Teško je u igri postići skromnost, u ludosti razum, u dječaštvu zrelost, u žamoru tišinu, u gustim jezičnim prostorima prazninu. Teško je „imati olovku / dovoljno dugu / da se njome zapiše misao, / dovoljno kratku / da se istoj ništa suvišno / ne doda.“ (Zbiljka 2009). Pretpostavljam da znate o kome je riječ, jer rijetki su oni kojima se ta odmjerena ludost već primjećuje u naslovima knjiga. Sve je to uspjelo Miroslavu Kirinu (1965), dobitniku obaju Gorana — jednog iz ’89. za knjigu Od nje do vječnosti, a drugog za „neprestano rovarenje po već naučenom“ kako reče na jednom mjestu — koji iza sebe ima više od deset pjesničkih knjiga, uz to zbirku izabranih pjesama Zebrano (2024), roman Album (2001), eseje o fotografiji te, između ostalih, prijevode Nezavršeno putovanje – čitanka suvremenog kineskog pjesništva (2021) i Razstvaranje (2023) suvremene kanadske pjesnikinje Anne Carson.

Pregristi jezik

U samim početcima, osamdesetih, uronjen je u kvorumašku „strast razlike“, koju će u nadolazećem mileniju klesati kombinacijom zapadne igrivosti (šala, ironija, gdjekad groteska i nadrealizam, kombinatorika frazema, prizvuci infantilnog govora i usmenoknjiževnog retoričkog aparata, asocijativna logika, figure ponavljanja i zvuka, evokacija suvremenih i tradicionalnih umjetničkih figura, djela itd.) i dalekoistočnog minimalizma (kratkoća stiha, „zamrznute“ slike, isticanje motiva tišine i praznine, redukcija stvarnosti i sebstva). Neke od kvorumaških ideja, izuzev one besmrtne koja podrazumijeva upijanje aktualnih tendencija u kulturnom polju, podrazumijevaju osporavanje bjelodane postojanosti subjekta i stvarnosti: „Dva jaja. Dvojicu jaja. Dvije jaja / Ja je slabo. / Ja je ruka što će zamahnuti. / Ja ne može odnijeti jaje. / Ja je slabo.“ (Jalozi, 2006), procijepe između fikcije i fakcije: „Dok se cijeli autobus / Trese ljulja naprijed-nazad / Ja i dalje pišem /(…)/ Moj rukopis postaje krivudav / Sve više griješim / Riječi postaju nečitke / Uskoro se stapaju /  S njihovim ljepljivim pogledima“ (Zenzancije, 2013), spajanje visoke i niske kulture: „Ne daju mi čitati u tramvaju, a posebice ti, koja kosom mlataraš / lijevo-desno. //(…)// Što bi rekla Jane Hirshfield, zašto sam zastao / usred njezine pjesme To Judgment: An Essay?“ (Zbiljka, 2009), tradicije i suvremenosti: „Da bih doznao što je jabuka / Moram je zagristi / Da bih doznao što je konj / Moram ga zagristi //(…)// Ali na konju jaše pustopašni Josip Sever / Da bih doznao što je pustopašni Josip Sever / Moram ga zagristi“ (Lirka, 2018). S druge strane, filmičnost, fotografičnost, sceničnost, monolozi vođeni bujicom asocijacija, beketovština, najjače je prisutna u zbirci Tantalon (1998) koja se može čitati kao dokument mračnog vremena. Zbirka odiše motivima opustošenosti, raspada, smrti, straha, bolesti i melankolije poput kadrova iz filmova A. Tarkovskog: „u dubini žlica iz kojih nitko ne jede / dvoje ljudi sjedi“, „obala je / opustjela /(…)/ čamac pun krvi, / njihao se“, „Fotografije se poslože u fotoalbumu / i izgore prije / nego što se svatko uspio prepoznati na / njima“, „Dok sjedimo, padaju dogorjele grede, nečujno, / poput kamenja koje se kotrlja dnom rijeke“. Asocijativna logika prati duže pjesme koje kombiniraju gustoću i narativnost. Štošta će se iz tog ranijeg dvadesetostoljetnog razdoblja, mislim na jezične postupke, prenijeti i nadograđivati u kasnijim knjigama, jer se čak i u Tantalonu mogu primijetiti kraće pjesme, grafičke igre, figure ponavljanja i zvuka, morfološka poigravanja i paradoksi: „Zbogom. Zbog. Zb. Z“, „Tko liže sol? / Los ežil okt., „želja da se očima / izvadi vid ušima“. Isto tako, pjesma poput „Raskolim stablo breze“ iz istoimene zbirke nagovještaj je pročišćivanja vlastita pisanja, snažnije fokusiranosti na predmete, bića i fenomene koje okružuju lirske subjekte (primjerice od Zukve, 2004, nadalje). Zapravo, spomenuti se poetički prijelaz dade svesti stihom iz Jaloga – „gotovo sam pregrizao jezik“.

Štošta će se iz tog ranijeg dvadesetostoljetnog razdoblja, mislim na jezične postupke, prenijeti i nadograđivati u kasnijim knjigama

Repovi pjesama

„Svijet samo što nije svršio sam sa sobom“, tako glasi prvi stih zbirke Lude pjesme koja broji 70 kraćih pjesama u klasičnom stihu te završava pogovorom/ogledom u kojem se spajaju dva značenja riječi „kirin“ – jedan s uporištem u dalekoistočnoj mitologiji (japansko biće nalik jednorogu koji će se pojaviti „pri skorom rođenju ili smrti mudraca ili slavnog vladara“ što je „dobar predznak koji podrazumijeva prosperitet ili spokoj“) i drugog koji se dovodi u izravnu vezu s potpisnikom ove knjige. Ako je Kirin „kirin“ (qilin) a njegov pjesnički jezik magični rog, onda bi „trebalo očekivati prosperitet ili spokoj“. Nažalost, određeni broj pjesama djeluju zaglavljeno između nedovoljne razrađenosti i krhke simbolike („Čarape“, „Buba“, „Kava“, „Vrijeme“ i sl.) čije poante naglo zarezuju ono što se dobro začelo, pa ti repovi pjesama kao da žele proizvesti izvještačenu ironiju, aporiju ili ezoteričnost: „Promatram šalicu kave / Iz svog crnila ona promatra mene / Promatramo se tako neko vrijeme /(…)/ Blizu smo tome / Da jedno od nas nešto glasno rekle / A onda me konobar odnese / I žustro opere pod mlazom vode“, „Buba kruži prozorskim staklom //(…)// S jedne strane je nepodnošljiv svijet /(…)/ S druge strane predivni svijet / U koji bi htjela otići //(…)// Gledam je s druge strane i mislim / Kako je zapravo moj svijet nepodnošljiv / Jer ona ne može ovamo k meni /  A ja ne mogu onamo k njoj“ i sl.

Ciklusa nema, mirisa konceptualnosti također. U prvoj i predzadnjoj pjesmi se govori o smrti, dok se u ostalima životu pristupa zaigrano, začuđeno i refleksivno u želji da se „dohvati mikroskopom i teleskopom onaj životi koji stalno izmiče“. Stoga je „okvir“ knjige smrt koja diše za vratom (doslovna, politička, kulturna, civilizacijska itd.), dok unutar njega pjesnici, ili kako kaže lirski subjekt u posljednjoj pjesmi, „čagljevi“ i dalje ustraju pjevati „svoje lude pjesme u gustom mraku preko rijeke“, ispadajući tako „smišni kao Indijanci u vesternu“. Ako se malo bolje promotre korice knjige, primijetit će se još jedna ludost ili igra s kategorijama autora i naslova. Priznat ću da mi je tu tajnu usmeno otkrio sam Kirin (ne jednorog), objasnivši mi ugrubo tu intenciju. Željelo se postići da na koricama knjige prva dva reda teksta pripadaju nazivu autora (Ludep Jesme), a treći red naslovu knjige (Kirin). Naslov tako postaje kazivač stihova i jednorogo mitsko biće istodobno, a možda i nešto treće. Vanjske reference poput imena autora, naslova i sl., „suoblikuju“ unutrašnjost. Tako parergon, umjesto da bude jasna granica, uvodi nestabilnost i dvosmislenost. Okvir nije niti potpuno unutar niti potpuno izvan djela, ne služi samo kao vanjski ukras, već aktivno stupa u odnos s unutrašnjošću, utječe na razumijevanje i uokviruje, pa čak i manipulira čitanjem djela.

Željelo se postići da na koricama knjige prva dva reda teksta pripadaju nazivu autora (Ludep Jesme), a treći red naslovu knjige (Kirin). Naslov tako postaje kazivač stihova i jednorogo mitsko biće istodobno, a možda i nešto treće

Nulta točka noći

Kirin i u ovoj knjizi nastavlja svojim demetaforiziranim govorom, blagom eufonijom i figurama ponavljanja, poznatim strojnim ritmom koji slijedi usmenoknjiževnu retoriku i uopće usmenu komunikaciju, obradom frazema i kolokvijalizama, raznim strukturama rima itd., „čuvati sliku“ svijeta bogatog predmetima, biljkama, životinjama, pojavama, konceptima i apstraktnim motivima. S druge strane, supostoje i one koje „čuvaju sliku“ svijeta bogatog ljudima i kojekakvih šaljivih razgovora s njima, prometalijama, gradskim prizorima, toponimima itd. Tako će pored pjesama o mrvicama kruha, bubama, čaši, čarapama, vrapcu, karanfilu, slavuju, zimi, noćima, poljupcima, kiši, olovci, moru, pukotini u tanjuru, prosincu, magli, vremenu, koprivi, snijegu, znanju, kokošima, dodiru, pjesmi, pronaći i one o tramvaju, Ginsbergu iz Utrina, Folki, balerini, kolodvoru, Lovranu, M. Heideggeru, J. Brodskom, S. Žižeku itd. Lirski subjekt je gdjekad povučen u svoju stambeni prostor, kuću kao klauzuru unutar koje se poigrava mogućnostima zumiranja imaginacijskog fotoaparata kako bi se rastvorio u suodnosu s bićima i predmetima koje ga okružuju. Postupak zumiranja, izvan spomenute klauzure, stvara drukčije učinke gdje čak ima i blagog preusmjeravanja objektiva što u tekstu stvara dojam usložnjavanja kadrova, određene gradacije: „Jutarnji žamor djece u vrtiću / Rastrčala se poput mrava / Oko pronađena komadića kruha // Pokraj tog komadića kruha / Radnik kopa jamu / Lice mu malo-pomalo / Nestaje u sjeni jame“. Ili u drugom slučaju: „Samo sam htio pjevati / Kad omela me je kiša / Otvorio sam kišobran / Potrgao ga je vjetar / Bacio sam kišobran u kantu / Kanta se prevrnula / Sagnuo sam se da je podignem / I nosom zario u zemlju / Kad sam se uspravio / Nataknutu na nos podigao sam / Cijelu zemaljsku kuglu.“ Neke stvaraju atmosferu napetosti i straha: „Šest muškaraca u hudicama / Ulaze u našu šesticu //(…)// A mladi su i neobrijani / Govore glasnim jezikom //(…)// Mislim da su mislim / Da su došli mislim da su došli / Po gram našeg mislim straha / Otud štropot crnih kofera“. Katkad izvire i one s magičnim učinkom pa djeluju poput modernih bajalica: „Pogledah prema prozoru / Ali prozo nesta / I kuće nesta bum tres / Osta samo zrak i Pero“. Kada je riječ o konceptima ili apstrakcijama, tada lirski subjekt ulazi u unutrašnju klauzuru, nastojeći pronaći tišinu i prazninu kao svojevrsno pražnjenje i izvorište novog pjesničkog stvaranja svijeta: „noću šutim / zato što sam / danju glasan / pa vičem izbacujem / iz sebe blato // od blata tad gradim kuću /(..)/ Onda uđem u nju / Zatvorim vrata / I čekam da padne noć.“, „Nigdje nikoga / Tišina / Praznina //(…)// Evo što ću kad je već tako / Otvorim prozor i vičem na sav glas / A tišina me ljubi u uho.“

Lirski subjekt je gdjekad povučen u svoju stambeni prostor, kuću kao klauzuru unutar koje se poigrava mogućnostima zumiranja imaginacijskog fotoaparata kako bi se rastvorio u suodnosu s bićima i predmetima koje ga okružuju

„Čavao čuva sliku“

Ovoga puta dovoljan je slavuj da se iz njega izvede Slavoj Žižek, kosa „starca u dućanu“ da se iz nje izvede Hokusaijeva slika Velikog vala kod Kanagawe ili Heideggerova izreka, „Tek slika čuva lice. Al slika počiva u pjesmi“, koja lirskog subjekta potiče da se nadoveže stihom, „Tek čavao čuva sliku. / Tako Kirin“. Ishodi asocijativne logike u Kirinovu pjesništvu su vrlo zanimljivi i nerijetko stvaraju humor i začudni učinak, međutim tko je čitao Lirku i njoj slične zbirke može olako predvidjeti završetke takve igre. Kirin je ostao vjeran figurativnoj i stihovnoj redukciji, povlačeći se korak dalje u tišinu, prazninu, kuću, noć i sebe što je rezultiralo većom kontrolom ponavljajućih kombinatorika (anafore, epifore, anadiploze, paralelizmi), nešto blažoj dječjoj perspektivi (govorne mane, tepanja i sl.), da bi se uputio u potragu za „onom riječi u koju bi se mogao skriti“. Ako i postoji dječja perspektiva, ona se nadaje u pogledu odozdo, prizemnosti i jezičnoj skromnosti, već poznatom interesu za sitne uobičajene predmete, biljke, životinje. Aliterirana replika „čavao čuva sliku“ govori mnogo o autorovu poimanju pjesništva i pjesničkog jezika. Pjesma za njega nije prostor apstraktnog, teorijskog manirističkog ili kićenog „prosperiteta“ već prostor jednostavnog, zaigranog, istodobno šaljivog i duboko misaonog izraza. Slično tretira i čitateljsku poziciju: „Iza pjesme ne treba stajati / Neko znanje kao što ni ispod / Hlača ne moraju biti gaće // U pjesmu se ide da prostite / Potpuno gol i ako vas je stid / Samo se okrenite i gledajte u zid“.

