Portal za književnost i kritiku

Pandemija u retrovizoru

Da ti globalna pamet stane: dnevnici iz karantene (1.)

Kako se pandemija korona virusa artikulirala u filozofskim, memoarskim i fikcionalnim tekstovima i kakav je trag iskustvo karantene ostavilo na društveno-političko-psihološke modalitete suvremenosti?
Ilustracija ljudi u maskama
Od uplitanja biotehnologije u područja koja su se nekad držala isključivo prirodnim, kao što je rođenje i smrt, do bioterorizma, upravljanja doseljavanjem i više ili manje ozbiljnih epidemija, danas svi politički sukobi u svojoj biti sadržavaju vezu između politike i biološkog života, tvrdi Roberto Esposito

Filozofsko osmišljavanje pandemije

U tematu Preživjeti koronu koji je objavljen u Europskom glasniku 2020. godine predstavljena su mišljenja i stavovi vodećih filozofa i teoretičara kulture, koji pokušavaju osmisliti obesmišljenost u kojoj se svijet našao uslijed pandemije korona virusa. Pascal Bruckner tako u tekstu „Zatvoreni i osamljeni otkrivamo umijeće življenja“ podsjeća na čuvenu Pascalovu izjavu da je najveći uzrok ljudske nesreće u tome što ljudi ne znaju ostati smireni u svom domu. Pascal dodaje da zbog toga ljudi tako vole buku i metež i zbog toga je zatvor tako teška kazna. Zanimljiva je njegova opaska o tome da je neobična pouka pandemije u tome da zaljubljenici mogu prevladati ratove, preljube i svađe, ali mnogo teže podnose zatvorenost. Potpuna utiha sudbonosna je za ljubav, zaključuje Bruckner. Duhovita opaska koju daje na temu stila života u pandemiji odnosi se na to da su svi u ratu, „samo većina njih je u pidžamama i papučama uz NETFLIX i HBO“. Bruckner anticipira dnevnike iz karantene: „Pretpostavljam da ćemo ujesen imati pravo obilje ‘Dnevnika iz vremena zatočeništva’ koji će nam iskrcati cijele kamione tričarija poistovjećenih s pravim epopejama“. Bruckner izvodi pomalo ganutljiv zaključak: smatra da je vrlo važno da u ovim izvanrednim okolnostima ohrabrujemo sebe tako da se odijevamo kao da postoji uobičajen društveni život, da spremamo kuću kao da očekujemo goste, da uljepšavamo prostor, da pripremamo raskošne obroke. Bruckner piše o duhovnim aristokratima, koji koriste vrijeme dosade da bi se predali bujnom maštanju. Ta je vrsta aristokracije dostupna svima – riječ je o duhovnoj higijeni koja nas nuka da crpimo sva svoja vrela potrebna za preživljavanje. Svaki je dan samo ponavljana sadašnjost. Zatvoreni i osamljeni moramo otkriti umijeće življenja i zatvaranje pretvoriti u oslobađanje. Bruckner taj poduhvat naziva pokorom i izazovom.

Naslovnica: Europski glasnik
Europski glasnik, br. 25, Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb, 2020.

Jean-Pierre Le Goff u tekstu „Izbavljenje od tjeskobnog i brbljavog nametnutog svijeta“ iznosi tezu kako smo sada nemoćni, ali svakodnevno obaviješteni o svom kritičnom položaju. Postavlja pitanje čemu onda služe svi ti jasni podaci. Također, pita se zašto bi on sada morao odlučiti kojoj će se strani prikloniti kad je riječ o području o kojem ne zna gotovo ništa. Čovjek je društveno biće i u privatnom i u javnom životu, važna mu je osobna prisutnost i druženje sa sebi sličnima, zaključuje Le Goff. To mu ne može nadoknaditi nikakav kontemplativan i estetičan odnos prema prirodi. Napokon je došao trenutak istine i buđenja savjesti, upozorava Le Goff. Zbog ove krize postao je upitan autoritet Države, kao i njezinih predstavnika koji su se morali suočiti s posve novom situacijom velike nepouzdanosti. Humanost i domoljublje svakodnevno nadilaze razne nesloge i podjele. Taj pomak je poticajan i spasonosan, ali Le Goff postavlja pitanje koliko dugo će to potrajati.

