Predodžba o književnosti kao introvertiranoj umjetnosti osamljenog stvarateljskog genija poput plašta nevidljivosti prekriva sve načine na koje otjelotvorenje i zdrava cirkulacija knjige ovise o kolektivnom podvigu koji se razvija u različitim etapama i suradnjama. Nevidljivi književni rad okružuje još nevidljiviji okoknjiževni rad urednika i prevoditeljica, ilustratorica i dizajnera, lektorica i korektora, PR-ovaca i kritičarki, nakladnica i književnih agenata. U nastavku ljetos u dva kraka započetog razmatranja ni osobitog sjaja ni potpune bijede prijevoda domaće književnosti, razgovaramo s dvoje pionira upravo kada je riječ o radu književnih agenata, čija je uloga, uz autorsku i prevoditeljsku, ključna u međunarodnom širenju književnog područja borbe. Diana Matulić i Ivan Sršen govore o tome što sve obuhvaća posao književnog agenta odnosno agentice, koji je status tog rada u domaćem kontekstu, i što sve po njihovu iskustvu figurira kada je riječ o odabiru književnih djela koji će u novom jezičnom ruhu prelaziti granice u bijeli svijet.

„Posao je književnog agenta zastupanje autora u menadžerskom smislu s jedne, i u kreativno-umjetničkom smislu s druge strane“ – Diana Matulić

Dva lica agencijskog posla

Pisac, prevoditelj, urednik, izdavač, organizator i svojevrsni kustos događanja i suradničkih projekata, te prvi književni agent u našim prostorima, Ivan Sršen u svim je pobrojanim ulogama razvio vrlo dinamično međunarodno djelovanje. „Kad sam odlučio pokrenuti Sandorf, bio sam svjestan da u posao ulazim kao svojevrsni poduzetnik iz nužde: nisam više htio raditi za druge izdavače koji ili nisu marili za ono što sam kao urednik pokušavao kod njih raditi, ili pak to nisu uopće razumjeli,“ piše mi Sršen ljetos između fragmenata godišnjeg odmora. „Već sam tada radio sve nabrojeno, osim posla književnog agenta, koji se u Hrvatskoj i ne može nazvati određenim zanimanjem, nego samo ako u vidu imamo puno širu perspektivu međunarodne komunikacije koja onda doista otvara prostor i našim piscima za mogućnost objavljivanja u inozemstvu.“

Što zapravo (sve) uključuje rad (koji nije sasvim zanimanje) književne agentice? Diana Matulić, radne pozadine u različitim izdavačkim poslovima, osnivačica je prve literarne agencije svoje vrste u nas, Corto Literary. „Posao je književnog agenta zastupanje autora u menadžerskom smislu s jedne, i u kreativno-umjetničkom smislu s druge strane.“ Pritom se menadžerski dio posla odnosi na sve načine na koje agencija preuzima pregovore o autorskim ugovorima, čiji su najistureniji aspekt financije, ali uključuje i stavke o formatima (primjerice, e-knjige i audio-izdanja), autorizaciji naslovnice i prijevoda/prevoditelja, koliko će se dugo knjiga prodavati, pod kojim će se uvjetima prodavati zalihe i druge ugovorom precizirane okolnosti suradnje, koje izdavači u praksi nerijetko krše: „Uvjeti se krše jer izdavači imaju previše naslova i premalo suradnika, jer ne postoji automatizirani sustav koji prati prodaju i izračunava tantijeme; krše se nehotice, ali ponekad i manje nehotice pa se taj nehotice hini.“ Velik je dio agencijskog posla prikupljanje izvještaja o prodaji odnosno obračuna autorskih tantijema (tzv. royalty) koji se često ne šalju redovito, i to čak i na daleko većim i pretpostavljeno civilizacijski naprednijim tržištima od našeg. „S time da to autori emotivno doživljavaju, a nas frustrira i pokušavamo to riješiti najbolje što možemo. Izvještaji su vječita borba, i nadam se da bi se ta praksa mogla olakšati s razvojem tehnologije jer koliko god razloga bilo za ne voljeti Amazon, oni mjesečno šalju izvještaje o prodaji, a izvještajima autor, agent ili prevoditelj mogu pristupiti u svakom trenutku te vidjeti čak i dnevnu prodaju. To nam svima daje konstantan i precizan uvid u to što se s knjigom na tržištu događa.“

Drugi, kreativniji dio agencijskog posla, predstavljanje je autora međunarodnim izdavačima, „na način koji se razlikuje od pristupa drugih profesionalaca na književnom polju poput urednika, kritičara i izdavača. Prije svega morate iz književnog teksta složiti dobar pitch koji će sadržavati najsnažnije elemente djela, vrlo konkretno istaknuti njegove kvalitete i osobitosti, te ga kontekstualizirati; sociološki, politički, književno, trendovski, medijski… Urednici moraju u tih nekoliko rečenica steći jasan dojam o čemu je riječ, s čime se naslov može usporediti; morate držati jako puno toga u glavi kako biste smislili najbolji mogući način kako da nešto strano djeluje poznato a opet zanimljivo i novo, i pritom ostanete iskreni prema samome djelu.“ Kako bi izdavačice i urednice uopće u ruke uzele cjelovito djelo na razmatranje, pitch u moru pitcheva mora zaiskriti osobitim sjajem.

„Svi se mi u kulturi borimo da književnost (pa onda i izdavaštvo i ostale grane koje se prije svega oslanjaju na književnost kao primarnu disciplinu) ne ‘ispadne’ iz društvene računice“ – Ivan Sršen

Svi sve

Zanimljivo je primijetiti da unatoč sveprisutnim žalopojkama na sistemske i sistematske probleme nakladničke djelatnosti u Hrvatskoj, naklade i nakladnici ipak žive i preživljavaju, i redovima se neprestano priključuju novi mali poduzetnici iz nužde i entuzijazma. A za razliku od najvećih kuća do čijeg vrha s potplaćene periferije stiže ozbiljan profit, zarade nerijetko obrnuto proporcionalne iskrenom interesu za književnost i zdravu književnu scenu, u malim kućama nema jasne podjele rada i uske specijalizacije, nego je situacija više all hands on deck unutar malobrojnih radnih kolektiva. Sršen piše: „Za mene nijedan od tih poslova nije izlišan ili neodrživ, ali svjestan sam da će, s obzirom na komercijalne izglede zanimanja u kulturi u malom jeziku (ili jezicima), svaki ekonomski analitičar reći da bi ona sva trebala prepustiti mjesto nekim drugim zanimanjima… Stoga se svi mi u kulturi borimo da književnost (pa onda i izdavaštvo i ostale grane koje se prije svega oslanjaju na književnost kao primarnu disciplinu) ne ‘ispadne’ iz društvene računice te da i dalje nastavimo otkrivati zanimljive pisce i spisateljice, nove kritičke poglede i prakse osvajanja prostora slobode.“ Snalažljivost i fleksibilnost radni su sine qua non književne pješadije.

