Unutar tehno-temata Kritike-hdp, pored tekstova koji tematiziraju različite načine na koje u sinkroniji i dijakroniji komuniciraju i interferiraju sfere tehnologije i književnosti, otvaramo prostor i za eksperimente kratkog metra koji progovaraju jezikom suvremenih medija.

Kako bi (ako bi) kritika (i Kritika) mogla živjeti (i preživjeti) na društvenim mrežama? Mini-serijal kritičkih krokija otvara Nika Pulig na temu prozne zbirke Magdalene Blažević pod naslovom „Vučja kuća“ (Fraktura, 2025).

„U trenutku dok medije pune zastrašujuće vijesti o femicidima, Vučja kuća i druge proze čita se kao oštro i bolno zrcalo stvarnosti. Magdalena Blažević piše o ženama koje sam nose terete nasilja i rata. Istodobno poetična i snažna, ovo je knjiga o kojoj ćete još dugo razmišljati…“ – Nika Pulig

Facebook

Instagram

Kritički kroki je dio serijala „Književnost i tehnologija” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije. Druge tekstove iz serijala pročitajte na sljedećoj poveznici.

O ratovima koji se trenutno vode u svijetu najčešće u medijima govore političari, vojni analitičari i geostratezi, što utječe na to da se rat i rješavanje sporova nasilnim putem tumače iz suženih, znatno ideologiziranih i pristranih perspektiva. U javnoj sferi dominiraju izvještaji o vrstama oružja, dometima, projektilima i uzaludnim diplomatskim misijama. Kao i brojke, puno brojki, dok se pojedinačni životi, razmjeri užasa i transgeneracijska taloženja koja ostavlja svaki, baš svaki rat prečesto gube iz vida. Ali, o toj nevidljivo vidljivoj, prešutno sveobuhvatnoj naravi ratovanja svjedočila je tijekom povijesti upravo književnost, i to od samog početka i znamenite prve rečenice Ilijadinog „Zaziva Muze“: „Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileju, Peleju sina“. Srdžbe, osvete, osvajanja, ubilački identiteti, raspad etike i dezintegracija ljudskoga u ratovima doista su u središtu brojnih književnih djela. Potaknuti aktualnim ratovima u Ukrajini i Palestini, kao i permanentnim (pred)ratnim stanjem, globalno rastućim militarizmima i neofašizmima te slabljenjem otpora i politika mira pozvali smo neke od najboljih domaćih spisateljica i pisaca da napišu tekst o našem (stalnom) ratnom prezentu. U serijalu „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ objavljivat ćemo tijekom idućih mjeseci premijerno njihove tekstove pisane u različitim žanrovima i literarnim duktusima. Magdalena Blažević u svojoj priči „Zimovalište za sove“ osvjetljava žensku stranu rata, tijelo koje pamti traume ali i pokušava živjeti mimo njih.

*

Noću je sva petorica prozivaju uglas.

– Lina Lekpek!
– Lina… Lina… Lina…

Vuku je za noge u kuću preko puta gradskog parka. Tamo zimuju male ušare. Između dva huka, koliko između dva udarca.

– Huuu… Huuu…

Kad u snu otvori oči, pored kreveta vidi ženu i djevojčicu. Tri su joj godine. Zna točno koliko mjeseci i dana više od tri. Djevojčica se glasno smije, a žena mirno stoji držeći djevojčicu za ruku.

Nakon poroda nije vidjela bebu, niti ju dotaknula. Okrenula je glavu na stranu, čvrsto stisnutih očiju, ali je čula kad je rečeno:

– Lekpek – žensko.

Oko nje su vrištale bebe i žene u trudovima.

Babice su govorile unedogled:

– Žensko, žensko, žensko…

Žena je čekala ispred vrata rađaonice. Ruke su joj predugo čeznule za bebom. Plakala je kad su joj je dali u ruke. Lina se ne sjeća je li ona potpisala da se odriče djeteta, ili je to umjesto nje učinila njezina majka. Noću nijedna ni druga nemaju mira, majka je obilazi svaki sat i sjedi pored njenog kreveta kao da bdije pored bolesnika na samrti.

Lina je majka djevojčice, to je jasno, ali očeva je više. Petorica muškaraca iz kuće su očevi. Zato nitko ne pita za ime oca. Jednog od njih je nedavno vidjela u poljoprivrednoj apoteci. U nosnicama je osjećala oštrinu ustajalog znoja, šljivovice i vlastite krvi. Stajala je iza njega ne mogavši se pomaknuti. Promatrala je ruke što su držale sadnicu višnje. Pogledao ju je, ali je nije prepoznao. Kao što su u njezinim očima sva petorica muškaraca dobila isti lik, tako su u njegovim sve djevojke i žene iz kuće imale isto lice. Okrenula se kad je izašao i promatrala ga kroz staklenu stijenku. Utovario je sadnicu i odvezao se.

Lina je mislila: iste ruke udaraju njezin obraz i njeguju stablo višnje.

*

– Samo u vašem gradu: Cirkus Embell Riva!!!

Kombi s razglasom je nekoliko dana kružio ulicama grada, predgrađem i okolnim selima. Ljudi su virili kroz otvorene prozore, naginjali se preko balkona da bolje vide i čuju o čudima koja se najavljuju – žena na trapezu, majmun na triciklu, udav dugačak preko četiri metra… Bilo je kasno proljeće, gotovo ljeto, a grad je izgledao kao da je došla jesen – po ulicama suho lišće i prašina, u saksijama na balkonima pokoja suha geranija. Na prvu bi se reklo da u zgradama nitko ne živi i da se čeka da se rupe od metaka i gelera zakrpe i navuče nova fasada, ali vrijeme je prolazilo i ništa se od tog nije događalo, samo bi ponegdje na mjestima gdje ih do tada nije bilo, iznikle nove kuće ili zgrade što su stršale od okoline jarkim bojama i novim načinom gradnje.