Lude pjesme ili Kirin (za kojigod naslov se odlučili) odraz su mahom uspjelih pjesama (izuzev spomenutih sastavaka koji „vise u zraku“), međutim one djeluju više kao odjeci autorove ranije potvrđene kvalitete. Cjelina, nažalost, ne donosi dovoljno novog osim toga da se nagazila kočnica po pitanju oprobanih stilskih formula. Knjiga dakako potvrđuje Kirinovu već izbrušenu pjesničku bazu, a na čitateljima je da prosude je li riječ o ehu starijih uspjeha s blagom nijansom u mehanici jezičnog stroja ili nemoć da samog sebe radikalnije iznenadi.

„Osobna biblioteka“ kroz seriju intervjua i monovjua razotkriva koji su pisci, djela i poetike osobno važni nekim od naših najuglednijih urednika, pisaca i prevoditelja. Zanimalo nas je kako izgledaju njihove osobne biblioteke, kakav je njihov odnos prema artefaktu knjige, knjižnicama, skupljanju, razmjeni i kupovanju knjiga, kakvi su njihovi osobni čitateljski rituali i sl. Serijal nastavljamo nizom mikroeseja Miroslava Kirina

Biblioteka sadašnjeg odnosno stvarnog vremena

Vlastita biblioteka je jedno zagonetno kućno biće, u tajnoj vezi s kućnim biljkama. Naime, i knjige i biljke neprestano se premještaju. Dok biljke teže tome da uhvate što više svjetla pa hrle prozoru, knjige se skrivaju, povlače u mračne kutke i redovito gube – one iz dnevnog boravka odlaze u hodnik ili u spavaću sobu, one iz spavaće u dnevni boravak. Možda nije lijepo tako reći, ali postoje knjige koje više volim i one su mi uvijek nadohvat ruke, nakratko vadim jednu, pročitam ulomak pa je vraćam na mjesto, ako se ondje nije već namjestila neka nova, tek pridošla knjiga, ljubimica dana i tjedna, kao što je trenutno Tournierov Ekstimni dnevnik. One manje mile – izmile, skriju se. Knjige je nemoguće organizirati i da ih se pita o tome ne sumnjam da bi bile nezadovoljne, grintave. Tanke knjige uguravam između debelih, malene pokraj standardnih pa ih ove progutaju kao da im služe kao bookmark, bijele knjige stavljam do crvenih i žutih, zelene bliže prozoru jer mislim da im treba sunčeva svjetla kao što treba biljkama, a rječnike slažem kao potresni neboder – zaljuljaju li se, spreman sam za bijeg iz stana. Knjige su knjige, one nisu digitalna online izdanja, ona trebaju naše ruke, da ih listaju, prinose nosu, onjuše. Volim lijepe knjige i ne stidim se reći kako sam neke knjige kupio samo zato što me privuklo njihovo oblikovanje. Srećom smo imali tako dobre oblikovatelje knjiga, poput Arsovskoga, ili Sanje Iveković, dok je radila u Grafičkom zavodu Hrvatske i oblikovala biblioteku Zora. Još maštam o tome da mi neka od budućih knjiga izgleda kao, primjerice, Musilov notes Bore Ćosića, dok je Arsovski, razumljivo, nedostižan ideal. Ipak, svaka knjiga što ju je za mene oblikovao Boris Runjić čudo je za sebe i sve ih volim.

Biblioteka spašenih knjiga prošlog-sadašnjeg vremena

Istodobno, uz tu stvarnu biblioteku, u prostorima sjećanja i imaginacije izdiže se bar još nekoliko biblioteka. Jedna od njih je i moja prva biblioteka koja se malo-pomalo slagala u mojoj petrinjskoj sobi, sve do početka rata 1991. godine. Nije bila velika, moglo je tu biti dvjesto-tristo knjiga, možda i manje, brojati je teško i nezahvalno. Ako se kaže kako vrijeme oduzima ono zapamćeno, možda se može reći i da dodaje. Pamćenje je nestabilno, sklono dopisivanju zapamćenoga, čak i izmišljanju, a sve radi stvaranja neke ugode. Skupljale su se u toj malenoj biblioteci, zapravo jednoj omanjoj polici, prve knjige poezije što sam ih kupovao još u srednjoj školi, potom neke prozne knjige, među kojima je osobito mjesto imala Kišova Enciklopedija mrtvih, koju sam kupio poslije poticajnog razgovora u petrinjskoj plućnoj bolnici kamo sam otišao posjetiti sisačkog pjesnika kojemu je tad dijagnosticiran rani stadij tuberkuloze. Bit će da je presudilo spominjanje nekih banijskih toponima u naslovnoj pripovijetki. Obojica smo bili očarani time da Kiš spominje banijska sela. No on je već tad bio veliko ime jugoslavenske književnosti. Poslije smo se taj sisački pjesnik i ja sve više udaljavali, premda je još bilo lijepih pjesničkih susreta i razgovora.

On se srećom izliječio, otklonio tuberkulozu iz svoje moguće biografije, ali nas je zato rat zauvijek razdvojio. A sad, gotovo četrdeset godina poslije našeg razgovora u petrinjskoj plućnoj bolnici, i on je dio neke moguće „enciklopedije mrtvih“, a svi naši nesporazumi i grijesi nikad neće moći biti razriješeni.

Koncem rata katkad sam iz privremenog prognaničkog stana svojih roditelja na jednom od sisačkih brežuljaka promatrao Petrinju. Uvijek je nešto gorjelo ondje, izvijao bi se dim, a mi ispunjeni zebnjom nismo mogli znati što gori. Naravno da smo zamišljali najgore, no kad smo se vratili, to zamišljeno je ostalo samo zamišljeno. Ipak, moje male biblioteke nije bilo, no „preživjele“ su neke knjige i sretan sam što mogu nabrojati naslove nekih od njih:

Nasumični popis spašenih knjiga: Poezija Paula Celana, Poezija Fernanda Pessoe, Poezija Branka Miljkovića, Srpska pripovetka 1950-1982 Radivoja Mikića, Historija nadrealizma Morisa Nadoa, India Song Marguerite Duras, Teorija prijetnje Botho Straussa, And the Ass Saw the Angel Nicka Cavea, Zašto smo u Vijetnamu? Normana Mailera, Odabrana djela 9 i 10 Augusta Strindberga, Senke zaista i nikakvo sažaljenje R. V. Fasbindera, Ja, i tako dalje Suzan Zontag, Kinesko pismo Svetislava Basare, Filozofske i političke rasprave J-P. Sartrea, Djelo 2 Arthura Rimbauda, Sjedinjavanja Roberta Muzila,  Druidi i Glas Tomaža Šalamuna, Botticelli Ive Svetine, Knjiženstvo van sebe, Kaseta: „evo;-ta!“ Jagode Zamode, Činjenice i Ime Zvonka Makovića, Rasuti teret Danijela Dragojevića, Sretne ulice Delimira Rešickog, Zapadno–istočni spol i Melankolični ljetopis Branka Čegeca.

Međutim, opsežniji je popis onih koje ipak nisam zatekao u svojoj kući, kao što među njima nije bilo meni veoma važne i drage knjige Praksa laži Branka Maleša s neponovljivom posvetom koja parodira posvete Dragutina Tadijanovića. Dakako, bilo ih je još, no nemoguće ih se prisjetiti. Ne znam jesu li ostale izgorjele, ili ih je netko jednostavno odnio, slično našim obiteljskim fotografijama, no nije ih bilo, a ja sam pogriješio što odmah po povratku u Petrinji po sjećanju nisam popisao knjige te biblioteke, kao što nisam popisao gramofonske ploče, što mi je još više žao jer neke od tih ploča više nikad neću niti želim naći, a odlučio sam da ne kupujem ploče sad kad se opet proizvode i kupuju.

Knjige je nemoguće organizirati i da ih se pita o tome ne sumnjam da bi bile nezadovoljne, grintave. Tanke knjige uguravam između debelih, malene pokraj standardnih pa ih ove progutaju kao da im služe kao bookmark, bijele knjige stavljam do crvenih i žutih, zelene bliže prozoru jer mislim da im treba sunčeva svjetla kao što treba biljkama, a rječnike slažem kao potresni neboder – zaljuljaju li se, spreman sam za bijeg iz stana

Biblioteka međuvremena  i međuprostora

Tu su i knjige donesene iz drugih petrinjskih osobnih biblioteka, ništa čudno, u te četiri godine koje su pojeli skakavci? muhe? mačke? divlje svinje? stonožne nemani?, stvari su se posuđivale, premještale iz jedne kuće u drugu, jedni su stanari izlazili iz kuće, drugi ulazili, i tako u nekoliko ciklusa. Slično je bilo i s knjigama. Neke od zatečenih knjiga imaju svoj ex libris, druge nemaju i nemoguće je njihovim vlasnicima ući u trag. S druge strane, onih čiji ex libris nose te knjige sad više nema u gradu. Kako god, i te pridošlice sasvim su se dobro sporazumjele s ostacima moje biblioteke i dijele zajednički prostor na policama. Treba li osjećati nelagodu zbog toga? Možebitnu krivnju? Sve dok se knjige čitaju nema mjesta nikakvoj nelagodi ni krivnji.

Biblioteka raseljenih knjiga

Čine je knjige posuđene i čitane iz drugih biblioteka. Za nju ne treba pripremati posebnu policu, ne trebaju ni čavli ni šarafi, ni pila ni čekić i nije potrebno nikakvo stolarsko znanje i iskustvo. Ta biblioteka, koju svatko može stvoriti, odlikuje se odsutnošću vlastita prostora i upravo su zato njezini kapaciteti neograničeni. Ona je velika razsredištena biblioteka čijim je knjigama nemoguće odrediti broj, najdemokratskija je od svih, to je biblioteka tisuću adresa, uglavnom postojećih, ali i već bivših, nepostojećih, ona je koja se odriče prava na vlasništvo svake pojedine knjige, što nam je posve nedokučivo jer, priznajmo, mi koji danonoćno gutamo knjige doista i želimo posjedovati knjige, mirisati ih, imati ih nadomak ruke, blizu dodira, u letimičnom pogledu oka, u posljednjoj noćnoj i prvoj jutarnjoj pomisli. Ima u tome i komocije – ne posjedovati knjige, ne zamarati se njihovim mjestom na polici i mogućim pitanjem: koje bih se knjige trebao lišiti kako bi na njezino mjesto došla neka druga?

