Projekt Gledam, čitam, pišem pokrenuli smo unutar Hrvatskog društva pisaca na Baniji, s povjerenjem u riječi, ali i Baniju. Početkom listopada iza nas je već niz odrađenih radionica, ponešto s učenicima u Petrinji i Glini, a najviše s jednom grupom odraslih polaznika iz Petrinje. Na trećini puta, projekt se pokazuje kao itekako smislen i potreban. Kao i ostalim mentorima, i meni se čini da možda upravo umjetnost može popravljati stvari koje se čine nepopravljivima. Ili barem utješiti. Sve te velike, patetične riječi poput utjehe ili popravka nužne su da bismo govorili o stanju stvari kakvo jest na Baniji: prostor i grad koji polako ostaje i bez mogućnosti i bez budućnosti.
Petrinja je ostala bez knjižnice, jedine galerije, doma kulture i nekoliko škola. Radionice koje radimo zapravo nemamo gdje raditi pa neprestano improviziramo, u hodu. S odraslima smo prvo bili na otvorenom, na Trgu kulture, gdje se smjestila prva kontejnerska knjižnica. Teško je to bilo pojmiti, kontejnerska knjižnica. Uz pomoć ravnatelja knjižnice, nekoliko radionica organizirali smo na otvorenom kao i tribinu o čitanju, nasred tog malenog trga okruženi kontejnerima koji sada ugošćuju i knjige, i radio, i svu petrinjsku kulturu. Potom smo neke radionice održavali u čitaonici jedne osnovne škole, ali naravno – ta škola je puna od jutra do večeri. U ovom trenu udomljuje i srednjoškolce jer je njihova škola srušena i svaki novi termin bio je neizvjestan. Dovoljno je reći da je radionica prošli tjedan održana u Pastoralnom centru (u sklopu župnog dvora) gdje se na pola sobe ne može zakoračiti jer je taj dio zgrade nesiguran, a druga polovica je za korištenje.
Dugo sam zapravo bježala od Petrinje i Banije. Kad jednom dobiješ tu kozmičku brzinu da se odvojiš od gravitacije tog kraja, rijetko se vraćaš, što zbog straha da će tvoja brzina u nekom trenutku opet postati preslaba da bi se uspješno izvukao, što zbog toga što ne voliš da te taj kraj podsjeća na sve što želiš ostaviti iza sebe i što želiš zaboraviti. Ako je nešto bilo jasno nakon potresa koji je zadesio Baniju, to je bilo siromaštvo koje je najednom ostalo bez svojih zidova. Ipak, zidovi za siromaštvo nisu ionako bitni, možda samo za one koji su gledali izvana i nadali se da neće vidjeti sve što je iza. Petrinja u kojoj sam odrastala bila je moj grad i danas, kad mi se učinilo da ipak mogu neometano dolaziti i odlaziti, čini mi se da je to moj grad još uvijek. Prestrašila sam se potrebe da to činim, da se vraćam jer mi je bilo kakva vrsta ljubavi prema prostoru bila potpuno strana, a ipak – našla sam se gledajući prema Baniji sa željom da tamo odlazim što češće, što više. Banija je mjesto koje je zaista svačije, Banija je mjesto susreta različitih nacionalnosti, Banija je toliko bogata u tom njegovanju ljudskih odnosa, ispred nacionalizma. To je ono u što duboko vjerujem svaki puta kada kažem Banija. Reakcije na radionice su divne. Pjesme i priče koje smo radili na radionicama, priče koje smo napravili u razredima, sve to govori o kapacitetu i kreativnosti onih koji se bore da ostanu. Mnogo smo pisali i o samoj Baniji, uspomenama, prirodi, mjestima koja su bitna. Čini mi se da tako postoji i mogućnost da se lakše nosimo s tom ljubavi prema ruševinama.
Imaju li radionice pisanja smisla na Baniji?
