1.

Kada ti donesem mrtvog fazana, ne podsjećam te na zaboravljeni svemirski sklad ni na tvoje grijehe, ne predočujem ti simbol praiskonske svjetlosti koju sam ja ili netko drugi ugasio, ne napućujem te na postojanje slobodno od stega, a pogotovo nema govora o smrtnosti, prolaznosti i sličnim tricama. Ne pomišljaj na krivulju krova na pagodi, a ako i pomisliš, odvrati misao i obrati pažnju na tu pticu pred sobom. Slobodno mi je baci u lice ako smatraš da nije trebala biti ubijena i ako ne jedeš perad niti ikakvo drugo meso i smatraš da bi takvo suzdržavanje trebalo biti pravilo; takva će reakcija biti na mjestu. Ako tvoje smatranje nije takvo, deder očerupaj fazana, priredi ga, recimo, u crnom vinu, sa šljivama i slaninom, i podijeli taj obrok sa mnom ili s nekim dražim od mene, ali svakako ga podijeli, znaš već zašto. I vidi kako ćeš onda pisati i/ili pjevati o tom, a ne o bilo kojem fazanu ili o fazanu kao takvom, o svekolikom fazanstvu i fazanovitosti.

2.

Kada ti u srpanjsko jutro donesem breskvu, ne pomišljaj na istjerivanje zlih duhova, na besmrtnost i na besmrtnike koji su se hranili breskvama s planine Sui. Ne, ni završetak inicijacijskog putovanja, odakle ti to? Već je operi u moru ako ti je more blizu, ako je more još i dovoljno toplo onda umoči stopala u njega i zagrizi breskvu tako da ti sok procuri niz bradu… Da, znam da Ge Hong piše da tijelo zasja od tog soka, vidiš i bez njega da zasja. Uglavnom, ako ti more, avaj, nije blizu, možeš tu breskvu oprati u izvorskoj vodi ili je uopće i ne oprati, samo je zagrizi. I ako je od onih kojima se koštica rastvori tako da se objelodani ona sjemenka u njoj koja izgleda kao pljunuti badem, ti ne povlači paralele i ne traži sličnosti i razlike u odnosu na badem, već se drži breskve i onog omjera crvenog i žutog kakav ti se ukazao sada i ovdje i više nikad i nigdje neće.

3.

Ako ti pak doista donesem bademov plod, nemoj odmah raspresti o bitnome koje je skriveno u nebitnome, o istinskome koje je zakoprenjeno doktrinama i izvanjskim postupcima, o neuništivoj jezgri koja u sebi sabire sve potencije i iz koje niče sve što jest i može biti. Da, pojesti badem znači otkriti tajnu, točno, stoga ušuti načas, zaboravi na semantički konkretizam, zaboravi čak i na klasični idealizam i pojedi taj badem, ovaj, baš ovaj badem na kojemu je molekula znoja s mojeg i molekula znoja s tvojeg dlana. Tako. Da, da, čuo sam i da bademovo stablo povezuju s Djevicom Marijom, ali što misliš da bi to jednom šamanu trebalo značiti? Ako tebi znači, u redu… Ne, ni te usporedbe sa Zeusovim ejakulatom nisu mi baš nešto, mani me se s tim manijakom također, ovdje si trezvenosti radi. Ekstatične trezvenosti, dabome. Jeremija je rekao Jahvi da vidi granu bademovu. E, to je već nešto. Vidiš li ti granu bademovu? Onu, s koje je ovaj plod? Nije veljača i ona nije u svome kratkom cvatu, zapravo je prilično neugledna i obična, ali ipak je pogledaj. Ili sjedni pod nju i odrijemaj. Kako to misliš – i što onda? Šaman nije guru, šaman je onaj s kojim hodaš među stablima. I s kojim glatkog čela razgovaraš o stablima, a da taj razgovor nije gotovo zločin i ne uključuje šutnju ni o jednom nedjelu. Jer ne budemo li razgovarali o stablima, ode sve dovraga, to jest i ono malo što još nije otišlo dovraga.