Biblioteka lebdećih knjiga

U nedostatku prostora na policama veoma sam rano počeo raditi police iznad gotovo svih vrata u stanu. Inspiraciju sam veoma davno dobio u gajničkom stanu Goranke Lozanović –unutrašnjost njezina stana bila je obrubljena policama za knjige odmah tik do stropa. Kako praktično, pomislio sam tada, ne ometaju ritam svakodnevnog života. Na vrhu svakih od vrata u našem stanu je prozorčić, zamišljen da prostor stana razbija kvadratima svjetla, osobito u jutro ili u kasno poslijepodne. U podnožju prozorčića čavlima sam pribio uski pravokutni komad šperploče na koji sam naslagao knjige uglavnom svjetske proze. Na polici iznad jednih vrata naslagane su knjige Čolovićeve Biblioteke XX vek, kao i još neke knjige malih formata. Iznad vrata što vode u dnevni boravak su knjige na kineskom i prijevodi kineske poezije. Knjige prevedene poezije natkriljuju ulazak u središnji hodnik, najmračnije mjesto u stanu jer čak su i oni kvadrati svjetla zastrti knjigama. Ako ne podižete pogled dok hodate stanom knjige iznad vaših glava jedva da možete zamijetiti. Moglo bi se čak reći da se bez njih može. No bile su prve koje su padale na glavu kad je 2020. zatresao potres, kako onaj zagrebački, tako i onaj petrinjski. Ipak, ponovno sam ih vratio na njihova mjesta. Povijest se dakako ponavlja, no bolje je stradati od knjiga nego od ekspresnog lonca.

Biblioteka zaboravljenih knjiga

Jedna je od najmanjih, a možda je i ne, jer kako brojati ono što se zaboravilo? Bez stalnoga su mjesta i svoje police i upravo je to ono što je čini praktički nevidljivom, jer nikad je nismo kadri locirati, pronaći trenutno boravište jer se temelji na nečemu istodobno nepoželjnom i poželjnom – zaboravnosti. Čine je knjige što sam ih zaboravio vratiti u knjižnicu, ili sam pak zaboravio od kojih sam ih prijatelja posudio, jednako rastresenih i zaboravnih. Sami se vlasnici tih knjiga ne sjećaju da su mi ih posudili, ili im je zbog njihove vlastite nesigurnosti neugodno pitati za njih, kao što je i meni neugodno, jer nikad ne znam jesam li doista nekome posudio određenu knjigu, ili sam je jednostavno negdje zagubio, ili uopće ne znam je li itko nešto tražio i je li uopće riječ bila o knjizi.

Na polici iznad jednih vrata naslagane su knjige Čolovićeve Biblioteke XX vek, kao i još neke knjige malih formata. Iznad vrata što vode u dnevni boravak su knjige na kineskom i prijevodi kineske poezije. Knjige prevedene poezije natkriljuju ulazak u središnji hodnik, najmračnije mjesto u stanu jer čak su i oni kvadrati svjetla zastrti knjigama. Ako ne podižete pogled dok hodate stanom knjige iznad vaših glava jedva da možete zamijetiti

Biblioteka Renatinih knjiga

Kao tornjevi malešnih gradova po svim se kutcima Renatine radne sobe izdižu naslagane knjige. Izdiže se katkad i tek oprano rublje na sušilici. I biljke na prozoru, kao sugovornice osamljenih knjiga. Ja sam pak onaj skromni knjižničar koji će u labirintima te njezine „vlastite sobe“ pronaći upravo knjigu koja joj upravo tog trenutka treba. Ne pitajte me kako mi to uspijeva no gotovo uvijek nađem traženu knjigu. I ne zovite me u svoju vlastitu sobu s bibliotekom, knjižničarski urednom ili onom koja se posvuda izlijeva, to je besmisleno, odmah bih se izgubio i čak me ni vi ne biste više nikad uspjeli naći među koricama neke knjige.

Biblioteka sadašnjeg odnosno stvarnog vremena 2

Budući da Biblioteka stvarnog vremena nema rubove, nema početak ni kraj, nemoguće ju je opisati, znati odakle bi krenuo njezin opis i gdje bi završio. To je biblioteka „stvarnog života“, sklona metamorfozama i nepredvidljivostima, kao i život sam. Lijepo kaže M. Duras u istoimenoj knjizi autobiografskih tekstova: „Ova knjiga nema početka ni kraja, nema ni sredine. Samim tim što ne postoji bezrazložna knjiga, ova knjiga i nije knjiga.“ Dovoljno bi bilo riječ „knjiga“ zamijeniti s riječju „biblioteka“ pa da dobijemo uvjerljiv opis biblioteke. Često sam mijenjao raspored knjiga na policama – ispočetka je bilo najbanalnije – abecednim redom, osobito kad ih je još bilo malo, i dugo je tako bilo sve dok se nisu iskristalizirali neki drugi kriteriji koji su razorili logiku abecede i u organizaciju biblioteke unijeli prividan kaos, bar oku vanjskoga promatrača. Međutim, u svim tim mijenama Poezija je ostala najpostojanija, nju nisam želio dijeliti na podsvjetove, ona je bila i bit će jedan svijet. Jedina je iznimka rukavac razlogovske poezije, koju sam neko vrijeme intenzivno prikupljao, no i tu sam se samome sebe iskazao kao nedosljedan sakupljač – unatoč pripadnosti razlogovcima neke sam pjesnike odmah isključio jer ih i inače ne volim kao pjesnike. Tako da sam ih ostavljao prašini antikvarijata i nekim drugim znatno dosljednijim sakupljačima. Onda su se počele izdvajati teorijske knjige, što je počelo sa studijem komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu. Njima su se pomalo pripajale esejističke knjige, tad još u manjini. Bilo je tu odmah i nefikcionalnih knjiga, dnevnika, putopisa i memoarske literature. Prvi među takvima bio je Dnevnik Andréa Gidea u izdanju beogradskog Nolita. Neko su vrijeme prozne knjige prijetile da preuzmu prevlast u biblioteci, no kada sam shvatio da ću se morati iseliti iz vlastitog stana kako bi knjige ondje mogle mirno nastaviti živjeti i razmnožavati se, počeo sam smanjivati kupnju romana i knjiga pripovijedaka i malo-pomalo uvodio pravilo da ako kupim jednu knjigu, bar dvije knjige moraju potražiti nekog drugog, samilosnijeg bibliotekara.

U nedavnom preslagivanju knjiga, kada smo kupili i postavili nove police, velik dio zauzeli su formativni svesci časopisa Quorum, presudnoga za moju generaciju. Na katu više, ako su Quorumi u prizemlju, izabrana su djela F. Kafke, I. Kertesza, S. Novaka, A. Carson i P. Austera. Iznad njih držim svoje autorske knjige zajedno s knjigama koje sam preveo. Na katu više su rječnici, kao što su i na vrhu susjedne police. Ondje, na katovima niže nižu se predivne knjige za kojima proteklih nekoliko godina najčešće i najradije posežem. Riječ je o tzv. hibridnim knjigama, a one slobodno prekoračuju sve izričajne granice i upravo me ta njihova sloboda najviše privlači. Takve knjige trenutno zauzimaju četiri kata. Izdvojio bih sve knjige Semezdina Mehmedinovića, sve u nas prevedene knjige W. G. Sebalda, još neprevedene knjige Johna Bergera, pa knjige Predraga Matvejevića, Tatjane Gromače, nekoliko autobiografsko-esejističkih knjiga Charlesa Simica, izabrana izdanja Malih zvona, uvijek otvorenih hibridnosti. Od pojedinačnih knjiga izdvojio bih Zapise pred san Sei Šonagon, dojmljive Zapise o umiranju Vojislava Kuzmanovića (pomalo zaboravljenog pisca), Knjigu zapisa Josipa Vanište, Vodeni žig Josefa Brodskog, Dnevnik druge zime Srđana Valjarevića, meni iznimno važnu knjigu Modern Nature Dereka Jarmana, koja mi je promijenila odnos prema biljkama i pojmu vrta kao svojevrsnog radikalnog autobiografskog žanra. Na nju se donekle nadovezuje nepretenciozna mala-velika knjiga Dare Sekulić Zapisi o bilju i nama, autobiografska knjiga kratkih zapisa o ljubavi prema biljkama i ljudima, čiji su odnosi u mnogo slučajeva tijesno povezani, što se vidi iz priča o piscima i njihovim biljkama, kao i o važnosti određenih biljaka u fazama autoričina života prisilnog nomadstva. Tu je i Spy of the First Person posljednja knjiga memoarsko-dnevničke proze Sama Sheparda koju je napisao već bolujući od ALS-a (amiotrofične lateralne skleroze). Sheparda sam čitao od samog početka studija na anglistici i premda sam zapravo diplomirao radom o žargonskom jeziku u dramama Davida Mameta, drugog važnog suvremenog američkog dramatičara, uvijek mi je draži  bio Shepard i njegovo pisanje koje je između ostalih baštinilo jednako mi bitnog Becketta. Izvatke iz Shepardovih sjajnih Motelskih kronika preveo sam i za tadašnji dvotjednik Oko. Bio je to jedan od mojih prvih književnih prijevoda uopće. U susjednoj polici-zgradi, na nekoliko katova su knjige autora koji su me najviše intrigirali posljednjih godina: napokon pročitano U traganju za izgubljenim vremenom Marcela Prousta koje mi je darovao moj dragi bratić Ivica Šustić, jedan od rijetkih intelektualaca u našoj obitelji, uvijek nemirna duha i spreman polemički govoriti o našoj zbilji te istodobno s puno ljubavi i žara hodati pustopoljinama i gorjem Banije; kat niže su izabrane knjige Lászla Krasznahorkaija, nekoliko knjiga Roberta Walsera u engl. prijevodu i Šetnja u hrvatskom, sve knjige Danila Kiša, Petera Handkea (jednog od najvažnijih mi pisaca kojemu se veoma često vraćam i priželjkujem nove prijevode), Darka Cvijetića (koga vidim kao nastavljača Danila Kiša, ali na njemu posve svojstven, unikatan i veoma prepoznatljiv način) i sve prevedene knjige Rolanda Barthesa, koji je imao sreće da su ga prevodili vrhunski prevoditelji/ce. Neobično da među tim meni odreda zaista važnim i formativnim knjigama nema Borgesa. Borgesa sam, dakako imao, u onom prelijepom izdanju Grafičkog zavoda Hrvatske iz 1985. godine. Rat su preživjela tek dva sveska. 1932-1944. (Opća povijest gadosti, Povijest vječnosti, Izmišljaji) i 1969-1975 (Brodijev izvještaj, Zlato tigrova, Knjiga od pijeska, Duboka ruža). Mislim da Borges još čeka moje čitalačko sazrijevanje. Mladost ga je čitala na jedan način, a kako ću ga tek čitati, ostaje da se vidi.

Ondje, na katovima niže nižu se predivne knjige za kojima proteklih nekoliko godina najčešće i najradije posežem. Riječ je o tzv. hibridnim knjigama, a one slobodno prekoračuju sve izričajne granice i upravo me ta njihova sloboda najviše privlači

Ispovijed

Neke su knjige prekoračile granicu dopuštenog i mogućeg – ušle su u spavaću sobu, a kažu kako ondje ni biljkama ni knjigama nije mjesto jer nam uzimaju od zraka za disanje. Knjige su metonimija smrtnosti: one postupno umiru nama pred očima, bijele knjige postaju žute, opojni miris tek tiskanih knjiga postaje miris truleži i raspadanja. Istodobno, raste svijest o tome da će nas nadživjeti, a onaj digitalni najviše miriši na besmrtnost. Bez obzira na rečeno, na jednoj se polici stišću knjige iz regije, na drugoj recentne esejističke knjige i knjige o umjetnosti, na trećoj poezija, uglavnom kanonska i antologijska, kao i kritička literatura o poeziji. Gdje je tu kraj? Valjda u pogledu kroz prozor u rano osunčano jutro.