Kamioni cirkusa su bili parkirani na poljani što se prostire od školskog dvorišta pa sve do pruge. Lina je stajala uz ogradu dvorišta i promatrala kako se pred njenim očima podiže čitav novi grad, onakav o kakvim se moglo pročitati samo u bajkama. Iza nje je stajao Kan. Spustio je glavu na njezinu dugu kosu i pomislio da miriše na topli kompot od šljiva. Iz kamiona su izvodili slonove. Lina ih nikad prije nije vidjela uživo. Vodili su ih iza šatora gdje su iz plastičnih bačvi pili vodu. Šator je ličio na divovsku lizalicu s plavo žutim prugama.

Kan ju je uhvatio za ruku i poveo niz ulicu, iako nastava još nije bila gotova. Dok su hodali Lina je zastajala, vrtjela se na prstima kao da pleše, podizala kosu na tjemenu pa je puštala da padne preko ramena kao teški vodeni slap. Činila je to često, svaki put kad se željela uvjeriti da je ona dugokokosa Lina, slobodna da hoda ulicama vlastitog grada s mladićem kojeg je sama izabrala. Druga Lina je ostala zatočena u kući preko puta gradskog parka. Tamo su prozori zakovani, pred zaključanim vratima stražare tri rotvajlera. Nije se bojala kad su lajali, nego kad su cvilili. Tad je znala da će začuti muške glasove i odlučne korake.

Vlastito ime joj odzvanja u ušima.

Sva petorica su joj razapinjali tijelo u sobi s krvavim madracima. Jedan za drugim širili ruke i noge. Rikali su nad njom kao gladni lavovi. Lina je nepomično ležala jer su je tako manje tukli.

Tijelo joj je mlado, tek zasađeno stablo višnje.
Zacjeljuje samo. Rana na ranu, ožiljak na ožiljak.

Kad bi zadnji od petorice zakopčao hlače, nogom bi udario o rub madraca i Lina bi se tada pridigla i spustila rub haljine preko grudi, stomaka, do koljena. U tim je trenucima nije boljelo, kao da je cijelo tijelo utrnulo, otporno na bol. Ustala bi i osjetila kako joj se vrti u glavi, mrači pred očima, ali noge su išle same, svaki dan su prelazile isti put. Šutjela je kad bi ušla u sobu punu žena. Šutjele su i one i njena majka. Krv što joj je curila niz noge majka je brisala haljinom. Uzela bi je u naručje kao da je još uvijek dojenče i naslonila joj glavu na grudi. Lina bi tada čula kako u majčinom nepomičnom tijelu srce udara snažno, kao divljoj životinji u trku.

Kan je Linu s ulice poveo u kafić u koji su dolazili svakodnevno. Sjeli su i naručili pelin.
Ustao je i ubacio kovanicu u džuboks:

Tvoje ruke u neskladu
između zbilje i sna…

Konobar je donio dvije čaše i spustio ih na stol. Lina je uzela svoju i popila gutljaj toplog pelina. Kan je zapalio cigaretu u svojim ustima i dao je Lini. Primaknuo je svoju stolicu njenoj i poljubio je u vrat. Ugrizla ga je za usnu i potekla je krv. Kan se nasmijao i obrisao je prstom. Lina je povukla dim, ostavila cigaretu u pepeljari i otišla u toalet. Za njom je otišao Kan. Tamo su se uzdasi miješali s prigušenom muzikom.

Hajde uzmi me sa sobom
uradi mi sve što znaš…

*

Kupili su ulaznice i sjeli u prvi red do pozornice. Napolju su se ljudi naguravali jedan do drugoga – žene su držale veću djecu za ruke, a muškarci su s cigaretom među usnama podizali onu sitniju na ramena. Svi su bili odjeveni u najbolje haljine i košulje kupljene na pijaci gdje se preprodavala roba s Arizone. Sjedala pod šatorom su se brzo punila i dok se Lina okrenula bila je okružena mnoštvom čiji su se glasovi i smijeh stopili u jednoličan, nepodnošljiv zvuk. Lina se okretala i vidjela ih sve – petoricu, ženu i djevojčicu.

Kan je mislio: sa mnom joj se ništa loše ne može dogoditi.
Lina je mislila: Od svijeta te ne može spasiti ni majka.
On je držao kokice između njih, ona je jednom rukom stiskala limenku Fante, drugom podizala i spuštala kosu.

Kad su ih na kamionu dovezli pred kuću preko puta gradskog trga, silazile su polako, jedna za drugom, čekajući u redu kao da čekaju pred prodavaonicom na kruh i mlijeko. Lina je držala majku za ruku sve dok nisu stale pred vojnika, tad ju je majka gurnula iza sebe kao da će time spriječiti neminovno. Čula je kako nož siječe majčinu kosu, a onda i sama osjetila grubost nestrpljivih ruku jer se njena kosa opirala, kao da se u tom času preobrazila u žice. Učinilo joj se da se na hrpi pomiješanih, plavih, riđih, smeđih i crnih vlasi već nahvatalo inje, kao prašina na odbačene niti u krojačkoj radnji. Majka ju je vidjela tek kad je ušla u kuću, u sobu u kojoj će ostati idućih trideset pet dana. Žene bez kose bile su stare, smežurane kao suhe šljive. Nije mogla podići ruke i dodirnuti glavu. To bi je zaboljelo jače od bilo kakvog udarca.

Žene su sjedile po podu, drijemale su od umora ili širom otvorenih očiju zurile u prazno. Lina je stajala pored prozora i gledala kako na crne borove pada snijeg. Mislila je o nježnosti suhih pahuljica i perju malih ušara.

Od raja ju je dijelio samo skok s balkona.

