Portal za književnost i kritiku

Loading Događanja
Plakat: Nagrada JP Kamov

Nagrada Janko Polić Kamov za 2022. godinu

17. studenoga

Žiri Nagrade Janko Polić Kamov je među deset polufinalista nagrade – koja će biti dodijeljena pobjednici ili pobjedniku na Kamovljev rođendan, 17. studenog 2022u vili Arko u Zagrebu – i to Sandre Antolić (Svojevrsna), Renata Baretića (Zadnja ruka), Velibora Čolića (Emigrantska mantra), Denisa Ćosića (Košute su plakale bez rogova), Nade Gašić (Posljednje što su vidjele), Tatjane Gromača, (Berlin, Pula, Varšava), Denisa Peričića (105 godina samoće) Borivoja Radakovića (Ne plači, dušo), Tomislava Ribića (Dve rali zmeržnjenoga jognja), Sanjina Sorela (Lampedusa) proglasio petero finalista: Sandru Antolić, Denisa Ćosića, Tatjanu Gromača, Denisa Peričića, Tomislava Ribića.

Odabir su uslijedila i obrazloženja, a njihov sažetak možete pročitati u nastavku.

Tatjana Gromača. Berlin, Pula, Varšava. Zagreb; Sandorf, 2021.

Za Berlin, Pula, Varšava, odnosno “[…] putopisno švrljanje koordinatama na kojima se opuštenim ritmom i jednakim takvim redoslijedom izmjenjuje dvadesetak odredišta, […] istarsko i svjetsko pretapaju se u jednu cjelinu, pa se tako putopisno posvajaju Budimpešta i Koromačno, Motovun i Barcelona, Prag i Rovinj, Pazin i Krakov.”, žiri kaže da “Gromačino putopisno kretanje prostorom ima trajna suputnika u sklonosti čitanju situacija kroz optiku kulturnih referenci. Boje primorskoga krajolika prizivaju u njezin tekst slikarsku paletu Murtića i Matissea, u grožnjanskoj konobi prepoznat će ugođaj iz proze Claudia Magrisa, šetnja u Koromačnom prisjetit će je na prizor susreta sineasta Jean-Luca Godarda i spisateljice Marguerite Duras, vizualnost Raše vodi je prema platnima Giorgia de Chirica itd. Zbog guste premreženosti teksta takvim signalima, čitatelju knjige već je na prvim stranicama jasno kako ima posla ne samo sa senzibilnom, nego i s autoricom čija je optika u dobroj mjeri određena njezinim intelektualno-obrazovnim polazištima. I to je za knjigu dobitak više, premda to ujedno znači kako traži čitatelja slična senzbiliteta.”

Na koncu zaključuju: “Tatjana Gromača dopušta nam da voajerski virimo u njezin svijet. I da pritom uživamo u nebrojenim fasetama okruženja za koje smo mislili kako tone u jednoobraznost, u emotivnosti iskaza, u kultiviranoj rečenici, konačno – u lakoći pridobivanja čitateljske naklonosti.”

Sandra Antolić. Svojevrsna. Zagreb; Vuković & Runjić, 2021.

Povrh svega, “Sandra Antolić iskazuje neočekivano iskrenu naklonost životinjskom rodu. Čini to miljama daleko od lažno svepomirujućeg pristupa basne, u kojoj se životinjske likove prikazuje dovoljno vrijednima da postanu platforma za priču o nekomu drugom, a to je čovjek. […] Antolić je u romanu prvijencu postupila poput djeteta koje ne zna da se u svijetu odraslih (recimo, pisaca) nešto ne može, pa je uspjela napraviti baš to što nikako ne ide – stavila je u istu razinu životinjsko i ljudsko, znajući kako ima previše situacija u kojoj je to dvoje toliko prepleteno da tvori jedan, zajednički svijet. U tom svijetu obje strane kuhaju se u istom kotlu.”

Svoju antijunakinju, govoreće prase, “Antolić je tako uobličila da se nakon nje pitamo o smislenosti pojma antijunaka. Tamo gdje je svinjska sudba stavljena u istu ravan s ljudskim sudbama, a ne zna se koje su od njih više određene naivnim poimanjem sebe i okruženja, eto ironijskoga kontrapunkta.” U konačnici zaključuju, “na ovdašnjim čitateljskim livadama, roman Svojevrsna pokazuje se kao slojevito, a usprkos tomu, lako čitljivo štivo. Njegovi protagonisti dovoljno su autentični i punokrvni da se s njima nije teško poistovjetiti. Fantastični sastojci umiješani su u fabulu tako da ih se doživljava gotovo realnim, a roman se posljedično nudi za čitanje kroz optiku magijskog realizma.”

Denis Peričić: 105 godina samoće. Koprivnica; Vošicki, 2021.