Povijest vlastitog čitanja

Objašnjavati povijest vlastitog čitanja bilo bi jednako pokušaju da objasnim povijest vlastitoga života, jer čini se kako su se oboje ispočetka prožimali. No ako ne znam što je i kako je bilo na početku mog života, kako ću uopće znati kakvo je na početku bilo čitanje? Čitanje je isprva čitalo samo goli tekst, nesigurno tumačilo svijet znakova, a svijet je tek strpljivo čekao da uđe u čitanje. Kada se to dogodilo teško je reći. Život oblikuje nekoliko takvih ulaza u čitanje. Često su razarajući, a ipak donose dobre plodove. Ne znam je li itko kadar reći kako se oblikuje pisac, što dovodi do toga da netko počne pisati. Koje su to rečenice, koji pisci koji presudno utječe na nečije pisanje? Jednom sam u školi vodio radionicu kreativnog pisanja i ostao zapanjen kada je učenik, tada šesnaestogodišnjak, pročitao svoju pjesmu. Stihovi su bili elegantni, izričaj precizan i uzvišen na jedan nenametljiv način. Pitao sam ga otkud mu tako dobro napisani stihovi, kakva mu je bila lektira i iznenadio sam se kad mi je rekao da čita samo fantasy, što mi nije bilo ni na kraj pameti. Dakle, nemoguće je otkriti porijeklo dobro napisane rečenice ili stiha. Jesam li nešto naučio čitajući Pale sam na svijetu Jensa Sigsgaarda ili višekratno čitajući niz od deset knjiga o Tarzanu Edgara Ricea Burroughsa? Romane o Koku Ivana Kušana? Ili možda čitajući brojeve časopisa Čovjek i svemir? Sveske časopisa Priroda iz 1950ih što sam ih otkrio na tavanu škole u čijem sam učiteljskom stanu živio prvih jedanaest godina života? Jesu li to bile Andersenove bajke u požutjeloj knjizi bez korica koju mi je u ruke tutnula baka Neža? Možda priče Ivane Brlić Mažuranić? Knjige koje su uslijedile nisu mi se tako dobro mogle urezati u pamćenje kao spomenute knjige. Onda je nastao svojevrsni vakuum od nekoliko godina, kao da se ništa nije događalo u čitanju, a sigurno jest. I zatim skok u suvremeno doba koje je počelo čitanjem poezije Josipa Severa i Eliota u srednjoškolskim danima. Poslije se sve ubrzalo, nije bilo pomoći, jedno čitanje smjenjivalo je drugo i evo me već u rečenici koju upravo pišem pokušavajući objasniti nemoguće – koga sam ili što čitao kako bih dospio tu gdje sam. Iako odnedavna osjećam kako me čitanje sve više tjelesno iscrpljuje, čitam neprestano, pa čak i na mobitelu. Želim vjerovati kako još uvijek učim čitajući, no nema pravog načina da to i provjerim. Ako u išta mogu biti siguran, siguran sam da je čitanje neiscrpivo, da mu je nemoguće odrediti kraj, jednako kao i početak. Ono je jednostavno – moje disanje.

Knjige su metonimija smrtnosti: one postupno umiru nama pred očima, bijele knjige postaju žute, opojni miris tek tiskanih knjiga postaje miris truleži i raspadanja. Istodobno, raste svijest o tome da će nas nadživjeti, a onaj digitalni najviše miriši na besmrtnost

O ideji iskrivljenosti

Oduvijek mi se sviđala ideja iskrivljenosti, konveksnosti teksta kao ogledala, zapravo odbijanja potpune moći ostvarivanja teksta, nehotičnog zaobilaženja istine teksta kakvom se on želi predstaviti. Upotrijebio bih za ovu prigodu Barthesov pojam studium kojim se želi istaknuti pravocrtna linija tumačenja, ono što je predviđeno logikom teksta i namjerom autora i što zapravo uopće nije poticajno. Tekst, a ne treba ga razumijevati samo kao literarni tekst, postaje uzbudljiv onda kad njegovo čitanje odluta od studiuma, postaje nepredvidivo i na koncu pogrešno. Usudio bih se tvrditi kako sve moje pisanje proizlazi iz pogrešnog tumačenja pročitanog. Pogrešno čitanje, ili ono koje se temelji na nerazumijevanju, traži izlaz iz svoje nestabilne situacije i otvara vrata kreativnosti. Uostalom, tko mi uopće može jamčiti ispravnost čitanja? I čemu? Neki tekstovi bivaju pravocrtno čitani te potom lako padaju u zaborav. Vraćaju nam se nešto poslije iz vizure iskošenog, možebitno pogrešnog čitanja, ali jedino takvo čitanje dopire do biti. Jer ideja umjetnosti, a time i književnosti, jest u tome da se dopre do skrivenog odnosno potisnutog, a do njega se neće moći doći redovnim, pravocrtnim čitanjem, a time i, razumljivo, pisanjem kojemu je studium temelj.

Konačni odlazak iz Gutenbergove galaksije ipak čini se neizvjesnim

Nemoguće je predvidjeti društvena i kulturna kretanja u budućnosti pa tako i opstanak knjige u njezinom tradicionalnom formatu. Mišljenja sam kako se ništa ne povlači zauvijek. Često se ono za što smo mislili da je stvar prošlosti ponovno vraća i ostavlja nas zapanjenima. Vidjeli smo to u modi, ali i u muzici. Primjerice, povratak muzičkih vinila. Tko bi vjerovao da će se poslije revolucije učinjene prelaskom na format CD-a vinilke opet vratiti. Samo su tvrdokorni ljubitelji vinila uvijek sumnjali u CD kao dobar format i priželjkivali njegov kraj. A onda je uslijedila još jedna „revolucija“, potpuni prelazak u digitalnu sferu, u svijet streaming servisa poput Spotifya, TIDAL-a, Apple Music, Deezera i sličnih. Sve je to lijepo, reći će ljubitelji vinila, ali nema više uzbuđenja slušanja albuma na gramofonu, stječe se dojam kako je sve odviše lako dobiti. Slično tome i e-knjiga je došla do ruba određene zasićenosti i čini se kako je i klasična knjiga opet u modi. Istinski ljubitelji knjiga ionako nikad nisu mogli prihvatiti čitanje na Kindleu. I sam sam se borio s porivom da si nabavim Kindle i nekoliko puta odustajao. No, možda je to samo generacijska perspektiva. Možda su nadolazeće generacije već uronjene u digitalno, a ja to niti zamjećujem niti želim zamijetiti. S tim u vezi je i ključni problem nastajućeg doba: kako sve arhivirati, što činiti s e-izdanjima knjiga? Naravno, i ja sam kao i mnogi u mape na računalu spremao PDF izdanja raznoraznih knjiga. No jesam li ih i čitao? Sumnjam. Uvijek ću prije posegnuti za knjigom na polici, otići u knjižnicu. Neizlječivo sam obolio od ugodnih protokola staroga vremena.  A slično je i s pisanjem, s takvim čitanjem povezanim. Moguće da je i ono ispalo iz svog vremena, ali kao da za to ne hajem.

Klikom na imena možete naći osobne biblioteke Jurice Pavičića i Gordane Farakaš Sfeci.

*Program je financiran iz Fonda neraspodijeljenih sredstava Društva hrvatskih književnika.

Pre petnaestak godina u razgovoru sa Markom Pogačarem za Booksu, na temu konceptualnosti svojih knjiga i pitanje o odnosu pojedinačnih pesama naspram ciklusa, knjige ili šireg pesničkog projekta, Miroslav Kirin je, između ostalog, rekao: „Doista se stječe dojam kako je riječ o nekoliko prilično različitih pristupa od kojih svaki drugačije uzurpira prostor pisanja. Kao da pišem iz pozicije pessoaevskih heteronima. Ta heteronimnost prisutna je u gotovo svakoj knjizi (…) Što se tiče statusa pojedinačne pjesme u donekle konceptualiziranoj knjizi, on je i njoj usprkos neupitan. Čak ju koncept još više provocira. I u knjizi koja odozgo iscrtava putanju svog kretanja pjesma se mora realizirati kao samotna i samoopstojna činjenica“.

Od 2011, kada je navedeni razgovor uknjižen u hrestomatiji Jer mi smo mnogi, pa do danas, Kirin je objavio još pet pesničkih knjiga, koje praktično sve ostaju verne ovoj osnovnoj poetičkoj postavci: „u knjizi koja odozgo iscrtava putanju svog kretanja“ pesme žele da se same dogode, da se ostvare kao zasebne, samoodržive književnoumetničke činjenice. Iz rečene perspektive, sama ideja knjige izabranih pesama za ovog pesnika predstavlja nešto veći izazov nego što je to inače slučaj: šta se sve ostavlja po strani, kada se pesme izvuku iz svog osnovnog konteksta? koliko taj i takav postupak narušava, ako se tako može reći – nekakav bazični integritet pesme, odnosno, da li pesme ovim izdvajanjem iz svog primarnog okruženja gube neka od svojih fundamentalnih konstitutivnih značenja? da li prilikom izabiranja treba staviti akcenat na homogenost ili na heterogenost opusa? šta se uopšte dobija jednim ovakvim izborom, osim zadovoljavanja konvencije, koju na neki način podrazumeva najveća i najznačajnija nacionalna nagrada za poeziju?

Poetička logika

Čini se da su i sâm pesnik i Damir Radić, kao koautori ovog izbora, bili svesni svih ovih izazova, i uradili ono što je zapravo jedino i bilo moguće: napravili su knjigu koja je s jedne strane neka vrsta tumačenja glavnog toka Kirinovog opusa, a sa druge predstavlja novu, samostalnu pesničku knjigu. Potonja, značenjski i interpretativno provokativnija namera vidljiva je već na najopštijem, strukturnom planu: poredak pesama u ciklusima, kao i sâmih ciklusa, nasuprot u ovakvim prilikama donekle podrazumevanog hronološkog principa, podređen je dubljoj, unutrašnjoj poetičkoj logici. Tako su već u uvodnom ciklusu ovog izbora, u kome su pesme iz knjige Tantalon, izvršena određena preslaganja. Najpre, redosled je drugačiji u odnosu na knjigu iz 1998: nakon tri pesme preuzete iz prvog ciklusa Tantalona, pa jedne iz trećeg, dolazi pesma sa početka poslednjeg, šestog ciklusa, a potom pesme iz petog, te na kraju ponovo iz šestog. Isto tako, pesme u drugom ciklusu ovog izbora preuzete su iz knjige Jalozi (2006), a ne iz knjige Zukva (2004), koja joj hronološki prethodi, a iz koje se pesme, takođe u donekle izmenjenom poretku, nalaze u trećem ciklusu. Tako je i sa sledećim dvama ciklusima: prvo slede odlomci-koani iz Hipernovalisa (2015), a onda pesme iz Zbiljke (2009) i Zenzancija (2013), da bi potom, od Lirke (2018) do kraja, ciklusi pratili redosled izlaženja knjiga. Treba dodati i da, sve do kraja, pesme ni u jednom od ciklusa ne prate poredak iz prvih izdanja. I sâme pesme su pretrpele određene morfološke izmene: distisi iz Tantalona sada su dati u jednom komadu, pesme iz Jaloga su ponekad takođe za nijansu drugačije prelomljene, bliže dugom, biblijskom stihu, a minimalna stihovna pomeranja su izvršena i u pesmama iz Zbiljke.

Sav navedeni, možda pomalo i zamorni formalizam nema samo za cilj da dokaže da ovaj izbor predstavlja zapravo novu Kirinovu pesničku knjigu već i da nasluti njen unutrašnji ritam i dinamiku, iznimno važnu za razumevanje razvojnog puta ovog pesnika. Isključujući iz ovog izbora pesme iz prvih dveju knjiga – Od nje do vječnosti (1989) i Iza renesanse: pjesme 1983-1986 (2004) – koje i dalje odišu uzbudljivom neoavangardnom svežinom, slobodnom, zvučnoasocijativnom, postseverovskom ili malešovskom smelošću širokog (pop)kulturnog zamaha, Kirin kao da je želeo da stavi akcenat na „čistiju“ liniju svoje lirike, na tematski, pa time i emocionalno fokusiraniji segment pesništva. To se posredno može videti upravo u popisanim promenama: dinamika distiha iz Tantalona, uslovljena stalnim opkoračenjima i nepoklapanjem rečeničnih i stihovnih/strofičnih celina, sada je, u novim verzijama prigušenija, a pesme kao da su dobile finu patinu klasičnosti i sklada, kao da je pesnik poželeo da diskretno zatomi onu „žestinu“, koju je još Hrvoje Pejaković apostrofirao povodom knjige Od nje do vječnosti. Kao da je – što je svakako razumljivo s obzirom da je dobio nagradu za životno delo, iako u isti mah i vrlo zahtevno imajući u vidu prevashodnu (post)avangardnu inspiraciju njegove poezije – pesnik želeo da izađe u susret kanonu, nekoj vrsti formalne obaveze, nužnosti da se negde pripadne, uprkos tome što se čitav njegov opus dubinski opire takvom gestu.