Pod šatorom se ugasilo svjetlo i nastupio muk, a potom je nekoliko reflektora osvjetlilo pozornicu gdje se pojavio muškarac odjeven u ljubičasti svileni kostim. Za njim su jedan za drugim izlazili lavovi. Penjali su se na metalne konstrukcije i sa njih kroz obruč skakali na tlo. Mnoštvo pod šatorom je pljeskalo.

I petorica i lavovi su joj bili preblizu, malo bi im trebalo da skoče i zubima joj prerežu grkljan.

*

Lina se sutradan ujutro nije pojavila u školi iako je iz stana izašla u uobičajeno vrijeme, sa ruksakom na leđima. Umjesto u školu, gdje ju je u dvorištu čekao Kan otišla je na autobusnu stanicu i novcem za užinu kupila jednosmjernu kartu za mjesto čije ime nije izgovarala naglas. Nije znala kako će se vratiti, ali snaći će se već nekako, mogla bi pješice stići u vrijeme kad nastava završi. U autobusu je sjedila uz prozor. Promatrala je porušene kuće uz cestu, bez prozora s crnim tragom vatre i dima na ostacima fasade i gomilom šuta iznutra iz kojeg su nekim čudom rasla stabla i cvjetalo grmlje, kao što iz zaboravljenih grobova cvjeta korov ili neka izdržljiva ruža. Uz rub šume i među kućama uz raslinje bujale su i divlje deponije. Sunce što se podizalo trebalo je tim prizorima dati na vedrini, a Lina je pomislila kako pod zlatnom svjetlošću izgledaju još jadnijim.

Autobus se ljuljao i škripao, poskakivao po rupama na cesti i došla joj je mučnina, bojala se da će povratiti pa je zabacila glavu u naslon i zatvorila oči. Vozili su se nešto više od pola sata kad su stigli, a njoj se činilo da je trajalo mnogo duže. U njezinoj je glavi to mjesto bilo negdje daleko, a zapravo je sve vrijeme tu, iza ugla. S autobusne stanice je izašla na ulicu pa se spustila prema mostu. Treba još skrenuti lijevo pa ići naprijed do trga.

U gradskom parku je promatrala krošnje crnih borova i pitala se borave li male ušare tu i ljeti. Osluškivala je, ali je bilo tiho kao u hramu. Prvi put je na mjestu koje je s prozora promatrala toliko puta. Odatle je vidjela kuću.

Izgledala je mnogo manja nego što je se sjeća, premalena za onoliko žena koliko ih je tamo bilo zatvoreno. Bila je sigurna da u njoj nitko ne živi. Tako i treba biti, pomislila je, na takvim mjestima nitko ne bi trebao živjeti. U dvorištu kuće nije bilo ničega, samo suncem spaljena trava. Prešla je cestu i ušla kroz kapiju. Na vratima je kvaka bila zahrđala. Uhvatila ju je i pokušala otvoriti, ali je bila zaključana. Na verandi u prizemlju na koju se iz kuće izlazilo kroz staklena vrata bile su zgažene konzerve od piva, opušci i stara drvena stolica. Lina je provirila kroz staklo i vidjela da su zidovi iznutra išarani sprejom, od namještaja je ostao samo kauč i luster. Uzela je stolicu i njome razbila staklo pa nogom slomila komade koji su ostali stršati.

Ući će i popeti se u sobu s krvavim madracima. Da se uvjeri da nje tamo više nema.

Iz parka su se začule sove.
Huuu… Huuu…

U seriji „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ dosad smo objavili tekstove Marka Pogačara Sestre po oružju, ili čitajte Jakobsona, Zorana Ferića Sanjao sam Martina Bormanna kako preskače leptire , Lore Tomaš Snijeg na plaži: Rekonvalescencije Dona McCullina i Henryja Bestona, Marka Stričevića Ruska tragedija, Ivane Perić Palestinska flora, od rijeke do mora i Dore Šustić Born To Die.

*Tekst je dio programa „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.

Zamisli me.
Ležim na krevetu i mislim o stvarima koje ne znam o tebi i koje se nisu dogodile.

Nedugo nakon što je U kasno ljeto, prvo dugometražno izdanje Magdalene Blažević nakon kratkopričaškog debija Svetkovina, ovjenčan Tportalovom nagradom za najbolji roman 2022. godine, autorica je brzorastućem opusu pridružila još jedan roman. Prozu kao topli pekmez; gustu, mirisnu, ljepljivu, slatku i trpku. Neposrednu i nostalgičnu. U Sezoni berbe Magdalena Blažević nastavlja prepoznatljivu poetiku, podjednako u tematskim interesima i stilistici, oboje u mračnoj mekoći sjećanja vezanih za rat, za život u ruralnoj srednjoj Bosni prije, tijekom i nakon ratnih godina, i različite načine napuštanje tog života. No dok su kratke priče Svetkovine ilustrirale sjenovite predjele seoske svakodnevnice, a U kasno ljeto je pripovijedanjem rasplitalo prerano prekinuti život i prijateljstvo mlade pripovjedačice, u svojoj se trećoj knjizi autorica okreće temi senzualne ljubavi u nekoliko vremenskih linija.

Brzaci Une, Ide, Snovida

Povremeno bih promiješala pekmez, već se zgušnjavao i zrak se teško probijao kroz površinu izbacujući sitne ljubičaste kapljice svuda naokolo… I u sobi je mirisalo na tople borovnice. Kao pod tvojim usnama.

Kompozicija je okvirno trodijelna, poglavlja naslovljenih: Una, Ida i Snovid, no prva dva čine većinu knjige, dok je treći više nalik epilogu. Unin segment započinje povratkom pripovjedačice u prostor davnog odrastanja i tu pratimo kako njezino pripovijedanje meandrira između sjećanja, doživljaja i osjećaja. Ali Una se obraća nekome mimo nas, drugom licu koje prepoznajemo s književnih krokija čiji gusti vez sačinjava knjigu. Dojam je da čitamo pisma koja nam nisu pisana, koja možda nikada nikome nisu ni poslana, ali ako s njima pažljivo baratamo, možemo ih zaslužiti i tada nam pripadaju.

