Gordana Kovačić doktorirala je logopediju na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu s užim zanimanjem za glas vokalnih profesionalaca – govornika i pjevača. Autorica je sveučilišnog udžbenika o ljudskom glasu i tridesetak izvornih znanstvenih radova. Temeljem akademske izvrsnosti nagrađivana je domaćim i stranim stipendijama. Tri godine boravila je u Nizozemskoj kao gostujući znanstvenik na Sveučilištu u Amsterdamu. Glasom se bavila i umjetnički. Od sredine 1990-ih pjevala je jazz. Nastupala je s brojnim hrvatskim jazzistima, a ponajviše s malim ansamblima Mire Kadoića, Ladislava Fidrija i Damira Dičića, te snimala s Big Bandom HRT-a. Godine 2014. oformila je s Lukom Žužićem duo DuArte. Dugo godina, od polovice 1990-ih, vodila je autorske jazz emisije na radiju, pisala o jazzu i vodila TV-emisiju „Vrijeme je za jazz“ na HRT-u. Kao poklonica poezije producirala je autorske poetsko-glazbene emisije „Stihovi i glazba“ i „Poetska četvrt“ na Hrvatskom radiju. U travnju 2020. godine pokrenula je digitalnu pjesničku platformu Poetski tren na kojoj je objavljivala brojne multimedijske sadržaje nastale povezivanjem različitih umjetnosti. Slušatelji Hrvatskog radija poznavali su je kao spikericu. Gordana Kovačić preminula je u 56 godini života.

 

Gordana Kovačić je znanstvenica koja je doktorirala na temama glasa vokalnih profesionalaca, što je kao spikerica i jazz pjevačica i sama. Autorica je i prvog domaćeg sveučilišnog udžbenika o glasu i tridesetak znanstvenih radova. Povod za intervju je ipak drugi, platforma „Poetski tren“ na kojoj multimedijalno obrađuje i izvodi poeziju, kako bi taj tren prešao u vječnost koju nudi istoimeni YouTube kanal.

Kako ste došli na ideju da pokrenete Youtube kanal, naravno i prateći Facebook „Poetski tren“? Zašto nema Instagrama?

Korona je pokrenula čitavu stvar. Ono prvo zatvaranje u proljeće prošle godine. Vrlo dobro se sjećam ranojutarnje šihte na radiju, početkom travnja, kad mi je sinula ideja o svemu tome. Znate, radio je u vremenu od pola šest do pola sedam vrlo mirno mjesto. Ogroman prostor zjapi prazan. Još nema ljudi pa nema ni žamora na hodnicima. Nema raje, nema ni graje. Uvjeti za kontemplaciju idealni. Uglavnom, između dva angažmana čitala sam na portalu Besplatnih elektroničkih knjiga pjesme Monike Herceg iz zbirke Početne koordinate. I jedna me baš jako dirnula – „Ptičje smrti“. Kao obožavatelj malih ptica shvatila sam je i doslovno i u prenesenom značenju. Kak’ je to dobro! – pomislila sam i sjetila se onako, malo nostalgično vremena kada sam na radiju priređivala glazbeno-poetske emisije nadajući se da ću nekoga uvući u svijet poezije, a i dobrog jazza.

Situacija s poezijom podsjeća na situaciju s jazzom

Činjenica je da poezija ima malobrojnu publiku i da zavređuje biti vidljivija. Uvjerena sam da je poetska publika malobrojna zato što ljudi nisu poeziji izloženi, ili možda bolje – poezija ljudima nije izložena, osobito suvremena poezija. Kako da ljudi onda uopće znaju što propuštaju? Znate, situacija s poezijom dosta me podsjeća na situaciju s jazzom. Kad ga spomenete ljudima, često odmahnu glavom i kažu da to ne razumiju, nisu baš u tom filmu, ne kuže ga… a onda kad ih upitate što su od jazza slušali, nastane tajac. I tu nastupam ja (smijeh). Lijepo im priredim CD sa svojim izborom jazza u širokom luku. Tako sam mnoge razuvjerila od toga da ne kuže jazz, da nisu u tom filmu. Štoviše, neki od njih postali su pravi fanovi jazza, zanesenjaci, posjetitelji jazz-koncerata… Nekima je jazz postao bitna stvar u životu, glavni začin. Pa nije li to divno?! I mene je jazzu dovela slučajnost, ne ovakva, ali bila je slučajnost, izrečena mi sitnica.

No da se vratim onom ranom jutru s početka priče. Kako se svi dobro sjećamo, zbog korone je sve stalo, kulturni događaji su otkazani. Ljudi su počeli više nego ikad boraviti doma. Mnoge su stvari počele seliti na Internet, održavati se online. Osjetila sam potrebu da i ja dam mali doprinos kulturnoj ponudi. Inače me u životu nosi ideja solidarnosti. Svijet bi bio fenomenalan kad bi svatko od nas pokatkad poklonio društvu nešto što radi dobro, a svi smo u nečemu dobri. Govorim dakle o društveno korisnom radu, dobrovoljnom i srčanom angažmanu, a ne onom umjesto služenja zatvorske kazne poznatom nam iz američkih filmova. I volim to povezivanje ljudi u činjenju i širenju nečega dobroga, lijepoga, korisnoga. A što ponuditi? Nisam dugo razmišljala. Pa poeziju! Upravo ovu divotu koju čitam. Dobro i smislaški priređene suvremene poezije naših pjesnika zasigurno nedostaje. Ljudi su sada doma, zatvoreni, ispred zaslona računala ili mobitela, gladni događaja, otvoreni za nešto novo, ovdje ciljam na publiku poetski neosviještenu. Priredit ću „Ptičje smrti“ Monike Herceg i još nekoliko naslova drugih autora pa neka ljudi čuju. Ali kako to plasirati, tu zvučnu snimku? Na Facebooku i svim tim čudima aktivna nisam. YouTube bi bio izvrstan, ali tad to mora biti u formi videa i moram otvoriti kanal. Aufff, a ništa, bit će tako.

Činjenica je da poezija ima malobrojnu publiku i da zavređuje biti vidljivija. Uvjerena sam da je poetska publika malobrojna zato što ljudi nisu poeziji izloženi, ili možda bolje – poezija ljudima nije izložena, osobito suvremena poezija. Kako da ljudi onda uopće znaju što propuštaju?

„Poetski tren“ je nenametljiv i sporovozan

Konzultirala sam prijatelja koji me u sve uputio, preporučio besplatan program za izradu videa, pomogao mi izraditi prvih četiri-pet videa korištenjem fotografija iz javne domene, i otvoriti kanal na YouTubeu. Nazvala sam ga „Poetski tren“ jer sam htjela da odmah bude jasno da se bavi poezijom i da se nudi nešto što ne iziskuje odviše vremena. Svjesna sam da živimo brzo i u sveopćoj nestašici vremena. Ljudi imaju sve manje strpljenja pogledati snimku koja traje više od minutu i pol, dvije. A zašto nema Instagrama, pitate. Za nekoga tko nije aktivan na društvenim mrežama, vjerujte, i ovo je već nevjerojatan pothvat – YouTube kanal i Facebook kao i dalje najpopularnija mreža, dobra za objavljivanje i dijeljenje sadržaja kakav sam zamislila. Čini mi se da Instagram voli snažne vizualne sadržaje, i da je dobar za one koji učestalo objavljuju, draškaju… „Poetski tren“ traži drugačiju vrstu pažnje. Nenametljiv je i sporovozan. Na početku su objave bile u ritmu dva-tri puta na tjedan, zatim se prešlo na jedanput na tjedan, a sada od srpnja svaki drugi tjedan. Početni entuzijazam prerastao je u zahtjevan angažman i dalje entuzijastičan, no koji iziskuje sve više vremena. Bez brige, odustajanja nema jer vjerujem, sada još i više nego na početku, da čitava stvar vrijedi i ima smisla. Promovira poeziju. Promovira pjesnike. Kako zbirka raste, nudi sve bolji pogled u suvremeno hrvatsko pjesništvo. Potiče zanimanje za poeziju, a nadam se i za druge umjetnosti. Sadržaj u obliku novog umjetničkog djela ima trajnu vrijednost. Trajno je i besplatno dostupan svima koji su bilo kojim uređajem priključeni na Internet. Lako se i brzo dijeli u svakom trenutku. Može imati i edukativnu funkciju. To je čitav niz dobrih stvari.

Odakle vaš interes za poeziju i kako birate autore?

U najširem smislu – od malena. Ovdje mislim na ranu školsku dob i satove hrvatskosrpskog jezika kada sam često bila ona koja je u razredu čitala naglas, ne samo poeziju. To je tako ostalo do kraja srednje škole. Ali ne, to bi bila izvedba. Pitate me za poeziju. Teško je to točno odrediti jer užitak u čitanju pjesama oduvijek je bio prisutan. Sjećam se ranih studentskih dana i, to mi je tak’ slatko, čestog svraćanja u knjižare, pregledavanja naslova, želje da si kupim neku knjigu. No kako je u džepu bilo malo nofčeka, kopala bih po kutijama s knjigama na sniženju, a tu su mahom bile knjige s poezijom, već lagano nikotinski žutih rubova, katkad prašnjave, ili malo oštećene, valjda od silnog premještanja s atraktivnih polica na teže dostupne sve dok na kraju ne bi završile u nekom zapećku, u razlohanim kutijama. Poezija. Vječita marginalka. Nekad bih u knjižarama provodila dosta vremena u kopanju. I danas volim kopati i otkrivati. Uvijek me zanima ono što drugi zaobilaze jer im se ne da saginjati i kopati, udahnuti malo prašine… Ali da, kopajući bih otkrila zbilja zanimljive knjige.

Knjige s poezijom sam najprije brzo prelistala, zakonom slučajnosti odabrala jednu-dvije pjesme koje bih odmah pročitala, a ako bi me zdrmale, ako se pogled vraćao na stihove, a misao počela vijugati, onda bih čitala još. Nekad je džep bio prazan pa ništa ne bih kupila. Katkad bih si prepisala neku pjesmu na papir koji se nađe pri ruci, ili u bilježnicu, u nadi da kemijska neće prestati raditi. Nije to bilo k’o danas kad samo škljocneš mobitelom i sve je tu. Slatka i topla analogna vremena… A kako biram autore? Posve vođena trenutkom doživljaja, kao što mi se onog ranog jutra dogodio susret s pjesmom „Ptičje smrti“. Ili se sjetim neke zbirke koju sam čitala i koja me se dojmila pa je opet uzmem u ruke. Mislim da se iz objava jasno vidi da ne postoji pravilo, princip izbora. Katkad me netko priupita hoću li objaviti tog-i-tog autora ili doznam da će uskoro biti objavljena nova knjiga nekog autora pa me i to zagolica, još i više ako mi se rad te osobe i inače dopada. Pokatkad nekoga tko je upućen pitam što mu se jako sviđa, što bi mi preporučio za čitanje. Imamo izvrsnih autora tako da nema bojazni da će „Poetski tren“ presušiti. Baš nam je jaka pjesnička scena! I to treba obznaniti. Zato je čitava stvar i pokrenuta. Aha, ima nešto na što pazim pri izboru pjesama, a to je da su knjiški objavljene.

Poezija i glazba su dvije snažne stvari koje treba sljubiti

Video radovi koje objavljujete su izrazito sinergijski: spoj poezije, njezine izvedbe (glasa), likovnosti i glazbe. Gdje i kako nabavljate likovne i glazbene priloge?

S glazbeničkim iskustvom jazz-pjevačice i dugogodišnjim slušanjem umjetnički vrijedne glazbe, izbor glazbe za poetske trenove uvijek je užitak, no prije svega izazov. Nekada budem na muci jer glazbu ne shvaćam kao puku podlogu, tek toliko da nešto malo svira. To je za mene ozbiljna stvar. To su dvije snažne stvari koje treba sljubiti. Zaista je nevjerojatno koliko glazba i popratni zvuk, jer ne koristim samo glazbu nego i organske zvukove, može promijeniti čitavu atmosferu pjesme i njen doživljaj. Znam, zvuči kao fraza, ali ta me činjenica ne prestaje iznenađivati i svako malo se tome čudim k’o dijete. Najlakše bi bilo odabrati nešto neutralno, nevidljivo, neupadljivo, ali to ne želim. Glazba svojom poetikom treba podcrtavati poetiku pjesme. No istina, krajnji učinak treba biti takav da glazba djeluje neupadljivo, da ne satre pjesmu i govornu izvedbu. Zato je bitan savjestan i brižan odabir glazbe što podrazumijeva upućenost i naslušanost. Često već snimajući govornu izvedbu pjesme zamišljam koji bi instrumenti bili prikladni, koja boja zvuka. Tu sam si onda već suzila izbor pa biram između majstora za koje znam na tim instrumentima, biram iz diskografije koju poznajem. Vjerojatno ste primijetili da sve češće uvodim originalnu glazbu, pisanu i izvedenu baš prema poetskom predlošku koji pripremam, a rezultat je nov, originalan umjetnički sadržaj, nova kompozicija, recitativ. Pomislim na glazbenike koje znam, mahom jazziste, velike kreativce i improvizatore, za čija sam glazbena razmišljanja uvjerena da pogađaju frekvencije odabranih pjesama, i kontaktiram ih. Te su se suradnje, eksperimenti, do sada pokazali uspješnima. Dopustite da im se svima poimenice zahvalim jer su nesebično poklonili svoj talent i vrijeme poeziji – Miron Hauser, Bojan Z, Saša Nestorović, Miro Kadoić, Viktor Lipić, Adrian Oproiu, Maro Market, Zoran Puljek, a tu je i dvoje pjesnika – Ana Brnardić i Davor Šalat! Lista se širi.

Likovne priloge biram iz postojećih umjetničkih djela – slika, grafika, ilustracija, fotografija. Na početku sam koristila fotografije iz javne domene, no ubrzo sam i to odlučila zamijeniti autorskim radovima vizualnih umjetnika uz njihovo dopuštenje. Time sam otvorila prostor za poetske video-izložbe. Do sada su tako izlagali Predrag Todorović, Vatroslav Kuliš, Saša Jantolek, Maja Strgar Kurečić, Maja Gjajić, Monika Meglić, Kaja Kajfež, Klasja Habjan, Sebastijan Dračić, Max Juhasz, Anto Magzan, Vlatko Čerić, Maja Bachler… Veliki sam poklonik likovne umjetnosti. Smisao za likovnost pokazivala sam još od ranog djetinjstva. U vrtićkoj dobi bio je uočen moj likovni talent, još i više u osnovnoj školi. Podrazumijevalo se da ću krenuti tim putem, ali nisam. Kad sam u 17-oj godini otkrila jazz, rukica je sve manje crtala i slikala sve dok na kraju nije prestala jer umjesto olovaka i kistova u njoj je sve češće bio mikrofon. Počela sam pjevati. Ali u jedan poetski tren „podmetnula“ sam jednu svoju minijaturu u kombiniranoj tehnici. Nisam mogla izdržati! Likovne radove i fotografije pretražujem i pregledavam na Internetu. Nastojim uključiti nove, mlade autore koji zavređuju veću vidljivost. I eto, opet kopanje! Ne mogu ja bez toga. A tu su i drugi izvori i načini nalaženja radova – od poznatih mi imena autora čiji mi se rad sviđa, kataloga izložbi, uočenih uličnih ili online plakata, izložbi, napisa i objava u medijima, preporuka…

I eto, tako je „Poetski tren“ izrastao u mjesto virtualne suradnje pjesnika, glazbenih i vizualnih umjetnika, izdavača, urednika pa i prevoditelja – onda kada se objavi pjesma stranog autora. Time je otvorena mogućnost unakrsne promocije svih sudionika. A sve je usmjereno istom cilju. I sve je namijenjeno publici, dopiranju do što većeg broja svih onih koji bi uživali u takvom sadržaju. Ima ih, ali teško je do njih doprijeti jer Internet je ogromna robna kuća sa svim i svačim. Poezija je tu kao pikula. Kako je pronaći i uopće primijetiti u moru artikala, većih i upadljivijih, s boljom i glasnom reklamom? Potrebno je vrijeme za obilaženje polica, traženje, pregledavanje. Preporuke svakako pomažu. I ovaj razgovor je jedna od njih. Hvala.

Imamo izvrsnih autora tako da nema bojazni da će „Poetski tren“ presušiti. Baš nam je jaka pjesnička scena!

Katkad se osjećam k’o urar ili pak majstor filigrana

Druga važna stvar u sinergiji je balans. Kako ga uspostavljate, da jedan element ne preuzme ulogu drugih, a ne dominira, da sve skupa bude, zapravo, dobro usklađen band, ali i prostirka na čijem uzorku se poezija bolje, dalje i drugačije čuje?

To ste tak’ lijepo rekli – prostirka. Samo bih dodala – fina, meka, podatna prostirka. Jer poezija je tako krhka, iako i snažna. A morate za to, za tu sintezu, imati kliker. Svakako je potrebna naklonost prema poeziji, glazbi i likovnom. Morate moći vidjeti njihovu kompoziciju prije nego je materijalizirate. Budući da se radi o proizvodnji novog sadržaja nastalog povezivanjem različitih umjetnosti i medija, očito je nužna inovativnost, kreativnost i umjetnički duh. Morate biti i detaljist jer je materija, materijal koji vam je u rukama, vrlo nježan i krhak. Katkad se osjećam k’o urar ili pak majstor filigrana. Mislim na proizvodni dio, osobito na onaj koji se tiče govorne izvedbe i svih slojeva – disanja, glasa, dikcije, prozodije, ritma, ekspresije… Sve to posjeduje i glazba. I likovno djelo. I sve to mora sinkronizirano disati.

Video s haiku poezijom Gorana Gatalice je još kompleksniji: osim što ste po tri haikua vivaldijevski rasporedili po godišnjim dobima, dodali ste i japansko čitanje Keiko Uchidae. Je li to budući smjer, da se poezija čuje i na originalnom jeziku ili je ovo iznimka?

To je bila iznimka. Budući da se haiku izgovara dva puta, odmah mi je palo na pamet da ono drugo iznošenje bude na japanskom, ali da to učini izvorni govornik japanskog. Predložila sam to Gatalici koji je uzvratio da ima prijevode pjesama na japanski i da zna osobu koja to može pročitati. Dala sam mu jednostavne upute u pogledu snimanja mobitelom kako bi snimka bila što kvalitetnija. Ta jeka na japanskom baš je efektna i mislim da nimalo ne opterećuje slušanje.

Najgledaniji video-prilozi, oni s poezijom Marka Tomaša i Monike Herceg, bliže se brojci od 1000 pregleda. Čestitam. Jeste li primijetili kakvu pravilnost u gledanosti? Koji autori su najgledaniji, o čemu to ovisi, što kaže analitika?

Sada kada zbirka broji mnogo radova bilo bi dobro napraviti opsežniju analizu. Znanstvenik sam i volim analizirati podatke, tražiti korelacije, otkrivati trendove… Ali ovoga časa znam samo temeljne podatke. Na Facebooku je trenutno oko 950 pratitelja. Zdrav razum govori da je aktivnost veća oko onih pjesama čiji su autori popularni. Ne volim riječ „popularnost“ i ne ide mi uz poeziju, ali… Da, Herceg i Tomaš, skoro po 1000 pregleda! U prilog im ide i to što su među najdulje izloženima, no i drugi su pa nemaju toliko pregleda. Znači, ipak su popularni! I YouTube ih na početnoj stranici „Poetskog trena“ ističe kao najpopularnije. Mislim da je veći broj pregleda vezan za pjesme autora ili njihovih veza aktivnih na Facebooku koji podijele sadržaj svojim publikama. To i jest smisao društvenih mreža. Komunikacija. Povezivanje. E sad, netko bi možda raspravljao o vezi popularnosti i vlastite digitalne aktivnosti pjesnika koja generira popularnost, ali to je pak opsežna tema za neki drugi razgovor.

Katkad se osjećam k’o urar ili pak majstor filigrana. Mislim na proizvodni dio, osobito na onaj koji se tiče govorne izvedbe i svih slojeva – disanja, glasa, dikcije, prozodije, ritma, ekspresije… Sve to posjeduje i glazba. I likovno djelo. I sve to mora sinkronizirano disati

Digitalni aktivizam očito je vrlo važan

Broj pratitelja „Poetskog trena“ konstantno lagano raste. U bespućima Interneta ljudi ipak nalaze ovaj mali izlog. Jedanput se krajem lipnja prošle godine dogodio drastičan porast pratitelja, gotovo dvostruk, u samo jednom danu, što nije bilo povezano s nekom mojom objavom tog dana, ali u to sam vrijeme gostovala na 1. i 2. programu Hrvatskoga radija, predstavljala „Poetski tren“ i u eter se puštalo po pjesmu-dvije s kanala. Nažalost, nisam zabilježila datume tih gostovanja. Moguće je da je to imalo utjecaj. U svakom slučaju pokazalo se da se radio sluša i da je njegov utjecaj značajan, ali i to da su „Poetski trenovi” radiofonični i poticajni slušateljima. Jer zamjetljivi skokovi porasta broja pratitelja dogodili su se još nekoliko puta narednih mjeseci neposredno nakon emitiranja “Poetskih trenova” u radijskom programu. Zaključak je jasan. Što se YouTubea tiče, do sad je na kanalu registrirano oko 22.500, a u posljednja tri mjeseca oko 5.000. Pretplatnika je oko 260 iako glavninu prometa konstantno ostvaruju nepretplatnici. Također je konstantna čak četvrtina prometa koja se ostvaruje izvan Hrvatske – u regiji i u drugim stranim zemljama. Znam da je podjednak broj žena i muškaraca, a ponekad bude nešto više muškaraca. Što se tiče broja pregleda pojedinačnih videa, čini mi se da pjesme autora koji su i sami aktivni na društvenim mrežama imaju i veći broj pregleda. Kao suprotnost tome strše pjesme Sonje Manojlović, Miroslava Mićanovića, Delimira Rešickog i još nekih velikih pjesničkih imena, na društvenim mrežama čini se neaktivnih. Njihovi „Poetski trenovi” objavljeni prije otprilike godinu dana imaju manji broj pregleda, otprilike kao pjesme drugih autora objavljene relativno nedavno. Digitalni aktivizam očito je vrlo važan. I sam „Poetski tren“ dio je tog sustava. Sveprisutno digitalno okruženje promijenilo je mnoge životne navike pa i način čitanja. „Poetski tren“ može se promatrati i s te strane – kao literatura koja se sluša, uz mogućnost gledanja. I kao preporuka za ono stvarno, tradicionalno čitanje knjiga pjesama jer uz svaki video stoje detaljne bibliografske informacije vezane za objavljenu pjesmu, a i one o glazbenom i likovnom prilogu.

Unatoč originalnoj ideji, do sada objavljenih 90 videa, velikom angažmanu autorskom i radnom, uključivanju golemog broja autora-suradnika, značajnom medijskom otisku koji se širi, „Poetski tren“ je čisti voluntarizam. Do kada i, naravno, zašto?

Da, sve je čista dobra volja, ljubav, posvećenost. Vrijeme kao važna varijabla sve više postaje problem. Znate, ima tu dosta posla. Recikliranja i repriziranja sadržaja nema. Angažman je narastao uključivanjem glazbenih i likovnih umjetnika. Uz onaj kreativni i proizvodni dio, mnogo je tu pripreme, pretraživanja, komunikacije, administracije. Zato od ovog mjeseca usporavam tempo objava na svaki drugi tjedan. Do sada je to bilo svakoga tjedna četvrtkom. Prije toga sam pak, na samom početku, nekih pola godine objavljivala po dva do tri puta na tjedan jer sam željela što prije stvoriti zbirku pristojne veličine tako da posjetitelji mogu birati između autora i naslova. Vjerujem u originalnost koncepta „Poetskog trena“ koji počiva na povezivanju različitih umjetnosti i medija, i na inovativnom oblikovanju prezentacije poezije koji je, uvjerena sam, privlačan i poticajan ne samo poklonicima poezije nego i onima koji će to tek postati jer uz ostalo „olakšava“ komunikaciju sa suvremenim pjesništvom koje je katkad teže prohodno. Veseli me da projekt ima dobar odjek i među umjetnicima pa se dogodi da mi se netko i sam javi i ponudi suradnju. Projekt ostvaruje i sve ciljeve aktualne „Godine čitanja u Hrvatskoj“. Iskreno, strah me razmišljati o tome koliko ljudi čitaju poeziju. Mislim da bi svaki čovjek trebao imati vremena pročitati jednu zbirku pjesama na mjesec. Samo jednu. Zamislite to! Zamislite koje bi se promjene u ljudima i u društvu počele događati! Inače, imam nekoliko ideja razvoja i proširenja „Poetskog trena“, ali to je posao za više ljudi. Nadam se da će se u bližoj budućnosti nešto od toga ostvariti. I inače imam košnicu ideja u glavi.