Sav navedeni, možda pomalo i zamorni formalizam nema samo za cilj da dokaže da ovaj izbor predstavlja zapravo novu Kirinovu pesničku knjigu već i da nasluti njen unutrašnji ritam i dinamiku, iznimno važnu za razumevanje razvojnog puta ovog pesnika

Linije otpora

Pa ipak, i ovaj unutrašnji otpor ima svoje različite ravni. Ako je reč o stilsko-formalnoj, onda Kirin, zaražen od početka lomom jezika i avangardom, svaku svoju knjigu piše drugačije: Tantalon u distisima, Zukvu u različitim stihovnim oblicima, od distiha i tercina do dugih, vizuelno kompaktnih, „pravougaonih“ pesama, Jaloge tako što ostavlja prazna mesta u redosledu pesama, stavljajući pred čitaoca zadatak, koliko god da je formalan i fingiran, da sam dopeva/domašta pesme koje nedostaju, Hiper-Novalis u stihovima-koanima, koji prizivaju klasičnu poeziju istoka, Malešne u formi pesama u prozi itd. Sa druge strane, počev još od prve objavljene knjige, pa i u pesmama pre nje, Kirinova poezija je izrazito književno i kulturnoreferencijalna i stupa u različite tipove dijaloga sa nizom pesnika, reditelja, rok muzičara. Tako je najranija faza Kirinovog pesništva, neuvrštena u ovaj izbor, obeležena nadovezivanjem na prakse već pomenutih Severa i Maleša, ali i niza drugih pesnika sledeće generacije, okupljene oko Quoruma, da bi potom sa Tantalonom usledio otklon od radikalnih zvučnoasocijativnih jezičkih i kulturnoreferencijalnih slaloma i približavanje poetici koja je najsugestivnije iskazana kod Zvonka Makovića, posebno u njegovim knjigama iz osamdesetih godina, da bi onda, u Zukvi i naročito Zbiljci naglašenije tematizovao odnos savremenog čoveka i njegovog okruženja, grada i prirode, što je prizvalo iskustva poezije pedesetih godina i pesnika poput Slavičeka (koga i poimence navodi u naslovu jedne pesme), ali svakako i Mihalića (koliko god da se o njemu danas u boljim kućama ne govori), sve do Malešnih, koje svojim naslovom dozivaju Maleša, a u jednom od ciklusa i Krležu. U potonjem slučaju, a isto se odnosi i na ceo niz pesnika i umetnika koji se eksplicitno pominju u brojnim Kirinovim pesmama, ne mora nužno biti mnogo više od jednostavne zvukovne, jezičke ili književne igre, pa ipak, to nikako ne podrazumeva i proizvoljnost odabiranja, već uvek neku vrstu podsvesnog, skrivenijeg odnosa. Sve ovo dakako svedoči o visokoj svesti o (nacionalnom) nasleđu, ali svesti koja želi da se izbori za svoje pravo na govor, koja želi da se stoji u ravnopravnom odnosu sa svakim prethodećim joj pesničkim iskustvom.

Unutrašnji otpor ima svoje različite ravni. Ako je reč o stilsko-formalnoj, onda Kirin, zaražen od početka lomom jezika i avangardom, svaku svoju knjigu piše drugačije

Subjekt i ritam

U vezi sa rečenim, nameću se dva temeljna pitanja sa kojima svaki savremeni pesnik mora da se odgovorno suoči, a to su pesnički subjekat i ritam. Moglo bi se reći da upravo subjekat svedoči o jedinstvu Kirinovog opusa, jednako kao i o njegovoj modernosti, te dakle i odmaku od gore popisane tradicije. Iz pesme u pesmu, iz knjige u knjigu, može se pratiti unutrašnje i spoljašnje kretanje tog subjekta, njegov egzistencijalni razvoj, a preko tih pokreta i promena, kako neposredno, tako i posredno, zapravo i stanje savremenog čoveka. Kirinov lirski junak je hipersenzibilan, načitan, nagledan i naslušan, on svim čulima registruje i najmanje pokrete bića i stvari oko sebe, ali on upija i čita svet i nekakvim dodatnim čulima, koja pripadaju i telu – jer upravo telom, a to ova poezija zorno pokazuje, i naše biće u celini radi na mnogo više i mnogo složenijih ravni nego što možemo osvestiti – ali pripadaju i jeziku; on dovršava te pokrete bubica, ptica, voda, suseda, slučajnih prolaznika i saputnika, prijatelja, svoje žene, sluti, predviđa mogući razvoj zatečenih situacija, kombinuje zadatu sa onim mogućim stvarnostima, kombinuje one moguće, nedogođene i nedogodive stvarnosti sa onom u koju je bačen, doziva situacije iz knjiga i drugih umetnosti da mu pomognu u razumevanju svih ovih stvarnosti oko njega. On je i žestok, napetih živaca, anksiozan, usplahiren, radoznao, rasejan, pometen, zaljubljen, brižan, nežan, ali i vrcav, bridak, duhovit, oštar. On (telom) nahrupljuje u stvarnost (pesme), zaprema sav prostor, iako u tom prostoru postoji još toliko toga, potom razlaže tu stvarnost, kao i njene mogućnosti, na sitne i najsitnije delove, uklanja zastor po zastor, sloj po sloj sa nje, da bi dosegao nekakvu konačnu istinu toga u čemu je i što ga opseda, da bi došao do suštine, ali, po pravilu na kraju pesme, u završnim stihovima, dešava se obrt, i ta poslednja istina izmakne, opet se sakrije, i čitava stvar(nost) se na neki način vrati na početak.

Moglo bi se reći da upravo subjekat svedoči o jedinstvu Kirinovog opusa, jednako kao i o njegovoj modernosti, te dakle i odmaku od gore popisane tradicije

Izneveravanje očekivanja

Ovo raslojavanje stvarnosti bilo je praćeno sinkopiranim, razglobljenim ritmom kratkih, oštrih stihova u ranoj Kirinovoj poeziji, ali već od Tantalona izraz postaje mirniji, rečenične celine duže, bliske govornom jeziku, preciznije: visoko kultivisanom, gradskom govoru. Ritmički, a time, razume se, i značenjski naglašena mesta, traže se tako na poklapanjima stihovnog i govornog niza, odnosno, što je češće u modernoj poeziji, pa i kod Kirina – u izneveravanju očekivanih, podrazumevanih poklapanja. Ovaj proces se preko pesama izrazito dugog stiha, kakve su, recimo, u delovima Jaloga, završava sa pesmama u prozi, gde su ključni značenjski udari upravo na onim mestima na kojima se uobičajeni govorni niz izneverava. Ono što je takođe važno naglasiti jeste da, iako je prevashodno formiran na nasleđu loma jezika i neoavangardnih praksi uopšte, u Kirinovoj poeziji nema slepih ulica hajdegerisanja ili beslovesnog avangardisanja, koja su sama sebi svrha, a zapravo nisu ni sebi.

Ukupno uzev, u Kirinovom dosadašnjem pesništvu najimpresivnija je svakako njegova hrabrost da iz knjige u knjigu, a ponekad i iz ciklusa u ciklus, insistira na inovativnosti, na menjanju poetičkih modela, ta spremnost da se sve dosegnuto na neki način zaboravi i krene iz početka. To se u ovom izboru može lako naslutiti u raznolikosti formi i poetičkih modela, iako se ne može u potpunosti sagledati. Utoliko ovaj izbor jeste i nova knjiga i presek dosadašnjeg Kirinovog pevanja, ali čini se da se najviše dobija kada se Zebrano posmatra kao uvod u opus, koji onda treba čitati od početka, knjigu po knjigu, pa kad se dođe do ovog izbora – opet.

Nekada davno ljepota je bila glavna kategorija povezivana s područjem koje smo zvali umjetnošću. I u standardnom blatu, smrti, raspadanju i užasu ljepota je pronalazila transcendenciju, upućivala na neki drugi svijet. Je li pritom bila ideologija, ili puka psihijatrijska ispomoć, narkotik, nije presudno. U međuvremenu je, na Zapadu, takva povezanost već tisuću puta razbijena i na kraju odbačena, a ni sama ideja umjetnosti ne drži se najbolje. Filozof Giorgio Agamben primjerice tvrdi da je umjetnost iscrpila svoju duhovnu vokaciju, jer, rečeno Hegelovim terminima, Duh više ne postiže svoju samospoznaju kroz umjetnost. To ne znači da je umjetnost umrla, nego da perpetuira svoje postojanje stalnim samo-poništavanjem. Ili kao što kaže francuski sinolog François Jullien: „Postoji nešto izvan svijeta čemu se možemo uteći, bilo da se radi o Bogu, napretku Duha ili vjeri u univerzalni razum. Postoji jedna instanca koja omogućuje da se udaljimo od svijeta i da ga procijenimo u odnosu na ono moguće drugo. Ali kada živimo u potpunom pragmatizmu… ono što smeta jest to da nema utočišta, pa je jedino što nam preostaje umjetnost kao način da se izdrži svijet. Čak i kada umjetnost danas, barem ponekad, učini nešto što ništa drugo na svijetu nije u stanju, i to je, tehnološki rečeno, samo augmented reality, proširena stvarnost koja nudi dodatne mogućnosti opažanja, osjećanja i mišljenja, ali unutar ovog svijeta.

Ljepota kao nešto „kinesko“

Možda se od svih umjetnosti još jedino u poeziji održala mogućnost ljepote. No ne u smislu da bi se takva ljepota odnosila na ono što je prikazano, nego na prolongiranje doživljavanja i odgađanje zaključivanja; stvaranje ambijenta, u kojemu i sam čitatelj postaje ambijentalno biće. U tom „neinstrumentalnom“ duhu ima nečega „kineskog”: umjesto usmjerenosti na objekt, na dovršeni proizvod, važna je usmjerenost na proces, na dinamičku interakciju, na okoliš u kojem subjekt i objekt nemaju čvrstih granica, na kretnju u kojoj su tijelo i um u jedinstvu, na pokret koji netko čini dok se primjerice bavi kaligrafijom. Danas ljepota možda može preživjeti samo kao nešto „kinesko”. Time se naravno misli na klasičnu Kinu, no što je sa suvremenim Kinezima, zanima li ih  uopće taj kineski pristup svijetu, ili su i oni postali Zapadnjaci, ili možda svemirski mutanti?

László Krasznahorkai je 2004. godine objavio putopisnu knjigu o Kini naslovljenu Razaranje i tuga pod Nebom, u kojoj njegov polu-fiktivni pripovjedač romantičarski traga za odgovorom na pitanje: je li Kina drukčija, je li sačuvala svoju posebnost, svoju kulturu – da bi tijekom putovanja doživio samo niz dubokih razočaranja. Stara kineska kultura potpuno je nestala, uništile su je materijalističke vrijednosti kineskog „komunističkog kapitalizma“, premda neki sugovornici u njegovoj knjizi iznose tvrdnju da je kineska kultura „umrla“ davno, davno prije.

Možemo li to potvrditi i čitanjem suvremenih kineskih pjesnika? Naši su nam nakladnici nedavno podarili čak dvije knjige kineske poezije. Izbor pjesama jednog od znamenitih suvremenih kineskih pjesnika, Xi Chuana, pod naslovom Prerušena povijest, objavio je, u izboru i prijevodu Dinka Telećana, nakladnik Vuković i Runjić, a Hrvatski PEN objavio je „čitanku iz suvremene kineske poezije”, nazvanu Nezavršeno putovanje, u kojoj je zastupljen i Xi Chuan, s pjesmama koje, zanimljivo, uglavnom nisu uvrštene u prvi izbor. Tu je knjigu priredio Miroslav Kirin.