Ines Kosturin, petrinjska pjesnikinja, o radionicama na koje dolazi kaže: “Mišljenja sam da je radionice pisanja u Petrinji svakako potrebno nastaviti iz više razloga. Najbitniji, neposredni se razlozi dakako tiču sudionika radionica, ali postoje također i posredni razlozi koji potvrđuju isto. Do sad su održane četiri radionice, tri vezane uz kratku priču (voditelji su bili Zoran Ferić, Luiza Bouharaoua i Miroslav Mićanović) i jedna uz poeziju (Monika Herceg). Na svakoj u prosjeku prisustvuje desetak prijavljenih sudionika, uglavnom redovitih, kako im već dozvoljavaju poslovne obveze. Sudionici ovih radionica mahom su pisci amateri, koji nemaju težnju ka profesionalnom radu, ali imaju težnju svoj rad držati na čim višem nivou, bilo to kroz učenje novih tehnika, konstruktivnu kritiku postojećih radova ili analizu radova drugih umjetnika. Svi su spremni učiti, graditi i razvijati se te su svjesni koliko su vrijedne ovakve radionice. Kvalitetu koju možda ne posjeduju u usporedbi s vrhuškom književne produkcije danas zamjenjuju entuzijazmom. Ostatak pak petrinjske kulturne zajednice svakako mora biti svjestan što su HDP i Ministarstvo kulture ove godine donijeli u Petrinju. Smatram da je ovo izvrstan poticaj i njima da se čim više aktiviraju u svom radu, pogotovo s obzirom da su trenutno mjere na niskoj razini u odnosu na prošlu godinu.”
Mladi student Akademije dramskih umjetnosti, Vid Bešlić, koji također dolazi na naše radionice i koji je, uz Miroslava Kirina, suautor video uradaka koji povezuju prostor Banije i poeziju s Banije, koje također radimo u sklopu projekta Gledam čitam pišem, ističe: “Radionica omogućuje polazniku spoznaju vlastitih (ne)mogućnosti u izražavanju; upute i savjeti mentora bude još veću želju za istraživanjem i rad na sebi. Spoznaja da su riječi i način na koji čine organsku cjelinu beskonačne, traži od polaznika prijateljstvo s maštom. Rad u skupini, puno komunikacije i kritike su isto pomogli u stvaranju radova.”
Ines Kosturin bitnom smatra i suradnju s različitim institucijama u Petrinji: “Radionice se odvijaju na Trgu kulture u suradnji s GKČ Petrinja te u čitaonici OŠ Mate Lovraka Petrinja. Izmjenom lokacija i suradnjom sa školama do više ljudi je doprla informacija o postojanju radionica, što možda neće zainteresirati više ljudi za prisustvovanje, ali je još jedan od načina na koje kultura podiže moral lokalnog stanovništva.”
Restauracija sjećanja
Naši identiteti uvelike su vezani za naša sjećanja. Naša sjećanja su, pak, nerijetko utisnuta upravo u prostore na kojima smo odrastali, kojima smo se kretali kroz život. Sjećanja gotovo uvijek, za mene, prvo dobivaju prostornu komponentu, uz emotivnu. Kako jednom cijelom gradu oduzeti sjećanja? Centar Petrinje nepovratno će, kao i srednja škola koju sam pohađala, biti zamijenjen, tko zna kada, nekim drugim centrom grada. Što će na kraju ostati od tih identiteta? Što će ostati od želje da pokažemo onima koji ostaju iza nas Grad? Ako je ikada išta bilo pitanje grada. U ovim mjesecima, čini mi se da Petrinja, koliko god u njoj bilo tuge, ima i šansu izgraditi novi identitet koji će se odmaknuti od političkih crnih rupa, od sjećanja na ono što je opstajalo i preživljavalo sve ove godine, i krenuti iz jednog zdravog ništa. Grad je već bio uništen politikom koja je sustavno krala i devastirala. No, može li pisanje restaurirati naša sjećanja?
