Kazaška politička noć

Kazaška noć, ah ta Kazaška noć… Podsjetila je stanare Kremlja da i oni žive u kućici od karata. A razlog zašto im kućica još uvijek stoji nipošto se ne krije u njenoj solidnosti, nego samo u tome što narod još nije na nju – puhnuo. Stoga je u Kremlju nastupila divlja panika; probaj si zamisliti kako se osjećaju ljudi koji su zaozbiljno povjerovali da su vječni, besmrtni, a sada su neočekivano zavirili u mrtvačnicu. I otkrivaju da su tamo već pripremljena hladna, željezna kolica. Kao i VIP metalni stolovi s imenima, mrtvački regali… To sigurno jako kvari raspoloženje i naprasno otrežnjuje. 

I sad, dok je Kremlj tako u šoku… Možda si primijetila da još nisu razradili informacijsku strategiju. Nastavljaju lupetati – te o plinu, te o neidentificiranim nemirima… No zatim će, naravno, krenuti provjerenim putem „američkih agenata“ i „upliva velikih novčanih suma u organizaciju protesta“. Ja bih im, naravno, dao strateški savjet da počnu pripovijedati kako je sve to skupa bilo napravljeno s ciljem da se izvrši pritisak na Putina pred važnim sastankom povodom ultimatuma NATO-u! To će biti  najuvjerljivije starčićima pred televizorima, nešto na što će si moći promumljati: „Ah dakle, u tom grmu leži zec!“

Što se, zapravo, dogodilo u Kazahstanu? Tamo je završila 1991. godina. Dogodilo se to ove noći, konačno se urušio sovok. Taj žalobni, tupi režim koji ne vodi nikamo, to sumorno, obesmišljeno životarenje u svojstvu dupeta svijeta, pri čemu dupe nije ni veliko – osigurava dobrobit i budalaste hirove tek vrlo malenom klanu, dok ostalih 28 milijuna ljudi predstavlja gnojivo kojim se dohranjuje i održava vječna mladost zastrašujuće, stare, zlobne tikve po imenu Nazarbajev.

A sve je bilo tako lako, tako jasno… Igra je bila jednostavna: sivilo, magla, bijeda, tjeskoba, utučenost, idiotske zabrane i tihe, podlačke represije… Pa nije li nam sve to poznato?

Pokazalo se, međutim, da nisu svi u Kazahstanu suglasni igrati priprostu ulogu gnojiva za Glavnu Tikvu. Zaključili su da je bilo dosta, pri čemu ti je jasno, Oljenka, da se tamo uopće ne radi o cijenama ukapljenog plina.

Radi se o nazarbajevštini, izopačenosti sistema koji je inače jako zabavan: zamisli jedan muzej, ali takav da u njemu direktora i cijenu ulaznica određuje mumija koja leži u vitrini na trećem katu. Upravo takav je politički model bio u Kazahstanu… Ta inkarnacija sovjetskog režimskog krkanluka u Nazarbajevu i Tokajevu – koji je jedan potpuno sivi, nejasni, stari momak za kojeg su po svemu sudeći nacrtali rezultate izbora. Tokajev je trebao biti „Zicprezident Funt“, onaj čija će glava, ako zatreba, ukrašavati pejzaž na kolcu.

No Kazahstanci su se pokazali kao fenomenalno pronicljiv narod, znatno pozorniji i oštroumniji od svih koje znamo i promatramo. Uvidjeli su da kurs po kojem ih namjerava voditi vlast znači samo jedan te isti beskonačni anus – točnije, beskrajno ogledalo anusa po kojemu se može vucarati vječno, sve do smrti. Jedino što možeš je cupkati, cupkati… Dok ne dospiješ na novu razinu neimaštine i beznađa. Ako odlučiš biti energičan – kretati se brže! optimističnije! vjerujući u sebe! – samo ćeš se prije naći u idućem šupku. 

Pronicljivost Kazaha omogućila im je da ne ponove greške iz Bjelorusije. Nikakvi prosvjedni balončići ni lampice. Odmah po zubima, bez ikakvih uvodnih deklaracija. Po zubima.

