Facebook – autorstvo i konzumerizam

knjige instalacija
Književnost na društvenim mrežama

Facebook – autorstvo i konzumerizam

O nekim negativnim aspektima uronjenosti u virtualni svijet i društvene mreže te književnosti na društvenim mrežama, osobito Facebooku
Svjedočimo nastanku nove književne tradicije (Facebook-tradicije ili post-tradicije) u kojoj se ogledaju mlađe generacije, uz manje ili veće ignoriranje dotadašnje književne tradicije. Ali i jednom sasvim novom (post-novom) vidu intertekstualnosti, koja se više ne može zvati „poetikom brisanih navodnika“ (prema Goranu Remu) nego možda poetikom brisanog autorstva

Društvene mreže fenomen su neodvojiv od kapitalističke ideologije i konzumerizma. Mehanizmi kojima masovni mediji od sredine 20. stoljeća do današnjih dana pomiču granice manipulacije potrošačima imaju kao jednu od svojih krajnjih konzekvenci i društvene mreže. Na njima, potpuno besplatno, prezentiramo sebe, čak štoviše, konstruiramo nove, „virtualne“ osobnosti (vlastite „profile“), a pritom konzumiramo i „profile“ drugih. „Sama bit konzumerizma je u poticanju što veće, iracionalne potrošnje, te ideji da se zapravo čitav identitet pojedinaca stvara kroz nju, dakle kroz stvari koje se konzumiraju“, piše sociologinja i književnica Jelena Zlatar Gamberožić. Mi tako postajemo ono što stavljamo na društvene mreže, kao i ono kako nas drugi percipiraju i time konstruiramo svoj identitet. Pritom se „hranimo“ feedbackom u obliku komentara, poruka, lajkova i emotikona te novih zahtjeva za prijateljstvom dotad (ali najčešće i od tad) nepoznatih ljudi (također brižljivo konstruiranih profila). Reakcije na našu prezentaciju i na našu „ponudu“ sebe te veze koje pritom stvaramo simbolički su, ali i stvarni socijalni kapital našeg online identiteta koji se s vremenom povećava, pa tako i Facebook na kraju godine često ponudi korisnicima/konzumentima bilancu prikupljenih lajkova (na njihovo zadovoljstvo ili razočaranje, ovisno o postavljenim očekivanjima ili procjeni koliko lajkova vrijede).

Uslijed toga, javlja se i nezadovoljstvo zbog uskraćivanja lajkova, negativnih komentara ili izostanka pozitivnih, a kao krajnja posljedica moguća su i „odfrendavanja“ (micanja s liste prijatelja) ili blokiranja (daleko od očiju, daleko od virtualnog srca). Pažljivo se bira i publika, uglavnom ona koja će odobravati i poticati, a miče se sve kritično ili nezainteresirano – s tim da se ignoriranje ili odsustvo reakcije također smatra reakcijom, i to najčešće negativnom. Cijeli taj proces zasnovan je na Egu te su prema nekim autorima, poput na primjer Thomas Swana, društvene mreže često dobra platforma za razotkrivanje raznih psiholoških poremećaja.

Na Facebooku autor ima priliku formirati publiku po vlastitoj želji, i to onu bez skeptičnog kritičara i postavljača neugodnih pitanja o sintaksi i svim čudesima genitiva

Autor na Facebooku

U tom kontekstu bitno je ukazati i na fenomen koji je zadnjih godina u porastu, a radi se o književnosti na društvenim mrežama. Što je književnost na društvenim mrežama, odnosno na Facebooku, koji za ovu priliku razmatramo. Ona koja nastaje i „objavljuje“ se izravno na njoj (i isključivo na njoj) ili pak cjelokupna dinamika književnih procesa koja obuhvaća komunikaciju, reklamiranje, informiranje, promoviranje, najave, online književne sadržaje (npr. u vremenu pandemije) itd., pa sve do izravne interakcije pisaca i publike? Facebook je spojio obje tendencije, ali možemo razlučiti barem dva tipa autora: a) Facebook-autor – onaj koji piše i objavljuje isključivo na Facebooku i time se zadovoljava, i b) autor na Facebooku: već afirmirani autori koji koriste društvenu mrežu u različite svrhe. S vremenom se oba tipa najčešće približe i stope (Facebook-autori afirmiraju se objavom knjige, a autori na Facebooku počinju i sami na društvenoj mreži objavljivati nove tekstove), pa ih u razmatranju možemo objediniti jednim terminom koji najbolje odgovara, a to je onaj drugi: „autor na Facebooku“. Autor na Facebooku uglavnom je autor poezije i kratke proze, s obzirom na to da format i dinamika društvene mreže nisu pogodni za duže prozne ili dramske uratke.