4.

Sjetih se sad i jednog cvijeta koji ti ne mogu donijeti sve kad bih i htio: štulj. Jesi li ga vidio ikad? Stvar je u tome da ga možeš vidjeti samo ako hodaš šumom udvoje, kao polovica zaljubljenog para. Nalazi se najčešće u proljeće i jesen, uz rub puta, čest je pratilac paprati. Kad naiđu na štulja, ponekad ga ne vide oboje, ali nema veze: videća polovica upozori na cvijet, kaže da stanu i onda ga u tančine opiše onom ili onoj nevidećoj, i onda mogu produžiti dalje. Ima više vrsta, ja znam za onaj čiji je cvijet zvonast i grimizan… Vidio si ga? Odlično, onda možemo dalje, mogao si me odmah prekinuti. Da, i meni je žao onih koji nikad nisu ugledali štulja, ali tu ne možemo mnogo učiniti, iako su mi se već više puta obraćali za pomoć u takvim slučajevima. Možda sam koji put i pomogao, šta ja znam, ima jedno sredstvo za koje se čini da pomaže, zapravo krajnje jednostavno, pričat ću ti još o tome.

5.

Da odradimo tu digresiju: istina je, enciklopedije, a nemoj misliti da ja imam išta protiv njih, uglavnom definiraju šamana kao onoga koji u izmijenjenom stanju svijesti stupa u kontakt sa svijetom duhova, odnosno posreduje između svijeta duhova i svijeta ljudi kako bi potonjima nekako pomogao, proricao, iscjeljivao i tome slično. Ima u tome nešto, ali potrebna su objašnjenja. A tebe, osim toga, buni zašto ti samo naklapam o cvijeću, biljkama, stablima i pticama umjesto da, ne znam, plešem u transu i čeprkam vraninim koščicama po vatri. Ili ono neki dan, kad sam grlio orah. Jesam li rekao ijednu jedinu riječ o tome zašto je dobro i potrebno grliti orah? Nisam, neću i ne pada mi na pamet. Ali znaš li ti za neku smisleniju radnju od grljenja oraha? No, ajmo redom. Izmijenjeno stanje svijesti? Što dolazi prije, izmijenjeno stanje svijesti ili kontakt sa svijetom duhova? Ja se, recimo, zagledam u ježa, ili u maslačak, ili u rečeni orah, i tako, po mogućnosti, izmijenim stanje svijesti. Zašto ne, veliš, u peglu, akumulator ili telegrafski stup? Ne znam, probao sam i ispostavilo se da nisu pogodni za mijenjanje stanja svijesti. Možda kod nekih kolega to funkcionira, kod mene ne. I sad, u tom izmijenjenom stanju, koji neki zovu trans, a ja ga zovem budnost, ali neka ga zove kako kome drago, ponekad i stupim u kontakt s tim svijetom, hm, duhova. Moraš znati da kolege nisu uvijek osobito rječiti, o njihovoj klijenteli da i ne govorim, pa se onda utječu takvim gombasto-bombastim izrazima, mnogima je to dio predstave, a još mnogijima dio muljaže. Mislim, sve te igrarije s kostima, daj, molim te. Aukuyatanam! Ništa, ništa, izletjelo mi je. Druga stvar: kolege i ja slažemo se da je sve živo sveto. Da je rijeka sveta i da je more sveto i da je brdo sveto i da je fazan svet i da je breskva sveta i da je badem svet i da je svet štulj i da je orah svet. Ako je tako i ako to vidimo (a ako pak to ne vidimo, ne vidimo ništa), onda ćemo možda činiti malo manje štete i nanositi malo manje boli.

I naposljetku, kako rekoh, moramo razgovarati o stablima.

6.