Bruckner daje duhovitu opasku na temu stila života u pandemiji, a ona se odnosi na to da su svi u ratu, „samo većina njih je u pidžamama i papučama uz NETFLIX i HBO“

Alain Finkielkraut ističe da smo do jučer bili mahom samo glasnici – opijali smo se dokidanjem udaljenosti. „A onda se među anđele uvukao virus i sve se poremetilo. Stvarnost nam je počela sličiti filmu katastrofe.“ I sama je solidarnost sada druge naravi: više ne očitujemo sklonost drugim ljudima izljevima srdačnosti, nego distanciranjem. Danas je bratska gesta gesta zabrane. „Da ti globalna pamet stane.“ Potrebno je smoći hrabrosti da se suočimo s kontingencijom ovog događaja; on izmiče dedukciji, upozorava Finkielkraut i zaključuje da će čovjek tada možda Zemlju ponovo rado dijeliti s drugima, poštovati distancu i uvažavati nedostupnost. Završava svoje izlaganje riječima: „Ne usuđujem se u to povjerovati.“

David Chandler piše u tekstu „Antropocena autoritarnost“ da se u antropocenu pojavljuje novi standard biopolitičkog prosuđivanja na osnovi diferenciranog utjecaja povlastica i ranjivosti. Ovaj etnopolitički zaokret prema antropocenoj autoritarnosti često je jasno artikuliran u sadašnjim raspravama o krizi izazvanoj korona virusom. U tom kontekstu, svaki je čin – od odlaska van da se kupi kruh umjesto da se ostane kod kuće i ispeče svoj kruh, do pisanja dnevnika na internetu umjesto da se doprinese inicijativi za pomoć drugima u zajednici – izložen društvenom i etičkom prosuđivanju u zajednici. Antropocena autoritarnost ne odnosi se na restrikcije i regulacije koje nameće država nego na novi društveni konsenzus. Posljedice svijesti o diferenciranim ranjivostima u međusobno povezanom svijetu su dalekosežne, upozorava Chandler. U zaključku Chandler ističe da bi antropocena autoritarnost umjesto modernističkog uokviravanja prava i sloboda polazila od pitanja: „Je li to etički nužno?“ Primjerice: je li etički nužno održavati nogometne utakmice/akademske simpozije/organizirati društvene događaje? Antropocena autoritarnost je „demokratska“ i „odozdo“, pa ju je onda teže osporavati. Chandler smatra da nakon ukidanja karantenskih mjera neće biti povratka u „normalnost“.

David Chandler ističe da je svaki čin – od odlaska van da se kupi kruh umjesto da se ostane kod kuće i ispeče svoj kruh, do pisanja dnevnika na internetu umjesto da se doprinese inicijativi za pomoć drugima u zajednici – izložen društvenom i etičkom prosuđivanju u zajednici

U debati „Koronavirus i filozofi“ u European Journal of Psychoanalysis Agamben upozorava da je terorizam istrošen kao uzrok za mjere izvanrednog stanja, pa je smišljanje epidemije bilo idealno opravdanje da ih se proširi izvan svih ograničenja. Drugi jednako uznemirujući faktor, upozorava Agamben, je strah koji se zadnjih godina raširio u svijesti pojedinaca i koji se onda očitava kao autentična potreba za stanjem kolektivne panike, za koju je epidemija idealno opravdanje. Agamben zaključuje da u nastranom zatvorenom krugu ograničenja slobode koja nameće vlast prihvaćaju se zbog želje za sigurnošću koju je proizvela ista ta vlast, koja sada intervenira kako bi zadovoljila ovu želju.