Ući u pripovjedni tok Sezone berbe je kao zakoračiti u brzace; ne znajući što očekujemo struja će nas povući i izgubit ćemo osjećaj orijentacije. Možda treba započeti i više nego jednom prije nego se naviknemo na silinu i temperature naracije, jer pripovijedanje slobodno struji različitim vremenima i prostorima, bez naznaka prijelaza, trenutaka eksplikacije, ili odmarališta. Kad dosegnemo Idu, već smo srasle s romanesknim tkanjem, i puštamo da nas odvede generaciju unatrag, u dvojno pripovijedanje o životu tijekom i životu nakon rata; dijelom u užasu civilnog zatočeništva žena i djece (s Unom kao uspavanim zamotuljkom na prsima), a dijelom u postratnom svijetu koji taj užas ne može zaboraviti.

Sok ostruga osušio se na rukama i zategnuo kožu kao krv onog dana kad su nas odveli iz sela. Crvenih tragova je bilo posvuda, po mom licu, haljini, Uni, na mjestima gdje sam je dodirnula.

Impresivna je odmjerena i ujednačena konciznost izraza punom duljinom romana; Blažević uspijeva u relativno malo riječi izgraditi dva unutrašnja svijeta, nekoliko života koji su se dogodili, mogli dogoditi, i propustili dogoditi. Ne boji se sentimentalnosti, koju samosvjesna književnost obično u širokom luku izbjegava ili se od nje žustrom ironijom štiti, no u Sezoni berbe ona slobodno struji, besramna, gotovo drska. Supostoje ljubav i smrt i seks i nasilje i život; voće i vlažna zemlja kao dio pejzaža na kojemu se može dogoditi strašni gubitak jednako lako kao i bolna naslada, ovisno o vremenskoj pukotini u koju upadnemo.

Rajski nektar.
Za to se vrijedi potući. Razbiti glavu.
Ali nakon užitka ti trnu zubi.
Stiže očaj.

Impresivna je odmjerena i ujednačena konciznost izraza punom duljinom romana. Blažević uspijeva u relativno malo riječi izgraditi dva unutrašnja svijeta, nekoliko života koji su se dogodili, mogli dogoditi, i propustili dogoditi

 Pekmez-proza

Sezona berbe Magdalene Blažević usto je veoma senzualan roman, bljeskovitih ali nesputanih erotskih prizora osobito u prvom dijelu; prizora u kojima vlada melankolična nježnost napeta specifičnom erotikom ljubavi u prijestupu. Reprezentacija seksualnog kontakta može biti ranjivo mjesto za knjigu, no u Sezoni berbe isprepliću se prizori seksa prirodno s ostatkom teksta na način da se registri ne mijenjaju, bez obzira na to govori li se o bilju u koje obrasta napušteni dom ili o noći u kojoj jedno drugo istražuje par ljubavnika. Prostori nose savijena stvarna imena, gotovo istinita ali ipak lažna, kao sela i gradići duhova, kao snovi, iščašeno nalikujući na stvarne nazive; Desa, Voloska, rijeka Rea… Tako se prostor ne apstrahira posve u neimenovani ambijent, ali ne slijeće niti u posve jasni prostor izvanknjiževne stvarnosti. Na svim razinama, kratki i rahli roman zauzima jednakovrijedno prostor pojedine, svake, svačije i ničije životne odnosno ljubavne priče.

Sezona berbe Magdalene Blažević usto je veoma senzualan roman, bljeskovitih ali nesputanih erotskih prizora osobito u prvom dijelu; prizora u kojima vlada melankolična nježnost napeta specifičnom erotikom ljubavi u prijestupu

Onoliko koliko ju je lako pročitati, prolazeći stranicama kao kroz ugodno grozničavi san, toliko je teško pisati o Sezoni berbe. Jer riječ je o knjizi koja ne poziva na seciranje i kritički sud; ona je sva u viticama sjećanja i maštanja, miješanju vremena kao vjetrova pred oluju, jeziku bilja i voća i tijela. Neka vrsta minijature u kojoj svakim ponovljenim pogledom otkrivamo nove dimenzije priče, ili prostore u kojima priču naša vlastita mašta može upisati i raspisati dalje. S vremenom više nismo sigurne što je nađeno na stranicama, a što izvedeno iz njih.

Odlazim, a priča još nije gotova.

Na trenutke priželjkujem da je Blažević manje profinjena autorica, manje u kontroli naracije, spremnija se poskliznuti i narativni tok dotjerati u plitki neuredni mulj, jer mi se ovako čini, unatoč interesu za sjenovite predjele ljudskog iskustva i tjelesne doživljaje, da su joj knjige suviše čiste i pedantne. Možda je smiješan zahtjev da Blažević piše manje pažljivo, osobito usred gomile književnosti za koju bi bilo poželjno da bude oblikovana pažljivije. No slutim ili se makar nadam da se spisateljica, bez obzira na dosad već zaslužene nagrade i pozitivnu kritičku recepciju, tek počinje otvarati i oslobađati te da puninu njezina potencijala tek treba doživjeti s daljnjim radom i izdanjima. I da će tada pekmez-proza biti manje slatka, bliža svojoj trnovitoj, sirovoj prirodi.