E sad, ako ti donesem zeca, onda… Što, nećeš još i zeca nakon fazana? Ali nisam rekao kakvog, živog ili mrtvog zeca… Nećeš nikakvog? Dobro, onda ako ti, ako ti, ako ti donesem, hm, a razlikuješ li ti zeca od kunića? Dobro, nema veze, mislim ima, itekako ima veze, ali pustimo to, nego ako ti donesem, ne znam, trsku, običnu stabljiku trstike, onda ćeš ti, znam da hoćeš, nešto promrmljati o Pascalovoj trsci koja misli, a možda nešto i o pročišćenju, možda i o trski izrasloj iz japanskih prvotnih voda kao o slici osi svijeta. Sve samo da ne bi uzeo tu lijepu stabljiku, stavio je u tanku, usku vazu i promatrao je netremice tri dana i noći. Trapljenje? Ma kakvo trapljenje, to bi trebalo biti ono najlakše i najljepše. Trska je glas, točno, tu si na pravom tragu. Koga i čega glas? Tvoj glas, Rumijev glas, glas kao takav, glas svega oglasivog. Pa oglasi se onda. To jest: budi trska. A možemo biti i trska dvoglasna. I klanjati se mnogotrsju kao da se na vjetru povijamo.

7.

Kad smo već kod stabljika, mogao bih ti donijeti i stabljiku ili list ricinusa, iako nemam nekog razloga da ga otkidam od biljke u vrtu. Ali kad bih ti donio tu krasotu, ti je vjerojatno ne bi prepoznao, a ako bi je prepoznao, u svijest bi ti vjerojatno prvo došlo ulje od njezinog sjemenja i upotreba tog ulja u torturama talijanskih crnokošuljaša i Francovih fašista. Zamisao da ga se tako upotrebljava navodno je potekla od tvoga kolege, Gabrielea d’Annunzija. Što se buniš, je li ti kolega ili nije? Dobro, dobro, ne ulazim u njegove dosege, domete, estetiku i etiku. Uostalom, ricinus u predaji predstavlja nerazumljivi aspekt postojanja. Ali na stranu to, gledaj ga: te listove koji se rasprskavaju u zelenim i crvenkastim nijansama, to jarko crvenilo njegovih diskretnih, čičkastih, kanda bodljikavih cvjetića, taj zmijski uzorak na njegovim blistavim sjemenkama koje bivaju veselo ispaljene naokolo biljke. Čega si se sjetio? Ricinusa koji Joninu glavu štiti sjenom? Što ćemo s tim, za boga Jonina? Gledaš li ti te listove? Misliš li da mogu propjevati kroz tebe?

8.

Navodim li ja to tebe na šutnju? Da, sasvim moguće. Što ćeš sada? Što ja znam što ćeš, zar nemaš ništa drugo osim pisanja i pjevanja? I zar je zbilja nemoguće pisati i pjevati onako kako smo natuknuli? Sjedni, ne idi još. Ugasi taj snimač. I pogledaj već jednom tu brezu s one strane prozora.

Literatura (priložio šamanov sugovornik):

1. J. Chevalier, A. Gheerbrant, Rječnik simbola: mitovi, sni, običaji, geste, oblici, likovi, boje, brojevi, preveli Ana Buljan et al., 4. prošireno izd., Nakladni zavod Matice hrvatske / Mladost, Zagreb, 1994.
2. Liu Xiang, Yuanshi samanjiao, Lianjin shu chubanshi, Hangzhou, 1909.
3. Antologija antarktičke poezije (anonimni priređivač, izdanje s monokromnim ilustracijama, 1027 str.; neobjavljeno, rukopis prinesen na uvid iz privatne kolekcije)
4. Nepoznati autor, Šamanske predaje s područja današnjega Gornjeg Vrapča, preveo s latinskoga Dominicus Vitulanus, vlastita naklada, Zagreb, 2025.

*Tekst je dio temata „Ekoknjiževnost“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije. Druge tekstove iz serijala pročitajte na sljedećoj poveznici.