Vjerujem u originalnost koncepta „Poetskog trena“ koji počiva na povezivanju različitih umjetnosti i medija, i na inovativnom oblikovanju prezentacije poezije koji je, uvjerena sam, privlačan i poticajan ne samo poklonicima poezije nego i onima koji će to tek postati jer uz ostalo „olakšava“ komunikaciju sa suvremenim pjesništvom koje je katkad teže prohodno

Forma „Poetskog trena“, čini mi se, usporava hektičnost i brzinu života. Što mislite o „usporavanju“ i koliko biste ga dugo mogli gledati u nekoj formi binge-watchinga?

Meni je to usporavanje super! Štoviše, ono nam je prijeko potrebno. Pa već smo zaboravili opušteno i duboko disati. Ljudi i za to moraju uzimati tečajeve. Drago mi je kad mi netko pošalje poruku da je slušajući poetski tren odletio ili da ga to smiruje. Nekoliko sam puta u brzom, dnevnom radijskom programu čula neke “Poetske trenove” i zvučalo je baš dobro to umirenje. Posve neočekivana i ugodna promjena u eteru, usporenje i decrescendo što morate zamijetiti i poslušati. Hvala 2. programu Hrvatskog radija na podršci poeziji, i Radiju Sljeme! A tu je i Ivica Prtenjača koji povremeno zasvira neki „Poetski tren” u emisiji „Metafora“ petkom navečer na 1. programu Hrvatskoga radija. A binge-watching… je l’ to ono kad se nešto jako dugo gleda u jednom dahu, maratonski, po nekoliko nastavaka neke serije? „Poetski tren“ se može i tako konzumirati. Barem vam neće oduzeti sate i sate vremena kao serije i filmovi, a ipak ćete odletjeti, oplemeniti se. Možete uključiti automatsku playlistu na kanalu ili sami odabrati naslove pa uživati uz kavicu, čaj, sok, a može i vino, slušati dok se odmarate na kauču, u vrtu, u prirodi, ili dok lješkarite uz more, na plaži. Čista uživancija. Dobila sam i takve dojave. Znači, funkcionira! Ajd’ probajte i vi pa mi dojavite!

* Intervju je izvorno objavljen na Kritici-hdp 20. srpnja 2021.

Anita Peti Stantić profesorica je na Filozofskom fakulteta u Zagrebu gdje predaje poredbenolingvističke i slovenističke kolegije. Bavi se kontrastivnom hrvatsko-slovenskom gramatikom te teorijom i praksom prevođenja bliskosrodnih jezika. Napisala je slovensko-hrvatski i hrvatsko-slovenski rječnik te tri lingvističke monografije, Jezik naš i/ili njihov: vježbe iz poredbene povijesti južnoslavenskih standardizacijskih procesa te, s prijateljem i kolegom Keithom Langstonom, Hrvatsko jezično pitanje danas: identiteti i ideologije i Language Planning and National Identity in Croatia.

Tri je godine provela u Americi istražujući informacijsku strukturu rečenice i odnos semantike i sintakse u Centru za kognitivne studije Sveučililšta Tufts. Po povratku u Zagreb, intenzivno se posvetila istraživanju i promociji čitanja. Upravo priprema novo izdanje knjige objavljene s Vladimirom Velički 2008., Jezične igre za velike i male, a uz to je objavila tri knjige na temu čitanja, samostalno Čitanjem do(spo)razumijevanja: Od čitalačke pismenosti do čitateljske sposobnosti i s kćeri, tada maturanticom, Vedranom Stantić, Znati(želja): Zašto mladi trebaju čitati popularnoznanstvene tekstove, i to odmah? i Putovanje u nepoznato: Zašto se bavim znanošću i kako je došlo do toga?.

Od 2017. do 2021. vodila je projekt Hrvatske zaklade za znanost Modeliranje mentalne gramatike hrvatskoga: ograničenja informacijske strukture, te je s kolegama izradila Hrvatsku psiholingvističku bazu. Uključena u provedbu i promociju nacionalnog projekta Rođeni za čitanje, a od 2025. u okviru Nacionalnog plana oporavka i otpornosti vodi projekt Socijalna konstrukcija apstraktnih značenja čitanjem.

Prevodi sa slovenskoga i engleskoga.

Čitanje čovjeku nije prirođeno, nego se mora učiti. Postoji li preporuka što činiti prije samog čina učenja čitanja kako bi se, kada se priđe učenju, djetetu olakšalo?

Danas se, srećom, sve više govori o čitanju i sve se više govori o tome zbog čega je čitanje ponekad nekim ljudima teško. To je dobro, zato što se time mnogima, pogotovo roditeljima, pomaže osvijestiti činjenicu da jednostavnim bavljenjem djecom odmalena mogu doprinijeti njihovoj čitateljskoj sposobnosti kasnije. Naime, čitanje je složen proces koji se počinje razvijati puno prije nego što dijete doista počne čitati. To se postiže primarno svakodnevnim razgovorima s djecom u kojima se pojavljuju mnoge riječi koje mnogo puta ponovimo. To je važno zato što znamo da djeca, a poslije i mi odrasli, kad učimo nove, složenije i apstraktne riječi, lakše uče i pamte riječi koje često čuju. Uz to, važan segment razvijanja predčitalačkih vještina je jezična igra.

Igra je put do knjige

Svi koji ovo čitaju i misle kako oni nisu i ne mogu biti stručnjaci za dječji razvoj, pa onda ni za jezične igre, neka se prisjete svih igara koje smo igrali s roditeljima i međusobno u djetinjstvu, kad nije bilo tolikih oblika zabave kao danas. Od brojalica i prvih igara koje su kombinacija jezičnih ritmičkih igara i pljeskanja, lupkanja, tapkanja i sličnih fizičkih aktivnosti, do kalodonta, na slovo na slovo, do zajedničkog pripovijedanja priča i izmišljanja nevjerojatnih doživljaja zamišljenih prijatelja. Osim toga, i u školi su se igrale igre sa sinonimima, antonimima, pantomime i druge, redom jezične igre. Takve su igre izvrsna prilika da djeca tijekom aktivnosti koje su im zabavne i angažiraju ih usvoje osnove predčitalačkih vještina kao što su shvaćanje da se riječi sastoje od glasova i slogova, što je ključno za početno čitanje, ali i razumijevanje odnosa između glasa i slova, a onda i različitih značenja riječi. Drugim riječima, dijete kroz igru usvaja kognitivne i metakognitivne temelje budućeg čitanja. Na kraju, jako je važno čitanje u kojem roditelj ili neka druga odrasla osoba čita malom djetetu. Takvim se čitanjem od početka stvara osjećaj ugode i zajedništva, posvećenog vremena i umirenja od svakodnevnih aktivnosti, a uz to se navikava dijete na ritmičnost roditeljeva glasa dok čita i suočava ga se s mnogim riječima koje inače ne bi čulo u svakodnevnom životu. Nije važno da tog čitanja bude puno, ali je važno da bude svakodnevno. Petnaest minuta dnevno čini čuda za dječji razvoj, a roditeljima će to možda biti najboljih i najmirnijih petnaest minuta u danu.

Različite su razine čitateljskih kompetencija. No, kako biste vi danas odredili kriterij pismenosti, budući da je on povijesno dinamičan, da se mijenja s tehnologijom i stupnjem razvitka društva?

U različitim se istraživanjima čitateljske kompetencije određuju različito pa se danas sposobnim čitateljem ne smatra samo onaj tko dobro i s razumijevanjem čita tekstove u klasičnom obliku knjige, nego se spominju i druge pismenosti, a i u okviru čitateljske se govori i o klasičnom i digitalnom čitanju. Osobno smatram da nam je danas potrebno i to klasično, sporo i udubljeno čitanje, ono koje Maryanne Wolf u svojoj knjizi Čitatelju, vrati se kući: Čitateljski mozak u digitalnom svijetu, naziva dubinskim, ali i površno i površinsko čitanje prelijetanjem radi prikupljanja velike količine podataka koje se uglavnom razvija čitanjem u digitalnom obliku. Osim toga, važno je biti sposoban i čitati raznoliko, što znači i književne tekstove i one koje ponekad nazivamo neknjiževnima, a sve češće obavijesnima, popularnoznanstvenima ili objasnidbenima. To je važno zato što na malen broj ljudi koji se književnošću bave profesionalno dolazi velik broj onih koji su isto tako cjeloživotni čitatelji, a bave se raznim drugim poslovima. To je važno i zato što nam čitanje takvih tekstova i shvaćanje logike njihove unutrašnje organizacije pomaže da bolje razumijemo svijet. O tome smo moja najmlađa kći Vedrana i ja detaljno pisale u dvoglasnoj knjizi pod naslovom Znatiželja: Zašto mladi trebaju čitati popularnoznanstvene tekstove, i to odmah?, čija je svrha primarno obratiti se mladima i njihovim učiteljima.

U različitim se istraživanjima čitateljske kompetencije određuju različito pa se danas sposobnim čitateljem ne smatra samo onaj tko dobro i s razumijevanjem čita tekstove u klasičnom obliku knjige, nego se spominju i druge pismenosti, a i u okviru čitateljske se govori i o klasičnom i digitalnom čitanju

Danas čitamo više nego ikada

Najvažnijim kriterijem u određivanju čitateljske kompetencije pritom smatram sposobnost da istinski razumijemo ono što čitamo, da prilikom čitanja ne ostaje puno praznina i mjesta popunjenih polovičnim i nepotpunim razumijevanjem ili preskočenih, neshvaćenih. Naime, samo takvim čitanjem, o kakvom se god tekstu radilo, možemo razvijati sebe kao ljude koji kritički misle, sposobni odlučivati o okolnostima vlastitoga života i života drugih. Takvo je čitanje isprepleteno i s empatijom, odgovornošću i kreativnošću, kako u mišljenju, tako i u životu. O tome detaljno pišem u svojoj knjizi Čitanjem do (spo)razumijevanja: od čitalačke pismenosti do čitateljske sposobnosti.

Na kraju, ako netko misli da nam danas, u doba visoke digitalizacije i dostupnosti informacija, čitanje treba manje nego prije, želim reći da to nije točno jer si je prije nekoliko desetaka godina dio ljudi možda i mogao priuštiti da ne bude najbolje čitateljski obrazovan, no danas čitamo više nego ikada, različite tekstove za različite svrhe, tako da je današnji svijet nezamisliv bez čitanja, i to dobrog. To nije nužno ono čitanje koje bi dio učitelja hrvatskoga želio, ali je čitanje koje isto tako može biti s razumijevanjem ili bez njega. Što bolje razumijemo, to ćemo biti sposobniji iskoristiti civilizacijske tekovine demokratskih društava, misliti svojom glavom i donositi argumentirane odluke za sebe i za druge. Što prije to shvatimo, to ćemo prije početi ozbiljno raditi na čitalačkoj pismenosti čime ćemo, u to sam uvjerena, uvelike podići i prosvijećenost društva.

Lektira je trajni kamen spoticanja u našem školstvu. Kako biste je vi formirali i s kojom svrhom?

Lektira je samo jedan od segmenata podučavanja čitanja u okviru obrazovnog sustava. Mislim da se o njoj ne može govoriti ne uzimajući u obzir cjelinu onoga što se tim obrazovanjem želi postići. S prijateljicom i kolegicom Mirelom Barbarošom-Šikić, višom savjetnicom u Agenciji za odgoj i obrazovanje, već godinama razgovaram i o toj temi, a prošli je tjedan otišla u tisak naša knjiga namijenjena svima u obrazovnoj vertikali, od vrtića do završetka srednje škole, a možda će biti korisna i pokojem sveučilišnom profesoru pod nazivom Puni krug: Kako i zašto čitati s mladima? 

U toj knjizi polazimo od teze da je svaki učitelj učitelj čitanja pa govorimo i o lektiri, uspoređujući i broj djela odabranih za cjelovito čitanje u našem sustavu s drugim sustavima diljem svijeta, ali i način na koji se s tim djelima radi. Mislimo, naime, da dijelom jest problem u broju djela za koja se očekuje da ih učenici pročitaju, zato što taj broj i stalna žurba onemogućuju i obeshrabruju dubinsko čitanje. Svjesne da je jedna od svrha lektire upoznavanje s kanonskim i kvalitetnim djelima književnosti za djecu i mlade – pri čemu i taj termin, podsjećajući na sjajan tekst Antuna Šoljana, problematiziramo u knjizi – smatramo da lektire treba biti, no da bi u okviru kurikula trebalo učiniti zaokret koji bi omogućio novu paradigmu rada na čitalačkoj pismenosti, a to je sloboda koja treba biti dana učiteljima u izboru broja djela i konkretnih naslova koje će doista pročitati u cjelovitom obliku s učenicima. Smatramo da se postojećim inzistiranjem na količini učenike gurka prema nečitanju, snalaženju, pronalaženju kratkih sadržaja na internetu, varanju i nezainteresiranosti. Kad bi se čitalo manje cjelovitih djela, a druga bi se djela čitala u odlomcima ili bi se slušala u obliku zvučne knjige, vjerojatno bi se i učenicima kojima čitanje ne ide dobro zbog bilo kojeg razloga, omogućilo ulazak u tekst.

Smatramo da se postojećim inzistiranjem na količini učenike gurka prema nečitanju, snalaženju, pronalaženju kratkih sadržaja na internetu, varanju i nezainteresiranosti. Kad bi se čitalo manje cjelovitih djela, a druga bi se djela čitala u odlomcima ili bi se slušala u obliku zvučne knjige, vjerojatno bi se i učenicima kojima čitanje ne ide dobro zbog bilo kojeg razloga, omogućilo ulazak u tekst

Lektira po izboru učenika

To nas dovodi do druge svrhe lektire koja se kod nas izgubila, a mi je držimo izuzetno važnom. Ta je svrha upravo podizanje čitalačke pismenosti i otvaranje svijeta teksta mladima. To se ne može postići prisilom i količinom. U tom smislu predlažemo dvije promjene u odnosu na način podučavanja lektire koje su neki učitelji s kojima surađujemo već prihvatili jer se pokazuje da daju rezultate. Prva se promjena tiče omogućavanja slobodnog izbora lektire bar jednom u polugodištu, bilo da razred odabere lektiru pa svi čitaju ono što su zajedno odabrali, bilo da svaki učenik sam bira ono što će čitati. To dovodi do sasvim drugačije motivacije za čitanje koja mnoge učenike uvuče u tekst. Druga se promjena ogleda u radu na tekstu i s tekstom. Odmaknemo li se od onoga o čemu smo i prečesto čuli, od pisanja dnevnika čitanja, davanja pitanja za čitanje unaprijed i posljedičnog zaustavljanja čitalačkog procesa, formalnog propitivanja o piscu, likovima, vremenu i mjestu radnje i slično i okrenemo li se istinski mnogostrukim mogućnostima čitanja, shvatit ćemo kako to može biti sasvim drugačija lektira. Takav pristup zahtijeva promjenu stava i promjenu paradigme, no nagrađuje primarno učenike, ali i učitelje. Promjene o kojima govorimo kreću od ulaska u tekst, gdje predlažemo zajedničko čitanje knjige naglas dan za danom, kao i objašnjavanje nepoznatih riječi i okolnosti radnje sve dok ne „pripitomimo“ tekst i dok većina učenika ne bude spremna uzeti knjigu u ruku i nastaviti sama. Nastavlja se radom na tekstu i uključivanjem učenika u su-oblikovanje čitateljskog iskustva, ali i kontinuiranim vrednovanjem, a ne vrednovanjem konačnoga cilja. Tako se, osobito pronađemo li poveznice sa suvremenim tekstovima i čitateljskim iskustvima današnjih učenika, može čitati svaki tekst, pa i stari pisci. O svemu tome detaljno pišemo u već spomenutoj knjizi koja tek što nije izišla iz tiska.

„Kriza čitanja“ je već duže vremena problem koji eskalira digitalizacijom društva i medija, a rezultira time da su, banaliziram, većim dijelom mlađe generacije koje su neurolingvistički drugačije formirane, nesposobne koncentrirano i kritički čitati duže tekstove. Što dakle da se radi?

Istina je da su mozgovi mladih ljudi koji provode izuzetno puno vremena na mreži, osobito na društvenim mrežama, zasuti kratkim i jednostavnim tekstovima, a sve više i samo vizualnim sadržajem, poput kolibrića koji se ne uspijeva zaustaviti na jednom cvijetu, nego leti od jednog do drugog silnom brzinom.

Čitanje je danas, kad se sagleda taj segment naših života, ugrožena biljka, zato što je sporo, u početku naporno, zahtijeva trud i upravo dugotrajno zadržavanje na jednom tekstu, a nerijetko i duboku koncentraciju. Koliko se puta i nama odraslima dogodi da čitamo nešto pa se zateknemo u razmišljanju kako ništa nismo zapamtili? Koliko nam se puta dogodi da čitamo i imamo osjećaj da smo pročitali riječi, ali da ne uspijevamo ništa povezati i razumjeti, dijelom i zato što nam misli lutaju?

Rješenje nije jednostavno ni jedno, no prvi je korak osvijestiti da imamo problem. Ne samo mladi, nego i mi odrasli.

Pohvala Sporosti

Svima koji žele raditi na svojoj koncentraciji predlažem povratak u čitanje, polako, korak po korak, počev od kraćih tekstova, kao što su kratke priče i poezija, da bismo se (ponovno) osposobili za čitanje duljih tekstova. Bît problema je u tome da se naš mozak, kao i naši mišići, navikava na ono što često i puno radimo. Čitamo li gotovo isključivo kratke i pojednostavljene tekstove pripremljene za internet, mozak se prilagođava i gubi sposobnost čitanja duljih i zahtjevnijih tekstova. Ako mislimo da nam treba i jedno i drugo, i to drugo moramo vježbati.

To nije problem samo čitanja, nego i koncentracije sveukupno, našeg vremena koje cijeni brzinu i efikasnost više nego sporost, dubinu i temeljitost. Drugim riječima, mislim da je potreban društveni konsenzus i trud oko mnogih vidova usporavanja. U to ime, podsjećam na jednu knjigu koja je prije dvadeset godina objavljena u sjajnoj biblioteci Facta pod naslovom Pohvala Sporosti: kako jedan svjetski pokret prkosi kultu brzine.

Drugim riječima, mislim da je potreban društveni konsenzus i trud oko mnogih vidova usporavanja. U to ime, podsjećam na jednu knjigu koja je prije dvadeset godina objavljena u sjajnoj biblioteci Facta pod naslovom Pohvala Sporosti: kako jedan svjetski pokret prkosi kultu brzine

Vokabular je novim generacija smanjen. Kako se ta činjenica odnosi prema razvitku viših kognitivnih funkcija?

Već sam u prvoj knjizi o čitanju, Čitanjem do (spo)razumijevanja: od čitalačke pismenosti do čitateljske sposobnosti, puno pisala o vokabularu, a nastavila sam se baviti tom temom i dalje. U toj se knjizi poglavlje specifično posvećeno vokabularu zove „Vokabular, pouzdan prijatelj i plašitelj iz zasjede“, zato što mislim kako je vokabular za neke jedno, a za neke drugo. Studente na predavanjima i seminarima stalno potičem na propitivanje značenja riječi koje ne razumiju i stalno razgovaramo o značenjima riječi. Ti nas razgovori ponekad odvedu daleko od teme, no ta su meandriranja vrijedna zbog našeg zajedničkog procesa mišljenja i asocijacija, a onda i proširivanja i produbljivanja vokabulara, ali i zbog svijesti da u vokabularu postoji sustav i da ne moramo „naučiti“ sve riječi da bismo znali sve riječi. Mislim da to treba raditi sa svima mladima od samog početka obrazovanja. Već godinama, pod motom koji sam već spominjala, „svaki učitelj je učitelj čitanja“, nagovaram učitelje svih nastavnih predmeta da se u većoj mjeri pozabave općim intelektualnim vokabularom na nastavi jer ćemo samo tako pomoći mladim ljudima da bolje, dublje i više razumiju.

Kad dođem u škole i držim radionice, redovito odaberem nekoliko riječi općeg intelektualnog vokabulara, ovisno o dobi učenika, kao što su na primjer komplementaran, komparativan, efektan i efikasan, pa ih pitam što misle da te riječi znače, trebaju li nam te riječi, kako sve drugačije možemo reći to što kažemo tim riječima, čime započnem priču o vokabularu. Važno mi je pokazati im kako, što više riječi razumijemo i što više riječi koristimo, možemo izraziti više, i o sebi i o svijetu, kao što mi je važno pokazati im kako se naš svijet ne sastoji samo od pojednostavljenih svakodnevnih sporazumijevanja za koja nam je dovoljan ograničen skup riječi.

E sad, kako je to povezano s višim kognitivnim funkcijama? Već sam nešto rekla o važnosti jezične igre za razvoj čitanja i pisanja kao kognitivnih i metakognitivnih djelatnosti. Kad je riječ o vokabularu, gramatici, matematici, glazbi i raznim drugim apstraktnim djelatnostima za koje smo mi ljudi sposobni, bilo bi dobro kad bi što više ljudi osvijestilo činjenicu da riječi nerijetko otključavaju naše misli. Kad to kažem, želim reći da u nedostatku vokabulara često nismo u stanju ni misliti ni izreći ono što bismo mogli kad bismo imali riječi za to. Kad čitamo, osobito književnost, ponekad pronađemo neku knjigu koja nam baš treba u tom trenutku, zato što govori o nekome ili nečemu što je u nama, ali nemamo riječi kojima bismo to izrekli, ni svom unutrašnjem ja, ni ikome drugome. To se, dakako, događa i mladima. Više kognitivne funkcije ili složeni mentalni procesi koji omogućuju svjesno, fleksibilno i ciljano mišljenje i ponašanje predstavljaju skup procesa koji, kao na primjer izvršne funkcije, upravljaju mnogim segmentima naših života. To su planiranje i postavljanje ciljeva, strateško mišljenje, inhibicija impulsa, kognitivna fleksibilnost i donošenje odluka. Apstraktno mišljenje, s druge strane, tiče se razumijevanja apstraktnih pojmova i odnosa, zaključivanja i generaliziranja, sposobnosti shvaćanja metafora, metonimija, simbola, analogija, ironije i drugih figura stila, dok je metakognicija, to jest razmišljanje o vlastitom mišljenju, korisno u praćenju i procjeni vlastitog učenja, razumijevanja, ponašanja i svjesnog biranja strategija i rješavanja problema. Ima toga još, no spomenut ću samo socijalnu kogniciju koja se tiče razumijevanja tuđih misli, namjera i emocija. Ta se funkcija naziva i „teorija uma“, a odnosi se na shvaćanje da drugi imaju perspektive različite od naših, što rezultira empatijom u najširem smislu riječi.