U vrijeme kada je počinjen zločin u Kiseljaku Magdalena Blažević imala je jedanaest godina. Rođena je 1982. u Žepču, devedesetak kilometara sjevernije od Kiseljaka. U ljeto 1993. nakon hrvatsko-bošnjačkih sukoba i samo Žepče našlo se u okruženju. Osim u Kiseljaku ratni zločini protiv civilnog stanovništva događaju se i u drugim mjestima i selima Srednje Bosne: Željeznom polju, Dusinama…

Ubojice u rasparenim maskirnim uniformama i s crnim trakama oko glave; vrućina koja se otire s lica, krv u prašini. Znamo te slike. Te ili neke slične. Vidjeli smo taj zločin; taj, ili onaj drugi. Televizija je emitirala VHS snimke sa starcima koji leže kraj puta, u visokoj travi, ili stisnuti uz vlažne zidove kuća. Kamere su hvatale zlokobne insignije neprijateljske vojske. Ratni propagandisti radovali su se svakom zločinu neprijateljske strane. S neskrivenim zadovoljstvom brojali su mrtve, pitajući se jesmo li sada napokon shvatili s kime imamo posla. Na koloristički i elektronski nestabilnim snimkama bake u crnim šlapama poput vreća su ubacivane u kamione pune mrtvih suseljana. Žene s djecom i plastičnim vrećicama u rukama ukrcavale su se u pregrijane autobuse. Kroz stakla gledala su nas izbezumljena lica prašnjavih kosa. Na crkvi su zumirani tragovi metaka; kod oltara prevrnuta Bogorodica.

Znamo te slike. Rat je stizao s tevea, na VHS snimkama. U svom romanu U kasno ljeto Magdalena Blažević zalazi iza tih televizijskih slika. Roman je posvećen stanovnicima Kiseljaka, u spomen na 16. kolovoz 1993. godine. Njegov pripovjedač je ubijena djevojčica. Na početku romana stoje citati o kolovozu Faulknera (Buka i bijes) i citat Teda Hughesa o prvoj kolovoškoj munji („I sve podigne ruke u zrak i zaplače“ iz Rođendanskih pisama).

Slika na mramornoj ploči

U prvom poglavlju prvog dijela romana djevojčica je progutala tvrdi bombon. Najesen će ići u školu, školska torba je već kupljena. Ali sada ju otac drži za noge, visoko u zraku, i snažno trese. „Nije to kraj. Ne može biti“, govori nam djevojčica. „Preda mnom je još sedam godina života.“

Sedam plus sedam. I sto sedamdeset stranica knjige. Na čijoj posljednjoj stranici se djevojčica smiješi. Brat spušta stručak cvijeća na grob na vrhu brežuljka. Did i baba ne smiješe se na svojoj grobnoj slici. Ali djevojčica se smiješi na svojoj.

Na početku romana djevojčica je dočekala da krene u školu. Za sedam godina trebala je dočekati osmi razred, rođendane s likerima i ploče Psihomodo popa na gramofonu. Zato je spašena. Zato ju je otac uhvatio za noge, tresao, spustio na kauč pa udarao po leđima da bombon izleti iz grla. Nakon bombona trebali su doći likeri. I rođendani u prvim minicama. Ali završilo je ovako: nasmiješenom slikom na mramornoj ploči.

Čitatelj otpočetka nosi teret onoga koji sve zna. Djevojčica kaže: „Pogledajte.“ Obraća se čitatelju. Prima ga za ruku. Sitno tijelo povlači nas u slike iza onih koje smo vidjeli na teveu. Magdalena Blažević uvodi nas u prizorište ratnog zločina. Odvodi nas u Srednju Bosnu. U okrutno ljeto devedeset i treće. Pa kaže: „Stavite čiste krpe preko nosa. Dišite na usta.“ Ok, jasno nam je. Ovdje ratni zločin zaudara. Ovo više nije televizija. Zašli smo iza VHS snimaka.

Što to znači kad ti je ratni zločin blizak? Znali smo da ti bliska može biti konzerva Campbellove juhe. Na tome smo odrastali. Jednog dana slikat ćemo konzervu juhe, pjevat ćemo o tinejdžerskim ljubavima i izlascima u grad. Budućnost je bila predvidljiva. I bliska. Ali što kad ti umjesto konzerve juhe blizak postane ratni zločin?

Na lokalnim nacionalnim wikipedijama zločin su uvijek oni drugi. Broje se samo naši mrtvi, i samo tuđi zločini. Za jedne zločin je sve, središte njihove ideologije; za druge isti zločin ne postoji, prekriva ga zakon plemenske omerte. Internet je nastavak VHS snimaka. Ne znamo kuda bi se okrenuli, gdje da krenemo čitati o ratnom zločinu 16. kolovoza 1993. Ali Magdalena Blažević niti nas ne zove da to radimo. U njenom romanu nema HVO-a i Armije BiH ni zamjene uniformi. Ne broje se mrtvi. Ubojice ne prepoznajemo po insignijama. I nitko se ne raduje zločinu samo zato da bi mogao prokazati neprijateljsku stranu. Zločin nije „njihov“. Stariji je od toga. Stariji u svakom slučaju od „njih“ i „nas“.

Magdalena Blažević uvodi nas u prizorište ratnog zločina. Odvodi nas u Srednju Bosnu. U okrutno ljeto devedeset i treće. Pa kaže: „Stavite čiste krpe preko nosa. Dišite na usta.“ Ok, jasno nam je. Ovdje ratni zločin zaudara. Ovo više nije televizija.

Crnomagijski realizam

Gdje smo? U zemlji magičnog realizma. U brdima Balkana. Na bocama nema čepova. Jednom kad did otvori bocu rakije čep mu više ne treba. Hilarious… Sada je didu u ruci sjekira. Baka pred sjekirom bježi bosa na cestu. U spavaćici je. Nema maramu. Ćelava je kao novorođenče… Djeca viču: „Avione, avione, baci nam bombone…“ Susjeda vodi za ruku sina kroz polje kukuruza i govori: „Samo je moj! Nema ćaću! A ja… Ja sam nevina ko Gospa!“… Majka se pere kad se spusti prvi mrak, a baba mrmori: 
„Faljen Isus, vodo ladna,
Tobom uvijek Isus vlada.“

A onda iz šume dolazi zločin. I dalje smo u magičnom realizmu. Crnomagijskom realizmu. „Pripremite se, ponestaje nam vremena“, govori nam glas. „Tišina i ljetna sporost potrajat će još kratko.“

Smrt se već razmiljela selom. Smrt ima veliko slovo u svom imenu. Djeca su skrivena u ormarima. Mačke su pobjegle na visoka stabla… „Javite ljetu da sam umrla“, poručuje nam djevojčica.

