo istrgnute listove,
prestalo udarati loptu
i potrčalo za njima.
U rukama su mu drhtali
i zatim odletjeli.
Dijete je zapazilo
tek jedno ime i neke datume.
Na periferiji je vjetar
za njih izgubio zanimanje.
Neki su pali i u rijeku
pokraj starog željezničkog mosta
gdje se nekoć bacalo mačiće
i gdje je prolazio šleper zvan „Pobjeda“
s čije nam je palube
mahao bogalj.
Istočnoeuropska kuhinja
Dok je Marquis De Sade bludničio —
ili taman dok su Turci naše pretke
okretali na ražnju, Goethe je pisao
Patnje mladog Werthera.
Bilo je hladno i vlažno. Pomalo kiseli srkali smo
gusti grah s dimljenom kobasicom u onoj zalogajnici
na Drugoj aveniji gdje sam jednom davno vidio
neko kljuse kako vuče kola nakrcana madracima iz svratišta.
Uglavnom, objašnjavao sam svom ujaku Borisu,
ustiju punih vina i svinjskih nogica:
„Dok su se oni držali za ruke i uzdisali
ispod suncobrana, nas su vješali za jezike!“
„Za mene je ološ-ološ, bio i ostao“,
zaključio je on misleći na sve odreda.
Na nas i na njih: taj soj pričuvnih koljača,
zlogukih krvničkih šegrta.
Razgovor je, naravno, tražio još jednu bocu
mađarskog vina i knedle punjene šljivama.
Gutali smo ih u tišini dok su Turci
negdje daleko i dalje udarali u bubnjeve i cimable.
Srećom, služio nas je onaj transilvanijski konobar,
raspop i bivši učitelj plesa čije umijeće
je urodilo nepodijeljenim zadovoljstvom,
budući da nije zaboravio priložiti nam i čačkalice
uz račun.
Poslijepodne
Vrag voli kokošinjac.
Leži u slami
i gleda snijeg kako pada.
Kvočke mu nose jaja na cuclanje,
ali on i nije baš u filmu.
Večeras stiže Cotton Mather
i dovodi mladu vješticu.
Odjeću joj već liže plamen
i gola joj stopala žare
dok se penje po užganim trupcima.
Izgovarajući molitvu
kao leptir treperi rukama
— ili je pak riječ o snježnim pahuljama? —
Uglavnom dim se diže
ususret sivom popodnevnom svjetlu
koje nezaustavljivo nadire
sa svojim divljim jabukama i plavim kamionom;
onim s probušenom gumom
i starim hrđavim šporetom u gepeku
što će domalo završiti na smetlištu.
Povijest
U bezličnoj večeri
bezličnog stoljeća
izložen ničijem pogledu
jeo sam jabuku.
Malu, grku jabuku
boje žerave
što sam je prethodno
obrisao rukavom.
Da bih zatim protegnuo noge
svom dužinom
rekavši sebi:
što sad da malo ne ubijem oko
prije noćnih vijesti iz svijeta
i vremenske prognoze.
Čitatelju
Zar ne čuješ
kako mlatim glavom
o taj tvoj zid?
Naravno da čuješ.
Pa zašto mi onda
ne odgovoriš?
Udri i ti
sa svoje strane zida.
Pravi mi društvo!
[1] V. Predrag Dojčinović, Enigma Simic u Charles Simic, Hotel Nesanica, Profil, Zagreb 2007., str. 13-20.