Igre vokabulara i mišljenja

Već kad se samo nabroje ti procesi, jasno je da se oni u povijesti svakog pojedinca razvijaju specifično, no u svakom se slučaju razvijaju s riječima koje usvajamo, koje postaju riječi našega svijeta, našeg osobnog vokabulara, jer se samo tako možemo izraziti. Upravo sam zbog toga u knjizi koju sam već spominjala posvetila gotovo sto stranica vježbama i igrama koje sam specifično osmislila za razvoj vokabulara, a kategoriziram ih u četiri skupine po složenosti: 1. vježbe razvrstavanja, 2. vježbe asocijacija, 3. vježbe povezivanja i 4. vježbe uvrštavanja. Jasno je da se te vježbe i igre tiču vokabulara, ali i mišljenja. O toj bih temi mogla napisati još stranice i stranice teksta, no nadam se da će već ovo nekoga potaknuti da uzme u ruke knjigu i pročita je.

Može li slušanje – vidimo da Ministarstvo kulture i medija snažno podržava audio-knjige – nadomjestiti čitanje? I općenito, što mislite o dosegu audio-knjiga?

Premda se na prvi pogled može učiniti da je podrška slušanju zvučnih knjiga podilaženje i podržavanje oblika primanja sadržaja koji mladi ionako prakticiraju u velikoj mjeri, smatram da je za takvo slušanje potrebna visoka koncentracija koju isto tako kao i onu za čitanje, treba vježbati te da stoga zvučna knjiga svakako treba pronaći put u obrazovni sustav. Upravo zato smo u knjizi Puni krug: kako i zašto treba čitati s mladima? koju sam već spomenula, o tome pisale u suautorstvu s Jasminom Kendom, višom knjižničarkom u Knjižnicama grada Zagreba zaduženom za nabavu i promociju digitalne građe, pa i zvučne knjige.

Ni u kojem slučaju ne zagovaramo zvučne knjige kao jedini resurs, nego kao nadopuna čitanju klasičnih tiskanih knjiga, zato što smatramo da knjige u tom formatu mogu služiti kao most prema izgradnji cjelovitih čitateljskih kompetencija koje podrazumijevaju dubinsko čitanje tiskanih tekstova i dekodiranje njihovih mnogostrukih značenja. Naime, neki mladi koji su slabiji čitači pa se suočavaju sa strahom od čitalačkog neuspjeha, kao i sa strahom od kritike vlastitih čitalačkih sposobnosti, gube motivaciju za čitanje suočavajući se istovremeno i s manjkom samopouzdanja uslijed opetovanih neuspjeha pri čitanju. Takve mlade ljude slušanje zvučne knjige može lišiti potrebe za kognitivnim naporom čitanja teksta te ih tako osloboditi emocionalne blokade i frustracije koju osjećaju zbog napora čitanja tiskanog teksta i otvoriti im prostor razumijevanja i imaginacije izazvane odslušanim tekstom.

Ni u kojem slučaju ne zagovaramo zvučne knjige kao jedini resurs, nego kao nadopuna čitanju klasičnih tiskanih knjiga, zato što smatramo da knjige u tom formatu mogu služiti kao most prema izgradnji cjelovitih čitateljskih kompetencija koje podrazumijevaju dubinsko čitanje tiskanih tekstova i dekodiranje njihovih mnogostrukih značenja

Uz to, takva građa može pomoći u svladavanju sadržaja slabovidnim učenicima, onima s poteškoćama u čitanju i/ili pažnje, onima koji ne mogu mirno sjediti već usvajaju znanje pri kretanju, ali i učenicima čiji je materinski jezik drugačiji od jezika poduke. Hoćemo li mi, učitelji, prilikom obrade određenog gradiva odabrati zvučnu knjigu ili ne, ovisi o obrazovnom cilju koji želimo postići. Želimo li učenicima s disleksijom i slabovidnim čitačima približiti neki tekst, smjestiti određeno djelo u narječje i razgovarati o dijalektima, takva vrsta građe može biti izrazito prikladna i donijeti dodatnu vrijednost podučavanju. I njih, ali i sve ostale, slušanje zvučne knjige može uvesti u svijet novog oblika primanja teksta, jer je slušanje zvučne knjige novi oblik čitateljskog iskustva, osobito kad su zvučne knjige tako visoke kvalitete kao što su to kod nas izdanja book&zvooka. Tko čuje Regoča u izvedbi Lele Margitić, možda će drugačije gledati na taj oblik priče.

Zbog svega toga, a i mnogoga drugoga što ne stane u ovaj odgovor, smatram da ne bi bilo loše uvesti zajednička slušanja zvučnih knjiga u nastavnu praksu, jer smo svjesni do koje mjere ne slušamo jedni druge, do koje nam se mjere teško koncentrirati na predavanjima i do koje nam mjere misli lutaju kad trebamo nešto slušati.

Psiholingivsitčka baza

Pokrenuli ste projekt Hrvatske psiholingvističke baze. Možete li nam ga ukratko predstaviti i približiti kome je namijenjen, te njegove svrhe i koristi?

Hrvatska psiholingvistička baza je resurs nastao u okviru projekta koji je četiri i pol godine financirala Hrvatska zaklada za znanost pod nazivom Modeliranje mentalne gramatike hrvatskoga: ograničenja informacijske strukture (MEGAHR). U okviru tog projekta između ostalog smo se bavili pojmovima konkretnosti i predočivosti riječi u hrvatskom jeziku, primarno vođeni istraživanjima koja su dovela do formuliranja teorije dvostrukoga kodiranja. Temeljna je postavka te teorije da različite tipove riječi procesiramo različito te da za riječi čija su značenja konkretna (kao npr. stol, prozor, dodirnuti, slan) imamo dva puta u umu, jedan predodžbeni, koji kad čujemo riječ ili je želimo izgovoriti automatski stvara sliku (ili drugi oblik predodžbe, ponekad zvučni) i drugi, verbalni. Za riječi čija su značenja apstraktna (kao npr. pretpostavka, mir, uspostaviti, jasan) ne postoji prvi put, nego samo onaj verbalni. To je važna spoznaja zato što utječe na to kako pamtimo značenja riječi i koliko se trebamo baviti kojim riječima da bismo ih usvojili, da bi postale naše. Konkretnim se riječima uglavnom trebamo malo baviti, a apstraktnima puno, dijelom i zato što konkretne riječi češće čujemo, češće se u svijetu oko sebe susrećemo s onim na što se one odnose, što sve učvršćuje naše znanje o njima. Hrvatska psiholingvistička baza nastala je kao rezultat niza psiholingvističkih ispitivanja upravo konkretnosti i predočivosti, ali i procijenjene dobi usvajanja i relativne čestoće kojom mislimo da se susrećemo s riječima. O svakoj bi se od tih varijabli moglo puno govoriti, a koga zanima, može pročitati neki od znanstvenih članaka koje smo o tome objavili tijekom rada na projektu

Bazu smo objavili u nadi da će koristiti lingvistima, psiholozima, logopedima i drugim stručnjacima kao temelj za sastavljanje upitnika i provođenje istraživanja, što se pokazalo točnim, ali i učiteljima i učenicima, tako što će učitelji iz nje lako i jednostavno moći provjeriti psiholingvističke karakteristike riječi, grupirati ih i modelirati svoj rad s učenicima na proširivanju i produbljivanju njihova vokabulara tako da bude efikasniji i zabavniji. I to se već učestalo događa, tako da smo zadovoljni što je baza, nastala u okviru javno financiranog projekta, i javno dostupna.

Upravo je započeo s radom i novi EU projekt koji vodim u okviru NPOO programa pod nazivom Socijalna konstrukcija apstraktnih značenja čitanjem (SKAZ) na kojem ćemo u sljedeće četiri godine specifično raditi na odnosu između obrazovanja i obrazovanosti s jedne i usvajanja apstraktnih značenja, pojmova i riječi, s druge strane. Vidjet ćemo kakvi će biti rezultati toga istraživanja, no već sad mogu najaviti da se u projektu bavimo dvjema temama koje su po našem mišljenju važne i za čitanje. Naime, s obzirom na to da je projekt posvećen proučavanju psiholoških i društvenih odrednica koje utječu na čitateljsku pismenost, prvenstveno u kontekstu obrazovanja i suvremenih medija kojima su izloženi mladi, predvidjeli smo istraživanja organizirana u tri tematska bloka sa specifičnim istraživačkim pitanjima i ciljevima. U prvom ćemo se baviti razumijevanjem apstraktnih riječi i konstrukcija polazeći od teze da receptivni i ekspresivni vokabular ovise o obrazovanosti i načitanosti. Drugi blok, u kojem ćemo se baviti informacijskim prazninama u digitalnim medijima, posvećen je pitanju kako promjene koje je donijela digitalizacija medija na planu strategija pobuđivanja čitateljske znatiželje određuju čitateljske interpretativne procese. Na kraju, u sklopu trećeg bloka analizirat ćemo razlike između formalnih i jezičnih obilježja sažetaka književnih djela koje izrađuju ljudi i veliki jezični modeli te ćemo ispitati implikacije njihove primjene u obrazovnom kontekstu. Eto, mi radimo što možemo i znamo, nadamo se da će sve navedeno doprinijeti proširivanju i produbljivanju čitateljskih praksi, osobito mladih ljudi.

Tekst je dio serijala „Književnost i tehnologija” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije. Druge tekstove iz serijala pročitajte na sljedećoj poveznici.

Srećom ili bolje nažalost, nismo u danas, nego tamo negdje, početak 1980-ih, a što se ove pojmovne zbrke tiče i prije, kad je zeleni pokrov bila trava, ako nije baš bilo polje ili nekakvi nasadi. Iz perspektive stanara kuće trava u dvorištu i vrtu nije se nikako mogla zvati livada.

Ta trava, očito je već, nikoga nije posebno zanimala, kao što nikoga ne zanima ono što je dano, prisutno, neizmjerno i neiscrpno, što je oduvijek, pa onda tako i mora biti i ostati zauvijek, jer je tako prirodno. Nitko se oko nje nije trudio, ona je tu otprije nas, bit će tu i nakon nas, možda će iz nas i izrasti.

Narančasta bradavica

Doduše, kad bismo se posjekli ili ogrebli, kada bi mlada krv potekla, a nije rijetko tekla, stariji bi rekli da stavimo trputac na ranu i ubrali nam ga, jer nismo znali što je to trputac. Rana bi zarasla, ali zarasla bi i bez njega, pa nismo ni tome pridavali značaj, nego izbjegavali da nas dalje gnjave tim biljem. Tada se starije još nešto slušalo, moralo se.

A onda mi se na desnoj nadlanici pojavila bradavica. Bio sam malo ponosan na nju, jer to je bio kao neki pečat starosti, odraslosti, mladi žele biti stariji, a stariji mlađi, a ja sam tada bio mlađi tinejdžer. Netko je rekao, vjerojatno mama ili baka, uberi žuticu i namaži bradavicu sokom. To što su oni zvali žutica se inače zove i rosopas. Izišao sam ispred kuće i prekinuo stabljiku žutice, već sam otprije znao njezinu narančastu krv, namazao bradavicu nekoliko puta. Odmah je poprimila boju žutičinog soka. Terapiju sam ponavljao iz dana u dan bilo je žutice dovoljno i previše, i uskoro bradavica kao da je dehidrirala, zgrušala se nalik na maleni orah, pa još, raspala na dijelove i – nestala. Malo mi bilo i žao.

Netko je rekao, vjerojatno mama ili baka, uberi žuticu i namaži bradavicu sokom. To što su oni zvali žutica se inače zove i rosopas. Izišao sam ispred kuće i prekinuo stabljiku žutice, već sam otprije znao njezinu narančastu krv, namazao bradavicu nekoliko puta

U travi koja dakle nije bila samo trava, rasla je kamilica, nju se naravno skupljalo i sušilo za čaj. U te svrhe i još kojekakve moglo se brati i spomenuti trputac i majčinu dušicu – danas poznatiju kao timijan što je lijepo ime, podsjeća na tamjan – koja se izdvajala i u to doba svojom nezaboravnom nježnošću. Izbila bi negdje u travi i žabica, uvijek zgodna za animaciju zijevanja ili pjevanja, naravno djetelina u svim svojim bojama, jaglaci, ljubičice, obavezne tratinčice i neuništivi maslačci – neke biljke smo i cuclali, bile su slatkaste, medne, neke pak kiselkaste – i sasvim sigurno još puno biljaka, od kojih neke čak pamtim ali im imena ne znam. Sve su rasle u nekoj miroljubivoj aktivnoj koegzistenciji, od proljetnica nadalje, u travi koja je zapravo bila livada, samo livadom je nikad nitko nije nazvao, daleko bilo, bio je to izbojak livade bez krave, ali sa pčelama, bumbarima, trutovima, mravima, osama, stonogama, gujavicama i ostatkom sitne nadzemne i podzemne menažerije. Sve skupa nešto meni tada potpuno nevažno, na rubu nepostojećega kao i sve ostalo sveprisutno, kao zrak i nebo.

Uništenje carstva

A onda kada se stara kuća rušila pa zijevnuo novi prostor stari je odlučio da posadi travnjak. Nije u tome bio osamljen, to je naprosto postala moda, mnogi socijalistički pregaoci nakon što su izgradili kuće na parcelama u gradovima odlučili su da zeleni okoliš nije dovoljno zelen i da je valjda zgužvan, nejednak, što li već. Ideal je postao svojevrsni engleski travnjak. S jednom sitnom razlikom, Hrvatska je u svojem panonskom dijelu imala kontinentalnu, a ne oceansku klimu. iako su moj kvart, s razlogom koji nije teško dokučiti, nekad zvali Žabnjak. Uglavnom, čisto zelena, jednolična ploha postala je stvar prestiža, valjda zbog ukupne soft power okcidentalizacije društva, zbog filmova s američkim kućicama obrubljenim travnjacima po kojima pjevaju kosilice ljepše nego ptice. Moda je svakako uvijek jača od razuma i pouzdan putokaz u prolaznost.

Čisto zelena, jednolična ploha je postala stvar prestiža, valjda zbog ukupne soft power okcidentalizacije društva, zbog filmova s američkim kućicama obrubljenim travnjacima po kojima pjevaju kosilice ljepše nego ptice

Detalja se ne sjećam. ali dvije su metode moguće. Prva je drastičnija, preorati i zaorati sve to mikrosjemenje što se godinama ovdje reproduciralo pa zasaditi englesku travu, tako su je nekako zvali. Druga je blaža i duža: bacati sjemenje po livadi dok svojom masom – to je moglo potrajati i koju godinu – ne nadvlada domicilne biljke. Odjednom, travnjaci su bili u nastajanju, a livadice u nestajanju. Jesu li se u tu svrhu koristili pesticidi, stvarno se ne sjećam, mislim da nisu. Ali da se sjeme za travu kupovalo pa šakama bacalo po livadicama, e to pamtim. Preoravanja se pak ne sjećam, freza je ipak u obitelj stigla malo kasnije. Ali pamtim valjak za ravnanje površine. I tako se sijalo opet i opet, dok ne bi šareno nestalo i zavladalo zeleno. Mirno i zeleno. Tupilo.

Prevedimo tu gestu u političko. Carstvo je potaracano u ime nacionalno homogene države. Neosviješteno je izvršen genocid, ovaj put ne preseljavanjem, nego uništavanjem domicilnog i doseljavanjem invazivnog. Ekocidom, iskorjenjivanjem stoljetnih kultura, spontano naraslih baš tu, jer im je baš tu vrijeme i mjesto i rodno tlo, i preci i suradnici iz svijeta faune (koji su posljedično također urijedili), i vjetar i još neki nevidljivi u undergroundu, svi saveznici za razmnožavanje i tihu diskreciju obnavljanja vrste i tla, kooptiranja sa suncem, kišom i maglom i mrazom, vlagom i podzemnim koalicijama gljiva i korijenja, sve, sve to je izokrenuto i presječeno i potisnuto do iščeznuća. E da bi mnogo zamijenilo jedno.

Zavladala je tako etatizirana nacija, monokultura koja nikad nije bila dovoljno mono koliko su to planeri pothvata željeli, uvijek bi desant obavio kakav dron-lampion maslačak pa briznuo žutilom. Monokultura je iznad svega kultura, a kultura je po definiciji nasilje, samo što je u društvu neophodna i dobrodošla, dok je oko kuće, u neproizvodnom – besmislena.

Praksa je dalje išla otprilike ovako. Probija maslačak i djetelina kroz travu, daj pokosi i još jednom posipaj sjeme trave. Zaoštravam: zeleno, što volim zeleno, tele voli šareno.

Za sušnijih godina, a tada je klima ipak bila još stabilna, ipak se travnjak nije zalijevao, barem ne kod nas, voda se čuvala za baštu. Što ne znači daje takva praksa svuda bila raširena, jer za razliku od prethodnog biljnog pokrova koji je zadržavao i crpio vodu, nove travnjak je trebalo njegovati, nekada i zalijevati. Uglavnom, trava bi lijepo rasla, trebalo je to pokositi i – nalazimo se pred novim zapletom.

Zavladala je tako monokultura koja nikad nije bila dovoljno mono koliko su to planeri pothvata željeli, uvijek bi desant obavio kakav dron-lampion maslačak pa briznuo žutilom

Žganci, struja, benzin

I trava se kosila, deda ju je kosio dobro naklepanom kosom, širokim zamasima. Mora da ju je i tata jedno vrijeme tako kosio.

Onda se kupila kosilica na guranje, na žgance, ona je zamijenila djedovu kosu koja još visi u garaži za slučaj kada trava preraste. To je još imalo smisla, pokošena trava je padala oko kosilice i gnojila tlo, stvarala novo tlo, a kada se trava vraća zemlji i stvara je, račun je ipak nekako zaokružen. Dobro je to guranje bilo i za tijelo, oznojilo bi se i učvrstilo, radovali bi se i liječnici i komarci i muhe.

Potom su došle kosilice na struju. E, njih sam mrzio. Netko je naime trebao paziti da se kabel, u pravilu prebačen preko ramena kosača, očeva, ne zavuče pod kosilicu pa da ga noževi ne sasijeku. Netko je, najčešće ja, namotavao i otpuštao kabel dok je stari gurao kosilicu. Kao da sam na Jadranskim susretima, privuci kabel, otpusti kabel. Kao da sidrim čamac uz obalu. Sva sitno sasječena, praktično samljevena trava, zelena makulatura, skupljala bi se u košari koja bi se praznila negdje drugdje, obično na đubru, ne na zemlji s koje je posječena, kojoj bi je trebalo vratiti kao gnoj, kao ispriku zbog oduzimanja i kao zalog za budućnost.

Kosilice na struju uskoro su zamijenile suvremenije, one na benzin. Benzin je derivat nafte, nafta je nastala, kao što znamo, od drevnih šuma, a one su narasle tako što su evoluirale male biljke u sve veće, jer i kada im se moglo, livade u šume. Drugim riječima, na pogon predaka se uz kredit vremena (kredit je uvijek vrijeme) šišalo bilje, računica besmislena, akumulirano stoljećima trošiš da bi na poželjnu visinu sveo njihove potomke, možda i pretke, onemogućio ih da se pošteno akumuliraju za budućnost, da možda budu neko novo tlo pa i neka nova nafta. Ona poželjna visina od kojeg centimetra, kao frizura vojnička, bila je ključna. Svi su svoje travnjake nazivali Wimbledonima. Nisu to baš bili Wimbledoni, onaj londonski se šiša na osam milimetara, ali to je očito bio taj malograđanski ideal, imati uredno pošišanu ledinu. Ako je moguće, bolju od susjedove.

Sva sitno sasječena, praktično samljevena trava, zelena makulatura, skupljala bi se u košari koja bi se praznila negdje drugdje, obično na đubru, ne na zemlji s koje je posječena, kojoj bi je trebalo vratiti kao gnoj, kao ispriku zbog oduzimanja i kao zalog za budućnost

Uglavnom, smišljen je dodatni rad i troškovi u ime kvaziestetike, procvala je prodaja kosilica – dobro, priznajem, stigle bi one kao tehnonapredak i bez travnjaka. Na travnjaku se samo moglo oči lijepo odmarati, u zelenom bez ekscesa drugih boja.

Brisanje memorije

Tako je stoljetna okolokućna livadica iz koje je baka – i ne samo ona, nije to bilo isključivo tajno žensko medicinsko znanje, ali je bilo tradicionalno dominantno žensko, još od doba vještica i otprije lomača – znala ili barem mogla crpiti čajeve, lijekove, mirise i ukrasne buketiće, nestala. Stari su znali što koja biljka može učiniti za ranu (kao trputac) ili kako ublažiti artritise i infekcije (kao majčina dušica) ili umiriti probavu i živce (kao kamilica) ili spomenuta zlatica (rosopas) razgraditi bradavice ili… Ta generacijama prikupljena tradicijska znanja su iščeznula tada, s tim bakama i novim ponudama iz apoteka i s ekocidom nad livadskim biljem uime nove mode travnjaka.

Tako je stoljetna okolokućna livadica iz koje je baka – i ne samo ona, nije to bilo isključivo tajno žensko medicinsko znanje, ali je bilo tradicionalno dominantno žensko, još od doba vještica i otprije lomača – znala ili barem mogla crpiti čajeve, lijekove, mirise i ukrasne buketiće, nestala

Kada je i ta moda minula, kada su i travnjaci polako izišli iz mode, pustili smo da se spontano zalivadi. Malo pomalo, vratile su se boje i cvjetovi, vratile se pčele, iako nikada kao prije, trutove ne znam kada sam vidio, bumbare tricolore su zamijenili iz Nizozemske uvezeni plavi, ostale su kosilice. Ali neke vrste bilja se nikada nisu vratile. Nema više oko moje kuće ni majčine dušice ni trputca ni kamilice ni žutice. Nema ih više u cijeloj ulici koliko vidim i pratim situaciju. Neke nove kolonizacije su na snazi, listom i stabljikom i cvijetom, uglavnom umjetne. Proljetnice su se doduše vratile u baštu, raskošnije nego ikada, jer bašta se danas ne obrađuje, samo kosi, njihovo branje sam uglavnom zabranio pa sada uživam u šarenom travnju i svibnju, na visibabe uglavnom zakasnim.

Pokušao sam kamilicu vratiti, nabavio sjeme preko prijatelja, malo ga bacao po livadi, malo tlo rahlio pa plitko pokrivao sjeme, ali uzalud. Ništa niknulo nije ili su ga druge vrste nekako anulirale, jer ni med cvetjem ni pravice, i tu vlada evolucijska bitka, možda su ga ptice koje uvijek vrebaju iz prikrajka krošnje ili neba pozobale.

Negdje sam nedavno pročitao da se sadržaj iz filter vrećice za čaj također može posaditi. Zvuči glupo, ali i to ću pokušati dobiti Franck ili Podravka kamilicu. Eto, tako bi meni oduvijek draga kamilica mogla postati čaj za liječiti tihi očaj.

Žal za tim vrstama ni žar za njihovu obnovu ne mogu prenijeti na svog sina, jer one nisu dio njegova iskustva ni nostalgije, vezu s prethodnim generacijama i njihovim znanjima smo prekinuli, čini mi se, zauvijek. Sasjekli u korijenju.

Tekst je dio serijala „Ekoknjiževnost” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije. Druge tekstove iz serijala pročitajte na sljedećoj poveznici.

(1) Groblje. Sotonski tango (encore). Prije dvije zime, DK mi ga je stavio u ruke i pitao imam li mađarsko korijenje. „Šteta, Mađari imaju najbolje pisce, sigurno bi bolje pisala.“ (Je li to rekao ili sam umislila?) U džep sam spremila dvije otpale glave patuljastih krizantema. (2) Zainatila sam se da pročitam ili pročitam ponovno sve Krasznahorkaijevo prije Herschta. Čitati Krasznahorkaija je koračati mamurna u prevelikim čizmama kroz snijegom prokrvljeno blato dok nozdrve štipa maglen i čađav zrak od kakvoga mi bale posive. U isti mah kao da sam doma: melankolija, crni humor i prekopokoljensko sjećanje. Možda i imam neko blatnjavo mađarsko korijenje.