Nećemo opisivati zločin. On je blizina Magdalene Blažević. Povela nas je za ruku kroz katodnu cijev tevea i uvela u garažu golih zidova, golog poda. Tu je ispustila našu ruku i ostavila nas same. Na podu je najlon. Ubijeni leže u tri reda. Djevojčica leži u drugom, negdje u sredini…

Na ovitku knjige roman Magdalene Blažević uspoređuje se s Ágotom Kristóf. Ako nam treba neka literarna poveznica, to je onda ta. Ágota Kristóf. Dalje ne trebamo tražiti. To je linija koja od romana U kasno ljeto ide prema velikoj, svjetskoj književnosti. Ona linija koja ide na drugu stranu spušta se prema Srednjoj Bosni i devedesetima. Tu u ratnom zločinu je njegovo uzemljenje.

U kasno ljeto munja je koja izbija iz te zemlje i leti u nebo. 
Mislim da ništa više ne treba reći o romanu Magdalene Blažević.

Zbirka priča Svetkovina donosi dvadeset pet priča i svaka od njih tematizira žene. Pišeš o ženama koje su pregazili patrijarhat, siromaštvo. Nerijetko su te žene dio ruralne sredine, osuđene na neželjene trudnoće, nasilje u obitelji ili nasilje koje dolazi izvana, pokušavaju pronaći način da prežive u takvom svijetu koji im nije prijateljski naklonjen…

Svetkovina je knjiga posvećena ženskom iskustvu, junakinjama koje se bore preživjeti brutalnu svakodnevicu patrijarhalne, ruralne Bosne. Njihov svijet je daleko od civilizacije, zatvorena zajednica kojom vladaju stroga pravila. Ona ne prihvaća nikoga tko je drugačiji i usuđuje se iskoračiti iz zadanih okvira. Svaki prijestup strogo se kažnjava i junakinje su toga svjesne, ali ponekad je nagon za užitkom, ljubavlju i nježnošću mnogo jači od straha od autoriteta. Braneći se od nemogućnosti da pronađu komadić svoje slobode one grade vlastite tajne svjetove, stvarne ili izmišljene i to su njihova utočišta. Tamo mogu biti što požele, iako je jasno da ni tu ne traže mnogo. Prepuštaju se svojim fantazijama i to ih održava na životu. 

Žene su se pred porod spremale kao za smrt

Priče su nabijene emocijama. Meni ih nije bilo moguće čitati odjednom, nakon svake sam uzimala pauzu. Sve te žene bile su možda upravo naše bake, naše majke, a mnogo žena i danas se nalazi u takvim situacijama. Koliko je bitno pisati o tome? 

Priče sam upravo tako zamislila, kao kratke strujne udare između kojih je potrebno udahnuti. Teško mi je sa sigurnošću tvrditi da sam u tome uspjela, ali često dobijem upravo taj komentar − da je poslije svake priče potrebno napraviti pauzu, pa ću povjerovati da je uistinu tako. Iako je Svetkovina dijelom izmaštana, mnoge od priča nastale su na temelju razgovora sa ženama iz sela u kojem sam odrasla i u kojem su odrasle moja majka i baka. One su mi dale najviše materijala za priče i na tome sam im silno zahvalna. Iznenađujuće malo sam znala o vlastitim precima − brutalne su to priče o ljubavi, smrti, napuštanju i odbacivanju. Diktafonom sam snimala razgovore i kasnije ih preslušavala pokušavajući izabrati materijal od kojeg se može napraviti dobra kratka priča. Ponekad se na prvu učini da u šaci imate izvrsnu  priču, ali ona na papiru jednostavno ne funkcionira. Ne žalim za tim nego idem dalje − istražujem, slušam, čitam.  

Jako mi je važno govoriti o iskustvima žena koje su živjele/žive u okruženju u kojem sam odrasla. I danas mnogo razmišljam o ženama iz vlastite obitelji i njihovim životima, a posebno o baki po ocu koja je umrla odmah nakon rata i cijeli život se borila s alkoholičarom i nasilnikom. U to vrijeme žene su bile ovisne najprije o ocu, a kasnije i o mužu, jer se nisu obrazovale i najčešće nisu radile, osim u kući ili polju, tako da se nisu mogle financijski brinuti za sebe. Bile su zatočenice u braku. Sjećam se da nijednoj staroj ženi u selu nisam znala ime, svaka bi udajom osim prezimena dobila i muževo ime, tako da su mu u svakom smislu pripadale. Tek kad bi umrle, na križu bi im pisalo rođeno ime. Vladalo je strašno siromaštvo, a obitelji su bile velike, žene su rađale mnogo više nego danas, a o njihovom zdravlju se nije uopće skrbilo. Rađale su kod kuće, u polju ili njivi, gdje bi se taj čas našle. Za djecu se nisu smjele prejako vezati jer su bile svjesne da bi mogla umrijeti, odnosile su ih bolesti od kojih se danas lako liječi, a i same su bile svjesne da je porod prijetnja i za njihov život. Nerijetko su se pred porod spremale kao za smrt, ispovijedale se i pričešćivale. O njihovom se mentalnom zdravlju također nije brinulo, dijagnoze kao što je postporođajna depresija bile su nepoznat pojam. U takvom svijetu nije bilo lako ni muškarcima. Priče iz zbirke na neki način govore i o tome, iako ne izravno. Voljela bih bolje razumjeti dječaka koji odrasta u takvom okruženju, kako na njega utječe pritisak da ne pokazuje slabosti, da bude čvrst i krut, i muškarca koji nosi teret takvog naslijeđa. Tada bih mogla napisati i njihovu stranu priče, ali zasada to nije izgledno.

