Boris Stapić (1977., Sarajevo) završio je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu i pohađao Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu. Skoro dva desetljeća bavi se najrazličitijim poljima grafičkog dizajna: kroz agencijski rad na korporativnim brendovima, produkcijski u sklopu kolektiva TripleClaim na izradi web i video-igara i multimedije te samostalno u storyboardingu, ilustraciji, muralima i na brojnim projektima tiskanog dizajna od izrade poštanskih markica, postera, vinila do grafičkog oblikovanja knjiga, ponajviše u izdavačkoj kući Buybook. S grupom građana i aktivista 2015. sudjeluje u akciji #jasammuzej, a u cilju ponovnog otvaranja Zemaljskog muzeja BiH.
U samostalnom istraživanju konteksta kulture sjećanja na polju pop-kulture radi seriju alternativnih postera jugoslavenske kinematografije koje je izlagao 2018. na izložbi Diskretni šarm Jugoslavije u Zagrebu. S tuzlanskim Frontom Slobode surađuje na radionicama i izložbama s mladima koje rekontekstualiziraju javni prostor, individualni i zajednički rad na polju likovnosti u novonastalim društvenim okolnostima.
Dizajni Borisa Stapića raznoliki su koliko to od njih zahtjeva različitost knjiga koje oprema, a u koje se, nužno i očito, udubljuje, koje čita ili se barem o njima detaljno informira. Sve to svjedoči o osviještenom autorskom stavu da je dizajn primijenjena umjetnost – zbog toga sigurno ne manje vrijedna, dapače – i da je naručitelj, u ovom slučaju je to nakladnička kuća Buybook, onaj koji mora biti zadovoljan, a za kojega se pretpostavlja da je u kontaktu s autorima knjiga.
Primjetna je u ovom izboru autorova sklonost tipografskim rješenjima i vješt odabir adekvatnih fontova, kolorističko uravnoteženje naslovnica, kao i njihova plakatna čitkost. Napetost, sukobljenost elemenata na kojima počiva “fabula”, narativ naslovnice je osiguran na različite načine. U slučaju naslovnice Nikuda ne idem Rumene Bužarovske, to je ironično, jer sva slova bježe van okvira, u slučaju Lisice Dubravke Ugrešić to je, također ironična, neonski konzumeristički zavodljiva lisica, što su neki od fenomena koje autorica propituje. Prepoznatljiv font Coca-Cole preko Kristovih očiju je, pak, stvarno anomalija, a Nikolaidis u tom romanu govori o prostorno-vremenskim i teološkim anomalijama. Svaka od ovih naslovnica je mogući predložak za radionicu kreativnog pisanja, toliko su rječite i toliko je majstorstvo u njima sadržano.