„Mrtvi su godinu i pol. Godinu i pol! To svi znaju! S time se ne šali. Nemojte nasjesti! To je naprosto klopka! Razumijete? Klopka!“ No Futaki ga više nije ni čuo; počeo je zakopčavati kaput. „Vidjet ćete, stvari će se srediti – utvrdi, dok je po njegovu samouvjerenu glasu bilo jasno kako je konačno odlučio. – Irimiás je – doda s osmijehom i stavi ruke na Schmidtova ramena – velik čarobnjak. Može izgraditi dvorac čak i od kravljih govana… ako hoće.“

(4) I stoje mi tako Lászli do uzglavlja, više snovolovke nego knjige. Otvorim-zatvorim, morat će pričekati jer studeno je vrijeme nagužvano i liježem izbezumljena; netom prije sna uguram samo paragraf knjige Deluxe: How Luxury Lost Its Luster Dane Thomas. U modnom novinarstvu, Deluxe ima status klasika; newyorkerovski pisana publicistika koja se bavi korjenitom promjenom u značenju i mehanizmima modnog i inog luksuza, od osnutka najznačajnijih modnih kuća pod imenima majstora zanata, do današnjih megakonglomerata vođenih isključivo zakonitostima suvremenog tržišta. Što bi rekli knjižno nadležni da vide s čime sam zamijenila novonobelovanog Mađara? Puno je elitizma na književnoj sceni, u kulturi i na ljevici, puno ironijskog odmaka i dezinfekcije u dodiru s masovnom kulturom, puno defanzivnog intelektualiziranja i implicitnog prijezira, teorijski posredovanog užitka, podsmijeha. I žulja me ta snishodljivost skrivena iza permisivne poze, taj manjak širine i samosvijesti, pa makar i samosvjesnog snobizma. Ne čini mi se da se omjeri zanimljivog i bezveznog bitno razlikuju promatra li se prostor visoke spram nevisoke kulture, čak su osjetno iritantniji flopovi među preuzetnom elitom.

Što bi rekli knjižno nadležni da vide s čime sam zamijenila novonobelovanog melankolika? Puno je elitizma na književnoj sceni, u kulturi i na ljevici, puno ironijskog odmaka i dezinfekcije u dodiru s masovnom kulturom, puno defanzivnog intelektualiziranja i implicitnog prijezira, teorijski posredovanog užitka, podsmijeha. I žulja me ta snishodljivost skrivena iza permisivne poze, taj manjak širine i samosvijesti, pa makar i samosvjesnog snobizma

(7) Za radioničko mentorstvo čitam roman Nesumjerljivi Raphaele Edelbauer. Roman Žena nije muškarac Etaf Rum dovršila sam prije koji tjedan uz priličan napor volje i bijesna na Pogačara koji je rekao da će to biti „dobra knjiga za tesati feminističku i postkolonijalnu kritiku“. Drugi put nek se sam teše. Moj pakao, to su tendenciozne srcedrapateljne obiteljske sage o „ženskom iskustvu“ (uz recimo šiške do obrva i trap), definitivno među najnepodnošljivijim inkarnacijama nominalno feministički angažirane književnosti, u ovom slučaju dodatno cringe s obzirom na implicitno uzdizanje zapadnjačkih sloboda naspram blikoistočnog turbopatrijarhata. (9) Nesumjerljivi mi marginalno bolje odgovaraju, utoliko što je roman smješten u uzbudljivo prostorvrijeme, dan prije početka Prvog svjetskog rata u Beču, i ima dvije lezbijke. Mimo toga mi ne drži pažnju. Srećom su radioničari s kojima radim na kritikama ovih knjiga strpljiviji i pametniji od mene, spremaju o njima fine slojevite tekstove. Ja pak u posljednje vrijeme čitajući prečesto razmišljam o tome kako je papir preskup, a očito nedovoljno skup. Raphaela je moje godište.

Malo zastrašen širinom ulice za koju nije znao kako je u vrevi zaprega i tramvaja prijeći, Hans se još jednom vratio u obližnji Resselov park. Ondje je u maloj drvenoj baraci sa zelenim krovom naručio pivo i gulaš.

(10) Cijeli dan po rukama sam premetala knjige i pakete knjiga, slagala i preslagivala sajamski štand. Nekako volim kad je književnost fizikalna. (12) Kupila sam na svom radnom štandu Ti sanjao si carstva Álvara Enriguea i Pynchonove rane priče sabrane u knjigu Slab učenik. Odokativno mi se dopadaju obje, a prevagnulo je povjerenje u prevoditeljice, Elu Varošanec Krsnik i Maju Tančik. Zasad znam samo da je Enrigueov roman nekakva sumanuta povijesna fikcija smještena u doba konkvistadora među nahuatlska plemena, a Slab učenik Pynchonova retrospektiva ranih radova, uz autokritički osvrt u predgovoru. Dade se štošta naučiti o početničkim greškama samo iz tog autometateksta, preporučam piscima univerzalno.

Samo za početak, eto, nisam uspio prepoznati da je problem koji muči glavnog protagonista dovoljno konkretan i zanimljiv da bi sam nosio priču. Pa sam tako očito imao dojam da moram nanijeti cijeli jedan dodatni premaz kišnih metafora i aluzija na „Pustu zemlju“ i Zbogom oružje. Radio sam pod geslom „Samo neka je književno!“, što je loš savjet koji sam osobno osmislio i zatim poslušao.

(13) Izašla je nova knjiga Elfriede Jelinek Osobni podaci u sasvim sigurno još jednom briljantnom prijevodu Helen Sinković i dugo nisam osjetila takav ushit što je nekome neka nova knjiga izašla – da sam kupovala samo jednu knjigu na ovom sajmu, nju bih kupila, ali kupila sam ih osam jer nemam osjećaj za mjeru niti kapacitete prosječne odrasle osobe za samokontrolu. Neću je ni pokušati sada čitati, čuvam Elfriede za siječanjsku prazninu, i jedva čekam.

Tako, idemo mi složiti moj životni put, glavno da ga ne moram prolaziti od početka, nego mogu preletjeti tih zadnjih nekoliko metara, radije ću se pritajiti nego da nešto utajim, utaja je postala nacionalni sport. Što je ovdje zaračunato, poslovni sastanak? Možda je istina, a možda i nije, recimo, dakle, da nije. Ako vi tako kažete, vjerojatno nije istina, koliko vas mi poznajemo, sigurno nije.

Prodala sam ljudima toliko novih Murakamija da mi dođe neugodno. Silno bih voljela čitajući Murakamija doživjeti što čitajući Murakamija dožive ljudi koji vole čitati Murakamija. Nažalost, njegov mi je stil toliko umobolno nepodnošljiv da mi izaziva nesrazmjerno snažne bjesove i depresivni recidiv. Kao da netko tko baš i ne voli književnost ispisuje opise svojih snova i fantazija na hiljadama stranica, i onda to objavi bez korekcija, a pritom je heteroseksualni muškarac. I svejedno ljudi dolaze na štand u rafalima po novu knjigu, sasvim sigurno suludu i maštovitu, i znaju nešto što ja ne znam, vide nešto što ne vidim.

Moj pakao, to su tendenciozne srcedrapateljne obiteljske sage o „ženskom iskustvu“ (uz recimo šiške do obrva i trap), definitivno među najnepodnošljivijim inkarnacijama nominalno feministički angažirane književnosti

(14) Brzoprolazni su sajamski dani i uvlači mi se nemir u kosti zajedno s prvom nesigurnom jesenjom studeni. Kupila sam Pogačarev Esej o noći i čitala ga u razbijenom mraku autobusne stanice na povratku kući. Vampiri, jeste li sretni? Sviđa mi se gust tekst, i tvrdi uvez fino liježe u šaku, vraća me u neku milu čitateljsku povijest. Voljela bih da je manje plastična ta imitlin korica, da manje sja i više guta. Godi mi noćni meandar Pogine misaone rijeke, mada kao da je malo starmal taj moj malostariji drug, kao da piše kroz teški tekst književne tradicije pa je glas malo promukao, baršunast, malo prašnjav. Lijep je ali kao da me ne gleda u oči. Tek sam počela pa možda griješim dušu, znam samo da tekst radi jer mi mozak uz njega mrmori, baca iskre i pucketa, i pitam se može li naša proza, kad je stvarno dobra, stvarno-stvarno dobra, biti posve od našeg vremena, nimalo prošivena klasicima s velikim k. Ili to znači znati književnost i jezik, napose književni jezik – zirkati preko ramena u književnost pisanu da traje, posuđivati i prenositi i koristiti negdašnje krojne arke čak i za vrlo suvremeno, uostalom sasvim osobno punjenje. Ali mora da je neodoljivo malo se zanijeti unatrag kad sam i sama stala tamburati na nekom anakronom jeziku literature, božesačuvaj. Kupila sam i Lokotarov Limited Edition, živo me zanima što će mi to pak napraviti kad mi se zavuče među sinapse, sigurno ima maestralnih priča drskih bradonja, mada možda previše priča. Ali tko brije brijača?

Dnevnik se valjda smije pisati koji dan u rikverc, pa nemoguće je događanja artikulirati, integrirati u iskustvo i kontekstualizirati istog časa. Moći izdvojiti vrijeme za dnevno pisanje jest povlastica. Pisanje je naknadna gesta, sova koja nije nužno Minervina, ali svejedno polijeće u sumrak.

Drag mi je načelno dnevnički ciklus koji Semezdin Mehmedinović uređuje za Buybook, iako se pitam kakav je to žanr kad pišeš dnevnik za knjižnu objavu, to bi se ipak kako drugačije trebalo zvati.

(15) Zirkala sam novog Karakaša, ali ne sviđa mi se omot od tanahnog papira i nečitljivi žuti tisak rastočenih rubova, sve kao da je probni primjerak pa se ne mogu nagovoriti da ga kupim. A malo sam i ljuta što mu je najavni fragment izišao na DHK-ovoj novoj književnoj stranici čiji je implicitni svjetonazorski i ideološki predznak udesno, kao zrcalna preslika našeg koji naginje ulijevo. Pritom nije problem u različitim smjerovima i rakursima iz kojih motrimo i razumijemo, problem je u življenoj praksi koju ti vektori aktiviraju, a koja dopirući zdesna uvijek podrazumijeva konzervativizam, nepomičnost, isključivost i hijerarhiju čiji je opresija konstitutivni dio. A s rastućim užasima sve nabildanije i stupidnije desnice u domaćem nam (uostalom i međunarodnom) društvenom i političkom životu, pomirljivost prema raznim razvodnjenim i naizgled bezazlenim inačicama desničarenja ili je zapanjujuće naivno, ili oportunistički licemjerno, ili pak oprez spreman trgovati vlastitim vrijednostima. A opet je živjeti i preživljavati ostajući posve u skladu sa svojim sustavom svjetonazorskih ideala ponekad nedostupna privilegija, a ponekad traži žrtvu koja urušava etičke postavke na nekoj drugoj osovini konstrukcije. S druge strane, kad nam određeni društveni ili mikrodruštveni narativi sugeriraju da je život u skladu s vlastitim vrijednostima luksuz – dakle onkraj potrebe i nužnosti – to je retorika koja samo potiče ili opravdava beskičmenjaštvo. Nije nevažno za koga radimo, na čijim štandovima fizikalimo, koga zastupamo, o kome i kako govorimo, pored koga sjedimo na panelima i u vijećima i na sjednicama, kada izlazimo iz prostorije, a kada ostajemo i ustajemo, i tko nam objavljuje knjige, a tko ih financira, koje nagrade prihvaćamo, što pritom (ne) kažemo, koliko riskiramo, koliko zaista riskiramo a što dobivamo kad o nečemu u određenom kontekstu progovaramo, a što prešućujemo. Samosvjesne transparentnosti radi, okej, možda je i moja frustracija anarhointroverta Sunčanikom na Suvremeniku više rastući osjećaj klaustrofobije i nezadovoljstva funkcionalnošću dijela društvenog i političkog života koji mi je svjetonazorski blizak, no što bi tehnikalija pojedinačnih suradnji na nekakvom bezličnom portalu srdaca zemlje i duševnih sladoledara nosila težinu. Uostalom, signalizaciju vrline na osnovu tuđih pojedinačnih gesti, o kojima ne znaju dovoljno, jašu samo pozeri i nasilnice u najglupljim i najgorim modusima društvenog angažmana i to samo kako bi ih iskoristili za alibi i diverziju. Postoje trenuci kad stvarima moramo pristupiti u apsolutima, ali u življenom životu češće su važne stvari tiše, slabije vidljive, i puno složenije nego što bi bilo ugodno.

S rastućim užasima sve nabildanije i stupidnije desnice u domaćem nam društvenom i političkom životu, pomirljivost prema raznim razvodnjenim i naizgled bezazlenim inačicama desničarenja ili je zapanjujuće naivno, ili oportunistički licemjerno, ili pak oprez spreman trgovati vlastitim vrijednostima

(16) Pakirala knjige u kutije, slagala i grupirala i namještala hrbat uz hrbat, uvijek samo horizontalno. Koliko će ti silni ljudi koji su kupili te silne knjige tih knjiga pročitati? Na svijetu je svega previše. Neka je anksiozna mušterija slučajno ostavila redak X*naxa na Murakamiju; dva je uzeo K, nekoliko sam podijelila kolegama, jedan sam popila da bude lakše zapakirati sajam. I pored knjiga, nedostaju mi knjige, zuji mi u ušima.

(20) Hoće li isteći mjesec prije negoli pročitam ijednu knjigu do kraja? Hoće. I neka, nema pomoći. Bojim se da mi raslojena knjižna struka rašiva užitak u tekstu, mada sada nije problem u žudnji, nego umoru i zamoru, toliko duboko usađenom u rožnice da me glavobolja ne napušta iz dana u dan. Kupila sam i Povijest tišine Alaina Corbina jer mi ju je MB preporučila u prolazu. Rekla je da sama nije bila u stanju ostati budna dok ju je čitala, i onda dodala da je to nešto za mene. Uglavnom spavam snom pravednice, ali me uvijek zanima što ljudi zamisle kad pomisle da mi neka knjiga pristaje.

Ako je dekor nijemi jezik duše, tišina je ta koja duši nameće svoju suptilnu sveprisutnost. Tišina je ta koja generira halo promatranog predmeta, tu „granicu u kojoj se biće preobražava u odsutnost“ i koja tad stvara „kao neku suptilnu vibraciju, tihu riječ“.

(22) Kupila sam na sajmu i knjigu Moda Katarine Nine Simončić. Veliko, lijepo, luksuzno udžbeničko izdanje o Povijesti odijevanja, mode i modnog dizajna primarno za studente i studentica TTF-a, ali dovoljno lijepo i pitko za širu modno zainteresiranu publiku. Veseli me samo je zirkati kako se presijava na kauču i čeka neradni vikend (možda dogodine). Mislim da me moda zanima sve više dijelom i zato što je književnoj sceni toliko daleka, zato što među tim sferama nema prirodne kompatibilnosti (što se uostalom i vidi, čast Karakaševom iznimnom osjećaju za osobni stil). Što sam dublje u književnoj sceni, to manje želim biti; manje želim pisati i manje mogu. Prostor u kojem sam nekoć bila sama s tekstom i jasno pratila polifoniju misli tuđih i vlastitih, sada je ispunjen ogorčenim žamorom izvana. Sve mi je mučnije žonglirati poslovima, sve teže održivo. Mislim da u jednom trenu svatko donosi odluku, ili se odluka donosi sama – čime će se baviti i što će biti kad odraste; pisac ili urednica, prevoditelj ili nakladnica, novinar ili kritičarka. I mada se može šmirati i kombinirati, što neki umiju spretnije od drugih, jedna stvar mora biti osnovna, primarna, i na sve ostalo baciti sjenu. Možda ne zauvijek i možda ne pretešku sjenu, ali čini mi se nemoguće balansirati ravnomjerno te poslove, od kojih svaki zahtijeva tako puno svega. I mislim da jedan od tih i takvih trenutaka odluke baš ovih dana traži da se s njime suočim. Uzimam u ruke ponovno Pogačara, listam.

Neki su ljudi u vlastitom životu kod kuće, pojedinci ostaju ondje trajno u gostima. Ni uz najbolju volju nije mi uspijevalo dokučiti kako su točno po tom pitanju stvari stajale sa mnom. Jasno mi je bilo tek da se, ovako ili onako, dobar dio tog života, poznatog kao i na prvi pogled sasvim mi stranog, odvija pod zamršenom egidom noći.

Događa se i meni pod egidom noći, ali ja tada samo sanjam. A između snova i književnosti poseban je odnos iritacije i privlačnosti koji nemam sada vremena i snage rastvarati. (29) Uzimam u ruke Krasznahorkaija da mi odagna šum iz glave, da se sjetim zašto čitam i pišem, zašto sam to ikad željela. Znam da je recept za katastrofu donositi odluke novogodišnje, ali ipak se uvjeravam da ću za dogodine posložiti stvari drugačije. Ne stižem dalje od koje rečenice, od rečenice koju sam već desetke puta pročitala. Onda ću ga radije propustiti dok čekam, glasi moto potpisan samo F.K. Nije mi problem propustiti, ali nemam strpljenja čekati. (30) Glavice krizantema posve su suhe i gotovo crne, mislim da znam što mi je činiti.

Neku godinu dana prije sam postao glavni urednik u AGM-u d.o.o. i tu polučio nekakvu zapaženost, uspjehe, najviše zahvaljujući Vedrani Rudan, kad mi se javio Renato Baretić. Znao sam čovjeka samo preko Ferala, pita bih li ja izdao njegove kolumne o TV-programu – tada se TV još gledao, čak i HTV.

Volio sam njegove kolumne, ali mogao je on po meni više, u kompleksnija djela, vidjelo se to po mekoj ruci, razgibanoj rečenici, brzoj glavi, vedrom i prodornom duhu. Najvažnije, ufino je znao reći ružno i opake stvari pobrojati, a da nikoga ne razljuti i sud da izbjegne, što je bila i ostala rijetka vrlina. Na sastanku u Vinodolu, pitao sam ga ima li kakve beletristike kojim slučajem? Ima, kaže, ovim tempom za najranije pet godina mogao bi nešto poroditi. Ded, pliz, pošalji, rekao sam. Stigao je za koji dan mail, eto dijela prikvačmenta, uvijek u njegovu slučaju napisanog u scenarističkom courier new 12 fontu, prored 1,5 redak:

„Ponovit ću: u vrijeme napadâ na ‚Novo doba’, često praćenih besmislenim usporedbama s ‚Malim mistom’ i, ponekad, još besmislenijima sa ‚Životom na sjeveru’ (koji je istovremeno išao u reprizi, valjda je u tome stvar) palo mi je na pamet da započnem raditi scenarij TV-serije koja bi objedinila, što je više i što je bolje moguće, najjače adute spomenutih dviju, pa da onda vidimo čiji dedo voza skejtborda… Dr. Joela Fleischmana pretvorio sam u vladina povjerenika na izmišljenom hrvatskom otoku, dovoljno udaljenom, dovoljno izoliranom i dovoljno opičenom da, kao u Cicelyju, i najnevjerojatniji malomišćanski apsurd tu izgleda normalno. Svima, osim povjereniku Fleischmanu, jasno.

Brzo mi je dozvizdilo razmišljati o toj priči kao o scenariju. Pun mi je vitalni organ scenarija! Ja ću napraviti roman, a ako netko poželi iz njega raditi scenarij, neka mu, nek se sam znoji, nakon što plati autorska prava. (…)“

Rađanje otočkog svijeta

Na temelju prvih 30-ak kartica, od kojih smo pola bacili, dobio je ugovor za roman i obećanje da nakon njega idemo van i s kolumnama, ali hajmo prvo ovo zgotoviti. Otprilike svakih desetak dana slao mi je novi arak, ugrubo je znao kamo ide, ne u detalje kako tamo doći, imao je sinopsis s nekoliko alternativnih krajeva, ali jedrilo se dobro. Ja sam promptno pisao svoje komentare i impresije, telefoni su se užarili – posebno kada je trebalo ubiti Tonina, to ubojstvo je trajalo dobre tri noći, tek tada se dobri prevoditelj ugušio od vlastitog jezika – i u roku trudnoće Osmi povjerenik je bio dovršen i objavljen 2003. godine, početkom prosinca. Bio sam uvjeren da će ova knjiga završiti u lektiri. I naivan, iako nije da je bolji profesori ne obrađuju. Uskoro su počele stizati poruke čitatelja, sažeti bi ih se moglo u: žao mi je što sam završio/la, što nema još, fenomenalno, nikad viđeno… Osmi povjerenik je 2004. godine pokupio sve relevantne nagrade, osim one ne baš najrelevantnije Slobodne Dalmacije, u kojoj je Baretić tada bio zaposlen, i Jutarnjeg lista čiji mi je član žirija rekao – razumijem taj rezon – svi znamo da je Povjerenik odlična knjiga, trebalo je istaknuti još koju.

Otočki alternativni svijet koji je Baretić stvorio i ozvučio izmišljenim trećićanskim, miksom talijanštine, anglizama i dalmatinsko-otočnog dijalekta, što može samo netko finog uha i sluha, nezavršeni fonetičar recimo, pa još blagoslovljen ludizmom i inteligencijom (IQ 153 doznao sam tek nedavno), širio je optimizam i pružao nadu. Na Trećiću je sve bilo poredano i organizirano na autentično-alternativan način, od financija, preko nabave do distribucije, bio je to svijet dugovječnih, prijateljski nastrojen prema migrantima, ekološki zaokružen, s lokalnom mitologijom i herojima, s puno razloga da se ne inkorporira u tadašnju ili sadašnju Hrvatsku. Posebno je bila impresivna galerija likova i njihovih jezika, ako dobro pamtim, osam smo jezičnih slojeva izdvojili, glasova u romanu, neki su ostali slabo primijećeni, kao razlika između drugićanskoga i trećićanskoga. O mukama po prijevodu nitko nije razmišljao, ali našlo se hrabrih i vještih koji su vremenom knjigu preveli na, redom, makedonski, slovenski, ukrajinski, njemački, francuski i ruski. Barni im je izdašno pomagao, pravo mu budi, sam si je to skrivio. Od svih promocija najljepša je bila ona iz 2008. s oblucima iz Dunava, čaršavima i ambijentalnim zvukovima koju je organizirao Arsenijevićev Rende u beogradskom Centru za kulturnu dekontaminaciju, nakon koje smo na tulumu kod Jele – to je onaj party-stan iz filma Munje – pred jutro upoznali i iskovali prijateljstvo sa Slavoljubom Stankovićem. Iz te čarolije rođen je Slavoljubov roman Split u kojem smo Barni i ja dobili likove.

Pričaj mi o njoj

Tijekom bliskog i intenzivnog rada na Povjereniku, koji se dijelom odvijao na moru, kada se moja mala obitelj preimenovala u Kvasinožiće, postali smo autorsko-urednički tandem, tako je i ostalo. Koliko je to bilo prepoznato shvatio sam ovih dana, kada mi je stiglo puno poruka s izrazima sućuti. Kao da mi je umro netko od rodbine. Rodbine po izboru, kako i jest.

Održao sam riječ i objavio mu TV-kolumne skupljene u knjizi Kadrovi kadra, pa još i drugu zbirku poezije, Kome ćemo pisati razglednice (prvu, Riječi iz džepova, objavio je u nakladi Ferala. Iz te poezije provirivao je duh Ivana Slamniga, pjesnika o kojem je Barni prijavio diplomski rad.

Nismo postali nego ostali prijatelji, jer bili smo to oduvijek, samo smo se trebali sresti. To se potvrđivalo, proputovali smo zajedno planinc i dolanc, sanjali sajmove, regiju, ukrajine i njemačke, dobacili i do Kine, i baš se dobro zabavljali, uvijek spremni za psine, toksine i adrenaline, pa i nadrealine. Super je vozio i DJ-ao, preferirao razne ritmične songove, svirao je udaraljke, ili udarao, kao li se već kaže, i Arsena. I Arsen njega.