Neki veći i nadobudniji izdavači u ugovor s autorom ili autoricom uključuju otkup globalnih prava na djelo, a ne samo prava na domicilnom tržištu, što znači da će svaki daljnji otkup prava za prijevodno izdanje u inozemstvu ići preko njih, uz ugovorom propisani postotak njihove zarade na prodaji. Objašnjava iz svoga kuta Matulić: „Brojne velike strane izdavačke kuće imaju odjele s dvoje ili troje ljudi, a često i samo jednom osobom koja prodaje strana prava. Redom mogu reći, uz možda koji izuzetak, da se vidi razlika između toga kad izdavač prodaje strana prava i kad to radi agent; u kvaliteti, načinu rada, ophođenju, agilnosti… Agencije su jednostavno snažnije jer je to naš poziv i posao i ono od čega živimo, dok unutar glavne djelatnosti izdavačke kuće taj odjel predstavlja popratnu djelatnost i obično donosi daleko manji dio prihoda.“ Rad je agenta više aktivan od reaktivnog djelovanja domaćih izdavačkih kuća, koji svoje autoric/e zastupaju tek kataloški, naprosto jer nemaju kapaciteta (često niti interesa) pored svega se baviti i time. „Ali izdavači žele zastupati autore, jer im to donosi međunarodni ugled, možda i nekakav prihod, pa i neke nove autore koji to smatraju prednošću, jer znaju da će velika izdavačka kuća usput zastupati i njihova strana prava. Međutim, sada je trend da sve više autora preferira raditi s agentima jer vide da je tako bolje na dulje staze.“

Kod nas se za pregovore unutar domicilnog konteksta (još) ne koriste agencijske usluge, ali na velikim tržištima, osobito primjerice u SAD-u, nakladnici često neće dati šansu autorici bez agenta odnosno autoru bez agentice, pa tako rukopis koji šalje mladipisac@yahoo ozbiljne izdavačke kuće neće ni otvoriti. U Hrvatskoj tog uvjetovanja nema, što neće reći da gatekeepinga nema, samo znači da je manje transparentan i formalan. Totalni književni autsajderski entuzijasti slat će rukopise na opće adrese izdavača i čak zvati telefonom izdavačke urede, ali bez unaprijed postojeće prepoznatljivosti imena ili konkretne preporuke rukopis će teško dobiti ozbiljnu priliku. A opet je u Hrvatskoj naizgled jednako lako objaviti knjigu koliko je nemoguće živjeti od pisanja, i zakon brojeva uvjetuje da će nakladnici prihvatiti rukopise domaćih autorica i autora s minimalnim referencama (i minimalne kvalitete) računajući na veće dotacije Ministarstva za veći broj domaćih imena, garantirani knjižnični otkup, i tržišnu matematiku prema kojoj je sigurnije objaviti veći broj različitih knjiga, nego se nadati hitovima i sluhu kupaca za ono što smatraju kvalitetnim i sofisticiranim izdanjima.

Rad agentice traži žongliranje nizom elemenata, očekivanih i neočekivanih, literarnih i tržišnih, a zasad ga je moguće raditi isključivo kao dodatno zanimanje, svojevrsni side-hustle

Nema hleba

Pitala sam Matulić o financijskoj održivosti odnosno preživljivosti rada književne agenture, i osnovni je odgovor da kod nas nitko ne živi od prodaje stranih prava – ni agenti/ce, ni autori/ce. „Prvenstveno je problem jezika kojim govori mali broj ljudi. Pitanje je i utjecaja tog jezika; mi smo na jugoistoku Europe, u dijelu svijeta koji već dugo ne kotira kao književno seksi, još od Kundere (koji je uostalom vrlo brzo počeo pisati na francuskom) ili Michala Viewegha koji je svojedobno bio hit. Nasreću, sad u međunarodnom kontekstu imamo Georgija Gospodinova zahvaljujući kojemu se vidi pojačani interes za književnost istočne Europe… jer Zapadnjacima je sve ovo istočna Europa. Mali jezik znači manji broj prevoditelja, manji broj lobista, manje sredstava, manje zarade, manje potpora. Usto postoji predrasuda o tužnom, povijesno opterećenom, napornom tekstu i kontekstu. Međutim, to je nekakva mainstream koprena, uvriježeno mišljenje, što ne znači da ne postoje načini da ga se zaobiđe. Ali tu leži razlog zašto kod nas nema više književnih agenata i življe književne razmjene. I frustrirajuće je ponekad ne dobiti odgovor niti na jedan mail. Možeš napisati remek djelo, možemo ga prezentirati najbolje moguće, ali ako ne upadne u pravi trenutak pravim ljudima, neće se ništa dogoditi.“

A iako je u općoj svijesti vrijeme covida možda daleko, učinci tog razdoblja usporavanja na mnoge su sfere još uvijek osjetni. Matulić svjedoči da je za vrijeme covida slala neke od najjačih naslova svim mogućim izdavačima i naprosto nije bilo interesa jer su se mahom orijentirali na komercijalnije izbore, i još uvijek nije sasvim jenjao strah od rizičnijih investicija. No ponovno vrijedi, kad se nešto proda dobro, to otvori prostor za daljnje rastvaranje područja, ali kad određeni naslov flopne, to može umanjiti spremnost izdavača na rizike koje prepoznaju kao srodne.

„Možeš napisati remek djelo, možemo ga prezentirati najbolje moguće, ali ako ne upadne u pravi trenutak pravim ljudima, neće se ništa dogoditi“ – Diana Matulić

Pedeset nijansi

No što može i kako najlakše nagovoriti strane izdavače da u obzir uzmu hrvatske autoric/e? Kako izgleda dobar pitch? „Postoji jasna shema, diskurs i terminologija ključnih riječi kojima se komunicira,“ kaže Matulić. „Na početku ćete reći o čemu je roman, na kraju ćete još jednom podići atmosferu sažetkom koji je više iz želuca, više udara na emocije, a u sredini ćete razraditi zanimljiv sinopsis. Želimo usporediti djela s drugim suvremenim radovima i autorima s kojima roman rezonira, s kojima može uspostaviti dijalog, ili koji su na neki način utjecali na autoricu ili autora, i tako usporedbama nastojimo kontekstualizirati temu, postupke, atmosferu…“ Ovih dana se sve više traže mladi autori, osobito autorice iako se Diani čini da je trend ženske proze pomalo na zalazu, i živ je interes za „emancipacijske teme, živote mlađih generacija, o odrastanju ili studentskim danima u (post)tranzicijskoj post-ratnoj stvarnosti“.

Koliko je pak važan direktan iskustveni kontakt i osobna referenca naglašava i Sršen: „Interes stranih izdavača zasniva se na iskustvu pročitanog, ili pak preporuci nekoga kome iznimno vjeruju. Svaka domaća knjiga objavljena u prijevodu zasigurno će kad-tad za sobom povući još jedan prijevod, jer će neki nepoznati urednik ili urednica pročitati tu knjigu i reći, ‘Ovo je stvarno dobro, ima li još takvih autora u toj maloj književnosti?’“ Kako bi se taj prvi otponac dogodio, Sršen je uz Roberta Perišića su-osnivač i izvršni voditelj festivala Lit Link, jedinog festivala čiji je fokus dovesti u Hrvatsku izbor stranih izdavača i u nekoliko ih zasićenih književnih večeri izložiti hrvatskoj i regionalnoj književnosti. Matulić pak kaže da je prisutnost autora na festivalima sve značajnija te čak primjećuje da „fizička persona autora utječe na uspjeh djela; djelo će imati veći doseg ako je autor komunikativan, elokventan, ako zna dobro engleski, osobito kada je riječ o još neafirmiranim piscima. Prisutnost na festivalima služi umrežavanju, upoznavanju prevoditelja koji su nam strašno važni u poslu kao najveći ambasadori malih književnosti i s kojima najuže dijelimo interese; vrlo često preko prevoditelja dolazimo do izdavača već spremnog sklopiti ugovor. Uostalom samo zahvaljujući radu prevoditelja probijamo određena tržišta; da Semezdina Mehmedinovića nije prevela Chloé Billon, i to očito jako dobro, o njemu se ne bi toliko pisalo, niti bi ga se toliko čitalo u Francuskoj, a posljedično ne bi nama pristupio njegov izdavač u potrazi za sličnim naslovima.“

Iz vlastitog iskustva Sršen tvrdi da je ključna „objava kod izdavača koji se sustavno bave prijevodnom književnošću i koji su kao takvi zastupljeni u medijima koji prate prijevodnu književnost. Naravno, nastupi na zapaženijim festivalima i osvojene međunarodne nagrade rade također veliku razliku. Nijedna praksa neće zakazati, ako joj se sustavno i analitički pristupi, jer hrvatska književnost trenutno ima puno odličnih autora i u njih se isplati uložiti trud.“ Nagrade u načelu figuriraju, ali samo najveće, osobito strane, a Matulić potvrđuje i da političke okolnosti također igraju ulogu. Za primjer navodi postratni roman Vladimira Arsenijevića U potpalublju iz 1994. godine za koji je dobio NIN-ovu nagradu, i bio na listi jedne od najvećih i najuglednijih svjetskih agencija, Curtis Brown, zahvaljujući čemu je prodan u tridesetak zemalja. „Nakon toga, prošao je rat, prošao je interes. Nažalost često bude da upravo nemiri na tu našu mračnu istočnu Europu bace svjetlo, pod kojom inače sve izgleda sivo. Tako mi je rekao jedan njujorški, pritom lijevi anarho-liberalni izdavač: Meni se čini kao da je tamo uvijek sivo.“

„Nijedna praksa neće zakazati, ako joj se sustavno i analitički pristupi, jer hrvatska književnost trenutno ima puno odličnih autora i u njih se isplati uložiti trud“ – Ivan Sršen

Eppur!