Priče sam zamislila kao kratke strujne udare između kojih je potrebno udahnuti

Mnogo učim iz poezije; kako sa što manje teksta reći što više

Kako je došlo do ideje da napišeš zbirku tako bolne tematike koja zadire u još otvorene rane žena? Koliko je teško pisati takve priče? Preživjeti to pisanje?

Nije bilo dvojbe oko toga o čemu ću pisati, ove teme su mi bliske, svijet o kojem pripovijedam moj je. Odrasla sam na selu, poznajem njegovu okrutnu svakodnevicu i ono što nisam sama doživjela, ispripovijedano mi je. Činjenice, odnosno sirovi materijal koji dobijete morate uvezati u čvrstu cjelinu, što znači da morate mnogo maštati i razmišljati o junakinjama, izmisliti ih na način da postanu žene od krvi i mesa, sa svim vrlinama i slabostima. Bilo je vrlo emotivno napisati svaku od ovih priča, pogotovo priču “Kapa” koja je moja otvorena rana i od nje sam sada napravila roman. Istina je da su priče teške i surove, ali u njima je jako mnogo nježnosti, žudnje i ljubavi, razotkrivaju one svjetove koji su samo naši i nitko osim nas nema kontrolu nad njima. 

Jezik je nešto što bih posebno istaknula kod ove knjige. On je lirski, gotovo pjesnički. Jesi li tražila taj jezik ili je on našao tebe? 

Mislim da svaki autor u sebi već nosi svoje teme i svoj jezik, teško da to možete izabrati. Sve o čemu pišem u sebi nosim od djetinjstva, sve ove priče, njihova atmosfera talože se u meni jako dugo i samo je trebalo pričekati pravi trenutak da se to podijeli s drugima. Jako mi je važna dobra priča, istražujem i kopam po tuđim i svojim sjećanjima, zaranjam duboko, sve dok osjetim da ne ide dalje, a sve to ne bi bilo dovoljno da jezik nije pročišćen i lijep. Kratka priča zahtijeva red, čvrstu strukturu i jezik bez viška i grešaka. Mnogo učim iz poezije; kako sa što manje teksta reći što više i ne narušiti time ni strukturu ni jasnoću priče.

Tu je i izražena atmosferičnost. Mnogi događaji u pričama na rubu su ispričanoga, mnogo nam se prepušta da zamislimo, da sami pustimo tu priču da se prolije u nama… Ideš li tu za onom manje je više?

Računam na pažljivog čitatelja koji će se angažirati dok čita znajući da je svaka rečenica u kratkoj priči važna, da su ulomci sugestivni i da on sam sudjeluje u razvoju te priče. Ne volim previše dijaloge, u pričama su svedeni na minimum, ali smatram da sam i bez njih uspjela iznijeti priče koje su posve jasne i imaju dozu bajkovitosti. Tu posebno mislim na ljubavne priče “Svetkovina” i “Noćnik” koje se odvijaju u glavama dvaju junakinja. Jako sam uživala pišući ih i voljela bih napisati ljubavni roman koji bi u potpunosti bio posvećen ženskoj žudnji.

Samo je književnost koja je nemilosrdna prema svojim likovima uistinu dobra književnost

Tvoj tekst čitam s jedne feminističke pozicije i upravo mi je zato posebno bitan. Bi li nam bilo lakše da smo iznašle neki konkretan način za prijenos znanja kroz generacije žena, da su nam naše bake i majke otvorenije pričale o svojim borbama, nemogućnostima, da ne ponavljamo greške svojih prethodnica? Može li to mjesto susreta njih i nas biti upravo literatura?

Ja sam odrasla u sredini koja djevojčicama − vjerujem i dječacima − ali djevojčicama mnogo više nameće osjećaj krivnje, i to od ranog djetinjstva za svaku svjesnost vlastitog tijela, otkrivanje seksualnosti ili iskazivanje bilo kakve želje. Time ih se uči da je ono što je tjelesno i grešno, te im se nameće osjećaj krivnje i plaši Bogom koji je strašan i osvetoljubiv i samo čeka da ih kazni za ono što su počinile ili planiraju počiniti. Naše majke su učili da je sve što je žensko i tabu tako da ih nitko nije učio o tome što znači dobiti menstruaciju, čak se i ta riječ potiho izgovarala. I kad bi im se dogodilo da prvi put prokrvare sakrivale su to kao da su nešto skrivile. A sad možete zamisliti koliko se govorilo o seksu. Nikako. U brakove su stupale jedva punoljetne i odmah na sebe preuzimale sav teret zajedničkih domaćinstava. O prijenosu znanja i iskustava jedva da se može govoriti, jer su majke pred kćerima i sinovima sakrivale bračne probleme i vlastite grijehe, jer se pod svaku cijenu mora zadržati privid bračne harmonije. Čak i kad je brak očito loš u njemu se ostaje, jer razvod uopće nije opcija. 

Apsolutno vjerujem da mjesto susreta različitih generacija žena može biti književnost, ona to odavno i jeste. Žene sve više i slobodnije pišu, književnost je prostor gdje su slobodne da govore o čemu žele i onako kako žele. Tu ne smiju postojati zabranjene teme, jer je samo književnost koja je nemilosrdna prema svojim likovima, uistinu dobra književnost. Čitajući tuđa iskustva postajemo svjesnije sebe, svojih emocija i želja pa tako bolje razumijemo druge. 