Slava i prodavanost Povjerenika je trajala, ali došlo je vrijeme za drugi roman, što je nakon uspjeha prvoga diglo letvicu očekivanja javnosti do olimpijskih visina i proporcionalno toliko povećalo pritisak na autora. Iluzorno je bilo očekivati da će se uspjeh ponoviti, no sve to znanje nije Barniju puno olakšavalo. Osim toga, uspjeh rađa zavist, u to se tek trebao uvjeriti, da nisu svi ljudi poput njega, naprosto dobri, da sve ne veseli tuđi uspjeh.

Priča za novi roman bila je moćna, volio bih je vidjeti ekraniziranu, tagline koji je Barni ingeniozno i precizno smislio bio je „ljubavni trokut udvoje“. Pričaj mi o njoj je velik roman, ali optimizam Povjerenika, a optimizam se uvijek honorira, ništa nije moglo nadomjestiti. Da mu je Pričaj mi o njoj bio prvi roman, svi bi ga neštedimice hvalili. Neka dodam da i danas znam ljude kojima je to najdraži ili najbolji Baretićev roman. Nije to ništa čudno, jer kompleksni su svi njegovi romani, ima u njima mjesta i materijala za svakakve uvide i doživljaje što pokazuju kazališne i filmske adaptacije Povjerenika. Doduše, nijedna mi nije bila po ukusu, mada nekima ne niječem legitimnost interpretacije. S nekima i u tome imam problem.

Nismo postali nego zapravo ostali prijatelji, jer bili smo to oduvijek, samo smo se trebali sresti. To se potvrđivalo, proputovali smo zajedno planinc i dolanc, sanjali sajmove, regiju, ukrajine i njemačke, dobacili i do Kine, i baš se dobro zabavljali, uvijek spremni za psine, toksine i adrenaline, pa i nadrealine

Ekskluzivnost Grand hotela

Treći roman Hotel Grand Baretić je počeo pisati na rezidenciji u belgijskoj vili Hellebosch u Vollezeleu, koju mi je opisao riječima „selo i drkanje“. Opet mi ga je slao sukcesivno, dosta dugo je nastajao, a onda ušao u cajtnot. Kada je nastajala zadnja trećina predložio sam neke radikalnije rasplete, ali dvije su bile prepreke: prva temporalna koja je tražila retroaktivne promjene teksta, a druga ljudska. Barni je bio blaži čovjek od mene, kako prema ljudima, tako i prema svojim likovima. Hotel Grand je formalno bio igra s tada popularnom formom bloga. Na blurbu sam napisao:

„Na blog stanovitog Julia, posvećen književnosti, upada nepozvani gost pod nickom Condoleezo i počinje tamo ostavljati ulomke svojeg romana, možda autobiografskog. Između posjetitelja bloga te Julia i Condoleeza razvija se živahna prepiska i polemika oko tog rukopisa i priče u kojoj 25-godišnji Filip pokušava naći tragove prošlosti u prostoru svog djetinjstva, u hotelu Grand, u neimenovanom dalmatinskom gradu, kamo se vraća kako bi obavio nešto čime će napokon završiti svoje nesvakidašnje djetinjstvo.

A hotel Grand je u prvoj polovici 90-ih prošlog stoljeća bio leglo prostitucije. (…)“

Barni se opet igrao s glasovima likova i komentatora bloga, ovaj put su dobili i svoju disgrafijsku osobnost. Likovi su se opirali očekivanjima pripovjedača, vlasnika bloga, što je tema koju će razviti u Zadnjoj ruci. Roman je tako usput dobio i metafikcijski sloj i „amortizere“ za kritičke prigovore. Jaku priču je imao od početka. Roman, još malo tamniji od Pričaj mi o njoj dobro je prošao u javnosti, mada nije dosegao Povjerenika. No očekivanja javnosti koja se sve nadala Devetom povjereniku bilo je razumno ignorirati. Kuriozitet je bila naslovnica za koju smo odabrali sliku lijepe žene koja proviruje iza teške satenske crvene zavjese. Dečki iz prijeloma su me upozorili na tu, hm, ženu. Razgovor je tekao otprilike ovako. Ajde otvori naslovnicu; Jesam; Vidiš ti te noge, kao ti kao Miloš Šestić; Da i?; Pogledaj ruke.; Ajme, koje žile. Nije valjda…

Tako smo posumnjali u vlastitu muškost, iako je malo tko primijetio da je na naslovnici muškarac u haljini. To je bordelu Grand svakako dalo notu ekskluzivnosti i luksuza.

Nadalje smo priredili reizdanje Osmog povjerenika, ovaj put opremljeno mapom Trećića i Pogovorom Ive Žanića koji je na temelju lingvističke analize trećićanskoga napisao povijest kolonizacije otoka. Trećić se materijalizirao sve vrijeme, štošta u romanu spomenuto jednostavno se uprizorilo negdje, od pojave morske medvjedice do problema s ljesovima.

Otočki alternativni svijet koji je Baretić stvorio i ozvučio izmišljenim trećićanskim, miksom talijanštine, anglizama i dalmatinsko-otočnog dijalekta, što može samo netko finog uha i sluha, nezavršeni fonetičar recimo, pa još blagoslovljen ludizmom i inteligencijom (IQ 153 doznao sam tek nedavno), širio je optimizam i pružao nadu

Kad si dobro – loše ti se piše

Još na mail Algoritma, ne znam točno godinu, tamo sam radio do 2015., stiglo mi je 70-ak kartica rukopisa radno nazvanih Zvonko. Lijepo su me zabavile i razveselile te stranice, Barni je fiktivnim likovima iz nenapisanih djela pirandelovski dao prostora i volje da maltretiraju svojeg autora, bivšeg novinara, skrajnutog pisca, razvedenog i egzistencijalno labavo usidrenog, apatičnog Zvonka Filda, nezadovoljni time kako ih je napisao ili ostavio da čekaju na razrješenje sudbine u nekim svojim mučnim limbovima. S tim što mu dolaze u rijetkim trenucima kada je Zvonku dobro, pa je njegov izbor, ili biti loše ili biti dobro i njih trpjeti, što je nemoguće, pa opet dođe na isto, na loše.

Vidio sam velik potencijal, ali Barni je, pritisnut nestabilnim i često ponižavajućim freelancerskim životom, gubio volju. Pisanje je dug proces, a trebalo je nešto priskrbiti za obitelj, priskrbiti dovoljno da se osjećaš dobro i dostojanstveno. Uskoro sam i sam upoznao čar statusa slobodnog umjetnika, s tim što je meni u Zagrebu bilo neizmjerno lakše naći posao. Imali smo temu više za duge razgovore, a moja nagovaranja da se vrati Zvonku su oslabila. Naprosto, morao se okrenuti lukrativnijim poslovima. S Ivicom Ivaniševićem taj je purger iz Dubrave napisao Split za početnike – abeceda grada. Vratio se scenaristici, jer priča, lik i dijalog su ono što čine taj žanr, a u svemu tome je Barni bio meštar. Napisao je nekoliko epizoda za serijal Crno-bijeli svijet 2 i s Emirom Imamovićem Pirkeom Dnevnik velikog Perice, što nije lako doznati, jer se scenaristi u pravilu minoriziraju. Budući da su honorari scenarista ili dramatičara neizmjerno veći vs. onih književnika, pokazao je Barni da zna napisati i komercijalnu komediju. OtpisaNE su priča o Sirijcu emigrantu, čestoj figuri u njegovu opusu, beogradskom studentu medicine koji će protresti živote čak tri žene u Zagrebu.

Trebalo je proći doba korone da bi 2021., opet sukcesivno, počele stizati nove kartice Zvonka. Temu socijalnog nestajanja i gubitka volje, tihe propasti koja možda vodi i do psihijatrije sažeo je u tagline: „Kad si dobro – loše ti se piše“. Ali Barni je bio razigran, duhovit, prštao od ludorija i jezičnih igrarija, složenih psihoprofila, miješao je razine fikcije, pobuđivao odgovornost za bližnje, jer njegovi likovi polako su postajali demoni i prijetnja za najbliže mu. Dugo smo dumali oko naslova, a onda mi je pala napamet Zadnja ruka, ona koju Zvonko mora napisati da nekako anestetizira svoje zlostavljače. Nazvao sam ga, tražio je malo vremena, a onda se složio i sljubio s naslovom. Rekao mi je već da više ne misli pisati, znao sam da u liku Zvonka ječi i sam Barni, ali nadao sam se da neće tako biti, jer bilo je još nekih otvorenih foldera, ideja, kratkih priča neobjavljenih jer su neuglancane. Onda je još za taj roman Tisja Kljaković Braić napravila genijalnu naslovnicu koju trenutno ne mogu ni pogledati. Barni je u razvitku romanesknog opusa bio dosljedan, kako je i red, kako je i ljudski, od mladosti išlo se prema slabosti, od svjetla prema tami.

Temu socijalnog nestajanja i gubitka volje, tihe propasti koja možda vodi i do psihijatrije sažeo je u tagline: „Kad si dobro – loše ti se piše“. Ali Barni je bio razigran, duhovit, prštao od ludorija i jezičnih igrarija, složenih psihoprofila, miješao je razine fikcije, pobuđivao odgovornost za bližnje, jer njegovi likovi polako su postajali demoni i prijetnja za najbliže mu

Kome ćemo slati razglednice

Pišem ove retke a tako bih odmah redom uzeo sve Barnijeve knjige – da se prisjetim svih majstorija i iznenađenja, krčkanja i destiliranja jezika, emotivnih tobogana koje nam je znao prirediti, nemogućih situacija u koje je likove dovodio, da otkrijem nove slojeve, jer znam da su mi neki promakli, jer znam da je Barni bio pisac i razuma i osjećaja i instinkta – kao što sam noćas čitao Kome ćemo slati razglednice i guštao i gledao razglednicu iz koje je izvučena naslovnica Povjerenika koju mi je poslao 15. 9., godina nejasna, vjerojatno 2004., pošta Split s tekstom: „Evo, uzdanico, a strelice za pikado si kupi sam.“

Lako za razglednice i za strelice, ma i za nenapisane romane i drame, ali nedostaje čovjek, ekscesno dobar, izniman čovjek, Renato Baretić. Čovjek koji je u životu pregrmio epizode koje bi samo rijetki mogli podnijeti, nakon kojih bi mu se moglo svako ogorčenje i cinizam oprostiti, ali on je bio onaj koji je lako opraštao, ma ni to, jer čak nije ni zamjerao.

Renato Baretić je kanoniziran pisac, bilo bi tako i da nije napisao Osmog povjerenika, roman koji mu je donio najviše slave i novca. Inventar njegova i Majina stana čine po financijskom djelu nagrada nazvani, parafraziram, frižider I. G. Kovačića, prozori Vladimira Nazora, klizna vrata Augusta Šenoe… lsti taj slavni Povjerenik ostale je romane nepravedno potisnuo u sjenu, što je isključiv problem naše razmažene i inertne recepcije.

Za kraj, u ulomku iz Povjerenika zamijenimo ime Tonino imenom Renato, jer tako se nekako osjećam, unatoč svemu, unatoč tome što je Barnijev, barem Trećić izišao iz okvira književnosti i postao dio opće kulture, što je time Barni navodno osigurao besmrtnost:

„Koja je to apokalipsa spriječena, koji je jebeni meteorit skrenuo s puta, koja se posrana poplava povukla u dubinu zato što je Renato umro? Ništa se nigdje nije dogodilo, niti neće. Moj najbolji pravi frend je umro zato da se nigdje nikad ništa ne bi zauzvrat dogodilo.“

Tri kratka za Krunu Lokotara

Molim vas da nam ukratko predstavite vaš rukopis. U kojoj je fazi pripreme i kada očekujete da će biti objavljen kao knjiga? 

Zadnji enter sam dosta davno udario, dnevnik je u tisku, Promocija zakazana za 4. 7, u Sarajevu, na Bookstanu.

Dnevnik se zove Limited edition, jer su po njemu posijani mikroeseji koji govore o okvirima/limitima forme „dnevnika s pravom objave“, neka iskoristim Pogačarev termin. Naslov je naizgled rezultat bahaćenja, a zapravo logičan, igra s Beigbederom čiju marketinšku, bome i spisateljsku vještinu, cijenim. U tom duhu sam u dnevnik ubacio puno imena prijatelja/ica i poznanika/ca, ne bi li svi oni posegnuli za knjigom. Nisam ih portretirao, što mi je malo žao, vjerujem da za većinu mogu napisati dobre krokije, ali ideja je dnevnika da čovjek prvenstveno piše o sebi.

Uredili ste dosad puno knjiga drugih autora, i onih književnih i publicističkih, a ovo je vaša prva autorska, fikcijsko-fakcijska knjiga. Kako je bilo zamijeniti uloge, od urednika postati autor? Na koji ste način pristupili pisanju u žanru dnevnika, posebno očekivanjima da dnevnik „vjerno“ prikaže intimu pisca, a opet i da bude strukturiran (ne kaotičan) kao interesantan umjetnički tekst?

Odgovore na ta pitanja sam manje-više razradio u spomenutim mikroesejima, najlakše bi bilo posegnuti za autocitatnošću, ali neka probam sažeti.

Transfer urednik-autor nije bio sasvim jednostavan, jer se godinama discipliniram da ukinem vlastiti glas, kako bih bolje mogao osluškivati tuđe, da budem nekovrsni profesionalni Zelig. Ponudu za pisanje sam prihvatio tek kada sam našao okvir, zapisivat ću povremeno, tijekom svoje 55. godine za koju sam davno zloguko, pretjerano i frajerski govorio – ne znam ni sam zbog čega – da će mi biti zadnja, dočekam li je. Ne bih se toga sjetio da nisam imao zdravstvenih problema koji su u slučaj neliječenja letalni. Formu sam očvrsnuo kada sam našao naslov i ispisao autopoetički model kroz limite ove vrste dnevnika. U jednom od limita navodim da se ne može očekivati previše „intime“, ali stvar je poštenja ipak nešto dati. Paradoksalno; lakše je biti „intiman“ u formi proze.

Dnevnik je strogo strukturiran, bez strukture ne funkcioniram, ipak sam urednik, o tome brinem, ali ne smatram da dnevnik nužno mora biti književnost, i to je jasno navedeno, dapače, slabe ili dosadne dane bi trebali zrcaliti takvi tekstovi, njurgavi, bezvoljni, nabrajajući.

Možete li nam pokušati približiti tekst oslanjajući se na koordinatni sustav već postojećih i poznatih knjiga i autora, filmova, glazbe, pop-kulture? I možda još, oslanjajući se na metafore?

Na prvo pitanje ne mogu odgovoriti, nisam pročitao dovoljno dnevnika. Kada sam pak pročitao zapisano dobio sam dojam da sam ispao – ili možda jesam, tko će ga znati – čovjek koji se krize srednjih godina sjeća s nostalgijom, koji uglavnom preko dana radi preko svake mjere za kompjuterom, jer je freelancer i sve je nesigurno, a onda večeri provodi uz pivo, spotove i nogomet u kvartovskom pubu, da se nagradi i pobjegne od svakodnevice i tako podebljava rutinu. Drugi topos je Daruvar i rodna kuća i bašta gdje nadiru nostalgija, refleksija, osjećaj vremenitosti i veze s prirodom, nešto antropologije i obiteljske povijesti.

Pokušao sam se igrati i multimedijom pa u Dnevniku ima 40-ak fotografija, koji QR kod za glazbu i video, snovi okljaštreni jutarnjom memorijom, Fb postovi.

Ako baš hoćete sintagmu: borac protiv entropije koji je tom borbom, fizikalno gledano sasvim jasno, povećava.

Četvrtak, 4. 8. 2022., Prizna-Žigljen, FB

Foto:
Samo da nam nebo ne padne na glavu

Petak, 5. 8. 2022., Zagreb

Dan Domovinske zahvalnosti i još nečega idealan je da se odradi dosta posla prije odlaska u Daruvar, gdje će se moći u miru sjediti za kompjuterom i to kombinirati s održavanjem kuće i vrta, dobrodošlom fizikalijom. Danas dopodne sam Andrei Topić poslao SMS da mi pošalje svoju biografiju i fotografiju za site FALIŠ-a. Prije dva dana isto sam je zamolio mailom.

Horor je ljeti išta organizirati, a meni se stalno ponavlja ta situacija, deveti mjesec krcat je festivalima, do polovice desetoga treba srediti i izdavačke programe, odlučiti koje rukopise podržati, prikupiti dokumente, napisati opise i svrhe, online ispuniti aplikacije. U ovo doba godine malo tko brzo odgovara na mailove, ima ljudi što ljetuju bez kompjutera, čak izvan dosega signala. Svi me takvi živciraju jer sam im zapravo zavidan.

Andrea je Makaranka, Splićanka, teško da je negdje na điti ili da glumi turisticu, prekaljena je to novinarka, odgovorna, javit će se, mislim. Ako se ipak ne javi, sutra ću je morati nevoljko nazvati, jer to već smatram maltretiranjem. Postoji poredak diskrecije i poštovanja: mail, poruka, pa tek onda poziv.

Oko 16 sati sam u uredu, i još ću biti neko vrijeme, posla je puno, kad zove Mišo (Nejašmić). Pita, jesi vidio da je Vlado Matijanić umro?

Onda kreće lavina isprekidanih upita: molim, kada, kako, odakle, kad si ga čuo… Dva telefona poslije znam što se dogodilo; čisti užas koji me presjekao po pola: sustav je opet ubio, dobrog i tihog, a u ime pravde razornog Vlade kojeg više – još ne mogu vjerovati – nema. Bijes koji dolazi od bespomoćnosti u meni se valovito smjenjuje s mučninom. I nelagoda što sam Andrei poslao mail na dan kad se Vlado razbolio, a još više što sam poslao poruku dok je ona… Ne, ne želim to zamišljati…

Andrea, oprosti, Vlado, počivaj u miru koji ne želim onima što te nose na duši. Koliko god ih bilo.

Nedjelja, 7. 8. 2022., Daruvar

Tek danas sam došao u Daruvar na duže, ove godine neobično kasno za moje sezonske običaje i selidbe. Sretan sam čovjek, kažem to zato što mi život omogućuje da izbliza, rukom po obrazu, ovdje dotaknem nostalgiju i melankoliju.

Iza kuće je veliki, nekada vrt koji smo zvali bašta, sada voćnjak. Premda je suša spalila travu i mlađe nasade, recimo maline koje sam proljetos zasadio na žice na kojima sam im čak oblikovao i žičani violinski ključ da bolje rode na svom crtovlju, voćke su rodne, sve vri. Ono malo proljetne kiše palo je u pravo vrijeme za vegetacijski pubertet. Jabuka, koja mi hlad znači, a bogami i sok ako je stignem obrati, narasla je gigantski. Mjerim joj kupolu krošnje koracima, zaustavljam se nakon devet dugih koraka, devet metara, udaljenosti od lopte do živog zida. Krošnju doživljavam kao zrcalni korijen, kao korijen pušten u nebo, kao sporu obrnutu munju, pa zamišljam koliko li je tek široko i duboko isvrdlala gustu zemlju.

Rodila je kako dugo već nije, preciznije, otkada joj je težina uroda prije nekoliko godina polomila grane. Gdje god da grana pukne ili napukne, pa kada kroz koru sine svjetla srž, pomislim da je pukla u zglobu, ne znam zašto. Nakon takvog poloma osakaćenu drvetu treba koja godina da se oporavi. Vrlina je sredina između ekstrema, uvijek se sjetim Aristotela i ignoriram činjenicu što je on mislio na etiku. Nadarenost je kažnjiva, priroda to pokazuje, a društvo potvrđuje ostracizmom, eksces, taj dobrodošli višak vrline često se proziva ohološću, nekada prema oholosti i vodi. Uspjeh mijenja obrasce i unosi nemir u zajednicu, heroji nisu dobrodošli mimo krajnje zaoštrene situacije. Slično, od velikog uroda pucaju grane, ni kolektivna infrastruktura ni ukupni resursi ne mogu podržati hiperprodukciju. Skicu ekološke katastrofe odavno nam je nekorumpirana priroda nacrtala, ali gramzivost je zauvijek slijepa i izuzima se iz univerzalnosti. Prirodu mi je ipak i svakako lakše razumjeti nego društvo. Priroda je okrutna, društvo takvo ne bi smjelo biti. Kad new ageri kažu da žive po prirodnim načelima ja bih ih interventno zatvorio jer su prijetnja za društvo.

Lani sam morao jabuci odrezati dosta grana. Naime, u spavaću sobu je počeo prodirati zvuk s tavana, iz mističnog dijela kuće. Kompozicije koje su se na mahove javljale bile su nepredvidljive pa valjda zato i prijeteće, nikakav uzorak nisam mogao dokučiti, ponavljanje, melodiju, pravilnost, slušao sam ih iz kreveta, u kutiji sobe, na pojačalu zidova. Mraka ni duhova se ne bojim. Baki je pokojni deda govorio da će doći kada zasvira zlatna truba. Mama je noću povremeno viđala tatu, ali se nije bojala, bili smo dobri, govorila je. Sjetio sam se i šišmiša čiji sitni kosturi, kao od šibica, mora da su i danas u zidovima. Naime, davno već to bje, prije nego što je kuća dobila fasadu, kad su se nastanili između bloketa. Izlijetali su predvečer iz zidova, akrobatski letjeli i obrušavali se na nešto nama nevidljivo. Stari je promatrao šišmiše, locirao ih, popeo se jednog popodneva na ljestve dok je sunce bilo još visoko, a oni uspavani, pa onda sve te rupe začepio drvenim umetcima. Njihova agonija bila je bešumna.

Što to grebe i reži s tavana dokučio sam kada je vjetar zalupio prozor, dok sam još napet bdio uz knjigu: grane jabuke nasrnule su na krov od valovitog salonita. Pokrenute vjetrom, greble su po krovu svim svojim sredstvima, lišćem kao metlicama, plodovima koji bi se znali i odlomiti i zakotrljati do oluka, grančicama. Tada je nemir minuo, svjetlo sam mogao ugasiti i pokušati zaspati.

Zbog te etide za krošnju, vjetar i salonit postojala je i realna opasnost od oštećenja krova, podizanja ili perforacije ploča. Kad se to dogodi, kada voda počne prvo iscrtavati mrlje na stropu, akvarelne oblake, pa bijelo kapati i nadimati kreč, civilizaciji je kraj, vratili smo se u jaslice čovječanstva u kojima rastu stalaktiti i stalagmiti. Kuća u kojoj pada kiša obično još miriše na zgarište, barem u mojim nosnicama. Odluka o rezanju tih glazbeno ambicioznih grana nije bila laka, ali nisam imao izbora. Moćne, najveće, one koje su se uzdigle nad krov katnice odrezane su lani u kasnu jesen, pa njihove lešine odvučene na hrpu za paljenje koju zovem, futuristički zagledan u njezin skori potencijal, lomačom.

Jabuka je, da kompenzira počinjenu joj štetu, u proljeće ove godine produžila već pod riskantnim kutom izraslu bočnu granu, gotovo vodoravno, daleko, do posljednjeg sunčeva traka koji se probija u procijepu između dvije zgrade, stare i nove kuće. I onda se još cijela krošnja osula plodovima. Ali prebrzo je izrasla ta nova grana, kao pubertetlija, daleko se odmetnula i nakitila kao jelka, i dogodilo se ono što nije bilo teško i nikako lišeno mučnine predvidjeti još u lipnju − grana je napukla. Sada se klonulim grančicama i lišćem oslanja o travu, a tetive joj vire iz mjesta otvorenog prijeloma i nedovršene se jabuke na njoj zgrušavaju. Izgledaju kao jivaro glave.