Ima jedan stari, njevzorovski aforizam koji kaže da je mirni prosvjed najgluplja forma pokornosti. Potvrdio se u kolovozu i rujnu u Bjelorusiji: ako si išao mahati balončićem, ako si skidao obuću prije nego što ćeš se popeti na klupu kako bi uzdignutom šakom zaprijetio predsjedničkoj palači, oni će te svejedno pronaći, izdvojiti i staviti u zatvor na deset godina, čim režim malo dođe k sebi i krene u lov. Uspjeh Kazaha sastoji se u tome što su shvatili da su oba ishoda guzica, ali je ova guzica barem ponosna i lijepa, a ona druga je otužna.

Sjećaš se, Oljenka, da sam svojedobno iz primjera Kirgistana izveo prilično točnu formulu o ponašanju policije, Nacionalne garde i OMON-a u takvim situacijama. Dakle, Policija je fenomenalno senzibilan organizam: ona već na 300 metara udaljenosti od buntovne gomile osjeća zašto ti ljudi dolaze. Ako dolaze dobiti batine – što smo vrlo često viđali u Rusiji, gdje su ljudi išli biti tučeni – policija u potpunosti udovoljava tom zahtjevu i mlati. No ako policija na 300 metara osjeti da gomila dolazi mlatiti nju – e, tu ona bez oklijevanja prelazi na stranu naroda: skidaju se kacige, odbacuju štitovi, kreće bratimljenje. Ili to, ili bježi.

Pokazalo se također da je u ovakvim situacijama odsustvo interneta kolosalna dobrobit za uspjeh ustanka! Kad su svi ti borčići, koji su s kauča mogli ratovati za Kazahstan po društvenim mrežama ostali bez interneta – istog trena su otprhnuli na ulicu jer doma više nisu imali što raditi, a vani se  događa nešto užasno zanimljivo. I tako se broj prosvjednika udeseterostručio.

To me vratilo u mladost. Prisjećam se ustanaka Spartaka, Wata Tylera, Stenke Razina… Internet apsolutno nije obavezan preduvjet uspješnog narodnog bunta.

Ima jedan njevzorovski aforizam koji kaže da je mirni prosvjed najgluplja forma pokornosti. Potvrdio se u kolovozu i rujnu u Bjelorusiji: ako si išao mahati balončićem, ako si skidao obuću prije nego što ćeš se popeti na klupu kako bi uzdignutom šakom zaprijetio predsjedničkoj palači, oni će te svejedno pronaći, izdvojiti i staviti u zatvor na deset godina, čim režim malo dođe k sebi i krene u lov

Olga Žuravljova[i]: Jedna nijansa, Aleksandre Gleboviču: sa zanimanjem sam usporedila demografsko stanje u Kazahstanu, Bjelorusiji i Rusiji. U Kazahstanu je postotak mladih muškaraca, do 25 godina, znatno viši nego u stanovništvu Rusije ili Bjelorusije. Demografska piramida izgleda malo drukčije. To također pomaže…

Da. Policija se ne pokorava zakonima. Ona se pokorava snazi. Tko posjeduje snagu, taj i zapovijeda policijom, OMON-om i armijom – to je također odmah bilo jasno i nije slučajno što Kazahstan nije ponovio nijednu bjelorusku grešku. Koliko znam, za jednu noć izbačeno je iz stroja 150 jedinica policijske tehnike, 50 oklopnih vozila, uz jako mnogo osakaćenih policajaca… Ukupno uzevši (ima tamo svakakvih ekscesa), policija je brzo shvatila na čijoj je strani snaga te je naglo zavoljela narod i odrekla se mantri o javnom redu, sigurnosti i ostalim tradicionalnim brbljarijama.

Kao i u Rusiji, vlast u Kazahstanu bira formu postojanja koja je njoj najzgodnija i najkomfornija. Silu koristi samo za a) obranu napljačkanog i b) komfornost prilikom pljačkanja. To se zove „čuvanje javnog reda“ i „borba protiv ekstremizma“. Situacija je kao jaje jajetu slična ruskoj, i to u Kazahstanu razumiju. Nije im slučajno borbeni poklič, uz „Šal, ket!“ („Odlazi, Stari!“), i „Resej, ket!“ („Odlazi, Rusijo!“). Oni shvaćaju gdje su glavni korijeni repe koja im je posisala zemlju.
Želje tih ljudi su shvatljive: oni naprosto sanjaju siguran život, i to sasvim asketski. Nema naginjanja prema raskoši, kultu zlatnih WC-a, ni onolike količine bezumnih, prostački luksuznih nekretnina koje probijaju sve poznate granice. Oni iskreno govore: “Želimo da bude kao u Danskoj ili Norveškoj, jednostavno, fino i čisto, normalno. To i da ne moraš stenjati pod samovoljom vladajućih, ni strepiti hoće li te sutra uhapsiti”.
 