“Što smo danas naučili i što smo trebali naučiti? – pitali smo se na kraju radionice, na Trgu kulture, u Petrinji (15. rujna 2021.) među kontejnerima, nadajući se da nam pročitani i napisani tekstove daju dovoljno razloga za užitak i zadovoljstvo. Polaznice koje su došle na radionicu iz Siska i Petrinje donijele su sa sobom iskustva koja pripadaju podjednako djetinjstvu i neposrednoj opasnosti od urušavanja onoga što je do jučer činilo njihov život. Zaključak da nismo jedini vlasnici značenja, sasvim sigurno nije jedina pustolovina koju čini stvarnost i otkriva fikcija. Želja da se nešto od svega sačuva, objavi, promijeni, da ne zaboravimo što smo doživjeli – nije nas napustila i kad smo zakazali idući sastanak, druženje: čitanje, gledanje i pisanje“, napisao je Miroslav Mićanović nakon radionice u Petrinji.
Pisanje je i za najmlađe
Kad sam odradila radionice s osnovnoškolcima iz Gora, koji su izgubili školu u potresu, razmišljala sam putem prema Zagrebu o svojoj osnovnoj školi, seoskoj školi Jabukovac koja je srećom ipak ostala cijela. To je jedna od rijetkih škola koja su imale tu sreću. Učenici iz Gora i okolnih sela koji sada odlaze u jednu od područnih škola, u Češko Selo, ovisni su o busu koji dolazi po njih čim je gotova nastava i odvozi ih iz jednog naselja prema njihovim selima. Mnogi od njih su već i prije bili putnici koji su dolazili u osnovnu školu Gore, a sad je taj put još dulji. Radionice smo zato radili u trku. Jedna grupa morala je odmah nakon na bus i nakon što smo prezentirali priče koje su zajednički napravili, trčali su iz škole prema busu.
Cijelo moje školovanje bilo je školovanje u putovanju, bilo da se radi o osnovnoj ili srednjoj školi. Ipak, mi smo imali luksuz da iza škole ipak provedemo dio vremena u igri dok bus ne bi došao i skupio nas pa razvozio po okolnim selima. Učenici su, kao i profesorice, bili otvoreni i zaigrani, čudesno brzi i spretni i u dva školska sata zajedno smo napravili desetak priča s popratnim plakatima na hamer papiru.
U istoj školi gdje sam bila, među najmanjima, radionice je održao i Miroslav Mićanović:
“Djeca polaznici radionice, učenici 1. i 2. razreda, 3. i 4. razreda, gostuju u drugoj školi, ali oni znaju da će se vratiti u svoje razrede, u svoje škole i mjesta, kao što su se nakon neizvjesna i čudesna putovanja u svoje selo vratili junaci romana Vlak u snijeg. Ili nam je bilo lakše misliti i razgovarati o istoimenom filmu. I jest i nije, jer smo započeli s poslovicama prikupljenim i stavljenim na zid škole. Što je poslovica? Brzo smo se počeli dogovarati riječima i crtežom, ispomagati se s onim što nam je blisko i strano. Što bismo željeli? Mogu li to prenijeti riječi i kako ih slažemo: veselo i zaigrano, dugo i kratko. Kad sve završi, odemo na školsko dvorište, u školski park i gledamo u prazan razred, na klupe i mjesta na kojima smo sjedili, čitali, pisali i slušali. Opisujemo sami sebe, ali to nije uvijek lako i jednostavno. Pisati o sebi i naći za to riječi – bio je posao koji se na radionici, u igri, dogodio i bilo je lijepo.”