Sivilu stvarnom i pretpostavljenom usprkos, Corto Literary radi, i radi sve više, razvija suradnje s rastućim brojem izdavača i agencija s kojima surađuju kao koagentice za područje srednje i jugoistočne Europe, i sa sve više se autorica i autora postižu nezanemarivi uspjesi. Matulić primjerice ističe kako je Olja Savičević Ivančević imala niz sjajnih kritika za knjige Adio kauboju i Pjevač u noći na britanskom tržištu, a Ivana Bodrožić s romanom Sinovi i kćeri postigla ozbiljan uspjeh u Italiji gdje su prešli avans već u prvom mjesecu prodaje, i u Mantovi je na festivalu primljena kao zvijezda. Kada je riječ o međunarodno možda zapostavljenim autorima koji zaslužuju više vidljivosti neočekivano se teškim pokazuje plasirati Kristiana Novaka na njemačko tržište, unatoč njegovoj biografskoj i akademskoj bliskosti s Njemačkom. „Možda je to još uvijek post-covid problem. Neki su pak imali dvojbe u vezi s „Ciganinom“ u naslovu Ciganin ali najljepši, ali kako to objasniti i kako se s time boriti ako postoji apriorna predrasuda? Ili koji drugi naslov odabrati? Još uvijek se borimo za njega.“

Rad agentice traži žongliranje nizom elemenata, očekivanih i neočekivanih, literarnih i tržišnih, a zasad ga je moguće raditi isključivo kao dodatno zanimanje, svojevrsni side-hustle. „Mi smo mlada zemlja, što se stalno nekako zaboravlja, i treba vremena da se izgradi mreža. Okolnosti se stalno mijenjaju, trendovi se stalno mijenjaju, i što smo dulje tu, veće su mogućnosti da će se nešto događati,“ kaže Matulić. „A mi promjene vidimo, i sve se širi; kapilarno, polako, ali ipak se kreće. Hvala Gospodinovu! (Iako on opet potvrđuje da je kod nas sve sivo i povijesno opterećeno pa možda ipak čekamo nešto drugo.)“ A iskustvo pokazuje i da ovi pionirski zahvati u našem književnom polju, a već dobrano utabani u međunarodnom kontekstu, kojima se razvija i osnažuje pozicija književnih agenata i agentica kao integralnog dijela izdavačke mašinerije imaju dugoročne pozitivne učinke za pisce. Jer malo je preostale romantike u osamljenom književnom radu ako spisateljice teže profesionalizaciji svoga posla, u smislu uvjeta potrebnih za kvalitetan i posvećen rad, s time povezane financijske samostalnosti i stabilnosti unutar bitno prekarnog sustava, i s time povezanog razumijevanja književnosti kao ne samo rada ljubavi, nego hladnog pogona tržišta.

*Tekst je dio programa „Suvremeni književni kanon – kritički pogled“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.

Pročitajte i prva dva teksta Ane Fazekaš iz serije o prijevodima domaće književnosti: „Izgubljeno i nađeno u prijevodu“ u „Orijentalizam, balkanizam i turizam u svijetu književnog prevođenja“.

Sporo i nespektakularno, ali ipak među zainteresiranima osjetno, kvaliteta i kvantiteta književnih prijevoda domaće i regionalne (BCHS) književnosti u konzistentnom je porastu posljednjih barem desetak godina. Osim sve više knjiga prevedenih na sve veći broj stranih jezika (zahvaljujući sve većem broju prevoditelja/ica), otkriva se potencijal naše književnosti za različite izdavačke niše u međunarodnom rasponu. Usto barem jedan slučaj ozbiljnog bestselera van matičnog područja, onaj knjige Crvena voda aka L’Eau Rouge Jurice Pavičića, dokazuje da prava knjiga u pravom trenu i prijevodu, s dobro izvedenim plasmanom, može ozbiljno odjeknuti na znatno većem tržištu od našeg. No tko i kojom logikom dobiva priliku književno progovoriti na stranim jezicima? U prostore prijevodne književnosti stranih jezika po zakonitostima tržišta prodrijet će ono što se smatra da bi moglo najbolje komunicirati sa stranom publikom, no što sve ulazi u kalkulaciju potencijalnih favorita? Što sve, osim „kvalitete“, figurira u tome da jedno djelo, ili jedan opus, zabljesne gdje drugi prhne ili izostane? Pitala sam troje sugovornika sa širokim prijevodnim iskustvima čini li im se da presuđuju nagrade, natječaji, angažman književnih agenata (i postoji li rastuća potreba za tom profesijom u nas), prisutnost na festivalima, političke okolnosti, tematski interesi… Riječju, kada govorimo o proboju naših autora na međunarodno tržište, što koliko figurira po mišljenju prevoditeljice s BCHS jezika na francuski, Chloé Billon, te naširoko i nadaleko prevođenih pisaca Olje Savičević Ivančević i Jurice Pavičića?

Ratne teme i anateme

Kad je riječ o sadržajnim interesima, Chloé Billon kaže da ponegdje još uvijek postoji interes za literaturu s naših područja koja reflektira političke perturbacije iz ranih 1990-ih i njihova nasljeđa, dok je s druge strane došlo do zasićenja tom perspektivom i traži se svježiji i aktualniji prikaz naše kućne egzotike. „Srećom to malo sad evoluira. Kad sam tek počela, ljudi su očekivali da ću im ponuditi nešto što liči na Kusturicu, ali sada je toga puno manje. Međutim uvijek zavisi o izdavačima; neki i dalje postavljaju pitanja o ratu, drugi bi voljeli nešto što napokon izlazi van te tematike, ali svakako žele nešto što govori o konkretnom kontekstu regije, gdje se osjeća specifičnost prostora. Pokušavam to pronaći a da pritom ne upadam u neku vrstu orijentalizma.“

Na pitanje koji su joj prijevodi dosad najdraži, a koji neprevedeni tekstovi svojevrsna tiha patnja, Billon kaže: „Teško je reći koji mi je najdraži, sve ih volim na neki način, sve sam ih odabrala, ali na primjer, iako je bilo teško, jako sam uživala prevodeći Mladenku kostonogu Želimira Periša jer je to jako zaigrana knjiga pa sam se i ja puno igrala jezikom. Isto sam jako uživala, iako sam i patila, prevodeći Perišića i Sejranovića i Mehmedinovića. Volim kad prevodim nešto i osjećam da dijelim sličan pogled na život ili sličnu etiku ili političke principe, onda je lakše prenositi tekst na drugi jezik. Volim i izazove, volim kad nije lako, kad si čupam kosu zbog igara riječima ili suptilnih aluzija. Mislim da sam manje dobra prevoditeljica kad je tekst jednostavniji jer se ne zabavljam toliko. A tiha prevoditeljska patnja; od klasika bih jako htjela prevesti Otoke Milana Milišića i Mirka Kovača, a od nedavnih knjiga Perišićev Brod za Issu kojem još uvijek aktivno tražim izdavača.“

„Kad sam tek počela, ljudi su očekivali da ću im ponuditi nešto što liči na Kusturicu, ali sada je toga puno manje. Međutim uvijek zavisi o izdavačima; neki i dalje postavljaju pitanja o ratu, drugi bi voljeli nešto što napokon izlazi van te tematike, ali svakako žele nešto što govori o konkretnom kontekstu regije, gdje se osjeća specifičnost prostora.“ – Chloé Billon