*Emitirano na nezavisnom mediju Radio Eho Moskve, u emisiji „Njevzorovske srijede“, 5. siječnja 2022.

40 bataljuna inozemnih terorista

Kao što se pokazalo, ne postoji nikakva Rusija. Ne postoji, također, nikakav Kazahstan. Ni Bjelorusije nema. Ono što postoji jesu razvaline SSSR-a i prikliješteni ljudi pod njima, te oni koji su se nekako izvukli i brže-bolje bježe što dalje dok ih nije opet zasulo. Problem je u tome što su ruine jako aktivne, još uvijek se sve odlama, trese i pada.

Pokopati pod sobom koga god, i više od toga – ruinama se to veoma sviđa: zatrpavati, sravniti sa zemljom, pritiskati, hrskati lubanjama… Ruine prizivaju u sjećanje svoju komsomolsku mladost, one čeznu za vremenima kad je u tupo siromaštvo i katastrofu bilo stjerano 300 milijuna ljudi.

Stoga smo dužni ustanoviti da su ruine SSSR-a sada otvorile sezonu lova na zemlje i države.

Kao i u Rusiji, vlast u Kazahstanu bira formu postojanja koja je njoj najzgodnija i najkomfornija. Silu koristi samo za a) obranu napljačkanog i b) komfornost prilikom pljačkanja. To se zove „čuvanje javnog reda“ i „borba protiv ekstremizma“

Kazahstanska događanja žestoko su sijevnula u mozgu Rusije. Nevolja je samo u tome što potonjeg ima toliko malo da ni sijevanje nije bilo osobito, no ipak su svi naučili mnogo toga zanimljivog: o sebi, zemlji, diktatorima… I dobili važne lekcije iz „elbasizma“[ii]. Ukratko – kada je kazahstanski narod, podivljavši od neimaštine, teškog beznađa, posvemašnje nedarovitosti i lopovluka svoje vlasti počeo pobjeđivati na ulici, mjesni je diktator, jedan unikatni lažljivac i „skoro-pa-Elbasi“ Tokajev na sve  strane svijeta razglasio da je 20 tisuća inozemnih terorista nahrupilo u zemlju režući glave policajcima i silujući generale MVD-a i KGB-a. Zaustavimo se ovdje na minuticu: 20 tisuća, to je 40 bataljuna. Iz koje je to države u Kazahstan, a da ih nisu primijetili graničari, ušlo 40 bataljuna, Kasim-Žomart nije precizirao. Proktološke nalaze koji bi potvrdili seksualno nasilje nad generalima također nije priložio. I s odrezanim glavama se, kao što znate, kasni.

Svijet, kojem je bilo očigledno što se događa, stao je trljati sljepoočnice. A Putin? On se demonski podsmjehnuo i snažno fućnuo s dva prsta: spašavajući kolegu diktatora, okupio je i u kazašku dramu ubacio sve njemu pokorne sile – takozvani vojni savez ODKB**[iii].

Četrdeset bataljuna inozemnih terorista – nisu pronašli. Ne našavši bataljune, pristupili su njihovoj hitnoj likvidaciji. Kako se ne bi stvorio osjećaj da su morali badava pokretati avione i zaputiti se tako daleko, zapucali su po ridajućim kazaškim tetkama, šljakerima okupljenim poslije smjene u rudnicima urana, seoskim električarima i nekoliko djece u dobi od četiri do 11 godina. Znate već da dobro, staro pravilo čišćenja terena kaže da se, ako se puca u sve, prije ili kasnije može pogoditi i terorista.

Zapucavši te odnijevši blistavu pobjedu, pedantni ljudi krenuli su rješavati situaciju. Komisija ODKB-a se nakašljala, „Khm- Khm!“, i zamolila da joj se pokažu odsječene glave policajaca. No ustanovljeno je da su se potonji razišli po svojim kućama i da je zbog doživljenih ozljeda svim dekapitaciji podvrgnutim službenicima dodijeljen plaćeni jednomjesečni odmor. A kad se vrate u službu, čekaju ih nagradne policijske šubare, godišnje karte za bazen i ordeni.