Pjesnik, esejist i prevodilac Octavio Paz rođen je u Ciudad de Méxicu 31. ožujka 1914. godine, za vrijeme vojne diktature Victoriana Huerte i u jeku Meksičke revolucije. Školovanje je započeo u Los Angelesu, gdje se njegov otac nedugo nakon njegova rođenja bio nastanio kao istaknuti zastupnik zapatista u SAD-u. Nakon prva dva razreda škole vratio se u rodnu zemlju. Već s petnaest godina postaje aktivist u lijevom političkom taboru, stupa očevim stopama, čita Kropotkina i Proudhona, ali očaran je i poezijom T. S. Eliota. U sedamnaestoj godini napisao je svoj prvi objavljeni članak, pod naslovom „Umjetnikova etika“. Godine 1933. objavio je zbirčicu pod naslovom Divlji mjesec (Luna silvestre), sa sedam pjesama pisanih u romantičarskom duhu koje se neće pojavljivati u kasnijim izdanjima njegove sabrane i izabrane poezije. Te je pjesme, u društvu drugih mladih pjesnika, pokazao Rafaelu Albertiju, koji je netom kao etablirani komunistički pjesnik bio došao u Meksiko iz Španjolske te je o njima pred njim i drugima rekao: „To nije revolucionarna poezija u političkom smislu, ali Octavio je jedini revolucionarni pjesnik među svima vama, jer je jedini u kojemu živi nastojanje da preobrazi jezik“. Godine 1937. Paz objavljuje prvu pravu zbirku pjesama, Čovjekov korijen (Raíz del hombre). Ona će mu, iako isprva dočekana mješovitim kritikama, otvoriti mnoga vrata.

Aktivist, putnik, diplomat 

Octavio Paz autor je dvadeset pet zbirki pjesama, dviju knjiga lirske proze: „Pismo ili glava?“ („¿Águila o sol?“) i „Majmun gramatičar“ („El mono gramático“) te tridesetak knjiga eseja

Himna među ruševinama 

Zamašna poema „Sunčev kamen“, objavljena 1957. godine, redovito se pojavljuje u izborima Pazova pjesništva kao jedna od njegovih najblistavijih točaka i smatra se, riječima jednog upućenika, „jednim od središta gravitacije hispanske poezije“ uopće

Ne besmrtnost, nego živost

Octavio Paz je možda najdublje i najobuhvatnije od svih dotadašnjih pjesnika Zapada zadro u Istok

Potkontinent 

Za i poslije boravka na Potkontinentu Paz će napisati i brojne eseje nadahnute iskustvom Istoka, kao i osebujno meditativno prozno djelo „Majmun gramatičar“ potaknuto hodočašćem u hram boga Sunca u radžastanskom mjestu Galti. Organizirat će prvu izložbu tantričke umjetnosti na Zapadu

Unutarnje stablo 

Jedan od razloga zbog kojih tu knjigu smatram vrijednom uvrštavanja u lektirni kanon, ili barem u izbornu školsku lektiru (za završne razrede srednje škole), upravo je ono što je samog autora nakon objavljivanja romana iznenadilo, kao što objašnjava u jednom intervjuu: „Nešto me silno zateklo i začudilo kad sam dovršio Školice, knjigu koju sam pisao za čitatelje svojih godina [a tada je imao nepunih pedeset, op. a.]. Bila je to činjenica da je ta knjiga, kad je objavljena u Argentini i zatim postala poznata u cijeloj Latinskoj Americi, našla svoje čitatelje među mladima, na koje nisam izravno mislio pišući tu knjigu. (…) Čovjek se silno začudi kad napiše knjigu misleći kako je stvorio nešto što odgovara njegovoj dobi, njegovu vremenu, njegovu podneblju, i odjednom shvati da je načeo pitanja koja su u stvari pitanja sljedećeg naraštaja.“ Mogli bismo se nadovezati i proširiti: taj „sljedeći naraštaj“ nije tek onaj naraštaj koji je nastupio nakon Cortázarove mladosti, dakle generacija šezdesetih, sedamdesetih godina prošloga stoljeća i tako dalje, nego svaki sljedeći naraštaj, svaka sljedeća mladost, štoviše mladost sama, ono što je u čovjeku-čitatelju suštinski mlado.