Književnost – prvi red do mora

Dobra mjera kulturnih specifičnosti naspram univerzalnih i prepoznatljivih elemenata jedna je od temeljnih sadržajnih nužnosti prijevodno friendly književnosti, no koja je mjera dobra na tom kliznom području mijenja se i ovisi o raznim perspektivama. Pavičić je ponudio prilično rezolutan stav po svim točkama: „Kad je riječ o hrvatskim nagradama, mislim da one nemaju utjecaj na prijevod. Puno ih je, nema jedne koja se očito izdvaja po utjecaju (kao NIN-ova u Srbiji), a često pobjeđuju različite knjige pa je teško razdvojiti bitno od nebitnog. Što se agenata tiče, ja sam do prijevoda došao bez agenta, više preko prevodilaca. Prisutnost na festivalima je, bar u mom slučaju, posljedica uspjeha, ne uzrok. Dopuštam da može biti drukčije kod pisaca koji puno idu po rezidencijama i stipendijama pa tako grade kontakte. Ja nemam takav privatni život da bih to mogao. A nisam ni neki nomadski tip.“

„Političke okolnosti su mogle pogurnuti hrvatske, srpske ili bosanske knjige 1990-ih, kad se o nama govorilo na CNN-u. Sad je to mrtvo. To više ne postoji. Tematski interesi mogu utjecati, ali obrnuto nego što bismo zdravorazumski očekivali. Postoji u izdavaštvu stanoviti kolonijalizam. Krimi priče su za Engleze i Skandinavce, ljubavne priče su za velike jezike, a od pisca s Balkana ili Levanta se očekuje jedna vrsta književnosti: obiteljska freska, priča o kolektivitetu kroz povijest, prepletena s nacionalnom ili regionalnom povijesnom sudbinom. Dosta pomogne ako se knjiga uklapa u taj stereotip, a on je baziran na muškim romanesknim art-mainstream klasicima 20. stoljeća. Uvijek sam nastojao bježati od te tržišne niše s kojom se u Istočnoj Europi postaje klasik. Zato mi je drago da sam se vani probio kao pisac krimića.“

Svako udaljeno kulturološko i geopolitičko područje postoji u imaginaciji stranaca kao relativno statičan i anakron prizor koji popularna kultura unedogled reproducira. Ako nismo na pragu dubioznog ratom razorenog balkanskog sivila, onda smo tirkizna kulisa tihog luksuza u Successionu.

Pavičić kaže i da postoji još jedna tematska okolnost, „koju naši pisci nerado spominju: a to je turizam. Kad ljudi idu turistički u neku zemlju, nerijetko kupuju knjigu iz te zemlje kao kulturalnu pripremu. Ili je kupe po povratku jer ih zaintrigira. Tako sam i ja prvi put Orhana Pamuka uzeo uoči puta u Istanbul, a kad sam proboravio prvi put u Genovi pročitao sam Pfeifferovu La Superba. Vjerujem da moje knjige (ali i drugih hrvatskih pisaca) kupuju ljudi koji su bili ili će tek ići kao turisti u Hrvatsku. Ispada da smo i mi pisci profiteri rentne turističke ekonomije: pišemo prvi red do mora.“

Suveniri iz knjižare

Moje mi knjižarsko iskustvo ipak opetovano potvrđuje da daleko bolje posluju velike knjižare koje nude strane neprevedene knjige, nerijetko osjetno cjenovno povoljnije od domaćih izdanja, nego što bi među turistima postojao interes da povire u literaturu mjesta na kojem su se našli, osobito ako nemaju orijentir za kvalitetu onoga što će uzeti u ruke. No kad makar odokativno prepoznaju ime na koricama, ponekad gotovo komično nepovjerenje prema Croatian literature lako ustupi mjesto interesu, i tada može zabljesnuti taj neočekivani sinergetski potencijal književnosti i turizma.

Na jedvite jade su, primjerice, američki roditelji kćer nagovorili da joj uz Carrie Soto is Back (knjigu već ima, ali s drugom naslovnicom pa žarko želi i ovu) kupe i Farewell Cowboy. Nijemac koji je sretno našao dva džepna Penguin klasika skoro je istrčao iz prostorije kad sam ga pitala bi li bio usto zainteresiran za hrvatske autore u engleskom prijevodu („No!“). Rijetko kada uđe u knjižaru netko poput indijske putospisateljice koja kroz stranu književnost, prevedenu na engleski jezik, upoznaje europske kulture za koje kaže da su joj daleke i nejasne. Pregledale smo ponudu domaćih autora i autorica u prijevodu, primarno u izdanjima Sandorfa (odnosno Sandorf Passage), V.B.Z.-a i Frakture, koji za domaće tržište prevode domaće autore primarno na engleski jezik. Sitni konzistentni interes za ta izdanja ipak nekako postoji, primjerice zalihe se neprestano obnavljaju za Return of Philip Latinowicz i različite zbirke Slavenke Drakulić (moja je znatiželjna mušterija izašla s knjigama A Guided Tour Through the Museum of Communism Slavenke Drakulić i Call Me Esteban Lejle Kalamujić). Inače su prvi jezici na koje se prevode domaće autorice njemački i talijanski, no svojevrsni nulti prijevod najvećeg potencijala onaj je na engleski jezik, preko kojega tekst najlakše međunarodno cirkulira. Nije bogznakako isplativo u velikim količinama objavljivati domaću književnost u prijevodu za domaće tržište, ali nije loše imati u pripremi cjeloviti prijevod knjige na engleski za pitch stranim izdavačima jer ogledni fragment sam po sebi ne dobacuje daleko ako nema dodatnih motivatora.

Samosvijest i samopoštovanje

Olja Savičević upozorava i da „nije svejedno ni tko te objavljuje. Danas je relativno lakše doći do izdavača čak i inozemnog, pod uvjetom da ne biraš. Nekad se manji, ali profiliran nezavisni izdavač jako trudi oko knjiga i onda se o knjizi više piše i ona dopre upravo do onih koji su idealni čitatelji, a kod većeg vrlo uglednog izdavača knjiga može nestati u bujici naslova ili neće doći do svoje ciljane publike. Recimo, ako knjiga koja u sebi ima nešto novo, možda i eksperimentalno, izađe kod velikog mainstream izdavača, može se dogoditi da se publika koja želi samo razonodu i knjiga mimoiđu. Nekad se dogode i negativne stvari poput egzotizacije ili očekivanja da romani budu neka vrsta turističkog vodiča ili nekakva povijesna čitanka for dummies; nekad urednik ode iz izdavačke kuće, a novi želi i nove autore, pa onda sve treba počinjati iznova.“

Iskustva rada sa stranim izdavačima, ponekad idealizirana kroz provincijalni refleks manje vrijednosti, apsolutno variraju, Olja kaže: „Sretala sam pametne i vrijedne ljude i izdavače i urednice i čitatelje u inozemstvu, ali iz razgovora s kolegama znam da ima i dosta slučajeva određenog postavljanja s visoka, potplaćenosti i slično, upravo zato što dolazimo iz manjih književnosti. Naši pisci o tome nerado govore javno, ali ipak postoji međusobna komunikacija i izdavač koji ne radi kako treba sasvim sigurno više neće dobiti vrhunskog pisca s Balkana za puno skromniji honorar od onog koji bi ponudio npr. skandinavskoj B-ligi. Izvrsnog pisca ne čini ni mjesto rođenja ni tržište, u to ipak barem mi koji stvaramo, ali bogme i čitamo, ne bismo trebali povjerovati.“