Bili su ispitani i silovanju podvrgnuti generali. Oni su se sramežljivo smiješili, popravljali hlače i znakovito pokazivali očima jedan na drugog. Moralo se pristupiti ozbiljnije i proširiti istragu, ali i to je propalo: pokazalo se da su kazaški generali u navedenom smislu pretežito djevci. Ne svi, naravno, ali oni koji jesu izgubili djevičanstvo nisu bili žrtve analnih terorista, nego im se to dogodilo na korporativnim druženjima, maturalnim praznicima ili, dobrovoljno, u kasarnama vojnih i policijskih pododjela u koje su bivali raspoređeni. Jedino što se potvrdilo kao istina jest činjenica da su vrhovni „Elbasi“ Nazarbajev i pripadajući elbasići i elbasice napustili usplamtjeli Kazahstan i otišli se sunčati u svojim vilama.

Sve u svemu, mnogo se toga nije poklapalo. Da bi se opravdala intervencija ODKB-a, svi oni avioni, artiljerija, raznorazne desantne jedinice… Bio je potreban nekakav, barem jedan jedini, trećerazredni terorist – da bi se svijetu moglo čvrstim i ozbiljnim tonom saopćiti tko je on i kako se spremao potkopati kazašku državnost.

Nastupili su razumljivi problemi, no i njih su riješili – ćopili su negdje preplašenog jazz pijanista iz Biškeka i mladog keramičkog obrtnika iz Samarkanda; pijanista su tukli svega tri sata, nakon čega je svim telekanalima svijeta priopćio da je specijalac službe vanjske sigurnosti, zlonamjerni plaćeni pogromaš kojem je za uništavanje Kazahstana 200 dolara isplatio direktor CIA-e lično. Uvjerljivost nije postigao. S mladim keramičarem bilo je malo bolje. Pošto su ga tukli cijelu noć, pred jutro je dao priznanje da on nije postavljač pločica na gastarbajterskom radu iz Samarkanda, nego uskrsnuli Osama bin Laden, kojem su čalma i mitraljez kojeg je skrivao u bradi ukradeni u prigradskom vlaku.

Baš sve se pokazalo kao fantazija isprepadanog Elbasi-Tokajeva. U suštini, to se u kaznenom zakonu naziva lažnom uzbunom. Savez ODKB po ugovoru nema pravo ići na obračune naroda s diktatorom; tu nikakvog napada iz inozemstva bilo nije (ne računamo li, naravno, keramičara i pijanista). Čak i po pravilima apsurdnog ODKB-a ovakav slučaj nalaže saveznicima-intervencionistima da sastave zapisnik protiv prevaranta Tokajeva, zatraže od Kazahstana naknadu troškova zbog lažne uzbune koja je izazvala naprasno i vrlo skupo prebacivanje vojski, a zatim da smotaju kablove, ukrcaju u avione svoje obojano željezo, desantnike i… Vozi nazad, odakle si došao.

Malo-pomalo sve se smiruje. One koji su pucali na djecu razumije se da nitko ne traži, jer nikoga ne mogu naći osim sebe samih. Goruće palače su pogasili kako su znali i umjeli, a ruski veleposlanik Borodavkin došao je pameti i ispuzao ispod podne lajsne, kamo ga je stjerala kazaška revolucija, da bi u duhu najboljih tradicija ruske lavrovske diplomacije poručio čovječanstvu da će mu zube izbiti, ako se slučajno usudi opet poslati u Kazahstan – 40 bataljuna terorista.

*Objavljeno 9. siječnja 2022. kao videokomentar “Napoval”.

Političko kresivo

Olga Žuravljova: Aleksandre Gleboviču, prvo što su svi napisali je da sada Putin sigurno neće ići po kazaškom putu, to jest, da neće prijeći na funkciju čelnika Savjeta sigurnosti, a na svojoj ostaviti nekog svog Tokajeva.

Aleksandar Njevzorov: Čujte, kad je o ovom slučaju riječ, mišljenje Vladimira Vladimiroviča neće zanimati nikog, jer se pokazalo da uspješan ustanak može detonirati apsolutno bilo kakva sitnica. Iskustvo pokazuje da sve to ne počinje iz politike i protesta, niti iz vatrene retorike – ono kad netko, razumiješ, stane na oklopno vozilo gnječeći vlastitu kapu… Sve počne radi nekakvog ušljivog ukapljenog plina. A onda se u hodu protest počinje odijevati u političko meso iz kojeg mu izrastaju vođe.