Što autor na Facebooku može očekivati ili čak doista očekuje na ovoj, za njega možda i nezamjenjivoj platformi? Prvenstveno, mnogo pozitivnog feedbacka, unutar kojeg bi se mogao naći i komentar urednika ili književnog kritičara. Jer stručne, ozbiljne i nepotkupljive kritike nasušno nam fali – sve dok se oštra kritika ne odnosi na nas. Zatim, veliku vidljivost od strane šire publike, znatno šire negoli je to moguće mimo društvene mreže. Na Facebooku autor ima priliku i formirati publiku po vlastitoj želji, i to onu bez skeptičnog kritičara i postavljača neugodnih pitanja o sintaksi i svim čudesima genitiva. Jer i polemike nam nasušno fali – sve dok polemizira netko drugi ili dok se polemizira o nekome drugom. A kada sukobljenim profilima „otkažu kočnice“, književna polemika i kavansko prepucavanja stapaju se u novi književni žanr koji bismo mogli nazvati jednostavno Facebook-polemikom (ili post-polemikom).

Važno je napomenuti  kako je profil autora na Facebooku, čak i uz nekoliko tisuća pratitelja/konzumenata ipak privatan prostor, četiri virtualna zida između kojih on ima pravo o bilo kome bilo što pisati. Klevetanje i govor mržnje između četiri virtualna zida pred tisućama ljudi ne samo da se ne sankcionira na bilo kojoj razini, već se događa zanimljiv obrat: razvija se novi vid slobode govora, vid kvazi-demokratskog foruma i zato je Facebook ona platforma koja je omogućila pogodnosti koje autor prije nije imao: dnevnu sobu veličine stadiona.

No, pokušajmo procijeniti što se u online književnosti gubi i čime ta književnost postaje tzv. književnost? Neki autori, poput Phil Jamesa, upozoravaju na sljedeće elemente kojima se degradira umjetnost na društvenim mrežama općenito i opasnostima koje vrebaju kada umjetnost postaje online produkt: forsiranje procjene djela prema brzom i površnom čitanju, lajkovima i najčešće zabavnim ili smiješnim kratkim komentarima; čime se zapravo umanjuje i diskreditira kompleksnost umjetnosti koja je često u svojoj biti sve samo ne ugodna i sklona brzim procjenama; konzumiranje naspram kontemplaciji; pretjerano korištenje patosa na koji vremenom postajemo imuni, tj. ako je sve vrijedno emotivne reakcije, to će prouzročiti kontraefekt – otupljivanje; nema kompleksnih analiza, samo jednostavna rješenja koja trenutno završavaju lajkom ili uskraćivanjem istoga; neprimjerenost forme, čime se onemogućava katarzično iskustvo koje umjetnost stvara u recipijentu. Pojedini autori smatraju kako se i pristup tekstu kao i samo pisanje mijenja ako se piše za formu Facebooka: rečenice postaju skraćenije, forma simplificirana, čitav se proces pisanja ubrzava kako bi se uhvatilo ritam s dinamikom mreže te postiglo što bržu i veću popularnost.

Žamor virtualnoga

Nije nebitno napomenuti i kako Facebook profili mogu biti i potpuno „lažni“, čime se ostvaruje svojevrsni dvostruki odmak od stvarnosti. Radi se o profilima koji ne otkrivaju svoj građanski identitet nego ga konstruiraju iza „lažnih“ fotografija, imena (pseudonima) pa čak i bazičnih opisa identiteta, socijalnog statusa ili svjetonazora i kao takvi, osobito u književnom polju, mogu steći značajnu vidljivost i virtualni „ugled“ među ciljanom književnom publikom. Pritom konzumenti takvih profila u pravilu ne propituju što je iza pseudonima i maske te kakva je dotična osoba u tzv. stvarnom životu, odnosno poklapa li se rodni, klasni, socijalni i svjetonazorski profil osobe u virtualnom i stvarnom životu, kao ni o razlozima i uzrocima takve prezentacije. Cijela ta koreografija zamjenjuje konzistentnost/dosljednost između stvarnog i virtualnog identiteta, a „stvaran“ identitet subjekta gubi se u žamoru virtualnog aktivističkog angažmana za zajedničku stvar (svejedno koju).