Kad je riječ o pitanju što sve igra ulogu u odabiru djela za prijevod, prema Oljinu mišljenju, sve spomenuto vjerojatno figurira u nekoj mjeri, „ali teško je izmjeriti u kojoj. Međutim, ne mogu razmišljati o tome, možda i ne smijem, jer ne vidim kako to može pozitivno utjecati na tekst koji pišem. Isprva sam bila oduševljena činjenicom da se moje knjige, koje nisu pisane za širu publiku ipak dopiru do publike i prevode se na strane jezike, imaju čitateljsku i kritičku recepciju vani, to mi je bilo ravno čudu. S vremenom sam se ipak ponešto prizemljila. Možda bismo s više samosvijesti i manje profesionalnog samopodcjenjivanja, a više profesionalnog poštenja i odgovornosti, trebali razmišljati o domaćem tržištu, a pri tom mislim na kulturni prostori koji obuhvaća jezike kojima nije potreban prijevod, jer je to naš kulturni prostor. Međunarodni proboj tada bi mogao doći kao prirodna posljedica takvog snažnijeg kulturnog prostora, kao što to jest slučaj kod ‘ozbiljnih’ književnosti i zemalja koje žive i od svoje ‚samoodržive’ kulture.“

„Povlastica nas ovdje, ako je imamo, upravo je u činjenici da se nećemo bitno materijalno okoristit o čemu god pisali, pa možemo pisati kako želimo, najbolje što znamo, ne upadajući u samodovoljnost i zaboravljajući na čitatelje. Naime, tržište ne bi trebalo biti naš spisateljski posao, ali čitatelji da.“ – Olja Savičević Ivančević

Povratne sprege

Što se tiče utjecaja političkih perturbacija, Savičević Ivančević skreće pozornost na poražavajuće situacije koje su nikle s recentnim zaoštravanjem sukoba Izraela i Palestine koji je dosegao razinu genocida nad palestinskim stanovništvom: „Politika utječe na književno polje i odnose više nego što se govori, što se globalno trenutno najočiglednije i najsramotnije razotkrilo u odnosu prema autorima i autoricama koji su otvoreno progovorili protiv pokolja u Gazi. Ako je cijelo društvo skrenulo udesno, naivno je misliti da to nije zahvatilo i književno polje i odnose unutar njega. Kad pišeš u državi u kojoj u vladi sjede glavom i bradom oni koji žele zabraniti tvoju knjigu, a da je pri tom nisu uopće pročitali, kao što je u Hrvatskoj trenutno slučaj, nekako ne sumnjaš u to.“

Usput budi rečeno, i još jednom iz mog knjižarskog terenskog rada, ljudi se uvelike i orijentiraju prema aktualnim politički relevantnim temama kad biraju štivo, i nerijetko je već odabir neka vrsta političke geste, a domaće izdavaštvo najvećim je dijelom dovoljno politički fleksibilno da se prilagodi postojećim interesima ovako ili onako. Novo, dobro tempirano izdanje knjige Arapsko-izraelski sukob ponovno je rasprodano i u dotisku, čita se Ukrajinski dnevnik i Treći svjetski rat? Bitka za Ukrajinu, i kod nas naprosto nema tog Tita koji se neće barem solidno prodavati. A kad cenzura počne pritiskati s jedne strane, to s druge strane na tržištu potiče interes za istu stvar, i nema stava i sadržaja za koji svenatkriljujući neoliberalni žrvanj neće pronaći načina kako komodificirati i eksploatirati. Ponekad možemo zaista samo osjetiti olakšanje kad se eksploatacija poravnava s našim etičkim i političkim kompasom, i osvijestiti privilegiju deprivilegije koja nas štiti od prevelikih uspjeha i spona koji s njime dolaze.

No što zapravo znači i kako izgleda kad je naš pisac uspješan u svijetu prijevodne književnosti? „Ako jedna knjiga doživi deset ili dvadeset izdanja po svijetu, to bi se moralo odraziti i na recepciju i na financije,“ kaže Savičević Ivančević. „Kod nas to izgleda tako da nekolicina pisaca, zahvaljujući i književnom postojanju i izvan Hrvatske, uspijeva živjeti od književnog rada (možda ne samo od pisanja, ali ipak od rada usko vezanog uz književnost); u nekoj drugoj zemlji bismo možda bili gotovo bogati, a u nekoj trećoj ne bismo imali ni ovo što imamo.“

„Na čitanjima u inozemstvu sretala sam i ljude koji su se zainteresirali za ovdašnju književnost, pa onda i doputovali ovamo, tek tako, i lijepo je to. A ja možda nikad ne bih otputovala u Kaliforniju ili u Meksiko ili proputovala pola Evrope da nije mojih knjiga, o ljudima koji su bili inspiracija za moje likove da ne pričam; ti sjede u svojim mistima, a ja o njima pričam dobrostojećim Zapadnjacima. Zato sam sa zadnjom knjigom obilazila narodne knjižnice po manjim gradovima i mjestima uglavnom u Istri i Dalmaciji, te su knjižnice često pravi mali kulturni centri i važan dio socijalnog života. Bilo mi je to jednako važno, možda i važnije, samo na neki drugi i teži način.“

„Jednom prilikom dobio sam poštom od zagrebačkog trgovca vinom drvenu kištru punu boca jako skupog šampanjca iz Reimsa. Trgovac mi je objasnio da je njegov poslovni partner iz Reimsa, istaknuti proizvođač pjenušca, pročitao Crvenu vodu i Whatsappom ga zamolio da kištru pošalje kao poklon piscu knjige“ – Jurica Pavičić

Pozitivni trendovi

Dobra strana priče, i po Oljinim uvidima, jest da su domaći pisci ipak danas prevođeniji nego ikada u međunarodnom kontekstu, da Ministarstvo kulture već godinama podržava prijevode stranih izdavača i da nove generacije pisaca, „pogotovo spisateljica, lakše prelazi granice vlastitog jezika, koje eto, na svu sreću, ipak nisu granice književnosti. Najveća zasluga ipak ide prevoditeljima, i onim agentima i izdavačima čiji entuzijazam prema knjizi nadilazi trgovačke marže. Jedan divan primjer je i gesta s kojim sa se nedavno srela, kad je velika engleska prevoditeljica Celia Hawkesworth svoj prevoditeljski honorar za englesko audioizdanje jednog mog romana donirala mladoj Nagradi za feminističku, queer i angažiranu književnost ‚Štefica Cvek’.“

„O književnosti razmišljam kao o jedinstvenom tkivu teksta u koje se upisujemo i koje, na kraju krajeva, sačinjava naš osobni tekst, dakle kao o svjetskoj književnosti kojoj pisac manjeg jezika pristupa ne nudeći i ne tražeći više, ali ni manje od ravnopravnosti. Čini se vrlo utopistički, ali ne znam drugi način koji bi bio dobar za pisce iz koje god točke svijeta ili sebe pisali. Uvijek hoću pisati kao svjetski pisac, a to ne isključuje uronjenost u lokalno, upravo suprotno. Povlastica nas ovdje, ako je imamo, je upravo u činjenici da se nećemo bitno materijalno okoristit o čemu god pisali, pa možemo pisati kako želimo, najbolje što znamo, ne upadajući u samodovoljnost i zaboravljajući na čitatelje. Naime, tržište ne bi trebalo biti naš spisateljski posao, ali čitatelji da.“

O vlastitom uspjehu i njegovim opipljivim učincima, Jurica P. mi piše: „Financijski sam prvi put osjetio dobrobit kad se Crvena voda počela dobro prodavati u Francuskoj. Kad se sve skupa zbroji, s tim sam novcem mogao kupiti vrlo dobar auto. Što se drugih tržišta tiče, to su manji tiraži, pa su honorari bliski hrvatskima. Prevođenje naravno dovodi i do tog efekta ogledala: zanimljivo vam je što drugi vide u vašoj knjizi, što kritika otkriva, što se publici sviđa ili ne. U Francuskoj pisci na sajmovima satima potpisuju knjige, što znači da stignete upoznati licem u lice stotine čitatelja. Steknete ideju tko su oni.“