U Rusiji političko kresivo više ne radi. Ne postoji vođa prosvjeda koji bi mogao dići politički motivirani ustanak. Pa ipak, apsolutno sve što režimi ovog tipa rade – u Rusiji, Kazahstanu, Bjelorusiji, svejedno – pretvara zemlju u opasnu eksplozivnu masu, i nema osiguranja od toga. Onaj trijumf obamrlosti, upravo sadističkih nepravdi koje demonstrira režim prema ostatku ljudi koji žive u zemlji, podlaštvo, lažljive iznude, nesposobnost upravljanja… Svakim novim danom uvećavaju opasnost od eksplozije. Ako se ona doista dogodi, koliko god se krvi prolilo režim će biti jedini krivac, kao i u Kazahstanu. Narod, bilo koji, vrlo je teško dovesti do takvog stanja. Valja uložiti titanske napore kako bi se postiglo da ljudi na ulici iskašljavaju krv dok ruše sve pred sobom, i krivac za to je samo jedan – režim.

Kad je riječ o ustancima, mi ovdje još uvijek manje-više sjedimo, ali pritom drhtimo, jer ne shvaćamo što nas čeka u 2022. godini. Nije problem u tome što se Putin posvetio konspirologiji, idejama o Trećem Rimu, posebnom putu Rusije i svjetskome zlu kojem se ona ima suprotstaviti – nego što je za taj svoj hobi on spreman žrtvovati živote milijuna ljudi. On ni najmanje ne sumnja da ima pravo to činiti. Pritom vidimo da se intriga održava. Ako je u odnosu s Ukrajinom i bila moguća pozicija bivšeg muža, koji je bivšoj već bacio kiselinu u lice, već je izgazio čizmama i zabranio joj da se ponovno udaje – štoviše, zabranjuje da je itko prosi i pritom pravi scene divlje, nedolične ljubomore pred cijelim svijetom – s jednom pak Finskom takva točka sigurno neće proći. Finska je također nekoć bila jedna od žena Ruskog Imperija. No to je bilo vrlo davno i ona je u međuvremenu faktički pobijedila u sovjetsko-finskom ratu. Dovoljno je usporediti gubitke: koliko je ubijeno sovjetskih, a koliko finskih vojnika.

S Finskom tako neće ići. Uz to su odande – zasad ne čvrsto, još uvijek samo kao mogućnost, ali jako jasno – priopćili da: “S obzirom na reputaciju Rusije, na to da nas ona zastrašuje i da mi vjerujemo njenim prijetnjama, ne bi bilo loše ući u NATO”.

Nije problem u tome što se Putin posvetio konspirologiji, idejama o Trećem Rimu, posebnom putu Rusije i svjetskome zlu kojem se ona ima suprotstaviti – nego što je za taj svoj hobi on spreman žrtvovati živote milijuna ljudi. On ni najmanje ne sumnja da ima pravo to činiti

Promatrajući situaciju u kojoj pet država s nuklearnim oružjem, među kojima je i Rusija, zajednički govori o nedopustivosti njegove primjene, košmaru atomskog rata u kojem pobjednika neće biti i sve je to jednako užasno za sve… i gledajući kako u svemu tome sudjeluje Moskva, odmah sam se sjetio kad su ono lovili Andreja Čikatila, dugogodišnjeg serijskog ubojicu žena. Uz policiju je tada išla i dobrovoljačka narodna družina koja je sudjelovala u lovu na manijaka. Znate li tko je bio najžustriji dobrovoljac među njima, koji je fiksirao sumnjive prolaznike ispitivački se unoseći u svako lice? Pa sam gospodin Čikatilo. Koji se, kako se pokazalo, volio pridružiti dobrovoljačkim družinama u potrazi za odurnim čudovištem. Na tu me situaciju podsjetila prisutnost Moskve u antinuklearnom dokumentu.

Događa se povratak svih onih gadosti koje smo željeli nikada više ne vidjeti. Politički istrijebivši legalne konkurente koji su mu predstavljali normalan, kontrolirani štapin, režim je sam sebi zabio u stražnjicu cijeli kup detonirajućih štapina i nitko nema pojma kad bi se koji od njih mogao zapaliti. Čaša koju je Rusiji suđeno ispiti ima duplo dno, to jest, bit će je vrlo teško ispiti do dna.