“Slijedeći silne putokaze prema ratnim stratištima što su zaredali od Prvog svjetskog rata naovamo, i koji kao da se ne misle prorijediti, Peričić uspostavlja poveznicu s brojnim autorima koji su o takvim stratištima umjetnički progovorili. Prvi među njima je Krleža, što zbog zajedničkog antiratnog narativa, a što zbog također zajedničkog manjka povjerenja u čovjekovu sposobnost okretanja neke druge i drukčije stranice u beskonačnom lancu ratnih traženja uvijek novih ‚konačnih rješenja’. […] Peričić nam na stranicama knjige 105 godina samoće pruža mučan, jeziv niz krvavih kolopleta u kojima se prostorni, ideološki, nacionalni i ostali predznaci izmjenjuju, ali njihov dehumanizirani obrazac ostaje isti. Vlastito mjesto tu su dobili ratni pokolji u Galiciji, Harkovu, Nankingu, Katynskoj šumi, Dachauu, Staljingradu, Dresdenu, Hudoj Jami, Srebrenici, Ovčari i drugdje. Popis ne misli stati, jer davno je bila 2019. godina, kada je autor knjige odložio rukopis. Pedeset i šest zapisa u knjizi zato se može nadopuniti s još 56 istovrsnih, a takav postupak kao da nema kraja ni konca. Povijest je u Peričića bestijalno uništavanje ljudskih života na pokretnoj traci. […] Peričić suočava čitatelja s točkama gdje je ljudsko u čovjeku teško poraženo. Knjiga zato nije ugodna za čitanje, a ne smije ni biti. On je autor duboko humane, moralne impostacije kakvi su kao trajan putokaz neophodni svakoj književnosti. Na žalost njegovu i na žalost našu.”

Denis Ćosić. Košute su plakale bez rogova. Zagreb; HDP, 2021.

Košute su plakale bez rogova je “čvrsto narativno strukturirana knjiga poezije Denisa Ćosića u kojoj je svaka od pjesama poglavlje priče o nasušnoj potrebi razaranja simboličkog reda Zapada, jedan je, od čitatelju dosad dostupnih, najozbiljnijih udara na iskonsku krhkost ovakvog poretka stvari. Žene, djevojke, djevojčice… nevidljive u svijetu binarizama kojega je propisala muška ruka te jedna veća i na ramenima i jedna manja i dojajna muška glava, poredak urušavaju iznutra. Košuta je, kaže Ćosić, „ženski jelen“ dok je srna „ženski srndać“ a pjesničko ja u sredini knjige, u njezinoj drugoj po redu pjesmi klimaksa cjeline rukopisa i njegova „pojašnjenja“; vapaja za korektivom, kazuje „ja sam žensko dijete, nisam ničija kći“… biće sam svijeta čija „obespravljenost počiva u jeziku“ u kojemu je „odsustvo imena znak mučenja“ a mučenje ostaje nevidljivo tako bipolarno oprirođenoj kulturi, jer „starješine pravdaju izostanak / pozivajući se na prirodni poredak“. Ženskim bićem knjige, ali i svijeta kojega dijelimo, upravlja strah; porobljuje ga i tlači muška panika koja se prikazuje kao agresija i totalni rat ne samo simbola, već i njihove primjene koja se u patrijarhatu (a drugog iskustvenog svijeta i nemamo) očituje kao mir, red i poredak. Zatičući ovakvo stanje u našem „dobu slike svijeta“ ova knjiga svijetu uzima anamnezu, ali mu i propisuje lijek kojega bi se dalo sažeti u adaptaciju jedne od svima poznatih rečenica: muškarci su dosad na različite načine vladali svijetom; radi se o tome da se to promijeni. Budući da nitko moć i vlast nad ijednim dijelom svijeta nije predao dobrovoljno, ova se nesvakidašnje sugestibilno ispričana knjiga poezije dade čitati i kao lirski priručnik za pojetički prevrat.”

Tomislav Ribić. Dve rali zmeržnjenoga jognja. Tonimir: Varaždinske Toplice, 2022.

Žiri je zaključio da je knjiga, “pisana kao neprekinuta narativna cjelina gdje pjesma pretječe prozu i argumentirano u pitanje dovodi rodnu i vrsnu podjelu literature, knjiga Dve rali zmeržnjenoga jognja nasušno je potrebna virtuozna autorska artikulacija jednakopravnog pisma na jednome od tri jezika kojega imaju sreću posjedovati naša književnost, kultura i svakodnevlje.” A sam autor: „Dve rali zmerženoga jognja je film od nepovezanih slik, zavustavljenih v cajtu kaj skupa su kajkavijana amarcordiana, konceptualni zbir o odrašćanju va malom varošu zmed leti 1964. – 1984. zprepleten z knigam, glazbum i filmi koteri su bili del odrašćanja pa ih našivavlem vu verse…“

 

Čestitke polufinalistima!

Share This Event

  • Ovaj događaj je prošao.

Detalji:

Datum:
17. studenoga
Događaj Tags:
, , , ,
Skip to content