László Krasznahorkai je 2004. godine objavio putopisnu knjigu o Kini naslovljenu „Razaranje i tuga pod Nebom“, u kojoj njegov polu-fiktivni pripovjedač romantičarski traga za odgovorom na pitanje: je li Kina drukčija, je li sačuvala svoju posebnost, svoju kulturu – da bi tijekom putovanja doživio samo niz dubokih razočaranja

Sklonost paradoksu i oksimoronu

Xi Chuan, pjesnik, esejist, urednik i prevoditelj, rođen je 1963. godine kao Liu Jun. Xi Chuan mu je umjetnički pseudonim a znači Zapadna rijeka. Svojom je pjesničkom karijerom amblematičan jer u malom opsegu utjelovljuje putanju gotovo cijele suvremene kineske poezije. Riječ je o razvoju od uzvišene, lirske i muzikalne poezije, koju je pisao u svojoj ranoj fazi, prema poeziji kao istraživačkoj umjetnosti, prema gotovo jezično-forenzičkoj analizi svijeta, poglavito kineske stvarnosti, a promjenu su potaknule javne i osobne tragedije – krvavo gušenja pokreta za prava radnika i građanske slobode 1989. godine, te smrt njegovih dvaju prijatelja-pjesnika. Govoreći o svojoj poetici, Xi Chuan kaže da „moderno kinesko iskustvo, koje uvijek ‘nadilazi ljudski smisao i logiku’ a ipak slijedi vlastiti smisao i logiku, pokazuje sklonost paradoksu i oksimoronu”. Takvi  ideološki oksimoroni su primjerice politički slogani: „socijalističko tržišno gospodarstvo”, „demokratska diktatura naroda”, „kapitalistički socijalizam” itd.; ili to da kineski narod uživa dosad neviđene slobode, a vlast pokušava provoditi apsolutni nadzor; da se živi u velikoj nelagodi a to znači „uživati u apsurdnoj sreći”; „čak i ako vlastoručno izgradite kuću”, ističe Xi Chuan, „moći ćete je samo unajmiti za korištenje u razdoblju od najviše 70 godina”; uglavnom, „prekomjerna revolucija sastala se s nedopečenom modernizacijom”; spajaju se marksizam, konfucijanstvo i ljubav prema novcu – jedno su drugom u zagrljaju i „zajedno tvore nešto čudesno i smiješno”. „Čak je je i Konfucije”, kaže Xi Chuan, „znao da je Život dvoznačan i neizvjestan, dok društveni oksimoron navodi na razgaljene osmijehe i duhovno sljepilo”. No dok je primjerice, svima nam dragi Daniil Harms svojim specifičnim apsurdima ogoljavao sovjetski totalitarizam, današnja Kina nije „samo” totalitarna – ona je neizmjerno nadmašila ranu komunističku, gotovo „seljačku” shizofreniju, uzdigla je do baroknih razina, do „komunizma” u doba znanstvene fantastike. Utoliko Xi Chuan nije običan disidentski kritičar kineskog društva, ili njegov neprijatelj. U jednakoj mjeri kritičan je i prema Zapadu, te ljudskoj povijesti kao takvoj. U Krasznahorkijevoj knjizi tako kaže da demokracija u Kini zapravo i ne može funkcionirati, jer je Kina jednostavno prevelika država. „A budući da je Kina sekularna zemlja”, kaže on još, „za Kineze nema Druge Kine ili Utopijske Kine. Nema se kamo drugdje. Ako pak Kinu pokušate razumjeti samo iz jedne perspektive, izvjesno je da nećete uspjeti”.

Dok je primjerice Daniil Harms svojim specifičnim apsurdima ogoljavao sovjetski totalitarizam, današnja Kina nije „samo” totalitarna – ona je neizmjerno nadmašila ranu komunističku, gotovo „seljačku” shizofreniju, uzdigla je do baroknih razina, do „komunizma” u doba znanstvene fantastike

Oda zaštitnoj maski

Kako to Xi Chuan izvodi u praksi možemo vidjeti na primjeru pjesme „Oda zaštitnoj maski”, u kojoj on duhovito, analitično i burleskno nabraja što sve maska i život pod maskom znače za Kineze. „Noseći masku odolijevam pješčanoj oluji, noseći masku odolijevam / smogu, noseći masku odolijevam u doba ptičje gripe, u doba / SARS-a, u doba novog koronavirusa… Nosio sam već maske kako bih bio u trendu, nosio maske za / pokazivanje statusa, za izbjegavanje nadzora, za vikanje i za govorenje / samome sebi.. u zaštitnoj maski ima ludosti i sirove snage… govoriti anonimno znači govoriti pod zaštitnom  / maskom... [no] Gangsteri koje / gledaš u filmovima nikad ne nose zaštitne maske”. Svoju priču o „karijeri sa zaštitinim maskama”, koja je najprije zasnovana u realističnim situacijama, Xi Chuan u nastavku pjesme izvrće i ukazuje da „Nema druge no reći da je to realnost ukorijenjena u nadrealističkoj poeziji, jer je „Ključ uspjeha nadrealističke poezije: jesti noseći masku, noseći masku / pušiti i piti, voditi ljubav noseći masku, noseći masku pljuvati, umirati / noseći masku”. Potom opet mijenja perspektivu i otkriva da mu je žao što i sam nije zaradio na biznisu sa zaštitnim maskama. Slijedi još jedan obrat u kojem se on ipak identificira sa svojim Kinezima, pa kaže: „Neki su Kinezi zbog nošenja maski pretučeni na ulici u Sydneyju, / a policajci u Berlinu zatražili su da skinu maske. Kako bi golousti / Sidnijci i Berlinčani mogli razumjeti da su to naše životne navike i / način postojanja!” Na kraju pjesme čeka nas još jedna promjena perspektive, svojevrsno metafizičko-egzistencijalno sumiranje teme: „Da je moguće, otišao bih s maskom na licu u pustinju da susretnem božice i anđele. Drugi me ne mogu prepoznati dok nosim masku, ni ja ne mogu / prepoznati sebe dok nosim masku. U sebi stalno iznova potvrđujem / tko sam, ali maska me uvijek odrješito opovrgne. No kada doista / skinem masku, ona je ništa”.

Xi Chuanu je maska i ništa i sve, i banalan zaštitni predmet i simbol kineskog života – izvrstan primjer njegova gledišta da stvari istovremeno postoje u mnoštvu različitih jezičnih i životnih registara, od medicinskih i političkih, do nadrealističkih i metafizičkih. Noseći masku uhvaćen si u jezik maske, diskurs maske, građen si maskom i poništavan njome, maska je i tvoja unutrašnjost i tvoja vanjskost – a kad skineš masku, sve to što ti je davala – jezik, ideologiju, smisao i apsurd – postaje ništa. Jedino što si zapravo i imao, zapravo je ništa.

U jednoj drugoj pjesmi Xi Chuan dijagnosticira pak općecivilizacijski paradoks, pa kaže da Zaštititi okoliš znači zaštititi komarce i ostale, uključujući boga malarije. Budući da je u našoj percepciji, ispunjenoj „čvrstim elementarnim česticama”, malarija apsolutno negativna pojava, samom mogućnošću da postoji „bog malarije”, pa i to da bi zaštita okoliša mogla implicirati zaštitu svih prirodnih bića, dakle i nama nesnošljivih komaraca, Xi Chuan stvara paradoksalni značenjski ambijent: istovremeno bismo štitili prirodu i nemilosrdno istrebljivali komarce. Krasznahorkai je u svojoj spomenutoj knjizi zabilježio slično Xi Chuanovo razmišljanje: „Zapadnjaci vole drevnu, tradicionalnu kinesku kulturu, ali ona je bila potpuno diktatorska! Zapadnjaci kažu da je diktatura loša… ali i diktatura je nešto drevno, pa bi trebali voljeti i diktaturu“.

Vrhunac zbirke osobno nalazim u ovom malom kafkijanskom biseru. Taman da Xi Chuan nije napisao ništa osim sljedećeg fragmenta, zasluživao bi veliko poštovanje: U mračnu sobu zaluta neki tip, no pokuša to iskoristiti najbolje što može. Odloži naprtnjaču, umije se i opere zube i potom mi naloži da odem. Kažem mu da je to moj dom, moj život i da ne idem nikamo. I tako se u mraku počnemo hrvati.

Xi Chuanu je maska i ništa i sve, i banalan zaštitni predmet i simbol kineskog života – izvrstan primjer njegova gledišta da stvari istovremeno postoje u mnoštvu različitih jezičnih i životnih registara, od medicinskih i političkih, do nadrealističkih i metafizičkih

Koliko su suvremeni Kinezi „kineski“?

Kako ćemo onda odgovoriti na početno pitanje: koliko je sve to „kinesko”, koliko su suvremeni Kinezi „kineski”? Budući da je jedno od glavnih obilježja klasične kineske kulture interes za suprotnosti, za međuigru suprotstavljenih načela, čini se da je u tom aspektu kineski duh preživio. No dok su yin i yang, iako suprotstavljeni, tvorili dinamično, ali skladno jedinstvo, svojevrsnu harmoniju, suvremenim kineskim suprotnostima ne nudi se nikakav okvir koji bi ih objedinio i uskladio. Više je riječ o dinamici bez interakcije, dinamici paralize, ili o interakciji bez zajedničkog jezika. Jedino jedinstvo o kojemu može biti riječ jest to da je ovo jedina Kina koju Kinezi imaju. U tom su smislu Kinezi postali poput Zapadnjaka, a kineska poezija je postala svjetska poezija. Da je suvremena kineska poezija u osnovi slična svim drugim svjetskim poezijama, na svoj način potvrđuje i čitanka Nezavršeno putovanje. Pokušavajući predstaviti glavne smjerove u suvremenoj kineskoj poeziji, priređivač Miroslav Kirin iznosi podjelu koja bi u većoj ili manjoj mjeri mogla biti primjerena i svakoj drugoj nacionalnoj poeziji. Jednako, kao i svugdje, i u Kini se često poetika neke generacija stvarala suprotstavljanjem poetici prethodne generacije. Tako se primjerice navode magloviti, ili nejasni pjesnici (koji su bili skloni uzvišenoj, simboličkoj i sugestivnoj retorici), eksperimentatori i jezičari, egzistencijalisti, pjesnici skloni razgovornom jeziku, a ima i pjesnikinja koje su bliske onome što bi se moglo nazvati feminističkom poezijom, s obzirom na interes za tijelo, seksualnost te individualizirano žensko iskustvo. Kirin stoga zaključuje da se „čitajući suvremenu kinesku poeziju suočavamo… s mnoštvom individualnih poetika, ali i ‘škola’”, koje često nose neobična, živopisna i bizarna imena, poput: „’Oni?, ‘Donji dio tijela’, ‘Urbana poezija’, Na moru’, ‘Ne-ne-izam?, Mačo muškarci’, Koketiranje’, Apsurdizam’”.

Koliko su Kinezi prestali biti „kineski” i postali svjetski, svjedoči Xi Chuanov završni uvid: „Istina nas ne može spasiti”. Naime, u Kini, kao i u cijelome svijetu, istina zanima samo one koji nemaju moć, i koji u potrazi za istinom mogu otkriti samo paradokse. Zato glavno pitanje postaje: jesu li paradoksi samo još jedan „opijum za narod”?

Kako ukloniti sebe s puta do Boga

Nesumnjivo je da se upravo osobno poetsko ticalo prevoditelja i urednice uplelo u kreiranje samoga naslova knjige – naslova koji na prvu loptu djeluje teško izgovorljivo, nepristupačno, čak i pomalo robusno i odbojno, ali koji vjerojatno bolje od većine onih koji bi nam prvi pali na pamet (poput, recimo, dekreacije, poništavanja, uklanjanja i sl.) izražava temeljni motivski i idejni okvir zbirke koncentriran u potrebi razstvaranja sebe i svijeta kao takvog. Razstvaranje tako, označiteljski artificijelno, sažima u sebi cijeli fenomenološki spektar u rasponu od rastvaranja (uništavanja, poništavanja), do ponovnog stvaranja iz uništenog, već poništenog ili ukinutog, funkcionirajući ujedno kao idejna poveznica između entiteta čovjeka i knjige. Drugim riječima, razstvaranje je najočitije prezentno kada se rastvara, ali i ponovno stvara ljudska osobnost (poniranjem u njenu unutrašnjost, njenim poništavanjem i otvaranjem mogućnosti za nova bivanja) ili knjiga (kojoj rastvaramo korice, poniremo u utrobu, poništavamo i iznova rađamo svakim novim čitanjem). Pojma se Carson i eksplicitno dotiče na više mjesta u knjizi, najizravnije u trećem dijelu istoimenog eseja o trima ženama – grčkoj pjesnikinji Sapfo, Marguerite Porete, autorici teološke rasprave Zrcalo jednostavnih duša, koju je inkvizicija 1310. osudila na smrt na lomači, te francuskoj dvadesetostoljetnoj književnici i filozofkinji Simone Weil – gdje se upravo poriv Simone Weil “kako da ukloni sebe s puta”, ne bi li dospjela do Boga, tumači navedenim naslovnim pojmom, dok se kao njegov cilj navodi “razstvoriti stvorenje u nama”. Već samim naslovom, a takvom značenjskom meandriranju prisustvujemo praktički kroz cijelu knjigu, signaliziran je zahvat prema sferi nespoznatljivog – u smislu jezične i misaone geste koja se rađa iz napora da se dopre do nespoznatljivog, iako je jasno da je takvo polazište u samom početku aporično (jer nespoznatljivo je nespoznatljivo upravo po svojstvu izmicanja). No vratimo se ipak na temeljne postavke, u pokušaju predočavanja zbirke koja je sve samo ne lako predočiva.