*Iz radio emisije „Njevzorovske srijede“, 5. siječnja 2022.
 

Pročitajte i druge objavljene tekstove Aleksandra Njevzorova koje je odabrao i preveo za naš portal poznati novinar i reporter Marko Stričević: Skica rata i Pitanje plina.

[i] Olga Žuravljova je voditeljica i novinarka.
[ii] Elbasi – „Otac nacije”, ustavna doživotna titula Nursultana Nazarbajeva.
[iii] ODKB – „Organizacija dogovora o kolektivnoj bezbednosti”; vojni savez Rusije, Kazahstana, Kirgistana, Uzbekistana Bjelorusije i Armenije.

Putin sam ne proizvodi tako mnogo plina kao što to misli Europa, koja je sada počela govoriti o – Putinovom plinu. Kao i svi ljudi svijeta, dnevno Putin isporučuje otprilike 500 litara ugljičnog dioksida te oko dvije do tri litre crijevnih plinova. Najveći dio Putinom proizvedenih plinova energetski je apsolutno beskoristan. Kao i sve ostale životinje, Putin, naravno, luči još i metan (koji bi se zbog svoje zapaljivosti možda mogao razmatrati kao komercijalni plin), no u zanemarivim količinama. Predsjednikovu produktivnost moglo bi se i udvostručiti jelima od graha ili snažnom nadutošću, no čak i u tom slučaju dnevne Putinove isporuke ne bi bile dovoljne ni za deset sekundi gorenja jednog upaljača.

Predsjednikovu produktivnost moglo bi se i udvostručiti jelima od graha ili snažnom nadutošću, no čak i u tom slučaju dnevne Putinove isporuke ne bi bile dovoljne ni za deset sekundi gorenja jednog upaljača.

Tržište, emocije i moral

Kremaljski manijak u tom je smislu potpuno besplodan. Koliko god da se hvali svojim vlastitim plinom, koliko god ucjenjivao svijet, on, kao i uvijek, brka i dezinformira. Plin uz pomoć kojega Putin želi ščepati Europu za grkljan nema s njime ni najmanje veze. Sva nalazišta zemnog plina u Rusiji nisu Putinovo vlasništvo, kao ni njegovog dragog opričnika Millera s nadimkom Gazprom, i čak se po zakonima Ruske Federacije ne smiju iskorištavati na način na koji to radi Kremlj. Nadajmo se da će, nakon što se na znak suca podigne s klupe u Haagu ili Nürnbergu, Vladimir Vladimirovič na pitanje: „Ma gdje ste samo uspjeli naći onako smiješnu armiju, i onaj vaš idiotski dvorac?“, odgovoriti: „Zaradio sam ih sisanjem. Kod nas vam je to normalno. Nasisao sam ih po crpilištima Urengoja, Zapoljarnog, a također i Sahalina 3.“*

Herojska Ukrajina zasad još ne primjećuje da se kraj nje stvorio izvanredno moćan, praktički svemoguć saveznik. Putin je, naime, radno nesposoban. Pokazuje se da ne zna i ne razumije najosnovnije stvari: on uporno nastavlja plašiti svijet zavrtanjem plinske pipe, bunilom o plaćanju za njega u rubljima i pukim kreveljenjem, ali… Ali! Rezultat trajno primitivne i naivne plinske ucjene neće biti pokornost planete, nego konačno shvaćanje da je u tako važnom pitanju neophodno jednom zauvijek uvesti red. Svjetskom tržištu plina posve su strani bilo kakvi sentimenti, emocije i moral. Njega, u principu, ne zanimaju ni ratni zločini Rusije u Ukrajini, ni zlostavljanja po ruskim zatvorima, ni zapanjujući preporod fašizma… Njemu je sve isto. Za to tržište ne postoje predsjednici, carevi, dobri, zli – postoje samo trgovci plinom. I pravila toga posla.

I to je tržište već označilo Putina kao partnera koji je nepouzdan, histeričan i nepoželjan. Kao kockarskog varalicu i bedaka kojeg se što prije valja riješiti. I riješit će ga se. Sine ira et studio, ne? Bez srdžbe i pristranosti. Presuda tržišta ne podliježe mogućnosti žalbe ili revizije. Strašnija je od one haške ili nirnberške. Plinski štosovi Putina jedini su rezultat imali u tome da su se uključili duboki, hladni svjetski mehanizmi koji svakog razbahatjelog trgovca plinom likvidiraju kao muhu. Ne preduhitri li ga Ukrajina, tržište će vrlo brzo objesiti skalp kremaljskog bezumnika da se suši pred njegovim pragom.