Kao netko tko je čitateljski stasao tek nakon Cortázarove smrti, mogu posvjedočiti iz svoga i iskustva svojih bližnjih vršnjaka, tada u ranim dvadesetim godinama, koliko su se Školice, na raznoraznim razinama i na kojekakve načine, „primale“ za nas (koji smo tu knjigu tada mahom čitali u beogradskom izdanju iz osamdesetih godina, u kortasarovski razbarušenom prijevodu Silvije Monros-Stojaković), koliko su nas očaravale, tjerale da je iznova čitamo i osvajale nas, a u ponekim kružocima postajale i, da upotrijebim tu u međuvremenu sasvim izlizanu riječ, upravo kultna knjiga. Knjige, dakako, nekako uvijek nađu put do čitatelja i čitatelji do njih, ali uvrštavanje u lektirni popis možda u tom međusobnom pronalaženju može pomoći – pod uvjetom, naravno, da taj popis inače nije takav da u nekom času kod dobrog dijela učenika počne stvarati veći otpor prema naslovima koji se na njemu nalaze nego bilo kakvu privlačnost, to jest takav da od čitanja tih djela više odgovara nego što na nj nagovara.

Drugi ključni razlog tiče se onoga na što sva vrhunska književnost poziva, i što u predstavljanju lektire uvijek treba isticati i zagovarati, tiče se naime čitalačkog su-kreiranja djela, a Školice na takav pristup pozivaju same po sebi kao malo koji drugi roman, i to već samom svojom otvorenom strukturom o kojoj će biti riječi u nastavku. Cortázar hoće da čitatelj ne bude „ženka“, pri čemu, dakako, na umu nema nikakvo rodno ili spolno određenje, nego pasivnog uživatelja lijepe književnosti koji se olako „uživljava“ i „poistovjećuje“ te se manje ili više eskapistički naslađuje paralelnim svjetovima; priželjkuje, umjesto toga,  autentičnog sudionika knjige, onoga koji bira i odlučuje, čitatelja-suučesnika koji će odvažno i bespoštedno polemizirati s autorom, štoviše čitatelja-protagonista. Jedan je španjolski književni kritičar u naslovu teksta napisanog povodom novog, preklanjskog izdanja Školica krasno izrazio njihovu srž: „Roman koji je htio da budeš slobodan“.    

Cortázar priželjkuje  autentičnog sudionika knjige, onoga koji bira i odlučuje, čitatelja-suučesnika koji će odvažno i bespoštedno polemizirati s autorom, štoviše čitatelja-protagonista

Mjesto i vrijeme radnje:

Roman je raščlanjen na tri dijela: „S one strane“, gdje je pozornica Pariz, „S ove strane“, a ta je strana Buenos Aires, i „Sa svih strana“, dio koji sabire poglavlja ironično nazvana „izostavljivima“, a gdje se mjesto i vrijeme kao takvi uglavnom gube ili padaju u drugi plan. Vrijeme radnje su pedesete i početak šezdesetih godina 20. stoljeća. Unutar spomenuta dva glavna toposa, mjesta radnje su i, recimo, psihijatrijska bolnica i mrtvačnica, klošarsko okupljalište pod pariškim mostom, boemski stan u kojem se okuplja „Klub zmije“ čiji članovi po cijele noći raspravljaju o koječemu i slušaju jazz itd.

Tema i osnovna ideja djela:

Ako bi se morala opisati jednom riječju, tema djela bila bi potraga. Tu potragu utjelovljuje Horacio Oliveira, protagonist knjige. Osnovna ideja je ta da do osnovne ideje moraš doći sam, a u tom ti dolaženju knjige, filmovi, slike, glazba, sugovornici mogu samo biti od pomoći – iako bez te pomoći vjerojatno nećeš daleko dogurati. Drugo, ni do čega ozbiljnog ne dolazi se bez igre. Ali ne igre kao puke razbibrige, razonode, uživancije i zafrkancije, nego kao humorne razgradnje nakon koje tek može biti neke autentične gradnje.