Središnji temat nedavno objavljenog broja časopisa Tema posvećen je upravo književnosti na društvenim mrežama. Od tridesetak urednika, pisaca, prevoditelja iz Hrvatske, regije i Europe koje je urednica temata Sanja Baković intervjuirala, jedna književnica govorila je o konzumerizmu, dio ih je psihoanalitički pristupio problemu, dok se većina iz osobnog iskustva određivala za ili protiv, uz vrlo sličnu međusobnu argumentaciju (dobra platforma za promociju i informiranje).


Zanimljiv pogled s odmakom pružili su, primjerice Marko Pogačar i Srđan Srdić, koji su o fenomenu govorili s pozicije neutralnog promatrača: ni jedan od njih nikada nije bio na nekoj društvenoj mreži, a svoje su zaključke (obojica izrazito negativne) iznijeli na temelju saznanja iz druge ruke. Tako Pogačar govori o književnoj sceni na mrežama kao „rođenju palanke iz duha književnočaršijskog trolanja“.

Jelena Zlatar Gamberožić neke pojave na društvenim mrežama dovodi u vezu s pojmom kiča citirajući Kunderu: „U carstvu kiča vlada diktatura srca“, aludirajući na komunikaciju simbolima/emotikonima i ocjenu književnih djela srcima. Komunikacija simbolima i kraticama vratila je time pismenost u rane stadije razvoja pisma, a od društvene mreže napravila virtualnu pećinu.

Kič-čovjek je pozer, a virtualni profil idealan je okvir za njegovo samooslikavanje pred širokim masama

Kič-čovjek

Kič na društvenoj mreži ne bi se odnosio samo na tekstove niske kvalitete; kič u ovom kontekstu prije svega se odnosi na pojavu tzv. kič-čovjeka (pojam Hermanna Brocha) koji objedinjuje karakteristike konzumenta lošeg ukusa kao što su: potreba svidjeti se što širem krugu ljudi, prenaglašene emotivne reakcije, padanja u afekt (pretjerani smijeh, zadivljenost, ganutost i plač), izazivanje emotivnih reakcija u drugima, minimalan ili najčešće nikakav napor u dohvaćanju značenja umjetničkog djela, traženje utjehe ili istomišljenika u djelu, manjak kritičkog promišljanja vanjskih fenomena kao i sebe samih, potvrđivanje vlastitih stavova, emocije koje ne proizlaze iz autentičnosti već klišejiziranih i umjetnih „stanja“.

Kič-čovjek je pozer, a virtualni profil idealan je okvir za njegovo samooslikavanje pred širokim masama, ne nužno najljepšim bojama. Predstavljanje u negativnom svjetlu, konstantno naglašavanje vlastitih materijalnih teškoća i tamnih emotivnih i psihičkih stanja, s ciljem izmamljivanja supatništva i sažaljenja, također može biti jedna od karakteristika kič-profila.

U tom smislu radi se također o konzumerističkom principu što veće ponude različitih sadržaja sa ciljem što veće „prodaje“ koja je na društvenim mrežama prvenstveno označena lajkanjem kao potvrdom vrijednosti, a koja se zatim kroz sve veću upotrebu emotikona pretvara u hipertrofiju lažnih emocija. Na taj se način javlja masovnost autora bez ikakve estetske (ili etičke) vrijednosti, a možemo govoriti i o hipertrofiji kiča. Prema Gillu Dorflesu, autoru knjige Kič: antologija lošeg ukusa, kič-čovjek svoje okruženje, kao i umjetnost, promatra kroz tzv. utješno ogledalo u kojem se ogleda i pruža samom sebi sliku koja ga tješi i umiruje. Ovaj samopotvrđujući odgovor na samoga sebe (vlastita, zadovoljavajuća slika), pritom potvrđuje i sliku svijeta kakva mu se sviđa ili kakva mu je prihvatljiva, u središtu čega je zapravo samozadovoljstvo, tj. zadovoljstvo s potvrdom vlastite vrijednost. Jasno da je ovo primjenjivo na širi spektar konzumenata društvenih mreža, a ne samo na pojedince iz umjetničkih krugova.
Kič se očituje i u fenomenu koji se posljednjih godina raširio mlađom pjesničkom „scenom“ na Facebooku, fenomenu velike sličnosti pisama, koji je nastao uslijed generacijskog grupiranja, međusobnih unakrsnih čitanja i traženja mišljenja te potvrđivanja vlastite kvalitete kroz zrcalno prepoznavanje: tako nastaju klišeji, manirizam i kič.