Postoje predsjednici budale. A postoje i oni koji su naprosto dovedeni u zabludu. Putin vrlo uspješno u isto vrijeme utjelovljuje prvu, kao i drugu kategoriju. On je i nepametan i doveden u zabludu. Trenutno se naivno nada da će rascijepati zapad diskomfortom koji je neizbježan pri rastu cijena. To je vrlo naivno uvjerenje i kolosalno neiskustvo – glupost jednaka onoj uvjerenosti da će se Ukrajina istog trena predati, a pobjedonosni marš na Kijev trajati svega tri dana. Dok u Rusiji javno mnijenje stvara par desetaka licemjernih debila, Zapad ima moćno i realno slobodno novinarstvo koje umije formulirati značenje i smisao. Ono će to i napraviti, bez sumnje. Javno mnijenje Europe i svijeta oblikuju profesionalci, a ne osobe oboljele od histerije kao u Rusiji. Ruskim propagandistima pretežno upravljaju konspirologija, laganje i mentalni sklop sitnog lakejstva. Zapadnim novinarima, pak – zdravi smisao, znanost, kultura Europe i istinska mržnja prema diktaturama i ratovima.

Svjetskom tržištu plina posve su strani bilo kakvi sentimenti, emocije i moral. Njega, u principu, ne zanimaju ni ratni zločini Rusije u Ukrajini, ni zlostavljanja po ruskim zatvorima, ni zapanjujući preporod fašizma… Njemu je sve isto. Za to tržište ne postoje predsjednici, carevi, dobri, zli – postoje samo trgovci plinom

Fašizam i patriotizam

Što će biti rezultatom cijele ove priče? Da, bit će poskupljenja. Ali tih 30 eura više koje će morati platiti za gorivo – i još onih 50 koji će ih vrlo neugodno ubadati u oči s računa za grijanje – zapadnjaci će brzo naučiti klasificirati: ne kao danak Ukrajini, već kao plaću za likvidaciju fašizma i odstranjivanje svjetske prijetnje utjelovljene u poremećenom Putinu i ognjištu novog fašizma na planetu. Svijet će, naravno, zagunđati, ali će vrlo brzo shvatiti da cijena uopće nije visoka. Europski žitelj prihvatit će pravila igre i pri pogledu na nabubrene račune neće osjećati ljutnju, nego ponos što i on u okviru mogućnosti ulaže svoj udio u pobjedu nad novim fašizmom.

Imali smo mogućnost in vivo proučavati crkveno mrakobjesje koje se, čim je ruski Führer pucnuo prstima, sjurilo u Rusiju 21. vijeka iz vijeka petnaestog. Sada imamo mogućnost izučiti pravi, stvarni fašizam, mehanizme njegovog nastanka, širenja, snagu njegovog utjecaja… Uhvativši za grkljan Ukrajinu i svijet, današnja Rusija demonstrira vanjske i unutarnje simptome fašizma. Sve do jednog. Nemoguće ga je ne prepoznati. Od gušenja medija do masovnih ratnih zločina, od terora na domaćem planu do bezumlja svake vrste. U ovim trenucima 82 posto Rusa precizno, do najmanjih detalja i u svim nijansama ponavlja ponašanje i frazeologiju Nijemaca 1935. godine; to je nemoguće ne zamijetiti. Postaje jasno kakva je zapanjujuće zarazna stvar fašizam i s kojom lakoćom se preoblači u patriotizam, istinoljublje, nacionalni ponos… Kako lako ovladava čovjekom. Od njega ne spašavaju ni respirator, ni „besmrtne pukovnije“: zarazniji je od gube i kolere. Znam u Rusiji nekoć mile ljude koji nisu svjesni da imaju fašizam, da su već zaraženi i da se retoriku neophodnosti ubijanja susjeda ne može objasniti nikako drukčije nego kao običan, vulgarni fašizam. I da oni drugi bezumnici koji danas ustaju protiv režima i pokolja u Ukrajini – također apsolutno ponavljaju staru retoriku protivnika i mrzitelja Hitlera.