I, tko su oni? „To se opet razlikuje od zemlje do zemlje. Ljudi iz bivše Jugoslavije (Slovenija, Srbija) vole moje eseje iz Knjige o jugu jer reflektiraju zajedničku prošlost i generacijsku popudbinu. Istočnoeuropskoj kritici zanimljiv je prikaz tranzicije. Jedan latvijski kritičar mi je napisao da sam prestrog prema kapitalizmu. Imao sam reakcije ljudi s Juga Italije koji su se prepoznali u opisu mediteranske obitelji i obiteljske kohezije. Pisac Mario Desiati mi je rekao da je taj prikaz obitelji kao klupka nešto što njegova žena iz Milana ne može razumjeti. Jednom prilikom dobio sam poštom od zagrebačkog trgovca vinom drvenu kištru punu boca jako skupog šampanjca iz Reimsa. Trgovac mi je objasnio da je njegov poslovni partner iz Reimsa, istaknuti proizvođač pjenušca, pročitao Crvenu vodu i Whatsappom ga zamolio da kištru pošalje kao poklon piscu knjige. Poslije sam čuo da je isti vinar, a zaista je jako čuven, iduće ljeto ljetovao na Braču. Hrvatska i Dalmacija su ga preko moje knjige zainteresirali.“

Kulturnjački turizam ima svoje mjesto u širem pejzažu i nije zanemariv karbonski otisak kulturnog prekarijata ili prekarnog kulturijata, iako se to uglavnom promatra kao utješna nagrada unaprijed uglavnom izgubljene partije. No ako književnost može pogodovati turizmu, a turizam književnosti, možda bi se tu vezu doista dalo produbiti i proširiti, i možda upravo neistražena sretna sinergija tih sektora može malo iznivelirati nesigurne uvjete života i rada u književnosti. Neozbiljna sam uglavnom, osobito u svjetlu turističke autoeksploatacije koja djeluje devastirajuće na toliko aspekata naše turizmom opterećene zemlje, no možda i ne sasvim. Svakako stoji: koliko god putovanje djela iz jednog jezika u drugi nije lako i jednostavno, ništa ne putuje tako brzo i daleko kao ukoričena unutrašnjost, a svjetovi kako ih književnost gradi i odražava, glavu po glavu i horizont po horizont, polako i neefikasno ali stvarno mijenjaju svijet.

(Nastavlja se.)

Prvi dio teksta na temu prijevodi i recepcija domaće i regionalne književnosti u međunarodnom kontekstu pročitajte na sljedećoj poveznici.

 

*Tekst je dio programa „Suvremeni književni kanon – kritički pogled“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.

Osobitost je pisane umjetnosti da putovanja u strane teritorije ovise o njezinoj potpunoj transformaciji u prevoditeljskim rukama. Najbližim od svih mogućih čitanja i pedantnim preispisivanjem prevoditelji djelo pretvaraju u isto, ali drugo; ili drugo, ali isto ono što je djelo ishodišno bilo, odnosno ostalo. Kada je riječ o malom jeziku i pripadajućoj maloj književnosti kao što je hrvatska, pa i u širem zamahu regionalna BCHS (dakle bosanska, crnogorska, hrvatska i srpska) književnost, prijevodi su jedina šansa da djela dosegnu širu od najuže publike. Pritom nije lako izboriti se za prijevodno mjesto u rasterima stranih izdavača prijevodne književnosti, u globalnoj konkurenciji pretpostavljeno umirućeg medija. Dokle i kako dopire domaća književnost u prijevodu? Kakav je i koliki zapravo povratni učinak ovih odjeka? Kakvo je iskustvo naših pisaca čija su se djela najdalje otisnula u bijeli svijet?

„Ono što mogu sintetizirati kao ‚moje iskustvo’ može se podijeliti na dva poluvremena: do proljeća 2021. i uspjeha Crvene vode u Francuskoj, te nakon toga,“ piše mi Jurica Pavičić. „Do te 2021. imao sam prijevode, ali samo na nekoliko jezika i to one na koje se obično hrvatske pisce prvo i najviše prevodi (njemački, talijanski, makedonski). Ti su prijevodi izlazili kod manjih izdavača i imali relativno limitiranu vidljivost. Sve se promijenilo s izdanjem Crvene vode u nakladi francuskog Agulloa. Osobito je zanimljivo da se promijenilo jako brzo: samo tri mjeseca nakon izlaska, knjiga je već imala nekoliko uglednih nagrada i recenzije u Le Figarou, Liberationu i Le Pointu. Također je zanimljivo da se to dogodilo iako izdavač Agullo nije velik: riječ je o malom do srednjem izdavaču iz Bordeauxa. Međutim, očito su znali raditi s tom knjigom i otvoriti prava vrata.“ Samo u Francuskoj, Pavičić je prodao 50 tisuća primjeraka Crvene vode i približno 12 tisuća Žene s drugog kata, i kaže dalje: „Ja se kao pisac nisam pritom promijenio. Očito je bilo da se trebao dogoditi nekakav poguranac sreće, pravih okolnosti u pravom trenutku.“

„Ono što mogu sintetizirati kao ‚moje iskustvo’ može se podijeliti na dva poluvremena: do proljeća 2021. i uspjeha Crvene vode u Francuskoj, te nakon toga. Do 2021. imao sam prijevode, ali samo na nekoliko jezika… Sve se promijenilo s izdanjem Crvene vode u nakladi francuskog Agulloa“ – Jurica Pavičić

Izniman uspjeh Pavičićeve Crvene vode

Slučaj Crvene vode Jurice Pavičića neviđen je uspjeh hrvatskog pisca u francuskom (i posljednjih godina manje-više bilo kojem većem ne-BCHS) govornom području, no kombinacija faktora koja bi osigurala takav bljesak naše zvijezde na inozemnom nebu uvelike je nepredvidiva i teško reproducibilna. Uspjesi domaćih autorica i autora u inozemstvu obično nisu tako bombastični, i uglavnom figuriraju kao sitni literarni titraj koji nosi našu književnost izvan svog neposrednog konteksta. Čemu ne valja podcjenjivati vrijednost i važnost, kao i izuzetan značaj koji u tome ima uloga relativno malobrojnih književnih prevoditelja i prevoditeljica. Upravo prevoditelji_ce djela najprije pronađu, i zatim se daju u potragu za odgovarajućim izdavačem djelujući djelomično i neformalno, ili pak posve i službeno u svojstvu književnih agenata. To potvrđuje i iskustvo jedne od najšire plasiranih domaćih autorica, Olje Savičević Ivančević: „Do prvog prijevoda knjige, a bio je to prijevod zbirke priča Nasmijati psa na njemački, došlo je na inicijativu prevoditeljice Blažene Radas koja je dvije priče iz zbirke pročitala u Zarezu i prevela ih. Tada je predavala njemački film i književnost u Londonu, ali se u međuvremenu preselila u Split. Nismo se poznavale, pronašla je moj broj i nazvala me s namjerom da dobije dozvolu od mene i priče ponudi nekom njemačkom časopisu. Priče su zatim pročitane na književnoj večeri u jednom klubu u Leipzigu gdje su ih čuli tada još mladi izdavači iz danas kultnog Voland&Quista i zainteresirali se za rukopis.“

Savičević Ivančević dalje pripovijeda kako je sretna okolnost tog interesa bila i da je na jednom od sljedećih izdanja lajpciškog sajma knjiga upravo Hrvatska bila zemlja u fokusu. „Alida Bremer je učinila puno za predstavljanje hrvatskih autora u Njemačkoj, što joj se iz meni do danas nedokučivih razloga obilo o glavu.“ Za daljnja izdanja, Olji S. A. prijevodi su se otvarali spontano, nešto lakše nakon što je objavljen roman Adio kauboju, uz angažman agentica Dagmar Schruf, zatim suradnju sa Sandorfom i odnedavno s agencijom, prvom usko specijaliziranom svoje vrste u Hrvatskoj, Corto Literary. „Oni su se redom brinuli ili brinu o inozemnom plasmanu mojih knjiga. No kroz to vrijeme zapravo mi se često događalo da inicijativa, kao i prvi puta, dođe od prevoditeljice, rjeđe izdavača, kojima se djelo sviđa. Možda je najneobičnija priča koju imam na tu temu kad je pjesnikinja i prevoditeljica iz Atlante, Andrea Jurjević, samoinicijativno prevela čitavu zbirku pjesama Mamasafari i poslala je u New Orleans jazz muzičaru i pjesniku Billu Lavanderu. A on ju je pročitao i odmah odlučio objaviti. Slično se dogodilo nedavno sa zbirkom Divlje i tvoje koju je, iako ne još u cijelosti, prevela na francuski Chloé Billon i trebala bi izaći vani sljedeće godine u Belgiji. To je nešto što je izvan tržišta; izdavačke kuće koje se bave isključivo poezijom i srodnim žanrovima, imaju svoje vjerne poklonike i do suradnji nije došlo ni preko agenata ni preko nekih ‚lokalnih mreža’, nego ima nešto od one literarne romantike prošlih vremena o kojima smo samo čitali. Meni se to sviđa.“