Sutra ću uzeti ljestve, uspeti se do tih dva i pol metra visine gdje je grana prepukla do polovice i prepiliti je u nekoliko poteza. Kada je prepilim, olakšani će dio sunuti uvis, pazit ću da me ne zakači i ne katapultira s ljestava. Veliku, tešku granu s okusom nedozrela voća odvući ću na lomaču, možda ću je morati prethodno razrezati na nekoliko manjih. Putom do lomače od povlačenja po prosijedoj će travi otpadati plodovi i ostaviti široku stazu posipanu smežuranim jabučicama. Pokupit ću ih u plave plastične kante i istresti na mjesto za đubre u dnu vrta, pored komposta, da ga ne zakisele.

Idućeg proljeća natočit ću si rakiju i gledati kako na batrljku grane niču prsti koji će prerasti u ruku, opet pruženu suncu, kako će rasti novi hlad ispod krošnje. Pila će mirovati na zidu u garaži, oštra i odmorna, obješena, sjajna i u polumraku.

Ponedjeljak, 8. 8. 2022., Daruvar

Noć, gledam s kata, kroz prozor sestrine sobe na ulicu. Rasvjeta je dobra, ona nova usmjerena prema dolje da ne smeta pticama, drveće posađeno s obiju strana ceste zbog te rasvjete baca izvitoperene sjene dugog stabla i malenih krošanja na listom nove fasade kuća kao na kinoplatna kremastih boja. Pogled umiruje; održavane obiteljske kuće, urbanizam, sve instalacije pod zemljom osim nedavno rastegnuta optičkog kabela u zraku između svjetiljki, na cesti jasno ocrtana parkirna mjesta. Kuća pored moje srušena je prethodne godine, tu su nekad živjeli striko Miloš (Latinović) i teta Milka (isto), sada je gradilište. Srećom da je u tijeku gradnje kratka ljetna pauza pa me ne budi miješalica dok prevrće beton kad pred jutro legnem. Kao na rendgenu, vidi se kostur buduće kuće, goli materijali, još iz njih viri armatura, još će ona rasti.

Isto ovako gledao sam kroz prozor prije neka dva mjeseca. Zdesna, sa sjevera, od Ocvirkovih koji već odavno ovdje ne žive, nešto je četveronožno, kao niski pas, brzo sunulo ulicom. Na tren je ta hitra sjena zastala i osvrnula se pod svjetlom i ja sam prvi put u svojem životu, na lokaciji koja je katastarski upisana kao Centar jug 2 i opremljena solarnim aparatima za naplatu parkiranja, vidio crvenu lisicu sjajna krzna usred grada. Produžila je u mrak gradilišta kao da točno zna kamo ide, odatle je širok put prema velikim vrtovima omeđenim propusnim ogradama. Nisam osjetio strah, nego užas. Nešto duboko i isprva mutno u meni se pokrenulo u još dalju prošlost.

U istoj toj sobi gledao sam Zeffirellijeva Romea i Juliju. Nikada nisam s takvom pažnjom odgledao film kao tada, sva su mi osjetila bila napeta, opne ispupčene i mozak brz. Diskretne i umirujuće ali jasne boje tog filma iz 1968. koje dočaravaju renesansni svijet bile su čarobne, pastelne kao ove nove fasade, pa još priča o ljubavi većoj od života koja zato mora završiti u smrti, a ja mlad, svijet se tek počeo pošteno listati preda mnom, neka dobra beskonačnost na neočekivan je način promijenila smjer, zateturala.

Gledao sam film i čuo, slijeva, s juga od Dalita, ljevaonice i tvornice strojeva koji je tada još naveliko radio, korake. Onda su se, kada su došli blizu svjetla bandere razdvojili, kao vlakovi po kolosijecima u stanici, dva su se čovjeka pomaknula u sjenu od tadašnje rasvjete na moju stranu ulice, priljubili leđima uz kuće i ograde, moja je niska i široko rešetkasta, jedan je otišao na drugu stranu ulice, ramenom češao zidove, ili je jedan išao sredinom ceste i vidom razgrtao mračnije pasaže ulice, ne znam više točno, davno je već bilo, ali pamtim strah, samo sam zirnuo kroza zavjesu, pamtim nervozne korake, brze i krepke. Bila je to patrola daruvarske policije.

Dan prije je na vrhu moje ulice jedan potpuni idiot, konobar kojeg smo svi zvali Krava, konobar koji nije mogao zapamtiti narudžbu koja je sadržavala više od dva pića, sasvim sigurno kronično frustriran – mora da je svima bio objekt podsmijeha – izišao iz mraka parka Jankovića i pištoljem ubio tri policajca, hitcima u glave s leđa 20. srpnja 1991. godine.

Osumnjičeni je i danas izvan dosega hrvatskog pravosuđa.

Gledam s kata, kroz prozor sestrine sobe na ulicu, čekam da se pojavi lisica.

Utorak, 9. 8. 2022., Daruvar

U svom rodnom gradu, u kojem sam prije povremenik nego suvremenik, puno više ljudi pozdravljam nego što prepoznajem, a na piće sjedam tek s njih nekoliko. To sve smatram normalnim i ispravnim, poznanike pozdravljaš, ili barem one koji ti kimnu u prolazu ma-tko-bili, hranu i piće dijeliš samo s bliskima. Dogodilo se više od jedanput da nekoga koga nisam odavno vidio ipak prepoznam i onda u pravilu slijedi šok, brzo premotavanje filma unatrag, kao navodno na samrti, magnovenje koje rasteže svoju trenutnost: u tom licu prepoznajem sva lica koja je dotični/a po mojem sjećanju nosio kroz život, morfira se čovjek preda mnom a to i ne zna, eno ga, već je otišao svojim poslom u budućnost, a moj time-lapse u prošlost.

Vidio sam rijetku prosijedu kosu na jasno ocrtanoj lubanji pogrbljena čovjeka velikih ušiju i nosa između plitkih očiju, na licu iskrižanom borama i obraza mlohavih od propadanja tkiva naglo uspravljenog, blage artritične pokrete kako se ubrzavaju, pa napeto lice energičnih grimasa i dinamičnih crta lica na tijelu čiji svaki pokret prate volumen i snaga, vidim gustu kosu zasićenu pigmentom koja se protivi češlju i frizuri, oči od nekog unutarnjeg pritiska nestrpljive kako stružu svijet oko sebe, pa onda iste te oči znatiželjne i krupne, kao da nemaju ni kapaka ni podočnjaka, vidim mladića dugog nosa i predugih udova s rijetkom ali ambicioznom bradom i nekonvencionalnom frizurom koja izbjegava češalj, dijete s kao ravnalom povučenim razdjeljkom na lijevoj strani ili sa šiškama, u pravilu mršava lica koje za jelo nema vremena, uzdignute glave da bi čuo one više od sebe i pogledao svijet iz perspektive janjeta ili ovčara, a mogu vidjeti i bebu koju vidio nisam, ali sve su bebe slične što god roditelji govorili o njima. Nigdje i nikada neću tako daleko i tako puno vidjeti dok kimam prepoznatom u prolazu.

Nikada se ne zapitam kako li me oni vide. Znam da sam onaj koji samog sebe nije mogao vidjeti ni zapamtiti, jer sam se pred jezerom ogledala uvijek gledao samo frontalno, točno u oči, oči u oči, ništa više, ogledalo u ogledalo do sljepoće.

Srijeda, 10. 8. 2022., Daruvar

Život je ondje gdje su živi, ali danas sam otišao na gradsko groblje popričati sa svojima, da produbim život. Uvijek ponesem barem šest lampiona za grobove najbliže rodbine  u svakom je sahranjeno nekoliko Lokotara ili Raisovih i teta Evica kojoj je ostalo djevojačko prezime Kubi − i još kojega viška, taj usput zapalim na grobu nekog poznatog mi i dragog.

Danas je prvi lampion dobio Davor Marić, dvije godine manje četiri dana stariji dječak iz ulice s kojim sam paralelno rastao u čovjeka, kojemu je presudio prvi masivni infarkt, ta me je vijest stigla u Londonu, pamtim to nevjerojatno i vjetrovito jutro u travnju 2014. kada je zjapnula praznina, prazna kao sav taj vjetar koji me više nije mogao povezati s Davorom.

Drugi lampion viška zapalio sam na grobu koji ovdje mora ostati anoniman. Naime on koji leži u tom grobu, veseljak i muzikaš, umro je dosta davno pri rizičnoj operaciji srca na koju se svjesno odlučio, ona je još lijepo poživjela. Kada bi na njegovom grobu vidjela lampion ili svijeću kojima nije znala podrijetlo, nazvala bi nekoliko prijatelja, ako bi oni rekli da nisu bili na groblju, odmah bi ga bacila, uvjerena − možda je bila i u pravu, stvarno ne znam − da mu ga je zapalila ljubavnica. Ona mu se pridružila prije desetak godina.

Danas je moj lampion za njih dvoje bio jedini.

Vladimir Arsenijević je već mitski autor i kulturtreger ne samo srpske, nego i regionalne scene. Bljesnuo je kada je dobio NIN-ovu nagradu za roman U potpalublju, prvi dio romaneskne tetralogije Cloaca Maxima koju će završiti romanom Duhovi 29 godina poslije. Arsenijević je objavio i grafičke romane, knjige eseja, kazališne drame i filmske scenarije, povremeno u suradnji s drugim autorima. Trajno aktivistički raspoložen i energičan, osnivač je i predsjednik Udruge KROKODIL koja organizira istoimeni književni festival, jedini kontinuirani writer-in-residence program u Srbiji i KROKODIL Centar za suvremenu književnost koji se nalazi u središtu Beograda i radi od 2017. godine.

Udruga KROKODIL je često izložena različitim pritiscima i napadima, ovih dana je pretučen i njezin direktor. U trenu zaključivanja ovog razgovora, iako je napadač identificiran činovima građanske solidarnosti, institucije nisu ništa učinile.

Tvoj književni put  bio je neobičan. S 29 godina postao si, i za sada ostao, najmlađi dobitnik NIN-ove nagrade za roman U potpalublju, prvi autor nagrađen za prvijenac. Uz tvoje ime se i dan-danas, a prošlo je otada 30 godina, spominje da si najmlađi dobitnik NIN-a. Ima li u toj „etiketi“ i nekakvog redukcionističkog prokletstva? Smijemo li reći da NIN-ova nagrada, kao najvažnija koja se dodjeljuje u Srbiji još od 1954., od vremena Jugoslavije kad je uključivala sve književnosti te države, podrazumijeva automatsku kanonizaciju autora?

Kaže se da je čovekova najizrazitija vrlina ujedno i njegova najveća mana. Analogno tome, svaki uspeh, naročito rani i nagli, ujedno predstavlja i blagoslov i prokletstvo. To je svakako slučaj i s mojim dobijanjem NIN-ove nagrade. Dakle, nagrada je prvih dana 1995. godine dodeljena za najbolji objavljeni roman u prethodnoj 1994. godini a ono što je u svemu tome bilo neobično nisu bila samo ta dva presedana – najmlađi dobitnik i jedina NIN-ova nagrada do tad dodeljena za prvo objavljeno delo – već i činjenica da je njome nagrađen upravo roman U potpalublju koji je nedvosmisleno i na izrazito empatijski način govorio o stradanjima civila u Hrvatskoj tokom jeseni i zime godine 1991. Tako nešto je, reklo bi se, bilo moguće samo tada i nikada ranije a reklo bi se ni kasnije. Sve je to rezultiralo mnogobrojnim prevodima, dvogodišnjim bestseler statusom, adaptacijom u izuzetno uspešnu pozorišnu predstavu te mnogobrojnim, premda nikad realizovanim filmskim ponudama koje su stizale s različitih strana pa u jednom trenutku čak i iz Hollywooda.

U potpalublju kao početak pada ugleda NIN-ove nagrade?

Ujedno, otpor prema knjizi, a i meni lično, rastao je od prvog trenutka kad je ona postala nezaobilazna činjenica u uvek oko nečega veoma zajedljivoj javnosti u Srbiji. Postoji mnogo razloga zbog kojih ta knjiga nikada nije zaista kanonizovana. Moje se ime do današnjih dana često zaobilazi od strane onih takozvanih „književnih poslenika“ kad god se navode naslovi krunisani NIN-ovom nagradom, a s vremena na vreme određeni glasovi na ovdašnjoj javnoj sceni vole da naglase da počev od dodele NIN-ove nagrade knjizi U potpalublju datira početak kraja i opadanja relevantnosti ove nagrade. Pre moje knjige, navodno, samo su je suva remek-dela dobijala a od tada ona, kao, zauvek gubi kompas.

Oko NIN-ove nagrade se u Srbiji redovito lome koplja, što joj, sve skupa, daje na značaju. No, vratili su je tek Danilo Kiš 1972. godine za Peščanik i Milisav Savić za Hleb i strah 1991. godine. Kako je to moguće da je nitko nije vratio, makar i naknadno, a mnogima je zbog nečega problematična? Koliko ostale nagrade doprinose ugledu autora? U Srbiji ih ima, negdje sam pročitao, preko 300.

NIN-ova nagrada je, interesantno, problematična isključivo onima koji je nikada nisu dobili pa su ti konkretni pisci zbog toga očigledno ljuti i smatraju da im je nešto nepravedno uskraćeno u životu. Sve je to jadno upravo u onoj meri u kojoj je jadna srpska književna scena, a i srpski javni prostor uopšte. Ovde se često govori o hiperinflaciji književnih nagrada. Ima ih toliko da niko ne može da ih nabroji a to efektivno umanjuje vrednost svake od njih pojedinačno. Izuzev NIN-ove nagrade, usudio bih se da kažem da nijedna druga književna nagrada nema tu vrsti eksplozivne moći niti predstavlja bilo kakav značajniji podsticaj za moguće buduće čitaoce.

Kanonizacija autora i samo stvaranje kanona su kompleksan i dugotrajan proces. Vjerojatno je vrh kanonizacije uvrštavanje u lektiru. Je li ikada ijedno tvoje djelo bilo uvršteno u lektiru? Generalno, imaš li uvid u lektirne naslove u Srbiji?

Nijedno moje delo nikada nije bilo uvršteno u lektiru a i ne verujem da će ikada biti. Svakako ne u ovoj i ovakvoj Srbiji. Bilo bi krajnje pogrešno kada bi se, kojim slučajem, tako nešto dogodilo. Ja zbog toga nimalo ne patim; iskreno, nije me briga. Na izvestan način, ne bih ni poželeo da bilo šta što sam ikada napisao bilo kome predstavlja „obavezno štivo“, jer je lektira najlakši način da mladi ljudi zamrze književnost i odustanu od nje za sva vremena. Takođe nemam uvid u lektirne naslove u Srbiji pa sam bacio pogled na sledeći link: https://www.lektire.rs/lektire-po-razredima/ i već mi je ovlašni pogled na taj spisak otkrio da tu nema ni traga živim i aktivnim piscima. Ali to je ok. Sve se to uostalom uklapa u generalno mrtvačku atmosferu koja odlikuje savremenu Srbiju uopšte, a ne samo njenu kulturnu i obrazovnu politiku. Sećam se prvog trapavog pojavljivanja Srbije na sajmu knjiga u Leipzigu kada su, na tom mestu, gde se zemlje inače predstavljaju isključivo s recentnom produkcijom i mladim, nadolazećim autorima, predstavili „savremene“ srpske pisce od kojih je doslovno samo jedan još uvek bio u životu. A i taj je srećno preminuo nepunih godinu dana kasnije.

Ne bih ni poželeo da bilo šta što sam ikada napisao bilo kome predstavlja „obavezno štivo“, jer je lektira najlakši način da mladi ljudi zamrze književnost i odustanu od nje za sva vremena

Nisi samo svjetski, nego, još i više i prije, regionalno prisutan autor u tzv. postjugoslavenskom polju. Koji su tvoji motivi za tu aktivnost?

Zaista ih je mnogo. Za mene je potpuno neprirodna bila situacija usred koje sam se zatekao u književnosti i javnom prostoru sredinom devedesetih godina gde ste, zbog ratova i potpunog raskida svake komunikacije, mogli da se obraćate samo jednom delu ljudi s kojim delite jezik. Meni je s druge strane oduvek bilo stalo da doprem i do zainteresovanih čitalaca u drugim zemljama regiona. Zato sam već 2000. godine intenzivirao svoje aktivnosti oko objedinjavanja književnih scena, naročito onih koje su prirodno povezane zajedničkim jezikom. Pokrenuli smo izdavačku kuću Rende i u okviru nje prvu ediciju koju smo nazvali Ledolomac, a čija je namera od početka bila da objavljuje regionalne autore. U to vreme nova hrvatska stvarnosna proza je proizvodila jako mnogo fenomenalne energije, a sve je to objedinjavao putujući festival FAK čiji si ti bio voditelj, urednik ali i najprepoznatljivije lice. Budući da smo u to vreme s ove strane granice još uvek živeli u Jugoslaviji čiji je akronim, kao što znamo, bio YU, već 2001. organizovali smo gostovanje FAK-a kod nas pod veselim nazivom FAK YU. Po meni, nastupi hrvatskih autora u Centru za kulturnu dekontaminaciju nakon više od deset godina potpunog prekida kontakta bili su jedan od seminalnih događaja te 2000. godine i naš zalog za nešto bolju regionalnu budućnost. To što do nje nije baš došlo jedna je zasebna i veoma kompleksna priča.

Od 2009. godine organiziraš Krokodil, svojedobno je to bio akronim za Književno Regionalno Okupljanje Koje Otklanja Dosadu I Letargiju, e da bi vremenom festival nadrastao regionalne okvire. Ta tvoja, smijemo reći aktivistička faza, je proizišla iz političkih razloga ili kao odgovor na doba spektakla ili…?

Ja mislim da moja aktivistička faza zapravo traje oduvek i da to ima veze s društvenim i političkim angažmanom koji je u mom slučaju pokrenut činjenicom da sam stasavao u doba panka koji je nekako neizostavno podrazumevao tu vrstu proaktivnog stava i potrebe za svojeručnom promenom društvenog stanja.

Meni je oduvek bilo stalo da doprem i do zainteresovanih čitalaca u drugim zemljama regiona. Zato sam već 2000. godine intenzivirao svoje aktivnosti oko objedinjavanja književnih scena, naročito onih koje su prirodno povezane zajedničkim jezikom

Urbani gerilac – zauvijek

Pevati u vreme panka „I love you, baby you are my everything la la la“ bilo je potpuno ispod nivoa društvene pa i političke svesti koju je pank promovisao kao neophodnu. Ja sam u to vreme, krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina dvadesetog veka, svirao u bendu Urbana Gerila, a stihovi naših najpoznatijih pesama (a ne treba smetnuti s uma da smo mi tada bili izrazito mladi, u rasponu godina od 13 do 16) bili su: „Ipak bojim se rata/Baš me boli kurac za ciljeve NATO pakta“ ili „Aldo Moro je ubijen/Iz kola ga vade/Tvrdi heroizam/Ističu Crvene brigade“ ili „Danas je u gradu došlo do racije/Danas su bile studentske demonstracije“ i uglavnom sve u tom stilu.

Devedesetih se za mene antiratna i antinacionalistička angažovanost praktično podrazumevala, a od dvehiljaditih moje nastojanje je bilo da doprinesem konstruktivno stvarima u koje sam oduvek verovao. S obzirom da se stvarnost u Srbiji kretala u smeru dramatično suprotnom od onog što bih ja lično smatrao prihvatljivim, i angažman je ponovo zadobijao aktivističke elemente pa i elemente istinske borbe. Mi ionako nikada nismo videli nekakvu jasnu demarkacionu liniju između našeg književnog i našeg društveno-političkog delovanja, sve je to za nas deo jedne te iste stvari – želje da se društveni ambijent učini boljim nego što inače jeste. Što se našeg festivala tiče, naziv KROKODIL i dalje znači to što je značio na početku: Književno regionalno okupljanje koje otklanja dosadu i letargiju. Punih šesnaest godina od kad smo startovali, to je i dalje dosta dobra i za nas veoma prihvatljiva definicija onoga šta smo i čime se bavimo.

Književnu srpsku scenu „provjetravate“ i programom writers-in-residence (2009.) i KROKODIL-om, Centrom za suvremenu književnost (2017.). Dakle, stvarate institucije. Surađujete li s lokalnim i nacionalnim institucijama?

Nemamo gotovo nikakvu saradnju s lokalnim institucijama a ona nam, iskreno, nije ni potrebna. Oni ne žele nas, mi ne želimo njih, tako da tu vlada jedna poprilična harmonija zasnovana na uzajamnom ignorisanju. To nas čini slobodnim od prljavosti kojoj je politička klasa sklona na svim nivoima iako nam povremeno pravi probleme, naročito kada s organizacijama iz drugih zemalja učestvujemo u nekim opšte-evropskim projektima pa onda uvek treba nadugačko da objašnjavamo kako to da organizacija našeg profila nema baš nikakvu podršku na lokalu budući da se ona drugde praktično podrazumeva. U savremenoj Srbiji mi smo vrsta parije i ne uživamo privilegije, podršku niti bilo kakvu vrstu zaštite.

Napisao si kazališne drame, hajmo u rikverc, Urotnici s Igorom Štiksom (2022.), Predator sa Srđom Anđelićem, U potpalublju s Damirom Vijukom (1996.), filmske scenarije Asimetrija s Mašom Nešković i Stašom Bajac (2019.), a upravo je počelo snimanje filma radnog naslova Ekskurzija po tvom scenariju u režiji Miše Terzića. Koliko pisanje u tim žanrovima i transmedijalizacija pridonosi vidljivosti spram pisanja „čiste“ proze i formira recepciju o tebi?

Pa zapravo nisam siguran a, da budem iskren, „vidljivost“ je nešto što me kako vreme odmiče sve manje interesuje tako da odluke zapravo ne donosim u skladu s tim jeftinim parametrom. Mislim da je položaj scenariste, ako već ne i dramskog pisca, dosta marginalizovan. Filmove, pa i TV serije, prepoznajemo po rediteljima, glumačkim zvezdama, čak i po producentima, ali veoma retko i isključivo u izuzetnim slučajevima po scenaristima. Međutim proces rada je nešto što mene u tome zapravo privlači jer je toliko drugačiji od rada na širokim proznim formama, prvenstveno romanima i romanesknim ciklusima kojima se bavim. Otvorenost forme, kooperacija, rad u više ruku, sve je to nešto što rad na romanima ne podrazumeva i što za mene predstavlja prijatno osveženje.

Ovih dana je predstavljen izbor iz tvog putopisa po Ukrajini koju si pohodio u tri navrata 2022/3/4 godine dovozeći tamo humanitarnu pomoć. Jedan ratni dnevnik, Mexico objavio si 2000. godine. U Meksiko si bio de facto sklonjen, u Ukrajinu si išao svojom voljom. Je li jedno iskustvo formirano drugim i koliko takva književnost, za „ukrajinsku“ ne možemo reći da nije angažirana već samim hrabrim činom, biva zapažena i formativna u smislu da se autora sudi i po činovima, i po privatnom i političkom, ne samo po književnosti i onome što je u nju imanentno integrirano?

Postoji tu još nešto. Za mene je pisanje u trenutku i iz trenutka pa i za trenutak veoma uzbudljivo. U tom smislu, dnevnički format mi uopšte nije stran. Uprkos opšte prihvaćenom mišljenju o neophodnosti istorijske distance, sklon sam mišljenju da književnost – ili barem moja književnost – ne mora neophodno da raspolaže konačnim istinama jer se ona bavi visceralnim osećajem stvarnosti koji je po prirodi stvari duboko subjektivan i individualan. U tom smislu, za mene je bilo prirodno da se u takozvanom realnom vremenu bavim NATO bombardovanjem Srbije i Crne Gore i mojim dosta dramatičnim odlaskom u Meksiko, a isto tako i sudbinom kosovskog pesnika Dževdeta Bajraja koga sam upoznao u Mexico Cityju. Takođe i odlasci u Ukrajinu gde smo tri godine zaredom lično odnosili humanitarnu pomoć u Harkiv, Bliznjuki nadomak Donbasa i Herson podrazumevali su ispisivanje dnevničkih beleški koje su nastajale iz dana u dan tokom tih dugih putovanja i koje smo mi iz Udruženja KROKODIL zajedno s fotografijama ruskog razaranja, koje smo pravili usput, takođe u realnom vremenu objavljivali na društvenim mrežama.