Jean-Luc Nancy se referira na Agambena i kaže da on tvrdi da vlasti koriste svakakva opravdanja kako bi trajno uspostavili izvanredno stanje. Međutim, ističe Nancy, nije spomenuo da je izvanredno stanje zapravo postalo pravilo u svijetu u kojem je svakovrsna tehnološka povezanost dosegla do sada nezamisliv intenzitet koji raste u istoj stopi kao i stanovništvo. Moramo pripaziti, upozorava Nancy, da ne ciljamo pogrešnu metu – izvan je svake sumnje da je na kocki čitava civilizacija.

Uznemirujući faktor, upozorava Agamben, je strah koji se zadnjih godina raširio u svijesti pojedinaca i koji se onda očitava kao autentična potreba za stanjem kolektivne panike, za koju je epidemija idealno opravdanje

Roberto Esposito tvrdi da je činjenica da svi koji žele pogledati ne mogu poreći nezaustavljiv razvoj biopolitike. Od uplitanja biotehnologije u područja koja su se nekad držala isključivo prirodnim, kao što je rođenje i smrt, do bioterorizma, upravljanja doseljavanjem i više ili manje ozbiljnih epidemija, danas svi politički sukobi u svojoj biti sadržavaju vezu između politike i biološkog života. Sa zakonskog stajališta proglašavanje izvanrednog stanja gura politiku prema proceduri za proglašavanje izvanrednog stanja koje bi dugoročno moglo narušiti ravnotežu moći u korist izvršne vlasti. Prema Espositovom mišljenju, ukazivanje na rizike za demokraciju na ovom je primjeru u najmanju ruku pretjerano. Esposito upozorava da svjedočimo politizaciji medicine, koja sada provodi društvenu kontrolu, a to nije njen zadatak. Otud nevjerojatno heterogene ocjene virologa o naravi i težini korona virusa. Obje tendencije deformiraju politiku ako je usporedimo s njenim klasičnim profilom, a također i zbog toga što njeni ciljevi više nisu usmjereni na pojedince ili određene društvene klase nego na dijelove stanovništva diferencirane po zdravlju, dobu, spolu ili etničkoj pripadnosti.

Sergio Benvenuto kaže da je njegov relativni nemar – premda je razuman – građanski neprihvatljiv: kad je dobar građanin, trebao bi se ponašati kao da je podlegao panici. Kad kaže da je uvjeren da će ova epidemija prouzročiti mnogo veće ekonomske štete nego medicinske, odabrao je optimističnu perspektivu, koja bi se mogla opovrgnuti u narednim danima. Ova uopćena izolacija koja je nastala zbog epidemije – odnosno u pokušaju da se ona obuzda – postat će naš ustaljeni način života.

Izvanredno stanje je zapravo postalo pravilo u svijetu u kojem je svakovrsna tehnološka povezanost dosegla do sada nezamisliv intenzitet koji raste u istoj stopi kao i stanovništvo – ističe Jean-Luc Nancy u svojoj raspravi s Agambendom

U knjizi eseja Virus in fabula Leo Rafolt piše da se informacija o ovome virusu širi mnogo brže nego on sam, a političke poruke odjednom dobivaju sasvim novu egzistenciju. Rafolt ustanovljuje da su svi virusi duboko obilježeni svojom uljeznom egzistencijom, „u stalnom su dolasku i odlasku, titraju na pragu odomaćivanja, dok se u konačnici ne počnu osjećati kao kod kuće, pretvarajući naprosto život u suživot, poput presađenog organa s kojim pacijent u konačnici počinje živjeti, suživjeti“. Razlog zbog kojega se strah širi je u tome što jedan zaraženi može postati globalna prijetnja. Rafolt primjećuje da virus gotovo da posjeduje vlastitu politiku i epistemiologiju ekspanzije, do koje znanstvenici tek trebaju doprijeti. U ovom je ratu temeljna strategija globalna pasivnost. Prekinuti komunikaciju – spasiti drugoga. To novo lice komunitarnosti, zaključuje Rafolt, po mnogima poseže za argumentom univerzalne, globalne solidarnosti. Virus se utkao u tkivo priče: in fabula. Prebiva u imaginarnoj autobiografiji koju svi pišemo, a koje smo svi djelomice i sudionici – bez da nas je itko za to priupitao, bez da smo na to svojevoljno pristali, upozorava Rafolt.