„Često mi se događalo da inicijativa dođe od prevoditeljice, rjeđe izdavača, kojima se djelo sviđa. Možda je najneobičnija priča koju imam na tu temu kad je pjesnikinja i prevoditeljica iz Atlante, Andrea Jurjević, samoinicijativno prevela čitavu zbirku pjesama Mamasafari i poslala je u New Orleans jazz muzičaru i pjesniku Billu Lavanderu. A on ju je pročitao i odmah odlučio objaviti.“ – Olja Savičević Ivančević

Niša malog izdavača

Pavičić dijeli sličnu povijest: „Kao i većini hrvatskih pisaca, meni je prvi prijevodni jezik bio njemački. A kao i u većini slučajeva, osoba zaslužna za to bila je slavistica koja je znala hrvatski, Dagmar Schruf, koja je ponudila da mi bude agent i našla 2000. godine prvog (malog) izdavača za Ovce od gipsa. Sličan je slučaj bio i na mom drugom prijevodnom jeziku, talijanskom. Splićanka koja živi u Modeni Estera Miočić ponudila se da prevede moje knjige i da me zastupa. Ona je i našla prvog izdavača na krajnjem jugu, u Lecceu (Salento Books), a kasnije mi je predložila da ga promijenim(o) i nađemo vidljivijeg.“

Zanimljivija je da je priča o sada već legendarnom francuskom prijevodu Pavičićeva hita slično počela interesom pariškog slavista po imenu Olivier Lannuzel, inače redaktora u političkom mjesečniku, koji je počeo prevoditi Pavičićevu zbirku pripovijedaka. Prvo poglavlje tog pothvata završilo je preuranjeno kad Lannuzel unatoč entuzijazmu nije uspio pronaći izdavača, dijelom jer je i sam bio autsajder u književnom svijetu, a dijelom jer je „jako teško ući na tržište zbirkom priča ako prethodno pisac na tom tržištu nema roman. Bio je to lijep pokušaj, zahvalio sam Olivieru i zaboravio na to.“

No koju godinu kasnije, govori Pavičić, „javila mi se pismom žena za koju nisam nikad čuo a koja se zvala Nadege Agullo. Napisala mi je da vodi izdavačku kuću iz Bordeauxa i da nastoji pokrivati nišu koju nitko ne pokriva: žanrovsku književnost (krimić, triler, fantasy) s manjih europskih jezika s kojih se obično, ako išta, prevodi samo art-mainstream. Vjerovala je da može naći dobre i zanimljive knjige, a da se ne gura na teritorij s kojeg pristiže većina žanrovske proze, odnosno u engleski i skandinavske jezike.“ Manji prema srednjim izdavačima često ovise o mudro odabranoj niši unutar koje se mogu profilirati i privući vjernu publiku, što pak mnogo znači kad povjerenje u kvalitetu knjige na knjižarskoj polici i ne može drugačije nego da ovisi o imenu nakladnika više negoli imenu u danoj sredini nepoznatog autora.

Agullo je do Pavičićeva imena došla na pariškom sajmu knjiga gdje je dobila reference za nekoliko kvalitetnih krimi autora, a kad se javila Jurici, on ju je mogao odmah povezati sa zainteresiranim prevoditeljem. „Tako sam ih ja spojio, i Olivier mi je za Agullo preveo dosad već četiri knjige. U međuvremenu su izašle i te famozne priče s kojima je sve počelo. Kad je prva knjiga bila već prelomljena i u PDF-u, stigao je novi plot-twist: COVID. Knjiga je od aprila 2020. do aprila 2021. stajala u frižideru, jer je izdavač nije htio pustiti dok se ne normaliziraju knjižare i putovanja. Pokazalo se da je to bila jako mudra odluka.“

Manji izdavači često ovise o mudro odabranoj niši unutar koje se mogu profilirati i privući vjernu publiku, što pak mnogo znači kad povjerenje u kvalitetu knjige ovisi više o imenu nakladnika nego u danoj sredini nepoznatog autora

Kako odabrati koga prevesti?

Iz drugog kuta Chloé Billon, spomenuta prevoditeljica s BCHS jezika na francuski, potvrđuje važnost strasti koju prevoditelji investiraju u svoj uvelike nevidljivi rad: „Uglavnom ja predlažem prijevod izdavaču, što nije slučaj kod prijevoda s engleskog ili drugih većih jezika koji se rade po nakladničkoj narudžbi. Može se dogoditi da se izdavač ili izdavačica vrati iz Frankfurta pa me pita za knjigu o kojoj su joj neki agenti govorili, ali to je rijetkost.“

I kako odabire što će preporučiti? „Naravno da prvenstveno polazim od toga sviđa li mi se knjiga, i srećom u nesreći imam priliku prevoditi odlične knjige jer već srednje dobre teško prolaze s manje vidljivih jezika; kad je tako mali broj prijevoda, bira se najbolje, nije kao s engleskog s kojeg se prevodi sve i svašta. Usto uvijek nastojim imati na umu da knjiga mora biti razumljiva čitateljima, recimo kad čitam Valjarevićeve Frica i Dobrilu, umirem od smijeha i uvijek mi podigne raspoloženje na loš dan, ali stvarno ne znam može li netko tko nije živio u Srbiji razumjeti taj humor.“

Prevodivost nije samo stvar jezika, nego i prijenosa mimojezičnih elemenata djela koje ni najspretniji stilist među prevoditeljima ne može zapravo zahvatiti, ni najiscrpnije fusnote rastrančirati. No koliko će pojedini književni svijet biti prepoznatljiv mijenja se s vremenom i prokrvljuje kad određeno područje postane trendi u nekom drugom. Pitala sam Chloé što je najveći izazov pri prijevodu s BCHS jezika, očekujući odgovor u smjeru prevoditeljskih istančanosti: „Najteže je naći izdavače i ubeđivati ih. Uvijek pokušavam voditi računa o tome koji bi tip knjige bio dobar u kolekciji kojeg izdavača i zna trajati godinama da nađem nekoga za knjigu koju želim prevesti. Nakladnici znaju da tim knjigama nikad neće zarađivati pa trebaju biti stvarno entuzijastični u vezi knjige da bi ju odlučili objaviti.“ Ali onda popularnost jedne autorice određenog govornog područja može (iako ne mora) otvoriti interes čitateljstva prema drugima iz istog konteksta, a to može (i ne mora) udaljene prostore učiniti imaginativno bliskima, što će dalje obogatiti jezik prijevoda, kao i misaoni svijet čitateljstva.