Uprkos opšte prihvaćenom mišljenju o neophodnosti istorijske distance, sklon sam mišljenju da književnost – ili barem moja književnost – ne mora neophodno da raspolaže konačnim istinama jer se ona bavi visceralnim osećajem stvarnosti koji je po prirodi stvari duboko subjektivan i individualan

Nanošenjem bele boje na beli zid narušili spoljni izgled zgrade

Centar Krokodil je nekoliko puta devastiran od strane različitih desničarskih, velikosrpskih i proruskih grupacija. Je li to potvrda da tvoj aktivizam ima smisla, bez kojeg bi, doduše, mogao živjeti i lakše i ugodnije?

Pored navedenih desničarskih, velikosrpskih i proruskih grupacija mi smo postali omiljena meta i krajnje levice kao i države Srbije i njenih institucija s obzirom da trenutno imamo ukupno dvadeset osam SLAPP tužbi za najrazličitije, povremeno kafkijanski uvrnute prekršaje („da smo nanošenjem bele boje na beli zid narušili spoljni izgled zgrade“) što vrlo efikasno iscrpljuje sve naše resurse i primorava nas da barem nekoliko puta nedeljno beskrajne sate provodimo po hodnicima različitih sudova braneći se od te i sličnih apsurdnih optužbi „za drsko i bezobzirno ponašanje“ i slično.

Svoja raznovrsna bavljenja književnosti i književnim aktivizmom i aktivizmom okupio si na siteu: vladimirarsenijevic.com kao referentnom mjestu. Znači li to da su informacije koje stižu u javnost oskudne, selektirane, skromne, marginalne…

Meni je stalo da imam jedan prostor odakle mogu da obavljam komunikaciju s onim ljudima koji su zainteresovani za sve čime se bavim. Brojevi me pritom ne interesuju posebno, neka se broje i na prste, ali ako je njihovo interesovanje autentično, za mene je to potpuno ok. Da se vratim na sopstvene početke u kontekstu kulture panka i novog talasa – za nas, tadašnje klince okupljene na beogradskoj pank sceni, mejnstrim nikada nije predstavljao interesantan pa ni poželjan položaj a delovanje s margine oduvek je sa sobom nosilo auru drugačijeg, subverzivnog i jedinstvenog. Tako da sve to ja snažno osećam i nosim sa sobom i dandanas kada samo što nisam – za neverovati – napunio šezdeset godina.

Za kraj, da rezimiramo: što i tko po tebi formira nacionalni kanon srpske književnosti danas?

Uvek i jedino nacionalistički mejnstrim. On je jedini i zainteresovan za bilo kakvo kanoniziranje. Primer nedavnog prijema Milene Marković u SANU dokazuje da samo deklarativni, nedvosmisleni nacionalizam, kakvom je ona nažalost sklona, može jednu takvu osobu da dovede u to veće konzervativnih i etnonacionalistički opredeljenih staraca. Pitanje je samo zašto bi tako nešto bilo potrebno njoj, ali mene ne zanima da tragam za odgovorima na tu enigmu – odavno sam naučio da ne preispitujem pa ni da se iznenađujem odlukama i prioritetima drugih ljudi. Nek joj je, dakle, sa srećom u novom drugarskom i radnom okruženju!

* Tekst je dio programa „Suvremeni književni kanon – kritički pogled“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.

„Osobna biblioteka“ kroz seriju intervjua i monovjua razotkriva koji su pisci, djela i poetike osobno važni nekim od naših najuglednijih urednika, pisaca i prevoditelja. Zanimalo nas je kako izgledaju njihove osobne biblioteke, kakav je njihov odnos prema artefaktu knjige, knjižnicama, skupljanju, razmjeni i kupovanju knjiga, kakvi su njihovi osobni čitateljski rituali i sl. Serijal nastavljamo razgovorom s nakladnicom koja je zaslužna za sadržaj mnogih biblioteka, glavnom urednicom naklade Oceanmore, Gordanom Farkaš Sfeci.

Prva biblioteka je kućna biblioteka naših roditelja, baka i djedova. Sjećate li je se i koliko vam je bila važna? Je li od nje išta ostalo sačuvano do danas? Možete li izdvojiti knjigu koja vam se posebno usjekla pamćenje i sjetiti se – zbog čega?

Kad sam imala godinu dana moju užu obitelj devastirala je poplava u Zagrebu 1964. godine. Naravno da se toga ne sjećam, ali u obiteljskom foto-albumu postoji moja fotografija kao trogodišnjakinje koja u „širclu” ima Gričku vješticu, tako da pretpostavljam da sam se možda igrala prodavačice knjiga, a sama kućna biblioteka bila je vjerojatno nalik tom naslovu u mojoj pregači. Čega se danas ipak sjećam je kad sam u prvom, drugom razredu, a tata mi redovno donosi Svijet oko nas jer je bio grafičar u Vjesniku, u školi smo svi pretplaćeni na Radost u koju sam počela slati svoje pjesničke pokušaje. Ali mislim da mi je prvo potresno iskustvo bila Djevojčica sa šibicama, i danas meni najdraža i najtužnija Andersenova bajka, obožavala sam i Družbu Pere Kvržice i Vlak u snijegu, Šegrta Hlapića, Čiča Tominu kolibu, a Pipi duga čarapa me potpuno obuzela i maštala sam o životu nalik njenom kao i o Tomu Sawyeru, Huckleberry Finnu i Robinsonu Crusoeu. I dandanas su svi ti naslovi u mojoj biblioteci.

Tada sam posjećivala samo školsku knjižnicu i to revno i redovno. Ne sjećam se kad je bio točno u lektiri ali navukla sam se na Eugena Kumičića, pa jedno ljeto čitala sve od sestara Brontë, ali znam da mi je lektira bila zakon i žarko sam je voljela.

Ljetna zabava: čitanje i sport

Sjećate li se svojeg prvog odlaska u knjižnicu? Gdje i kada je to bilo?

Učlanila sam se u šestom razredu u rapsku knjižnicu koja je onda bila pored Zimskog kina i pohodila je najviše ljeti, jer nasreću nije bilo nikakve zabave za osnovnoškolce osim čitanja i sporta.

Kada ste počeli formirati vlastitu biblioteku? Jeste li imali kakvu ideju o njoj, o njezinom budućem opsegu?

S proslavama rođendana počele su pristizati i knjige i to je začetak moje biblioteke, potom dobivala sam knjige kao nagrade za odličan uspjeh, za razna natjecanja, većinom su to bili naslovi iz biblioteke Vjeverica i Jelen, a baš ciljano sam krenula u prvi razred gimnazije jer je u holu Križanićeve gimnazije bio štand s knjigama gdje ste ih na otplatu mogli kupiti, uplatnice su se prosljeđivale roditeljima i prvo što sam kupila bila su djela Dostojevskog kojeg do dandanas obožavam, ono crveno izdanje u nakladi Zore. Potom u 3. razredu Centra za kulturu i umjetnost, kao buduća novinarka, kupila sam npr. Orianu Fallaci, Drugi spol Simone de Beauvoir, cijelog Fromma, Filozofsku hrestomatiju. Po gradu sam kupovala izdanja edicije Reč i misao, a kad sam upisala Komparativnu onda kreće skupljanje teorijskih djela od kojih mi je najdraža crna edicija Nolita s kultnim naslovima kao Mimesis, Pouletova Čovjek, vrijeme, književnost, Wellek-Warrenova Teorija književnosti itd.

Urednica ste već godinama. Imate li sve knjige koje ste uredili, pa još, recimo, izdvojene u zasebnom kutku biblioteke?

Bilo je nekoliko pokušaja izdvajanja ali vremenom mi dio pobjegne u kaos, no imam sigurno sve knjige, to mi je važno.

Jeste li ikada razmišljali o tome da će knjige koje objavljujete biti dijelom nekih drugih osobnih biblioteka? Kako se osjećate kada ih vidite na tuđim policama?

To mi je neizmjerno drago, jedna neprocjenjiva povratna informacija o mojem izboru, nagrada za trud jer ipak dobre knjige ne padaju s neba a kamoli da ih možete nanjušiti, jer mi često “laskaju” da imam nos za nobelovce, što me gotovo vrijeđa jer ne znam kako se to nanjuši dobar književni tekst. Pa kad se netko u medijima fotografira ispred svoje biblioteke uvijek pomno pregledavam koji su mu/joj naslovi iza leđa i ako nađem moj naslov, jupi, baš sam zadovoljna!

Kako je danas organizirana vaša privatna biblioteka da biste se uopće u njoj snašli? Također, budući da sigurno imate puno knjiga, kako se nosite s njihovom brojnošću i osiguravanjem prostora za knjige? Koje knjige su dobile istaknuto, vidljivije mjesto i je li to zbog teksta ili dizajna?

Još uvijek se snalazim, znam gdje tražiti ako mi što zatreba, ali da ima stihijskih mjesta – ima, jer često nemam vremena vratiti knjigu na njeno mjesto pa je samo odložim gdje još ima prostora. Prije nekoliko godina eliminirala sam jedno tri kutije knjiga na engleskom jeziku koje sam kao urednica dobivala na čitanje ali ih nisam objavila, i to je namijenjeno Bogdanu Ogrizoviću za njihov kutak strane knjige. Nedavno sam htjela raščistiti moje teorijske knjige s komparativne, ali stala sam na pola puta, mislila sam dio pokloniti nekom studentu ali nisam sigurna bi li im to danas koristilo. Ali da, nije mi uopće ugodno rastajati se od knjiga mada mi neke više ništa ne znače. Odlučila sam više ne kupovati ništa, a opet se s Interlibera vratim s barem desetak naslova jer želim vidjeti što i kako rade kolege. Nema u mom Billyju istaknutih mjesta, sva su mjesta jednako vrijedna, hahahaha.

Baš ciljano sam krenula u prvi razred gimnazije jer je u holu Križanićeve gimnazije bio štand s knjigama gdje ste ih na otplatu mogli kupiti, uplatnice su se prosljeđivale roditeljima i prvo što sam kupila bila su djela Dostojevskog kojeg do dandanas obožavam, ono crveno izdanje u nakladi Zore

Bernhard i Houellebecq, književne ljubavi koje nisu kod mene

Problem mjesta za biblioteku je trajan i veliki problem za sve, od izdavača do ukućana to jest kupaca. Ali zvučne knjige i e-readeri štede prostor. Koristite li ih?

Potpuno su mi naporni ti novi mediji, ne rabim ništa osim papira, ili kao knjigu ili kao isprint književnog teksta na kojem onda radim, kad se nema vremena onda se služim pdf-om i to na tabletu, što mi je prije desetak godina čak bilo i napeto i išlo mi je jako brzo, ali najdraži mi je ipak papir. Audio-knjigu smatram dobrom zamjenom za knjigu u određenim životnim okolnostima i situacijama i taj format omogućava širem segmentu publike da se uključi u književni tekst, u život književnosti što mi je baš drago

Svaka biblioteku čine i nepročitane knjige. Kakav vam je odnos s tim netaknutim izdanjima i koja im je vjerojatna sudbina?

Joooj, to mi je mač nad glavom, kad ih pogledam budem zabrinuta jer kada će napokon stići to vrijeme da imam vremena i mira za njih? To mi je svakako turobno, ali ne odustajem i tješim se da je zajedničko vrijeme pred nama, npr. trotomne Montaigneove Misli mi zadaju najviše grižnje savjesti.

Bi li knjige koje objavljujete u Oceanmoru izgledale drugačije da imate neograničene financijske i kadrovske kapacitete i vrijeme da se posvetite svakoj knjizi? Kako otprilike?

Ne vjerujem, nastojala sam uvijek držati i estetsku razinu, da knjigu dizajniraju kvalificirani ljudi, naravno da je bilo promašaja, loše tehničke izvedbe, što u prvi mah ne prepoznaješ ali nakon 2-3 mjeseca ti je jasno da je moglo bitno bolje. Da imam veća sredstva investirala bih baš u kvalitetu papira to mi je izazovno, ali nikad ne bih izašla iz okvira pristupačnosti, ono knjiga od zlata – stvarno? da li se vi šalite? – to je kič na entu i to me ne zanima. U zadnje vrijeme na inicijativu dizajnerica Cavar i Vukojević napravili smo Karakaševu Proslavu i Periševu Mladenku u tekstilnom tvrdom uvezu što je bio pomak iz mainstreama i ljudi su odlično reagirali. U svakom slučaju poštujem ideje dizajnera čak i kada su izvedbeno dosta skuplje od uobičajenog.

Od mladosti pa do danas najljepša mi je Gallimardova biblioteka NRF, nema ničeg samo ime autora i naslov i to mi je gospođa Knjiga.

Edicija je važan dio svakog nakladničkog programa. Kako ste se odlučili za vaš nakladnički profil koji donosi ultimativnu suvremenost i zašto baš za taj profil?

Kao mali izdavač nismo mogli širiti područja borbe jer kad sam bila jedina mogla sam se baviti samo onim u čemu sam stručna, onim što mi se činilo da je visoka vrijednost i novo otvaranje, novi trend i prvenstveno da se na ovim prostorima dozna što rade ljudi u svijetu, a ima globalnu težinu. To su gotovo uvijek bila prozna djela s time da me je svako toliko zainteresirao i publicistički naslov od 10 misli o vremenu, Loše znanosti, Améryjeva Dići ruku na sebe, Narkotici u Trećem reichu, Mržnja itd. S Kristianom Novakom na listu su ušli i domaći autori kojih je do tada bilo kod nas vrlo malo, jer uz enormnu svjetsku produkciju nisam još mogla pratiti što se zbiva na domaćoj književnoj sceni, ali pridružio si nam se ti kao vanjski i naša lista domaćih se proširila i dobila na značaju i težini.

Koje biste knjige rado objavili, ali se ne uklapaju u vaš nakladnički profil? U obzir dolaze i već prevedene knjige.

Ako se ne uklapa onda je to definitivno, ali kad se uklapa onda mi ostaje samo žal za Thomasom Bernhardom i Michelom Houellebecqom, moje dvije velike književne ljubavi, a nisu kod mene.

Koje su karakteristike knjige kao artefakta kojom ste zadovoljni?

S jedne strane Knjiga mi spada u produkt-dizajn, dakle mora biti posebna, mora se uskladiti sadržaj, ideja sa slikom kad je vidimo i primimo u ruke, mora biti po najvišim grafičkim standardima, gledam da knjiga kao proizvod bude maksimalno ispravna, da joj ne otpadne gumb pri prvom čitanju, nastojimo biti fer prema svakom našem kupcu da mu prodamo najbolji proizvod, a s druge strane najvažnija mi je kvaliteta prijevoda, lektura, korektura da tekst bude temeljito i pedantno sređen, uvijek si mislim ne možemo prodavati robu s greškom. Nekad sam ustajala usred noći i išla provjeravati kako je i kome ostao npr. tipfeler u tekstu, jer nikad nisi dovoljno oprezan i uvijek trebaju barem tri para očiju da izbjegneš greške.

Od mladosti pa do danas najljepša mi je Gallimardova biblioteka NRF, nema ničeg samo ime autora i naslov i to mi je gospođa Knjiga

Tuđa biblioteka je nešto prilično intimno

Čak su četiri autorice koje ste već objavili postale Nobelovke. To su Elfriede Jelinek (Nobelova nagrada za književnost 2004.), Herta Müller (2009.), Alice Munro (2013.) i Annie Ernaux (2022.). Kako se to odražava na prodaju i ima li efekta na vaše samopouzdanje?

Činjenice jest da je Nobelova nagrada jedina književna nagrada koja diže prodaju u visine, na našem tržištu ni jedna svjetska ni domaća nagrada ne može joj parirati, ali među našim nobelovkama prilična je razlika u prodaji jer važno je koji tekst zahvaća širu publiku, a koji je zatvoren, zahtjevan pa je širokoj publici često odbojan. Svakako da utječe na samopouzdanje kad vam autor koju godinu nakon što ste ga objavili, dobije Nobelovu nagradu, to je veliki gušt, nagrada za uloženi trud i vjeru, a i potvrda da imate dobar nos, hahahaha.

Kako se osjećate u kući u kojoj ne postoji kućna biblioteka?

Čini mi se da više nema takvih kuća, jer ako i nema formalnu biblioteku, možda ima neke knjige u spavaćoj sobi, možda u vikendici, sigurno ima barem koju kuharicu ili doktor u kući, neki priručnik, možda odlazi u knjižnicu jednom mjesečno, ipak mi se čini da na temelju biblioteke ne možemo dobiti previše informacija o osobi i ne bih to rabila kao nešto što ljude razlikuje, ipak biblioteka je nešto prilično intimno što me se na koncu ne bi trebalo ticati.

Ciceron je tvrdio da čovjeku koji ima biblioteku i vrt ne treba ništa više. Kako vam se danas čini ta tvrdnja?

Sve je točno rekao, sretnica sam, imam i jedno i drugo.

Hajde da zaokružimo priču transgeneracijski: Što vaša kućna biblioteka znači i što će značiti u budućnosti vašim kćerima? Znam da je to pitanje za njih, ali zanima me vaša procjena, bili ste svjedokom njihove interakcije?

Eh, nedavno sam pregledavala moje knjige s komparativne, knjige na francuskom, i shvatila da mojim kćerima nisu koristile uopće, ali zato jesu lektirni naslovi pa sam se ponadala i pomislila možda se jedan komparatist tek treba roditi, to bi onda imalo smisla da ih čuvam za neke buduće ljude. Naša kuća uvijek zatrpana knjigama nije moje kćeri navela da studiraju književnost ali čitaju i prate što se na našoj sceni događa, poznato im je područje i to me veseli.

Gordana Farkaš-Sfeci (Zagreb, 1963.) diplomirala je komparativnu književnost i francuski jezik i književnost. Od 1980. do 1983. objavljuje novinske članke u Poletu. Kao asistentica režije radi na HTV-u u emisijama Srdačno vaši, Obojena svjetlost i Ekran bez okvira. Od 1997.g. jedan je od osnivača i urednica u nakladničkoj tvrtki Fidas.  2002. osniva Nakladu OceanMore gdje i danas radi kao glavna urednica.

Imena nekoliko autora iz nakladničkog portfelja su: Antonio Tabucchi, Aharon Appelfeld, Frederic Beigbeder, Lucia Etxebarria, Edo Popović, Zoran Roško, Woody Alen, Clemens Meyer, Nancy Huston, Tom McCarthy,  Gerard Donovan, Lucia Berlin, Lydia Davis, Sándor Márai, László Krasznahorkai, Karl Ove Knausgard, Virginie Despentes, Delphine de Vigan, Alba de Céspedes, Johan Harstad…

Nagradu Kiklop za najbolju urednicu dobila je 2013. godine.

Razgovor s Juricom Pavičićem za „Osobnu biblioteku“ možete naći na sljedećoj poveznici.

* Program je financiran iz Fonda neraspodijeljenih sredstava Društva hrvatskih književnika.

Deseti Festival Prvi prozak na vrh jezika održava se od 26. do 28. 6. 2024. u Atriju Teatra ITD u Zagrebu. Festival predstavlja mlade nade domaće književnosti, autorice i autore koji su nagrađeni na najvažnijim natječajima za one do 35 godina od strane različitih žirija (nagrade Edo Budiša, Kvirin, Goran za mlade, Josip Pucak, Treći trg, Prozak, Na vrh jezika).

Ujedno, na festivalu se obilježava i 20 godina od utemeljenja natječaja Prozak i Na vrh jezika za rukopise fikcijske proze i poezije autora do 35 godine. U protekle dvije dekade taj je natječaj donio prvu afirmaciju brojnim danas već poznatim i čitanim autoricama i autorima. Nagrade Prozak i Na vrh jezika sastoje se od objavljivanja nagrađenog rukopisa u formi knjige u renomiranoj izdavačkoj kući, čime se mladim autoricama i autorima otvaraju vrata domaće književnosti. Više na sljedećoj poveznici.

Program:

26.6., srijeda

19.15-20.15 h: Predstavljanje rukopisa i dodjela nagrada Prozak i Na vrh jezika Sari Huskić i Hrvoju Ryznaru; predstavljaju Kruno Lokotar, Olja Savičević Ivančević i Marko Pogačar
20.30-21.30 h: Poeziju čitaju dosadašnji dobitnici/ce nagrada Prozak i Na vrh jezika, maraton; vodi Kruno Lokotar

27.6., četvrtak 

19.15-20 h: Predstavljanje knjige Ključ uspjeha dobitnice nagrade Prozak Ivane Butigan; predstavljaju Kruno Lokotar i Luiza Bouharaoua
20.15-21 h: Predstavljanje knjige Kuća na otoku dobitnice nagrade Goran za mlade Silbe Ljutak; predstavljaju Marko Pogačar i Dinko Telećan
21.15-22 h: Predstavljanje knjige Iz kuće po kojoj pada kiša dobitnice nagrade Edo Budiša Tamare Bilankov; predstavljaju Iva Antičević, Petra Kober i Veronika Vrgoč (autorice podcasta Slobodnim stilom)

28.6., petak

20.15-21 h: Predstavljanje knjige Popis stvarnih stvari dobitnika nagrade Na vrh jezika Nikole Šerventića; predstavljaju Kruno Lokotar, Marko Pogačar, Olja Savičević Ivančević
21.15-22 h: Javni intervju povodom 20 godina Nagrada Prozak i Na vrh jezika i 10 godina festivala Prvi prozak na vrh jezika s Krunom Lokotarom, Oljom Savičević Ivančević i Markom Pogačarom vodi Katarina Luketić
22-23 h: Klinika Denisa Kataneca (solo, akustik)

Festival organizira Kultipraktik, udruga za kreakciju, a on se održava zahvaljujući potpori Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba, Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i SC-a.

Na pitanje što savjetovati mladim piscima svi, ali svi pisci će reći da je za pisanje iznad svega važno: čitanje. Zato valja preporučiti prije 20 godina objavljenu knjigu Povijest čitanja Alberta Manguela, čovjeka koji je čitao slijepom Borgesu pa time svjedočio o granici, uvjetno rečeno „usmene književnosti“ i ove naše nakon što je Muza propisala (vidi Eric A. Havelock Muza uči pisati), kao strasnu meta-knjigu u kojoj ćete naći povijesnu dinamiku čitanja i sve razine čitateljskog užitka i mnoge nove informacije o tom složenom činu. Šteta što je Povijest napisana 1996. godine, prije digitalne eksplozije, jer sigurno bi Manguel, premda je old-school intelektualac – ako se tako što za intelektualca uopće smije reći, ako ga se već tim atributom ne diskvalificira sumnjajući u njegovu znatiželju i intelektualnu otvorenost – imao sjajnih uvida.

Surfanje po moždanim naborima

Bio sam opsesivan čitatelj, što je išlo do te mjere da sam jednog ljeta još kao klinac morao zamoliti bratića da ne nosi majicu na kojoj su bile napisane vrste motora: Yamaha, Honda, BMW i ostali, jer sam uporno, ponovo i ponovo morao čitati ista slova, a to se protegnulo i na reklame, registracije, ma na sve, i bilo je opterećujuće. No nekako se to iskontroliralo i uskoro sam mogao čitati u punoj koncentraciji po 60 stranica beletristike na sat, bogami sve dobro i memorirati. Tih se dana sjećam s nostalgijom i zavišću spram tog mladog mozga. Danas je drugačije, slabiji sam čitatelj premda znam puno trikova i kumulirao sam neka znanja pa se informacije lakše vežu u mreže koje bi trebale jednom stvoriti, valjda, mudrost. Danas je znatiželja sve veća što je vremena manje ostalo, čitam sporije, mnogo što rečeno mi je već poznato, sve neki déjà vu, nešto onemoćala strast je tu, ali memoriram sve slabije – sve je to normalno, puke posljedice života i biologije, zamor materijala – ali jednu stvar sam si sam priuštio: pažnja mi se koleba i bježi jer sam mozak preformatirao internetskim surf-čitanjem i prekomjernom upotrebom društvenih mreža.