Naslovnica: Virus in fabula
Leo Rafolt: “Virus in fabula”, MeandarMedia, Zagreb, 2020.

Zanimljiv je njegov uvid o tome da se u asketsko povlačenje, u najdublju izolaciju, ne ulazi nikad bez poziva, bez inicijacije. Inicijacija dolazi iznutra, s pečatom tuđeg iskustva. U tome smislu i leži paradoks ove situacije: taj poziv iznutra je izostao. On dolazi izvana i njime smo bombardirani kao etičko-političkim imperativom. „Svi smo mi ubojice.“ Čini se kao da sistemski poziv na ljudskost implicira da je nikad nismo ni imali. Koga kriviti za ovu krizu globalnih razmjera, postavlja pitanje Rafolt. Temeljna misija virusa je da postane zajednički, da cirkulira, no ne previše, kako se ne bi stvorio imunitet krda. Potreba za nekim oblikom transhumanosti nije možda nikad bila tako očita, zaključuje Rafolt, a moderni homo sacer je zarobljeni pacijent – u isti mah medikaliziran i politiziran – koji bespomično leži na intenzivnom odjelu neke bolnice ili privatne klinike, na stolu u operacijskoj sali ili na bolničkom krevetu. Prema Rafoltu, strategija plesa jedina je održiva, jer istovremeno nastoji faktor transmisije zadržati ispod brojke jedan, a, s druge strane, pomaknuti izlazak iz teške fizičke i psihičke izolacije i ekonomske recesije. Strategija plesa, međutim, često se koristi i nekim oblikom političkoga mamljenja – metaforičke mrkve – koja samo potencira stanje neizvjesnosti. Paradoks prevencije koronavirusa kao gadnog problema sastoji se, upozorava Rafolt, u tome da što ga više suzbijamo te što se uspješnije protiv njega borimo, to će biti više onih koji će se pitati je li šteta od prevencije, odnosno od nuspojava cijepljenja, zapravo veća od bolesti same. Rafolt zaključuje da je krizom lako upravljati s neke sigurne apstraktne pozicije (ibid. 131). Kriza uzrokovana epidemijom u kojoj trenutno živimo kontaminirana je retorikom rata s konkretnim neprijateljem. „A što ako sve bude u redu?“, pita Rafolt i odgovara da će sretan ishod zasigurno brzo uslijediti, ali je habitus političke dramaturgije ove epidemije nemoguće obuzdati: nova politička fronta je naša svakodnevica – „naš vlastiti dom, čak i zrak koji udišemo, a koji, u biopolitičkom smislu, treba biti nekontaminiran i samo naš“. Rafolt svoju knjigu Virus in fabula završava pomalo poetično: „Pisanje bez distance uvijek je riskantno. Ali život na distanci još je rizičniji.“

Zanimljiv je uvid Lea Rafolta o tome da se u asketsko povlačenje, u najdublju izolaciju, ne ulazi nikad bez poziva, bez inicijacije. Inicijacija dolazi iznutra, s pečatom tuđeg iskustva. U tome smislu i leži paradoks ove situacije: taj poziv iznutra je izostao