Svjedočimo nastanku nove književne tradicije (Facebook-tradicije ili post-tradicije) u kojoj se ogledaju mlađe generacije, uz manje ili veće ignoriranje dotadašnje književne tradicije. Ali i jednom sasvim novom (post-novom) vidu intertekstualnosti, koja se više ne može zvati „poetikom brisanih navodnika“ (prema Goranu Remu) nego možda poetikom brisanog autorstva. Intertekstualnost koja se ne može dokazati kao plagijat, jer možda i nije svjesno plagirala – uzela je ono što je mislila da joj po pravu pripada. To pravo ponekad je pravo rodne, klasne ili bilo koje druge potlačenosti, ali ne mora nužno biti. Uočava se princip djelovanja: „Uzeo sam jer mi se pričinilo da je moje.“ U začuđujućem dokidanju kauzalnosti, moja pjesma prethodila je samoj sebi. Više se ne može ući u trag ishodištu: što je bilo prije, a što poslije. Dinamika društvene mreže zamagljuje pogled i unosi konfuziju u pamćenje korisnika: nakon pročitanog velikog broja pjesama ili kraćih proza, konzument više ne zna što je i koga čitao, niti što je čije, zna samo da je čitao. Ušli smo u doba post-autorstva.

Klikovi za Zuckerberga i njegov bankovni račun, lajkovi za naš Ego

Klikovi za Zuckerberga

Dinamičnost i stalna potreba za vidljivošću koje postaju imperativ za autora na Facebooku, dovode do hiperproduktivnosti, a ona do pada kvalitete, što ne umanjuje pozitivan odjek uvijek već izvježbane publike, a što autore operira od samokritičnosti i u konačnici prenaglašava vlastiti značaj i inovativnost (premda je riječ o recikliranju davno znanih poetičkih modela, među kojima na Facebooku prednjači vulgarizacija stvarnosne poezije). Verziranost publike dvosjekla je oštrica koja autora na Facebooku uljuljkuje u sigurnost vlastite genijalnosti; pritom se autor niti ne pita o kompetencijama onih koji mu povlađuju, a o fenomenu znanom kao „lajkanje bez čitanja“, kao svojevrsnom iskazivanju slijepe klanovske pripadnosti i podrške, da se i ne govori. Stoga je svaka kritika sa strane doživljena kao osobna uvreda i zadiranje u osobni prostor, nakon čega slijedi mobilizacija: istomišljenici se pozivaju na masovnu potporu čija konačna bilanca (broj lajkova, srca i komentara) mora premašiti potporu kritici, da bi se autorov ego anestezirao i što prije vratio u „normalu“.

Društvene mreže doista su svakome tko to želi omogućile jedan paradoksalni privatno-javni prostor (post-privatni ili post-javni) u kojemu se osjećamo kao vlasnici toga prostora, ali prozirnih zidova. Ova kontradikcija u kontekstu svega rečenog vrlo je simptomatična. Facebook nam taj prostor besplatno prodaje (!) kao i privatni i javni prostor osobne slobode u kojemu lako zaboravljamo da je riječ o besplatnom radu za nevidljivog i nedostižnog vlasnika multimilijardera. O spomenutoj fantomskoj razmjeni dobara i redefiniranju Rada koje se iz toga može izvući imali bi baštinici post-marksističkih teorijskih škola štošta za reći, da se vrlo često i sami tako sudbinski ne zapetljaju u post-dijalektički virtualni materijalizam. Doista, tragikomično je gledati napore hrvatske i ine književne i intelektualne ljevice dok pokušava prikazati društvenu mrežu kao nezamjenjivu platformu za književno afirmiranje, samopromociju, pa čak i promicanje revolucionarnih ideja i društveni aktivizam. Stvarni sumrak ljevice na društvenoj se mreži ponavlja kao farsa (u vidu revolucionarnih memova). Paralela je primjenjiva i na „književnu scenu“, „krizu kritike“ ili koje nas već područje zaokuplja. Klikovi za Zuckerberga i njegov bankovni račun, lajkovi za naš Ego.

Uvodni tekst spomenutog Teminog temata Sanja Baković završila je riječima: „Još je 2012. godine vinkovački pjesnik Davor Ivankovac dobio nagradu Goran za mlade pjesnike za svoj rukopis Freud na Facebooku, anticipirajući pojavnost Facebooka koji na površinu iznosi sadržaje, teme i potrebe da se mnogi skriveni procjepi nesvjesnog pojave u prostoru vidljivog. A Freud, što bi mogao na Facebooku; dijagnosticirati, pljeskati, lajkati, čuditi se ili liječiti?“
Doista, što bi Freud na Facebooku?

Davor Ivankovac (Vinkovci, 1984.) autor je triju nagrađivanih pjesničkih knjiga i književni kritičar