Vjerujem da mjesto susreta različitih generacija žena može biti književnost, ona to odavno i jeste. Žene sve više i slobodnije pišu, književnost je prostor gdje su slobodne da govore o čemu žele i onako kako žele

 Mnoge žene u tvojim pripovijetkama počinjavaju čedomorstva, nemajući zapravo nikakav način da uzmu kontrolu u svoje ruke, nikakav izlaz. Često je to situacija i danas, o ženi se u mnogo razina misli kao o automatu za rađanje, a pritom se ne misli ni na skrb žena, ni na skrb djece. U tom konkretnom slučaju, kako gledaš na neke recentne pokušaje određenih skupina da se ženama dodatno oduzmu ženska prava?

U svijetu o kojem pišem žene su u bezizlaznoj situaciji, kao zvijeri su stjerane u kut, a tada se u njima rađaju porivi za koje nisu svjesne da postoje u njima. Na ženu koja je ostala trudna izvan braka gledalo se kao na posrnulu, često ju je odbacivala i obitelj i zajednica. Čak i ako je otac djeteta poznat, ali je ne želi oženiti. Tad je sav teret na ženi, osim što je osramoćena ona više ne vidi priliku za sreću, jer se i muškarce od djetinjstva uči da se žene isključivo poštenim i vrijednim djevojkama. Mnoge od njih su pribjegavale ilegalnim pobačajima ili su ih same pokušavale izazvati kupajući se u vrelim kupkama ili pijući razne čajeve. Najstrašnija mi je ostala priča o djevojci koja je ne uspjevši izazvati pobačaj popila kiselinu i tako okončala muke. Čak su i udane žene koje su izmorene rađanjem skakale s tavanice pokušavajući okončati trudnoću, jer im je kuća bila puna sitne djece, beba na prsima i čekalo ih je mnogo posla u polju i sa stokom. Danas je, naravno, mnogo bolja situacija i tako mora ostati. Imati kontrolu nad vlastitim tijelom znači zadržati zdrav razum.

Za dobro pisanje najvažnije je mnogo čitanja

Može li književnost što u takvom svijetu? 

Itekako. Kroz iskustva književnih junaka čitatelj bolje razumije svijet koji ga okružuje, upoznaje one koji su potpuno drugačiji od njega i razvija empatiju prema onome prema čemu bi inače imao predrasude. U književnosti je važan momenat prepoznavanja, trenutak kada se čitatelj u potpunosti poistovjećuje s junakom/junakinjom čak i kada nikad nije bio u njegovoj/njezinoj poziciji. 

Čini mi se kako je iskustvo žena došlo snažnije u fokus, javili su se i mnogi bitni ženski pokreti, autorice koje tematiziraju žensko-ženske odnose, žensku patnju, bolest, nasilje. Žene imaju sve jači glas i u literaturi. Samo u regiji sjetila bih se romana Kintsugi tijela, Uhvati zeca, Kako sam kupila labuda… i mnogo poezije, kratkih priča…

Danas je puno izvrsne književnosti koju pišu žene i koja tematizira upravo žensko iskustvo. Sretna sam zbog toga i čitam sve do čega mogu doći. Ipak nekoliko je knjiga i autorica koje su me posebno dotaknule: Kintsugi tijela Senke Marić čitala sam još u rukopisu, u nekoliko verzija i tada sam znala da će roman postići značajan uspjeh. Iako je tema jako teška u njemu je mnogo lijepog, nježnog i duhovitog. Satovi u majčinoj sobi Tanje Stupar Trifunović jedan je od najljepše ispripovijedanih romana koje sam čitala i sigurna sam da ću mu se opet vratiti. Zbirka priča Zovite me Esteban  Lejle Kalamujić zasluženo je postigla sjajan uspjeh kod kritike i publike, uživam u pričama Rumene Bužarovske, Luize Bouharaoue, Maše Kolanović, Tene Lončarević… Popis je jako dug i mnoge sam izostavila, a da se poezije nisam ni dotaknula.

Danas je puno izvrsne književnosti koju pišu žene i koja tematizira upravo žensko iskustvo

Već prije zbirke, tvoje su priče bila nagrađivane, i koliko znam, već nakon pet priča došla je ponuda izdavača. Koliko su ti značile te nagrade? Koji bi tvoj savjet bio nekoj spisateljici/spisatelju koji priprema rukopis prve knjige?

Već u startu je sve krenulo jako dobro, jer sam mnogo radila na pričama i prije objave, čitali su ih kolege i kolegice, mnogo su mi pomogli sa savjetima i lekturom i na tome sam im jako zahvalna. Bilo mi je uzbudljivo sudjelovati na natječajima za kratku priču jer sam željela vidjeti kako će ih ocijeniti žiri. Kad ste u svijetu književnosti nepoznato ime i imate tek par priča iza sebe naravno da vam mnogo znači svaka pohvala i nagrada. Vrlo brzo je stigla i ponuda izdavača, zapravo stigla je prije nego što je ijedna priča nagrađena i to mi je također dalo vjetar u leđa i dozu samopouzdanja. Imala sam pred sobom dvije godine da dovršim zbirku što je odlično jer nisam morala žuriti. Ne znam jesam li u poziciji da dijelim savjete, ali mogu reći da je za dobro pisanje najvažnije mnogo čitanja.

Spomenula si da radiš na romanu. Što te tamo najviše preokupira?

Riječ je o (anti)ratnom romanu koji pripovijeda trinaestogodišnja mrtva djevojčica. Ona svojim svevidećim očima govori o onome što se sada događa u selu i o onome što se događalo prije 27 godina. Osim što je ovo priča o ratu i smrti to je i priča o obitelji, o gubitku, strahu, ljubavi, sjećanju, pripadanju pa i sreći. Roman je vrlo osoban i strašno sam emotivno vezana za sve događaje o kojima govori. Od preživjelih aktera događaja doznala sam sve ono što nisam znala do danas i − nekako se rasuti mozaik složio. Njihovi iskazi kao da su zabili nož u zarasle rane i sad sve ponovo krvari. Trebat će mnogo vremena da opet zacijele.