Nesumnjivo je da se osobno poetsko ticalo prevoditelja i urednice uplelo u kreiranje naslova knjige – koji na prvu loptu djeluje teško izgovorljivo, nepristupačno, čak pomalo robusno i odbojno, ali koji vjerojatno bolje od većine onih koji bi nam prvi pali na pamet (poput, recimo, dekreacije, poništavanja, uklanjanja i sl.) izražava temeljni okvir zbirke koncentriran u potrebi razstvaranja sebe i svijeta kao takvog

“Dijalektika je način rasuđivanja i primjena intelektualnog jastva”

Ono što je vidljivo čim knjigu uzmemo u ruke, i vjerojatno neće biti čitatelja koji neće baš to prvo primijetiti, tiče se njezina hibridnog karaktera. Razstvaranje u sebi tako objedinjuje, ugrađuje, ali i rastvara poeziju u klasičnom smislu te riječi, eseje različitih tematskih polazišta, tekstualni oratorij, scenarij, tekst za imaginarnu operu s pripadajućim arijama, zborskim recitativima i interludijima, mogući predložak za dokumentarni film, igrive tekstualne fragmente u maniri konkretističke poezije, itd. Riječ je o nekoj vrsti totalnog pisanja koje generira razsredištenu knjigu kojoj svaka točka može istodobno biti i središte i rub, i koja omogućuje različita nelinearna čitanja – nasumična, ponavljajuća, obrnuta, napreskokna, parcijalna, kružna.

Takav karakter knjige dodatno podražava njezina semantička priroda, sustav lajtmotiva koji se mrežno i zrakasto (iako bez vidljive pravilnosti) širi tekstom, pa se svako malo zaplićemo o isti motivski gumi-gumi koji nam je već ranije bio rastegnut i postavljen kao veći ili manji preskokni izazov i koji smo kao takav već okrznuli, preskočili ili zaobišli. Neki od motiva i tema koji čine takav elastični kostur teksta jesu snovi, Beckett, Odisej, Uzvišeno, ekstaza, Antonioni, Longin, lastavice, tjeskoba, oružje, žudnja, Abelard i Heloiza, pomrčina, Virginia Woolf, osjećaj pogrešnosti, Sapfa, Marguerite Porete, Simone Weil, ljubomora, samoponištavanje, dijalektika Boga, ljubavi i zbilje. „Dijalektika je način rasuđivanja i primjena intelektualnog jastva“, kaže Carson u četvrtom dijelu eseja „Razstvaranje“, podcrtavajući time upravo ono što uočavamo kao ključnu osobinu sveukupna njezina teksta – dijalektičnost i razsredištenost, ustrajnost u samorazgradnji koja, međutim, ne nadjačava poriv da se razmrvljenost (teksta, pojedinca, života samoga) iznova sakupi i reinkarnira u čitljivim oblicima koji se potom opet drobe pod neizdrživim pritiskom stvarnosti (koji jednako osjeća ili može osjećati čitatelj teksta, kao što su ga osjećale, primjerice, zapaljena Marguerite Porete ili samoizglađivana Simone Weil). Nije čudno pritom da likove – ili bolje rečeno, motive, s obzirom da autorica od njih ne oblikuje psiheme kao što bi, primjerice, činio realistički motiviran narativ, već ih koristi za kreaciju vlastitih diskurzivnih poligona – poput Weil i Porete, ali i mnogih drugih, povezuje prije svega odvažnost ulaska u zonu vlastite duhovne hrabrosti, drskost zauzimanja prostora osobne slobode kao ključna mjera za vlastiti odnos sa svijetom. Pritom se hibridnost Razstvaranja, i to je važno naglasiti, ne iscrpljuje samo u žanrovskoj raznolikosti zbirke kao cjeline, nego i u hibridnosti svakog teksta pojedinačno, pri čemu je poetski jezik i/ili doživljaj zajedničko obilježje većine tekstova – ona će jednako biti prisutna u esejima, kao i u skici za dokumentarni film ili pak arijama opere. Moć teksta da upije sve, od formalno različitih jezika i tipova iskaza, do motiva koji se protežu u radikalnom luku od antike i klasične književnosti, preko filma, filozofije, moderne književnosti i moderne (likovne) umjetnosti, do suvremene svakodnevice, ono je što će čitatelju, ovisno o preferencijama, biti zadivljujuće ili začudno, nerijetko i oboje. Spoj dokumentarnog i fiktivnog, jezik uronjen u poetsko te otklon od viđenih rakursa i prosedea, kao glavni generator osebujnosti, ključni su mehanizmi na kojima se uspostavlja pismo Anne Carson.

Pritom se hibridnost Razstvaranja, i to je važno naglasiti, ne iscrpljuje samo u žanrovskoj raznolikosti zbirke kao cjeline, nego i u hibridnosti svakog teksta pojedinačno, pri čemu je poetski jezik i/ili doživljaj zajedničko obilježje većine tekstova – ona će jednako biti prisutna u esejima, kao i u skici za dokumentarni film ili pak arijama opere

To, dakako, ne znači da književni utjecaji u njezinim tekstovima nisu vidljivi – upravo suprotno, oni su nerijetko i motivski prisutni, pozivajući čitatelja da sam uspostavi komparacije. Ipak, gledamo li u strogo poetičkom smislu, Razstvaranja najizrazitije priziva iskustva drame apsurda (Beckett), atmosferom otuđenja i antiteatra, parodičnim impulsima, mehaničkim radnjama i dijalozima koji kroz dezintegraciju jezika ukazuju na ispraznost (i ispražnjenost) ljudskoga stanja. Nameću se i poveznice s nadrealističkim poetikama, biranjem snova kao, istodobno, izlaza iz stvarnosti i ulaza u nju (esej “Svaki izlaz je ulaz – Pohvala snu”). Potonje potvrđuje i duža pjesma “Sjedeća figura s crvenim kutom (1988.) Betty Goodwin”, jedna od zanimljivijih dionica zbirke, u kojoj se manifestira izazovnost višesmjernosti poetskoga teksta, njegova sposobnost da se, poput nekog egzotičnog stabla, raznosmjerno grana pred našim očima. Inače, svijest o književnom grafizmu visoko je prisutna kod Carson, pa će dosta tekstova biti obilježeno promišljenim, stiliziranim otiskom na stranici, drugačijim od uobičajenog – primjerice, stepenastim rasporedom stihova, centriranjem teksta po središnjoj osi, korištenjem verzalnog ili kurzivnog pisma, i slično.

Čitatelj kao arheolog

Ako zamislimo da u nekom imaginarnom koordinatnom sustavu koji na pojednostavljen način ocrtava prirodu književnog teksta postoje komunikativne i nekomunikativne knjige, pri čemu i jedne i druge mogu biti kvalitetne i nekvalitetne, tj. dobre i loše, Razstvaranje svakako dodiruje onaj dio sustava u kojem se dodiruju dobro, kvalitetno pisanje i nekomunikativnost, utišanost, okrenutost svom vlastitom svijetu i ustrojstvu mnogo više nego onome koji ga razstvara. To nikako ne znači da imamo pred sobom u potpunosti hermetično pismo, nipošto – to samo znači da tekst diše svojim vlastitim, autonomnim ritmom, da se otvara u svijet u kojem je i praznina mjesto ispune, u kojem je fragment cjelina, a cjelina fragment većega sustava, a parodija i apsurd jednakovrijedne podloge za jezično uobličavanje svijeta kao što su intelektualnost i slikovitost. Autoričin jezik nije jezik osjećajnosti, iako neprestano tematizira pritješnjenje čovjeka i njegovu osamljenost kao neizbježnu kozmičku paradigmu. Carson rabi britak i decidiran jezik, onaj koji prije svega djeluje racionalno, iako neprestano povezuje međusobno udaljene pojmove (npr. “Ako se umočim u tu kiselinu, vjeruješ li / da će moji vragovi izblijediti i nestati? / Hihotavi i lijepi, stajali su na dovratku / raspravljajući o svojim erekcijama”). Čitatelj je stavljen u ulogu arheologa – njegov je zadatak ispod cakline jezika pronaći prepoznatljive oblike koji su u mogućnosti prenijeti djeliće istine o prašnom, zakopanom svijetu koji mu je prostrt pred noge.

Carson rabi britak i decidiran jezik, onaj koji prije svega djeluje racionalno, iako neprestano povezuje međusobno udaljene pojmove (npr. “Ako se umočim u tu kiselinu, vjeruješ li / da će moji vragovi izblijediti i nestati? / Hihotavi i lijepi, stajali su na dovratku / raspravljajući o svojim erekcijama”)

Daleko od toga da će se svatko u tome dobro snaći, i da će pohrliti traganju i razgrtanju, no ovo i nije knjige za svakoga. Riječ je o samosvojnoj zbirci različitoj od većine onoga čime smo okruženi – knjizi za tiha i ustrajna čitanja, za vraćanja, za skupljanja okrajaka i njihova pohranjivanja u neki otvoren ćup koji ćemo ostaviti na vidljivom mjestu, čiju ćemo utrobu više puta iznova rasipati, pa je ponovno puniti komadićima iste cjeline. I sama ću postupiti tako, svjesna sipke prirode autoričina teksta u kojoj se i ona najvrednija zrnca lako previde. Ipak, ako bih baš morala navesti najdraža mi mjesta, ona koja su ostala blistava već i nakon prvog prosijavanja, to bi svakako bio esej visokoga sjaja “Totalitet: boja pomrčine”, kao i prodorne arije Marguerite Porete iz drugog dijela eseja Razstvaranje: “Plivajuća arija”, “Arija suđenja”, “Duo vanjskog i unutarnjeg prostora” i “Arija plamenova”.

Dosada je Bešlić realizirao dva video-rada koji povezuju Baniju i poeziju. Prvi je rad inspiriran pjesmom “Luđak” autorice Ane Brnardić.

Drugi je nastao na pjesmu “Zapis o starcima iz moga sela” Miloša Kordića.

S obzirom da Petrinja nema rodilište, većina Petrinjaca rođena je u Sisku, a među njima 24. lipnja 2000. i Vid Bešlić. Završio je osnovnu školu u Petrinji te jezičnu gimnaziju u Sisku. Vid nije samo pjesnik, on je i glazbenik pa ne čudi da je završio i Glazbenu školu Frana Lhothe u Sisku. Tijekom osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja aktivno je sudjelovao u dramskoj i novinarskoj sekciji. U slobodno vrijeme komponira, piše poeziju, svira glasovir i gitaru, bavi se dramskom umjetnošću i glazbenom produkcijom. Aktivno surađuje s Kino klubom Sisak te Interpretacijskim centrom baštine Banovine. Vid je svestrana mlada osoba kojoj je umjetnost način života. Studira glumu na Akademiji dramske umjetnosti.

Miloš Kordić (1944, Komogovina kraj Hrvatske Kostajnice), autor je brojnih pjesničkih, ali i proznih knjiga. Uvrštavan je u književne antologije, panorame i zbornike. Od 1991. živi i stvara u Beogradu. Kordić doživljava Baniju kao životno, emocionalno i metafizičko uporište svoga pisanja.

Zapis o starcima iz moga sela

Ako vas uopće ima – onda ste dobri i dragi
Ako ste se uopće ikad vratili iz pakla
Kroz koji ste išli, malo prije, kao jučer
Ako ste uopće gdje izdvojeni i sami
U dobroti koju ste teško i krvavo stjecali

Pod onim drvetom, na klupi, na kraju sela
Sa cigarom od novina i komotljike
I kresivom: gljiva, kremen i željezo
I vatra, vatra neprestana, tiha večernja
Dobra da gori, čista da grije

Ako ste se uopće vratili s proplanaka
Iz godina kojima ste služili dobru sutrašnjem
Iz godina nad vrletima, kroz klance olujne
Ako ste uopće ikada stigli u priču
O onima koji su voljeli sve što smo imali

O onima koji su neprimjetno stizali
U žestok smisao života, kao vrijednost
Kojoj ste oduvijek pripadali, dobri moji
Ako vas uopće ima – onda se odmorite
Dugo i slatko, u ljepoti prozračja večernjeg

Pročitajte još tekst Monike Herceg o programu Gledam, čitam, pišem i tekst Marije Dejanović o školstvu na Baniji.