U knjizi Pandemija kao simptom Hrvoje Jurić piše o lektiri u doba korone – kako filozofskoj, tako i beletrističkoj – i zaključuje da je potrebno čuvati se ne samo zaraze, nego i manipulacija te sačuvati psihičko zdravlje i emocionalnu stabilnost, kako bi se sačuvalo slobodu i autonomiju. Jurić upozorava da nam ni cijele biblioteke knjiga ne mogu pomoći ako u prednji dio svoje svijesti ne stavimo skepsu – ako prethodno ne odlučimo sumnjati u sve što nam se nudi, osobito ako se nudi upakirano u izvjesnost i neupitnost, kao što je slučaj s političko-medicinsko-medijskim obznanama. Jurić naglašava da pandemija danas samo čini eksplicitnim ono što je jučer bilo implicitno: jučer su radnici bili ošamućeni, a danas su onesviješteni; ako sutra i dođu k sebi, bit će dezorijentirani i pasivizirani, pa će nastaviti tumarati između rezignacije, depresije i očaja. Jurić postavlja pitanje tko će onda braniti radnička prava ili barem održavati ideju radničkih prava. Jurićev zaključak je da je propast radničke borbe u doba virološkog virtualizma samo novi stupanj propadanja nakon disfunkcionalnog jugoslavenskog samoupravnog socijalizma i funkcionalne hrvatske inačice kriminalnog neoliberalizma. Drugim riječima, nema protesta za radnička prava zato što nema radništva kao društvenog i političkog subjekta – zato što nema ni radnika. Radnici su prvo pretvoreni u jugoslavenske dirigirane samoupravljače, zatim u hrvatske „razrađene“ djelatnike, a potom utopljeni u globalno bezlične potrošače i porezne obveznike. Ovih dana se konačno rastvaraju u apolitičnom subjektu koji se zove potencijalna žrtva virusa i kojim se može manipulirati lakše nego drugim objektima. Pandemija koronavirusa ne predstavlja izazov samo za prirodne i biomedicinske, nego i za društvene i humanističke znanosti. U izabranim i sažeto prikazanim filozofijskim pristupima pandemijskoj problematici dominira pitanje o slobodi, ističe Jurić. Što se zbiva sa slobodom u doba pandemije i kakvi su izgledi slobode u post-pandemijskom dobu? Jurić zaključuje da to nije slučajno jer je sloboda eminentno filozofijski problem. Pandemija koronavirusa snažno je pogodila sferu rada i sferu obrazovanja. Kao što je to slučaj u sferi rada, tako i u sferi obrazovanja problemi nisu od jučer i sustavni su, a pandemijska ih je kriza samo učinila vidljivijima. I u sferi rada i u sferi obrazovanja stare diskriminacije i birokratizacije nisu nestale nego su nadograđene digitalizacijom, što nas vodi u distopiju dehumaniziranog svijeta, zaključuje Jurić. Ako digitalizacija bilo što pojednostavljuje, onda pojednostavljuje, do razine banalnosti i tuposti, refleksiju i kritiku. Možda najzanimljiviji i najuspjeliji tekst – u spoznajnom, ali i poetskom smislu – ove knjige je esej pod naslovom Mjere. Jurić u njemu polazi od zapažanja da je najčešće korištena riječ 2020. godine – mjera. Jurić ističe, pozivajući se na stihove Ericha Frieda, da sloboda ne vlada – slobodu ne može vladar donijeti, proglasiti i inaugurirati, ali ju se može krivotvoriti i kao takvu zloupotrebljavati, što oduvijek, pa i danas, čine svi oni pojedinci, institucije i sistemi koji teže stjecanju, uvećavanju i iživljavanju moći s pomoću represije i drugih oblika nasilja. Kako im to uspijeva, postavlja pitanje Jurić i daje odgovor: formula je strah, prije svega strah od nepoznatog kao neprijatelja. U tom smislu globalni je virus savršen neprijatelj, zaključuje Jurić.

Naslovnica: Pandemija kao simptom
Hrvoje Jurić: “Pandemija kao simptom”, DAF, Zagreb, 2021.

U drugom nastavku teksta čitajte kako se pandemija prikazivala u domaćoj memoarskoj i fikcionalnoj literaturi.

Dubravka Bogutovac je docentica na Odsjeku za južnoslavenske jezike i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Danas

Objavljen poziv za književnu nagradu Fric (rok: 1. rujna)

Objavljen je poziv izdavačima za Nagradu Fric, godišnju nagradu za knjigu fikcijske proze objavljenu na hrvatskom, bosanskom, srpskom ili crnogorskom u Hrvatskoj u razdoblju od 1. srpnja 2021. do 30. lipnja 2022. godine.

Izdvojeno

Programi

Najčitanije