No lako za mene, ja sam ipak svoj mozak gutenbergovski formatirao, ali mlade generacije definitivno imaju problem s čitanjem. Da odmah dodam i digresiju, i s pisanjem. Pri tome mislim na manualno pisanje penkalom ili olovkom, jer u školama pišu malo, premalo, pa im nedostaje fina motorika, srednjoškolci pišu onako dječje kičasto i krumpirasto kako smo mi pisali u nižim razredima osnovne škole, a još su stari Kinezi shvatili, zato i prakticirali kaligrafiju, pa onda svi drugi prepisivanje – zna to svatko tko je barem jednom u životu napisao šalabahter – da se tako najbolje pamti. Drugi benefit pisanja rukom ili crtanja je bolja govorna artikulacija, a primijetili ste da su danas logopedi krcati i deficitarno zanimanje. Možda ste i pročitali da su Šveđani nedavno u škole vratili bilježnice namjesto tableta, dok su u Hrvatskoj tendencije uporno drugačije, zapravo, dugoročno onepismenjavajuće. No vratimo se s pisanja čitanju.

Još su stari Kinezi shvatili, zato i prakticirali kaligrafiju, pa onda svi drugi prepisivanje – zna to svatko tko je barem jednom u životu napisao šalabahter – da se tako najbolje pamti

Em-pa-ti-ja on, mi, vi, oni, svi

Fakti koje Maryanne Wolf sjajno predočava u možda najboljoj prevedenoj knjizi o problemu čitateljskog mozga u digitalnom svijetu, kako kaže podnaslov knjige Čitatelju, vrati se kući (Ljevak, 2019., prevela Anita Peti-Stantić) su impresivni. Čita se zapravo više nego ikada, danas prosječan čitatelj pročita 34 GB dnevno, što je ekvivalent od nekih 100.000 riječi ili dobrog prosječnog romana. Primjerice, Novakov Slučaj vlastite pogibelji sadrži „svega“ 57.408 riječi. (Pauza da provjerim Facebook). Svi koji su slavni prelazak kvantiteta u kvalitetu shvaćali banalno i doslovno, statistički, da kada je nečega puno nužno mora biti i nečega dobrog (kvalitetnog) sada imaju priliku shvatiti da se radi o nečemu apsolutno drugom, o novom kvalitetu, o nečemu što nema veze s kvantitetom iz kojega proizlazi. U ovom slučaju nije pitanje koliko, nego kakvo je to hiperkvantificirano čitanje. A ono je takvo da se nalazimo u već poodmakloj fazi najveće od svih dosadašnjih revolucija, u jeku neurološke revolucije, prema kojoj su otkrića i upotreba parnog stroja i električne struje banalni, jer ova revolucija drugačije modificira mozak, stvara nekog novog čovjeka, ona ga re-evoluira.

Digitalno čitanje je letimično čitanje, u cik-cak ili F figuri oči skakuću po tekstu na ekranu, baš kao i pozornost sa zadatka na zadatak, pristranost je okrenuta prema novome koje pozornost odvlači na novu pozornost, tako u nedogled, i za to dobiva dopaminski paketić kao nagradu. Prefrontalni korteks koji je usmjeren na obavljanje dugoročnih zadaća, koji nas kada ga aktiviramo naknadno nagrađuje za razliku od instantne zadovoljštine koju donose nove distrakcije, posljedično u nama razvija strpljenje, dugoročnost i osposobljava za kritičko mišljenje, refleksiju, dubinsko ulaženje u temu, te razvitak empatije, što ima i svoje mjerljive posljedice. Jedna od njih je dokazana kroz eksperiment Sare Konrath proveden na Stanfordu koji je ustanovio 40-postotni gubitak empatije koji se u najvećoj mjeri pripisuje nesposobnosti mladih da se snađu u online svijetu, a da pritom ne izgube stvarne odnose licem u lice, uživo. Generalno, da ne razviju sve sposobnosti koje potiču iz bildanja čeonog režnja/prefrontalnog korteksa. (Provjera whatsappa).

Eksperiment Sare Konrath proveden na Stanfordu je ustanovio 40-postotni gubitak empatije koji se u najvećoj mjeri pripisuje nesposobnosti mladih da se snađu u online svijetu, a da pritom ne izgube stvarne odnose licem u lice, uživo. Generalno, da ne razviju sve sposobnosti koje potiču iz bildanja čeonog režnja/prefrontalnog korteksa

Digitalno čitanje daje niz malih nagrada, honorira novo, pa čim se digitalni čitatelj izmakne iz svog digitalnog svijeta spopada ga nepodnošljiva dosada. A dosada je nekada bila izvor kreacije, imaginacije, cijela grčka filozofija je s razlogom slavila dokolicu kao vrijeme lišeno moranja i trebanja i – rodno mjesto filozofije. Suvremena dosada je nešto potpuno drugo, ozbiljan problem, plač djeteta kojemu je oduzet ekran i digitalna stimulacija, ambis koji da ne bi progutao uskraćenog traži novi podražaj, novu distrakciju. Lijepo se brzina podražaja koje digitalni mozak treba da ne zapadne u dosadu ilustrira poplavom kratkih formi, citata po Facebooku, stampedom memova, sve kraćim formama koje ironično i paradoksalno služe i za promociju „sporog“ medija knjige, recimo reelsima i tik-tokom.

Susan Greenfield, autorica knjige Promjene uma (Školska knjiga, 2018., preveo Vedran Pavlić), vidi još jednu ključnu razliku   između dva svijeta: „Narativi se uvijek nalaze u knjigama, ali nikako nisu uvijek prisutni na internetu, gdje je puno tipičnije očekivati višestruki izbor, hiperlinkove i nasumičnost.“ Primijetit će i da kada informacije s neta u mozak stižu kao slike, a ne kao riječi, da možda baš u tome leži razlog zbog kojeg primatelj sadržaj s ekrana češće gleda doslovno nego u apstraktnom svjetlu, dakle, da je to i ključ slabljenja moći apstrakcije.

Ursula le Guin je, već također davne 2002. godine održala vrlo zanimljivo predavanje „Uputstva za upotrebu“ (Operating instructions) koji kao da može biti uvod – a ako je potkraj ovog mojeg cik-cakastog, zbrzanog, pomalo hiperteksta koji bi na malo dodijeljenog prostora htio ne(s)trpljivo reći previše – već i lagani izvod i zaokruživanje teme, a tako se lijepo naslanja na zapažanja Susan Greenfield. (Samo da provjerim mail).

Književnost: priručnik za zemlju u kojoj privremeno boravimo – za život

Le Guin prvo upozorava da je kapitalizam hakirao pojam kreativnosti i resemantizirao ga u sposobnost proizvodnje ideja koje se mogu primijeniti u praktičnim strategijama maksimiranja profita, pa ga se odriče. Zato glorificira pojam imaginacije kao temeljne alatke uma. Imaginirati, zamisliti, to će i Stanko Andrić na početku svoje Povijesti Slavonije u sedam požara (SC Sveučilišta, 1992.) istaknuti kao temeljni princip i alatku za povijesno-književnu spoznaju. Le Guin imaginaciju veže uz naraciju (meni bi bliže bila svijetu serije nego scenariju, to jest fabuli samoj), kojom svaka kultura definira i educira djecu kako da postanu ljudi i članovi svoje zajednice, koja god ona i kakva god bila. Imaginarni dom je jedini stvaran (i nužno imaginaran), a njemu nas vode drugi ljudi, možda već i davno pokojni, sjenke njihovih umova, naša ljudska zajednica. To se postiže, da skratim, čitanjem. I citiram, prema prijevodu s Peščanika „Pismenost je važna zato što je književnost zapravo uputstvo za upotrebu. Najbolji priručnik koji imamo. Najkorisniji vodič za zemlju u kojoj privremeno boravimo – za život.“

Kako dakle pomiriti Gutenberga i Zuckerberga, galaksiju knjige i digitalnu, jer jasno je da je proces digitalizacije ireverzibilan, da smo ovdje uglavnom navodili njegove deficite, i da oko toga ne treba kukati nego se suočiti?

Imaginarni dom je jedini stvaran (i nužno imaginaran), a njemu nas vode drugi ljudi, možda već i davno pokojni, sjenke njihovih umova, naša ljudska zajednica. To se postiže, da skratim, čitanjem

Maryanne Wolf je ponudila rješenje kroz obrazovni sustav koji bi radio na razvijanju dvopismenog mozga, sposobnog da se snađe u obje galaksije i tako kompletira biće. Jer dijete bez digitalnih kompetencija bit će dijelom nužno ekskomunicirano iz vršnjačkog društva i teže se opremiti za suvremeni svijet – doduše taj zaostatak se lako i brzo dosegne, pokazuju ispitivanja, pogotovo ako se digitalije koriste isključivo u svrhu zabave bez edukacije, a to je već razina o kojoj odlučuju roditelji svojom selekcijom sadržaja. Baš kao što će biti i potencijalno manjkavo (nešto od dvojbenih posljedica neuro-revolucije smo ugrubo pobrojali) ukoliko mu se ne otvore stranice Gutenbergove galaksije. Dječji mozak je fleksibilan i plastičan, pa je to uz valjan pristup ostvarivo već do njegove 12 godine, uz pristup koji ovdje neću sažimati.

Konačno, kakve to sve veze ima s književnim kanonom koji je tema serije srodnih tekstova na ovom portalu? Vratimo se na početak i pogledajmo kako se formira pisac. Odgovor je: kroz čitanje, i pisanje, što bi se trebalo podrazumijevati. Preskočimo sada manualno pisanje kao tehnički problem koji smo spomenuli. Nešto kao zaključak bi bio da ne osposobimo li se da budemo žitelji dvije galaksije, uskoro će nedostajati i pisaca i čitatelja, i građanina sposobnih za kritičko mišljenje i sudjelovanje u demokraciji, a ona će onda u kombinaciji s drugim elementima koji je nagrizaju lakše kliznuti, ili već klizi – uključite koji news portal i provjerite stupanj iracionalizacije – prema diktaturama, prema autokracijama. To su moguće političke posljedice. (Evo, i ja provjeravam Index).

Za književni kanon koji je ionako povijesno dinamičan, jer smisao je temporalan, o tome postoji širok konsenzus, to bi moglo značiti samo potpun gubitak autoriteta. A to ipak ne vidim kao dugoročni dobitak, jer naprosto, autoriteti su potrebni da bi ih se moglo preispitati i revalorizirati, i samoga sebe u tom poslu.

E, sada konačno mogu vidjeti što ima na Viberu. I Signalu. A zapostavio sam Insta! I Telegram. Ne, ne, njega sam deinstalirao da se spasim od distrakcija.

*Tekst je dio programa “Suvremeni književni kanon – kritički pogled” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije. 

Program se sastoji od serije predavanja i radionica na teme:

• Kritika suvremene proze koju vodi Jagna Pogačnik,
• Kritika esejistike i publicistike koju vodi Katarina Luketić,
• Kritika suvremene poezije koju vodi Marko Pogačar,
• Modeli javnog predstavljanja književnosti koje vodi Kruno Lokotar,
• Urednički rad u kulturnim medijima koje vodi Boris Postnikov.

Program uključuje praktični rad na tekstovima s mentorima koji se odvija i uživo, na radionicama, i putem maila, kao i objavljivanje književnih kritika nastalih tijekom programa na portalu Kritika h,d,p,.

Želja urednica i urednika Kritike h,d,p, je da svoja znanja i iskustva rada u medijima i javnom prostoru prenesu još neafirmiranim autorima/cama koji/e se žele baviti književnokritičkim i medijskim radom. Cilj programa je pružiti mladim, budućim književnim kritičarima, urednicima, promotorima književnosti i piscima praktična znanja o pisanju kritika i drugih tekstova u kulturnim medijima, uredničkom poslu, promociji književnosti u javnom prostoru te načelima rada u elektroničkim medijima. Cilj je također pružiti im priliku da, u suradnji s mentorima, usavrše svoja znanja i pisanje te objave autorske tekstove i lakše se afirmiraju u budućnosti na književnom i kulturnom polju.

Predavanja i radionice održavat će se tijekom tri vikenda u listopadu u prostorijama Hrvatskog društva pisaca (Basaričekova 24, Zagreb). Prijave za program šalju se do 5. listopada 2023. na e-mail adresu: kritikaHDP@gmail.com

Prijave trebaju sadržavati:

• Biografiju prijavitelja/ice,
• Dva književnokritička teksta, eseja ili teksta o književnosti,
• Kraće motivacijsko pismo u kojem će se naznačiti koje književno područje prijavitelja/icu posebno zanima.

Predviđeno je 15 sudionika/ca u dobi od 21 do 30 godina. U slučaju prijave većeg broja kandidata, voditelji programa odabrat će sudionike vodeći računa o njihovoj motivaciji i kvaliteti poslanih tekstova. Sudionici/e se obavezuju sudjelovati na svim predavanjima i radionicama te napisati jedan književnokritički tekst na dogovorenu temu. Sudjelovanje u programu je besplatno.

*Program je financiran iz Fonda za kulturu Društva hrvatskih književnika.

Léonard Chemineau mi je pak nepoznat, Google kaže da je nacrtao nekoliko stripova, uglavnom fikcionaliziranih biografija, a Bibliomula mu je nagrađena za najbolji historijski strip nagradom Prix Château 2022. godine. No njegov crtež mi nije djelovao nepoznato, nepogrešivo je vodio, koliko zbog razdoblja i civilizacije koju prikazuje, toliko i zbog crteža, prema zlom veziru Iznogudu koji uporno pokušava postati kalif umjesto kalifa i zasjesti na mokre jastuke iznad prijestolja.

Kalif namjesto kalifa, i krikovi, i metež

Ne parafraziram Johnnyja Štulića slučajno. Bibliomula iz Córdobe (edicija Kolorka, str. 263) prikazuje inicijalni događaj čije posljedice će razviti temu, a to je svrgavanje kalifa i krikovi, i metež i sječa roblja bez imena – o usponu novog kalifa. Kako se radnja događa godine 976. u Kordopskom Kalifatu, nužno je za mentalni vremeplov dati historijski okvir za slike u nizu, za strip.

Kalifat Al-Andalus pod vlašću omejidske dinastije izbjegle iz Damaska tada već 60 godina pokušava parirati abasidskom dinastičkom kalifatu smještenom u Bagdadu koji je centar prevođenja (i očuvanja) perzijskih i antičkih autora na svoj način: uspostavom knjižnice koja je sa svojim skriptorijem epicentar razvitka kulture i znanosti i koja je navodno brojala 400 000 svezaka! Kalif je nasljednik proroka, dakle jedan jedini, kao papa, svaki drugi je nužno konkurentan i heretik, a već smo spomenuli dva. Kalifi Abdur-Rahman III. i Hakam II., njegov sin, od Córdobe su napravili zapadnu prijestolnicu znanja. Ali kada još mladog Hakama strefi moždani udar, nasljednik postaje njegov jedanaestogodišnji sin Hišam II. koji će manipulacijom velikog vezira život provesti izoliran u zlatnom kavezu, zauvijek neodrastao uz vino i krila haremskih djevojaka. Tu priliku, uz oslonac na religijske konzervativce, koji su nezadovoljni tolerancijom spram nevjernika i generalnom orijentacijom otvaranjem prema starim i drugim civilizacijama, znanjima i knjigama, koristi veliki vezir Amir, zasjeda na prijestolje, pa na njihovo inzistiranje u stripu pali sve suvišne knjige osim Kur̕ana i njemu najbližih, valjda zbirki hadisa: požar traje šest dana. U zbilji je bilo nešto drugačije, ali nije dvojbeno da je s Amirom nastupilo doba religiozne rigidnosti i džihada usmjerenog na kršćanska kraljevstva na sjeveru iberijskog poluotoka, kroz zastrašujuća 52 pohoda u 26 godina vladavine, zbog kojih se na kraju dočepao i Barcelone i Santiaga de Compostele i ostao upamćen u nekim izvorima kao Almanzora (Pobjedonosni).

Kalifi Abdur-Rahman III. i Hakam II., njegov sin, su od Córdobe napravili zapadnu prijestolnicu znanja. Ali kada još mladog Hakama strefi moždani udar, nasljednik postaje njegov jedanaestogodišnji sin Hišam II koji će mnaipulacijom velikog vezira život provesti izoliran u zlatnom kavezu, zauvijek neodrastao uz vino i krila haremskih djevojaka

Knjiga o matematici kao mrkva za mulu

Usporedbe radi, u tada islamskom svijetu inferiornoj Europi (na nju i likovi gledaju s prijezirom, jer je prljava, mračna i nepismena) tek je prije 50-ak godina utemeljen francuski benediktinski samostan Cluny koji će u idućim stoljećima potaknuti i uvesti prve nove i reformatorske ideje u kršćanstvo. I, važnije, u Europi se piše na skupom pergamentu, dok islamski svijet zna tajnu proizvodnje jeftinog papira.

U to doba rutinski se dječaci, pogotovo slavenski, hvataju i kastriraju, pa kao eunusi preko Verduna, valjda rijekom Meuse, prodaju islamskim vladarima. Trgovina robljem je tijekom cijele povijesti veliki biznis, jedan od najvažnijih. Jedan od tih eunuha je islamizirani kršćanin Tarid, debeli kordopski bibliotekar koji je pred Amirovim prevratom i knjigocidom odlučio spasiti što više knjiga. U tome mu pomaže crna robinja Lubna s ožiljkom preko obraza zbog kojeg naslućujemo da je bila žrtva nasilja, prepisivačica. Ropski statusi oba lika govore o dosta velikoj mogućnosti vertikalnog uspona u socijalnoj hijerarhiji u kalifatu. Igrom slučajeva pridružuje im se Marvan, sitni lopov također u bijegu, a nekada Taridov uvjerljivo najgori učenik.

Eunuh Tarid, bibliotekar po pozivu a ne profesiji, spašava od ognja piramidu heretičnih knjiga koje je spakirao na leđa muli, našoj bibliomuli koja bi umjesto bibliobusa mogla prodrijeti u krajeve bez ceste, pa s kojom sada fantastična trojka bježi dok ih progone opaki berberski plaćenici koje je Amir unajmio za svoje džihade. A nije da su im skloni seljaci, zvijeri, reljef, uključujući rijeke, ili Normani. Još su k tomu natovarili najtvrdoglaviju izanđalu mulu tonom knjiga i povezali ih u labavu nestabilnu piramidu koja počiva na dvije bočne košare i dnevno se nekoliko puta raspada. Ali tu je, na mulinim leđima znanje svijeta, nasljeđe i put u budućnost, jedino ono što svakako valja spasiti i što ima smisla. Nevolja i opasnosti su tolike da se upućuju prema kršćanskom sjeveru, premda se tamo knjiga još ne cijeni. No tamo je opasnost za njih u tom trenu naprosto manja, a postoje i neka davna poznanstva koja daju nadu.

Osim niza avantura koje znaju biti i komične i koketirati sa slapstickom, ali i okrutnošću, i komedijom ili bolje hororom zabune, dobit ćemo i epizodne pozadinske priče koje će retroaktivno pažljivo portretirati prošlost tri glavna lika i njihove karakterne crte. I demone koji se serijski javljaju Taridu u snu i bunilu. Usput ćemo doznati nešto o nekim knjigama koje tegle i o autorima, dapače, neke će biti spasonosne, jer knjige to jesu, što je važna premisa stripa. Načut ćemo dakle ponešto o tadašnjoj medicini, zoologiji koja se još nije tako zvala, a posebno o matematičaru Al-Hvarizmiju – čije ime je do danas, a vjerojatno i zauvijek „krivo“ za pojmove algebre i algoritma – a kojega mula uporno pokušava pojesti; poslije će se ispostaviti da je knjiga nekada pala u more, da mula nema posebne sklonosti za algebru, nego da preferira sol pa joj knjiga iz matematike dođe kao mineralizirana mrkva.

Usput ćemo doznati nešto o nekim knjigama koje tegle i o autorima, dapače, neke će biti spasonosne, jer knjige to jesu, što je važna premisa stripa

Knjige na leđima mule vs. Knjiga

Početkom stripa bio sam skeptičan – još jedan Iznogud, to je dobro ali poznato i to smo prerasli, dobri su lijepi, zli su ružni – a onda me uvukao i crtački i režijski, u tome daleko nadilazi Goscinnyjeva Iznoguda,  i baš sam uživao u avanturama i epizodama, konačno, u temi, velikoj temi, možda najvećoj: onoj o Umu suprotstavljenom Otkrivenju, o knjigama vs. Knjizi, na kojoj počiva i većina današnjih nesporazuma, s tim što se danas epitetom knjige sve i svašta kiti. Valja reći i da ovo nije priča o sekularizmu, neupitan je božji autoritet u svim civilizacijama, bio bi to na koncu težak anakronizam, ali tu je put u prosvjećenost već, ako ne svijećama onda iskrama, naznačen. Lomačom nikako.

Knjiga kao predmet tada je mističan, kao što je i danas i uvijek za nepismene ili polupismene, trajno zaključan, uznemirujući i opasan. Zgodna je epizoda u kojoj seljaci otimaju knjige zbog korica, jer sude knjige po koricama, a one su tada i rijetke i vrijedni predmeti ukrašeni koječime, i rubinima. Ishod je: knjige su oderali, knjižne blokove, tako bismo danas rekli, sadržaj, ostavili. Bilo im stalo samo do materijala i eventualne prodaje ukrasa s korica.

U jednoj od, prije svađa nego polemika, između pragmatičnog Marvana i idealističke Lubne odvija se marksistička dijalektika pitanja primarnosti društvene baze ili nadgradnje, pa se pokazuje da Lubna vjeruje da je znanje moć i dan i svjetlo, a neznanje noć. Eto, o tome je ovaj šarmantan i simpatičan strip, jako dobro i raznovrsno koloriran; epizode i pejzaži koji se mijenjaju imaju svoje dominantne boje, kao i krajolici ili psihička stanja. Povremeno se pripovijeda bez riječi, stranice su raznovrsno komponirane, dinamično. Puno je crtačke pažnje posvećeno arhitekturi, posebno karakteristično omejidskoj. Zna doduše uho zagrepsti kada Marvan nekoga nazove eruditom, jer sumnjam da je to svakodnevna riječ prevaranta, bez obzira što se nekada davno vrzmao bibliotekom.

Grandiozno i mučno je finale stripa koje pobrojava paljenja biblioteka, a njih je toliko da se smrzneš pored svih tih lomača nakon kojih je mrak tamniji. Počnimo s najslavnijim aleksandrijskim plamenom za koji su zaslužni kršćani, paljenjima Talmuda u Europi u 13. stoljeću, bagdadske biblioteke koju su Mongoli bacili u Tigris, Kur̕ana tijekom rekonkviste, dokumenata Maja kojima su presudili konkvistadori, nacističkih lomača, pa opet Bagdada 2007. za koji su zaslužni Amerikanci – sarajevska Vijećnica je na ovom popisu čak preskočena – kao i tolike manje biblioteke, koje i danas gore, eno, upravo u Ukrajini…

Zapravo je čudesno da je išta od starih znanja i autora preživjelo do danas, do danas kada je sudbina knjige u pitanju na drugi način, kada se na serverima nalaze biblioteke, dok oni ne nestanu, ne padnu… I tog se pitanja dotiče ovaj strip, sudbine knjige u doba digitalno. Skoro da je stigao i do, hej – AI!

Posebno mi je simpatično gajiti iluziju da bi ovakav karikaturalan strip mogao zavarati i privući nekog mlađeg čitatelja, pa mu otkriti tajnu knjige. Pardon, knjiga, biblioteke, pupka svemira. Sve-mira.