Projekt Gledam, čitam, pišem podržavaju Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske, Turistička zajednica Sisačko-moslavačke županije i Srpsko narodno vijeće, a organizator je Hrvatsko društvo pisaca.

Miroslav Kirin rođen je 1965. godine u Sisku. Piše poeziju, prozu, eseje te prevodi. Objavio je deset pjesničkih knjiga, fotoesejističku knjigu Iskopano (2012.), slikovnicu Zimska potraga (2015.) u koautorstvu s umjetnikom Mingsheng Pijem i autofikcionalni roman Album (2001.), za koji je dobio Nagradu Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo u 2001. godini. Član je programskog odbora Goranova proljeća i odbora Hrvatskog centra PEN-a.

*

Za ručka u glinskom Kasinu po našim se golim nogama lijepe muhe. Ta bi rečenica bila približno točna, no ne i posve točna. Što zapravo rade muhe? Muhe rade ono jedino što je moguće činiti u datom trenutku sredinom sparnoga ljetnog dana pri temperaturi od trideset i pet stupnjeva Celzijevih kada nitko ne čini ništa i sav se svijet ukopao u nepomičnosti, čeka se neko spasonosno razrješenje koje će donijeti netko tko će imati snage i volje misliti i djelovati. No tko bi sad uopće nešto mislio, a da o djelovanju i ne govorimo? To sigurno nisu oni koji uz pivo i kavu u kafiću raspravljaju o popustima za zimske gume. Možda i jesu, upravo zato što ne raspravljaju o izgledima za vrijeme narednih dana. Po nogama nam se uporno cijedi znoj, brišemo ga mehanički, on ponovno izbija. Nožem i vilicom komadamo pljeskavicu i nabadamo pržene krumpiriće pa odlažemo nož ili vilicu kako bismo rukom potjerali muhe s nogu. Koliko god pojedemo, toliko nam otprilike uzima znoj i energija potrošena na muhe. Muhe bi htjele da smo mrtvi pa da na miru dovrše svoj posao kako spada. Ovako, i one su svjesne da samo trate vrijeme. Tko zna hoće li biti druge prigode, misle one, pa navaljuju, nasrću, sve uzalud.

*

Zmija mora preko ceste, ali je danas posve pogrešno krenula, presjeći će cestu na pola i izgubiti se u živici, misli malenom ludom glavom i vara se. Da bi se išlo cestom, mora se biti cesta. Cesta je svemoćna, ona je neuhvatljivi oblik mišljenja. Zmija to ne zna, ona želi da cesta bude zmija, cesta je zmija, zar to nije svima jasno, misli svojom ludom glavicom. I što se onda događa? Tvrdoglavica jedna uzima zalet i napokon kreće preko ceste, ali, jao, cesta ipak pobjeđuje.

*

Tamo gdje se tok Gline načas prije mosta zaustavio, na suhoj blatini stoji Mika. Mika je ime za vrijeme koje je stalo desetljećima prije. S tim svojim desetljećima Mika je svakodnevno. Da ne bude zabune, Mika uz rijeku ne stoji nizašto. U ruci mu je ribički štap, trenutna egzistencija je osigurana, mozak se polako prazni od samoga sebe, neka i to maleno ladanje, neka, a o tome što će biti sutra ionako ne valja razbijati glavu. Dobri čovjek Mika. Eno ga jutrom kako na nečijem imanju kosi travu. Eno ga popodne kako sa zidarom radi na obnovi porušene kuće. Eno ga bradata kako se predvečer vuče svojoj kući. Jeste li ikad bili kod njega u kući? Upoznali njegovu obitelj?  Naravno da niste. Eno ga, Mike, dobroga čovjeka. Samo se pojavi u dvorištu da kaže riječ-dvije i popije milodarno pivo. Potom šuti sve dok ne stigne još jedno pivo. Pa nešto kaže. I opet šuti. Dobri čovjek Mika. Tko se uopće danas zove Mika? Gdje si sad, Mika, dobri čovječe?

*

Kada je Š.-a snašla ta nesreća, uzeo je oštar nož, zagrijao ga na plamenu i isjekao dio mesa na ruci gdje ga je ugrizla riđovka. Tada je preživio, a je li preživio i rat, tko će to znati.

*

Sa štapova mladog kestena Đ. je svlačio njegovu crnu koru i od nje radio neku vrstu alpskog roga. Kada bi zapuhao, tresla bi se brda i doline i rodio bi se miš.

*

Pasolini je još živ i živi u Petrinji, vidjeh ga jutros na mostu u Gupčevoj. Istina je, ne lažem. Petrinja je dobar grad za vidjeti Pasolinija živog. Da bismo vidjeli Pasolinija živog, potrebni su posebni uvjeti. Prvo, treba moći zamisliti Petrinju. A zamisliti se mora ono što ne postoji. Sad je već lakše, znamo da Petrinja više ne postoji. Drugo, u tom gradu, da bi se srelo Pasolinija, nije potrebno nikoga poznavati. To je, dakako, olakšano ljubaznošću ratnih stradanja. Treće, nije čak ni potrebno govoriti talijanski. U gradu se govori jezikom koji nitko ne razumije pa je tako lakše razumjeti i Pasolinija, ako se već zgodi da se susretnete s njim licem u lice na uglu zgrade koja je prestala postojati neposredno poslije gradnje, samo što joj to još nitko nije rekao. Četvrto, da bismo sreli Pasolinija, potrebno je zaboraviti sve što je ikad napravio, baš sve, sve njegove filmove, romane i poeziju, a treba zaboraviti i njegovu zagonetnu smrt. Potrebno ga je oljuštiti do kože obična čovjeka, onoga koji se šutljiv i poguren vraća s posla. Ili ako već nema posla, onda se više i ne vraća, skrenuo je s puta i izgubio se na periferiji grada sve do časa kad susreće svog ubojicu. Eto takvog čovjeka najlakše izgubimo na ulici, a pronađemo Pasolinija.

*

On je panker i spava u mrtvačkom lijesu. Šteta što je volio piti. Šteta pankera koji je cijeli svoj kratki život uvježbavao smrt u mrtvačkom lijesu. Sad nismo sigurni je li njegova smrt stvarna, ili smo je izmislili.

*

U gradu se niotkud pojavila skupina mladih čiji pripadnici jurišaju na zidove, probadaju se ružinim trnovima, a za poplava sa željeznog mosta skaču u nabujalu rijeku.

*

U gradskom kinu daje se Kurosawin film Kagemusha, sjena ratnika. Budući da Kurosawa film vidi kao istočnu verziju zapadnoga epa, pričanje te krvave priče traje te traje i tim neizvjesnim trajanjem iskušava strpljenje gledalaca. A onda, kad se to strpljenje u nekih ipak slomilo, netko odškrine vrata za izlaz i nekoliko sjena gledalaca šmugne van, među njima i sjena G.-e, kako se poslije utvrdilo. Ubrzo u dvoranu dopre miris zapaljenih cigareta. Nešto poslije iste se sjene bešumno vrate u dvoranu i nastave pratiti film. Izlaženje i ulaženje se ponovi još nekoliko puta. Gledalište se zbog toga pomalo uskomeša, nitko više ne može mirno pratiti film, svako malo sjena-dvije izlazi na čik-pauzu, a kad je to komešanje dosegnulo vrhunac, iz kina izađe i sama njegova sjena.

*

Bezobrazno mlad i uredno počešljan stojim pred elegantnom zgradom Stanice javne sigurnosti, od crvene cigle krasotice što tek će postati zgrada MUP-a pošto je predugo bila zgrada SUP-a, i shvatim, ne bez oduševljenja, da se tu strašno dobro lupa. Probijam se kroz uzavrelu masu ljudi što su se okupili da galame, želim znati što se zbiva, je l’ to nestalo čuvene petrinjske salame, no nitko nema vremena ni želje išta odgovoriti, čemu u mutna vremena zboriti. Nakon nekog vremena provedenog u ljudskoj masi, tom talasanju mesa i znoja, netko viknu, eno ga tamo!, i svi pohrle u to tamo, u to upravo rođeno srce tame, uzimaju, raznose, svijetlim se svojim oružjem ponose. A u ruke Mandušića Vuka biće svaka puška ubojita.

*

Uskoro bih opet mogao postati nepismen, izgubiti sposobnost da čitam, a možda i da pišem, kao davno prije nego što sam to naučio, ne sjećam se više kad. Kružim već neko vrijeme selima i gradovima Babanije i trudim se čitati natpise na javnim mjestima, no ti su natpisi ili izbrisani, ili su ploče na kojima nas se o nečemu izvještava razbijene, ili se još čeka da natpis već jednom osvane na utvrđenom mjestu (o tome što ondje treba stajati i kako to zapravo treba biti napisano već se godinama jalovo pregovara). Budući da nemam što čitati na javnim mjestima, nerado se povlačim u svoj privatni prostor, čitam novine i knjige, no s vremenom nalazim da mi i to postaje sve teže, kao da u knjigama i novinama nedostaju pojedini bitni dijelovi teksta, u novinskom se članku primjerice pojavljuje rupa, iz knjiga ispadaju poglavlja i daljnje čitanje time postaje besmisleno. Pokušavam čitati naglas ne bih li takvim vježbanjem učvrstio svoje čitanje a ignorirao manjkavosti teksta što ga čitam, no moje čitanje unatoč svemu sve više postaje zbrka nesuvislih glasova nalik mumljanju, pa čak i mucanju. Razmišljam o tome da odem iz Babanije, dojadilo mi je sve to, čak sam i jednoga jutra sjeo u auto i krenuo, no kad sam došao na raskršće, nije bilo niti jedne oznake za smjer, odnosno nisam bio kadar pročitati što na prometnom znaku piše, ako uopće išta piše. Ne mogu čak više utvrditi jesam li napokon postao nepismen, ili je zapravo sve oko mene postalo nečitljivo.

*

Na prilazu gradu bešćutno pokapaju još žive starce. Bez liturgije, bez ijedne izgovorene riječi. Jedan mladić se našao ondje da malo protestira, da viče, čak i da plače, koja bezobraština, da ometa ono što je ionako neumitno. Ti divni starci, jer tako tim starim dudovima posađenima prije stotinjak godina tepa taj divni mladić, a možda i još netko, još do prekjučer su hranili siromašne i sve one koji su se slučajno zatekli uz tu cestu. No nitko više ne brine ni o starcima ni o gladnima. Van iz grada s njima, samo nam ometaju svakodnevni život, kao da se čuje iz dubine malenoga grada. A onaj mladić, zašto je uopće silne sate protratio u gradskoj knjižnici, čemu ta pouka o Don Kihotu? 

*

Ako mi je stršljen prijatelj, tko su mi onda neprijatelji? Svijet u ironičnom ključu sam sebe zaključava i povlači se u samicu.

*

U niši barokne kuće u centru jedva zamjetan živi Indijanac. Sliči stražaru u stražarskoj kući ili pak svecu kojega još nije dohvatila teška barbarska ruka. Neko vrijeme je lutao, nije znao što bi sa sobom, svojim životom, a kad je u kinu pogledao nekoliko filmova o Winnetou, odlučio je, nije bilo nikakve dvojbe, bit će Indijanac. Postat će onaj koje progone, koje ubijaju, molit će, disat će za njih. Jednoga dana samo se pojavio u gradskom parku glave urešene dugim ptičjim perjem. I dalje je obavljao svoje svakodnevne poslove, ali njegova je životna misija bila da ljudima svakodnevno ukazuje na to da postoje i drugačiji, da nisu svi isti, i da te takve, drugačije, trebamo čuvati više i od samih sebe. Na kraju dana Indijanac se umori, ulazi u svoju nišu i sanja da je kondor koji leti iznad Anda. Pa u snu zapjeva: Radije bih bio vrabac nego puž/ Da, da radije bih, sigurno bih/ Radije bih bio čekić nego čavao/ Da, radije bih, kada bih samo mogao, sigurno bih bio.