Na kraju, ostavljam vas i s dojmovima Jagne Pogačnik nakon posjete Petrinji i održavanju radionice u Pastoralnom centru:
“Nakon što je skoro punih tjedan dana kišilo kao u Macondu, u srijedu 13. listopada, za sunčana dana uputila sam se u Petrinju na radionicu Gledam, čitam, pišem. Otprilike 45 minuta kasnije, ušla sam u grad u kojem nisam bila nakon 29. prosinca 2020. Parkirala sam u centru, kod Crkve sv. Lovre, jer me tako uputila Monika, sjela na klupicu u parku, zapalila cigaretu i pričekala da dođe Ines, moja petrinjska veza. Tek sam se tada osvrnula oko sebe i shvatila kako sam se našla usred TV-snimke koju već skoro godinu dana imam pred očima. Čudan osjećaj kako je vrijeme stalo u trenutku u kojem bismo to najmanje željeli. Srušene zgrade, crvene naljepnice, tek pokoji prolaznik i sunce koje prodire kroz krošnje gradskog parka, stvorili su u meni gotovo nadnaravan osjećaj. Kad je došla Ines razgovor je prvo krenuo u pravcu stvarnosti oko nas, obnove koje nema, prostora za ovakve događaje kojih nema i ljudi kojih ima. Povela me u Pastoralni centar gdje će se radionica održati i upozorila kako je pola prostorije pod crvenom, a druga polovica pod zelenom naljepnicom te da tijekom radionice mogu koristiti samo zelenu polovicu u kojoj se inače održavaju i druge aktivnosti, poput probe pjevačkog zbora koja će biti poslije nas. Situacija mi nije bila najjasnija, no Ines mi je rekla kako je crveni dio crven zbog toga što graniči sa zgradom koja je u potpunosti crvena, pa u slučaju novog potresa prijeti opasnost od urušavanja. Kad su stigle Iva, Brankica i Ljiljana, ostale polaznice koje su toga dana uspjele stići na radionicu, optimistično su mi rekle da ne trebam brinuti jer jačinu potresa prepoznaju po zvuku namještaja, pa će me na vrijeme upozoriti ukoliko dođe do opasnosti. I krenule smo, razgovorom. O pisanju i čitanju, poeziji i prozi, Blatnikovoj knjizi Pisanje kratke priče, prvim rečenicama, pronalaženju odgovarajućeg glasa… Pročitale smo ulomak iz Kirinovog Albuma, onaj koji govori o fotografiji koja nije snimljena, a potom sam ih zamolila da i same napišu kratku prozu na istu temu. Nisam više razmišljala ni o čemu drugome nego o pisanju, rekla sam im da dok ih gledam djeluju kao strojevi za pisanje, zbog energije i volje s kojom su prionule na posao. Kad su završile, čitale smo prve rečenice i pogađale ton i tematiku onoga što slijedi. Čitale smo i komentirale njihove priče o mužu kojem treba reći da je danas radionica, o gubitku nekoga bližnjeg, o putovanju u Rim i o nesnimljenom trenutku ljubavi koja je došla svome kraju. Nitko nije u priči spomenuo potres, fotografija koja nije snimljena potpuno ga je ignorirala. Upadale smo jedna drugoj u riječ i u ta dva sata, vjerujem, upoznale se maksimalno s obzirom na vrijeme koje smo provele zajedno. Razmijenile mail adrese i brojeve mobitela i već drugi dan počele komunicirati izvan radionice. Fotografijama i napisanim pričama, komentarima i pozdravima. Kolege koje su u Petrinji bile prije mene ostavile su sjajan dojam, pa je Ljiljana u jednom trenutku rekla kako se nekada hvalila pjevačima koje poznaje, a sada piscima za koje je zaključila da su posve obični ljudi. Hvala joj na tome, ali ja ne mogu uzvratiti istim komplimentom, jer sam u Petrinji upoznala njih, koje posve sigurno nisu obične. Na rastanku smo uglas govorile “Vidimo se” i vozeći prema Zagrebu bila sam uvjerena da to nisu prazne, kurtoazne riječi.”
Nakon trećine odrađenog projekta Gledam, čitam, pišem na Baniji, jasno nam je kolika je potreba da književnost donosimo tamo gdje se ljudi više ni ne nadaju brizi države ili rješenju problema. Kako je bezizlaznost situacije na Baniji pred zimu sve jasnija, nama je sve jasnije i koliko je potrebno nastaviti ići na Baniju i spašavati riječi ispod ruševina. S riječima će, čini mi se, ljudi dalje moći graditi što god bude potrebno, bez obzira što je državni aparat potpuno zaboravio na te ljude, njihove živote u kontejnerima i kamp kućicama. Što ne možemo sagraditi, napisat ćemo. U to zaista vjerujemo.
Projekt Gledam, čitam, pišem podržavaju Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske, Turistička zajednica Sisačko-moslavačke županije i Srpsko narodno vijeće.