Program Alternativna lektira pokrenuli smo u želji da proširimo književni kanon i aktualni lektirni popis te stvorimo virtualni arhiv novih djela, autora/ica, pristupa i tumačenja književnosti. Pozvali smo zato neke od najboljih ovdašnjih književnika/ca da sami odaberu svog lektirnog favorita i o njemu napišu interpretativni esej. Njihove tekstove objavljujemo u tjednom ritmu, svaki petak tijekom narednih mjeseci. Program su originalno osmislile/i i uređuju ga urednice/i Kritike-hdp, a realizira se uz financijsku potporu Ministarstva kulture i medija RH.

Analiza djela:

Roman se opire kronološkom redoslijedu, čvrstim uzročnim vezama, samorazumljivim motivima, uopće bilo čemu samorazumljivome, „psihologiji“, uvriježenim opisima i karakterizacijama, te time sama sebe neprestano dovodi u pitanje. Sukladno „Putokazu“ danom na početku, knjigu možemo čitati linearno u njezina prva dva dijela, dakle od 1. do 56. poglavlja, bez trećeg dijela, ili je možemo pratiti od 73. poglavlja i potom slijediti „upute“ na kraju svakog poglavlja. Završna je šala u tome što se u tom slučaju na kraju 58. poglavlja upućuje na 131., koje nas na kraju opet šalje na 58. itd. te je tako knjiga zapravo nedovršiva.

Mogu posvjedočiti iz svoga i iskustva svojih bližnjih vršnjaka, tada u ranim dvadesetim godinama, koliko su se “Školice”, na raznoraznim razinama i na kojekakve načine, „primale“ za nas, koliko su nas očaravale, tjerale da je iznova čitamo i osvajale nas, a u ponekim kružocima postajale i upravo kultna knjiga

U pozadini je stalno prisutna teorija književnosti, konkretno suvremenoga romana, kao i (samokritična) svijest o tome kako se piše roman: vrata piščeve radionice se neprestano otvaraju. Pritom funkcija (kontra)romana nije tek ispripovijedati jednu ili više priča, koliko god one intrigantne bile, ne tek prikazati jednog ili više likova, koliko god uvjerljivi i višeslojni oni bili, ne obraditi jednu ili više tema, koliko god one važne bile, nego obuhvatiti sve, stvoriti cijeli jedan svijet re-kreacijom postojećega, ali ne kao zatvoren i artificijelan sustav, nego kao, rekosmo, otvorenu strukturu.

Zahtjevnost knjige uz ostalo se očituje u golemom broju utkanih referenci i citata. No pritom nije posrijedi demonstracija intelektualne sile ili snobizma, nego vjeran odslik sadržaja protagonistove svakodnevice i njegove duhovne prtljage, a ovamo ulazi citat iz Meistera Eckharta jednako kao i neka bizarna novinska vjestica ili solo-dionica trubača iz New Orleansa. Citati, koji su uvijek u funkciji, daju knjizi strukturu mozaika, montiranog materijala, kolaža, u sklopu s osebujnim načinom čitanja, ali sve to ne dovodi do fragmentarnosti, nego do iznimno kompleksnog ustroja koji nigdje ne „pušta“, samo je „otvoren“. Redoslijed čitanja poglavlja naoko je proizvoljan, ali pomniji pogled otkriva nimalo nasumično i nadasve istančano ulančavanje, pri čemu sponu nerijetko čini ironični kontrapunkt ili pak „ozbiljan“ komentar neke bizarnosti za koju je isprva teško reći koje joj je mjesto u cjelini. (Kad je već o citatima riječ, Cortázarovo djelo valja nadasve ozbiljno razgraničiti od bilo kakva postmodernizma, s kojim se Školice mogu izvanjski povezati samo kad su u pitanju narativne tehnike, eksperimenti, tzv. intertekstualnost itd., ali nikako u svjetonazorskom smislu, jer Cortázar, odnosno njegov protagonist, traga za uistinu „velikom pričom“.) Roman je, međutim, zahtjevan manje zbog obilja literarnih i općekulturalnih referenci, a više zbog neprestanog pozivanja na sudjelovanje, na zajedničko gonetanje.