„Srećom u nesreći imam priliku prevoditi odlične knjige jer već srednje dobre teško prolaze s manje vidljivih jezika; kad je tako mali broj prijevoda, bira se najbolje, nije kao s engleskog s kojeg se prevodi sve i svašta“ – Chloé Billon

Zarazni (ne)uspjesi

Pitala sam i prevođene autore_ice, povlači li prijevod daljnje prijevode? „Da, ako je uspješan,“ kaže Pavičić. Francuski je prijevod Crvene vode potaknuo daljnje prijevode na latvijski, ukrajinski, slovački, slovenski, poljski i engleski, no smatra i „da se pravi efekt toga osjeti tek nakon engleskog prijevoda, jer većina urednika i nakladnika čita (samo) engleski. Tako da čekam što će biti kad engleski prijevod izađe iduće proljeće. Treba međutim spomenuti i drugi utjecaj: uspjeh jedne hrvatske prijevodne knjige na jednom jeziku utječe da i druge postanu privlačnije. Nekako se zalomilo da su u kratkom periodu u Francuskoj postigle uspjeh moja knjiga i knjiga Ante Tomića, a onda je to povuklo i druge prijevode: Kristiana Novaka, Želimira Periša, Faruka Šehića… svaka dobra knjiga pridonosi pozitivnom imidžu književne scene i utire put sljedećoj. To je ono što pisci često ne shvaćaju kad ih zarazi ‚gelosia dell mestiere’ pa mrze tuđi uspjeh. Prijevodni uspjeh Olje Savičević ili Roberta Perišića na moju je direktnu korist, najdoslovnije sebično shvaćeno.“

S druge strane, pogrešno plasiran ili prijevod koji nepažnjom oslabljuje kvalitetu izvornika može preuranjeno zatvoriti vrata daljnjim prijevodima pojedinog autora, a po Pavičićevom silogizmu, potencijalno i drugim autorima s istog područja. Billon napominje upravo slučaj Olje Savičević Ivančević i Roberta Perišića u francuskom kontekstu. Iako je kod nas Perišićev zadnji roman definitivni hit posljednjih nekoliko godina čija popularnost još nije jenjala, Billon kaže: „Još uvijek aktivno tražim izdavača za Brod za Issu, i borit ću se dok ga ne nađem. Izdavač s kojim sam bila s Robertom u jednom se trenutku posvetio ludoj ekspanziji i usput požderao neke manje izdavačke kuće, ali to se pokazalo pogrešnom strategijom i sad idu rezovi. S druge strane, kako su bili usmjereni na rast, tako se nisu puno bavili promocijom Robertova rada pa se nije ni dovoljno dobro prodao da bi ga automatski nastavili objavljivati. Imam isti problem s Oljom jer sam Adio kauboju prevela za dosta veliku ali mainstream popularnu izdavačku kuću koja je prijevod naručila, ali je to zapravo bio pogrešan izbor i za njih i za Olju; njihovi čitatelji nisu razumjeli Olju, a ljudi koji bi razumjeli Olju ne prate tu kuću. Ali sada je pronaći drugu izdavačku kuću utoliko zahtjevnije. Uvijek je teže pronaći izdavača za nekoga tko je objavljen samo jednom pa se rad nije primio na tržištu nego nekoga tko nije objavljen uopće, dijelom jer izdavači ne žele riskirati, niti žele jedni drugima uzimati autore.“

„Svaka dobra knjiga pridonosi pozitivnom imidžu književne scene i utire put sljedećoj. To je ono što pisci često ne shvaćaju kad ih zarazi ‚gelosia dell mestiere’ pa mrze tuđi uspjeh“ – Jurica Pavičić

Kako se kali prevoditeljica?

Zanimalo me kako se kali prevoditeljica poput Chloé; kako je došlo do želje da nauči, a onda i počne prevoditi BCHS jezike: „Uvijek sam imala interes za strane jezike i književnosti, kao i za Istočnu Europu, a prvi put sam putovala u Bosnu i Srbiju s devetnaest, i odmah sam se osjetila doma. Vjerojatno sam osjetila premreženost istoka koji mi je bio nepoznat, i juga Europe koji mi je ipak bio blizak, i to me silno privlačilo. Pa sam se vraćala i vraćala i stekla prijateljstva i konačno krenula učiti jezik u Institutu za istočne jezike u Parizu. Diplomirala sam jezik, koji se kod nas službeno zove BCHS, i književno prevođenje, a potom i simultano prevođenje.“ No Billon je tada već imala MA iz engleske književnosti i u tom smislu iskustvo što znači studirati jezik. „Znala sam da nisam profesorica u duši (u akademskom se svijetu sve teže probiti do zaposlenja, tinejdžera se plašim), a vježbe iz prevođenja su mi uvijek bile najdraži dio studija, samo nisam mislila da je moguće time se baviti. Onda se ispostavilo da je to jedino što zapravo znam raditi.“

„Prva knjiga koju sam cijelu pročitala na BCHS jeziku bila je ujedno i ona koju sam prvu prevela dok sam odrađivala staž u Beogradu. Magistarski rad mi je bio prijevod i komentar prijevoda knjige i trebala sam najprije, naravno, odabrati knjigu. Išla sam u knjižare, ali bila sam potpuno izgubljena i nisam imala pojma što gledam, što je dobro, što bih mogla uzeti, jer smo na institutu imali samo malo časova o klasicima u književnom kanonu, ali o savremenoj književnosti nismo učili ništa. Moj lektor za srpski jezik mi je tada rekao da je na nekim konferencijama upoznao pisca i umjetnika čije mu se neke knjige sviđaju, a tko je pristupačan i simpatičan čovjek. To je bio Mileta Prodanović i njegovu sam knjigu Ovo bi mogao biti vaš srećan dan onda prvu prevela.“

Naši ljudi na terenima

S fokusom na francusko govorno područje, Billon o najistaknutijim prijevodima kaže: „Zadnjih godina je najpoznatiji i najprodavaniji Jurica Pavičić, definitivno. Mislim da krimići manje poznaju granice nego neke druge vrste i žanrovi; ljudi će lakše kupiti knjigu iz nepoznate zemlje ako je krimić pa se mogu barem uhvatiti za poznate pripovjedne elemente, a i žanrovska književnost djeluje pristupačnije širem čitateljstvu. Zapravo, iako je meni osobno draža Mater Dolorosa dijelom jer genijalno prikazuje patrijarhalno društvo o kojem govori kroz žanr krimića, knjiga koja je lansirala Juricu je Crvena voda, i možda je ona tako dobro funkcionirala jer strancima usput postepeno objašnjava sve što se događalo u tom vremenu na ovim prostorima. Onda nije potrebno, kao što je često slučaj s knjigama koje prevodim, dodavati fusnote s objašnjenjima konteksta i aluzija, nego se čitatelje educira o kontekstu kroz tekst.“

„Dubravka Ugrešić je imala dobar odjek, ali bila je već relativno poznato ime, Semezdin Mehmedinović je lijepo primljen. Sve ovisi zapravo o tome koje veze izdavači uspiju povući; mogu li dobiti novinare i prostore za evente u Parizu, što ne govori o kvaliteti knjige koliko o moći izdavača. Neki su prijevodi bili uništeni zbog COVID-a. Donedavno je postojao strah da će se Francuska sunovratiti u ekstremnu desnicu i zatvoriti u sebe pa će i prostor za strane glasove biti sužen. Ali s druge strane, posljednjih godina u izdavaštvu vidim tendenciju, i to ne samo u jezicima koje ja prevodim, nego i kod kolegica koje prevode s bugarskog, rumunjskog i grčkog, da se sve više radi, da se ljudi sve više otvaraju prema balkanskoj regiji, imaju sve manje predrasuda i žele čitati što se proizvodi ovdje. Samim time knjige dobivaju više medijskog prostora nego prije deset godina, a onda i broj prijevoda raste.“

Na pitanje koliko je prevoditelja aktivno kad je riječ o prijelazu iz BCHS na francuski jezik Billon ih je nabrojala desetak, a broj godišnje prevedenih knjiga procjenjuje na „petnaestak, ne više“. Brojke će biti malo veće kada je riječ o talijanskom i njemačkom kao prvim destinacijama („Što da ti kažem, ipak ste im bivše kolonije.“), još veće kad je riječ o bratskim slovenskom i makedonskom jeziku, slične u engleskom govornom području koje je nažalost toliko golemo da se male prijevodne ekskurzije lako utope u mnoštvu, i nešto manje kada je riječ o drugim manjim neslavenskim jezicima. No iako će mnogi domaći autori i autorice teško izboriti mjesto na inozemnim policama, kvantiteta i kvaliteta prijevoda u porastu je i neprestanom širenju, informacije o udaljenim književnostima sve dostupnije. Književni sektor usto ima još mnogo prostora koji tek treba naučiti aktivirati i crpiti potencijale udaljene bliskosti suvremenog doba, beskontaktnog kontakta i osamljenog kolektiviteta, uostalom upisanih u samo srce književnog medija.

(Nastavlja se.)

*Tekst je dio programa „Suvremeni književni kanon – kritički pogled, 2. dio“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.