Još jedna od središnjih Cortázarovih tema jest pitanje dvojnika, doppelgängera; tako u romanu nalazimo dvojnike/parove Oliveira – Traveler, Oliveira (Cortázar) – Morelli, Maga – klošarica, napokon Nebo – Zemlja u sklopu dječje igre koja daje naslov knjizi. No ključni je par ipak Oliveira – Maga, i utoliko se Školice opravdano mogu čitati (i) kao ljubavna priča. Priča ispripovijedana nakon velikih klasičnih ljubavnih romana te joj je, da ne sklizne u sentimentalizam, potrebno ruho ironije i prividne hladnoće.

Tragač Oliveira neprestano udara o zidove: zidove ljubavi, svakodnevnog života, društva, intelekta, jezika; on je intelektualac – zatočenik knjiške kulture, i premda se protiv nje bori, ne uspijeva se osloboditi; bori se protiv jezika kao izlizane prepreke koja priječi pristup središtu, ali u toj borbi svejednako samo gomila riječi. Cortázar ga u stvari predstavlja kao mediokriteta: silno puno zna, ali je lišen talenata; zna što ne bi, ali nikako ne zna što bi. Maga pak utjelovljuje ono što u Oliveiri budi čežnju i zavist, što mu je nedosežno i utoliko fascinantno: život sâm, jednostavan i jedinstven, čist, spontan i naravan, po strani od beskonačnih intelektualnih debata u Klubu; naposljetku, sloboda.

Maga utjelovljuje ono što u Oliveiri budi čežnju i zavist, što mu je nedosežno i utoliko fascinantno: život sâm, jednostavan i jedinstven, čist, spontan i naravan

Dodaci

Pitanja za ponavljanje:

1) Za čime to zapravo traga Horacio Oliveira?
2) Pokušajte, u svjetlu kasnijeg razvoja knjige i vašeg načina njezinog čitanja, rastumačiti njezinu prvu rečenicu: „Hoću li sresti Magu?“
3) Znate li igrati školice?
4) Sastavite jedan manji ulomak na „svome“ gliglijskom.
5) Skinite s internetskih portala nekoliko citata u duhu onih s kojima se zabavljaju članovi „Kluba zmije“ u trećem dijelu romana i po želji sastavite kolaž od njih.
6) Soundtrack romana uglavnom se sastoji od starijih jazz i blues standarda. Pokušajte sebe, danas, zamisliti u nekom „Klubu zmije“ i sastaviti popis stvari koje bi se slušale u pozadini.  

Za one koji žele znati više:

Prvotni naslov romana bio je Mandala. No izabravši umjesto tog simbola figuru školice, Cortázar je izbjegao naslovnu pretencioznost i knjizi od početka dao dimenziju bez koje ona ne bi bila to što jest: humor, zaigranost, pogled na vrijeme kao igru, na igru kao prekoračivanje vremena, na relativizaciju onoga što se lakomisleno apsolutizira. Osim toga, kazao je pisac, „nemam prava iziskivati od čitatelja da poznaju budistički ili tibetanski ezoterizam“. Na drugom mjestu napisao je i ovo: „Bez humora, ova knjiga vjerojatno bi bila nepodnošljiva, kao što je slučaj s mnogim latinoameričkim romanima koji kao da su nasukani na sebe same, u ozbiljnosti koja ih uništava…“

Dinko Telećan rođen je 1974. godine u Zagrebu. Objavio zbirke pjesama Kreševa (1997.), Vrtovi & Crvena mijena (2003.), Iza (2005.) Plast igala (2011.) i Dok ti oči ne dogore (2017.), knjigu Sloboda i vrijeme (2003.), putopise Lotos, prah i mak (2008.) i Azijska suita (2015.), zbirku eseja pod naslovom Pustinja i drugi ne-vremeni ogledi (2009.) i roman Dezerter (2013.). U pripremi je knjiga Dovoljni razlozi i druge pjesme. Prevodi s engleskog, španjolskog i kineskog jezika, a povremeno biva i prevođen i nagrađen.

Sa španjolskoga je preveo i roman Školice.