Razumije se da će truplima zatrpana Buča, mali ukrajinski gradić, na najjeziviji način ući u povijest ovog rata. Zbog čega su bili ubijeni ti ljudi, nije jasno. Djevojke, starčići, traktoristi, komunalci, činovnici i učitelji. Pucali su u njih svezavši im ruke. Po dvorištima, kanalima, jarcima i mostovima. Ruska državna propaganda opet je nemoćno povela rutinsku pjesmu o fejkovima u režiji NATO-a. Sve isto kao i u slučaju sa srušenim Boeingom, mariupoljskim rodilištem, kazalištem i tako dalje.

Znam u Rusiji nekoć mile ljude koji nisu svjesni da imaju fašizam, da su već zaraženi i da se retoriku neophodnosti ubijanja susjeda ne može objasniti nikako drukčije nego kao običan, vulgarni fašizam. I da oni drugi bezumnici koji danas ustaju protiv režima i pokolja u Ukrajini – također apsolutno ponavljaju staru retoriku protivnika i mrzitelja Hitlera.

Pravo na zaključke

Pravo na konačne zaključke nema, naravno, nitko. To je rat, front na kojem je moguće sve, gdje istinu valja otkopavati iz razvalina, dugo je i pedantno vaditi iz krvave, gnojne smjese… No govoreći o fejkovima, ruska propaganda je zaboravila na to koliko je ljudski leš blagoglagoljiv komad. U Buči već rade kriminalisti iz cijelog svijeta koji fiksiraju uzroke smrti onih ljudi i vrijeme kada je nastupila. Svi ti leševi stvarni su, štoviše, oni su mrtvi: nitko se od njih ne miče, niti smiješi. Svi su mjesni žitelji, identificirani – to nisu mrtvaci dovezeni vrag zna odakle kako bi se kompromitiralo Putinovu armiju. Odrediti vrijeme kada je nastupila smrt danas je apsolutno elementarna stvar, uz preciznost, otprilike, do u sat u kojem se dogodila. Kod svih ustrijeljenih, podavljenih i spaljenih žitelja Buče vrijeme smrti poklapa se s periodom u kojem je Buča bila pod ruskom okupacijom.

„Nacisti“ su najodurnija riječ, odnosno pojam. A zadatak svake ideologije je stjerati protivnika u okvire ove ili one najodvratnije definicije. Najbolje od svega je proglasiti protivnika nacistom. Tko doista jest nacist, a tko nije – običnom promatraču ponekad je jako teško odrediti. Pokušat ću objasniti zašto ne treba vjerovati „žigovima“.

Imate dva stvorenja: jedno nosi krila i deklarira svoju personu kao utjelovljenje dobra. Tom stvorenju čak i u pasošu piše da je ono – anđeo. Drugo stvorenje vuče za sobom prikvačeni rep i ima rogove, a pasoš se srami i pokazati. No nastupa minuta odluke – počinje rat, a s njim se događa trenutak istine: stvorenje s krilima, koje sebe naziva anđelom, komada djecu, starcima odgriza glave i pljuje ih uz ogavan smijeh. To stvorenje pljačka siromašne otimajući im ono zadnje što imaju. Anđeo dobrote bombardira gradove i uništava jadne kućice, bolnice i kazališta. Krila su mu crna od dima i gareži, aureola uprskana krvlju.

Stvorenje kojem je propaganda stavila rogove, lupila mu u pasoš žig s oznakom „vrag“, gutajući suze i vlastitu krv spašava dječicu izvlačeći je iz ruševina u koje ih je zatrpalo đubre s krilima; grije, liječi, vlastitim tijelom štiti starce žrtvujući se svake sekunde. Tko je, dakle, anđeo, a tko vrag? Tu postaje jasno da prisutnost krila, aureole i oznake u putovnici ne ukazuje ni na što. Važni su samo postupci, jedino oni mogu pomoći u shvaćanju tko je tko. Takav je slučaj s takozvanim ukrajinskim nacistima i ruskim osloboditeljima, kojima su u Buči, Irpinju, Mariupolju i Harkovu već otpala njihova butaforijska krila. I aureole.

*(Riječ je o svojevrsnoj dvostrukoj šali s aluzijama na oralnu prostituciju. Nasosat’ u žargonu znači steći imovinu „sisanjem“, odnosno pušenjem mušterijama, op. prev.)

Peterburški komentator, analitičar, polemičar i provokator Aleksandar Glebovič Njevzorov u ruskojezičnoj javnosti unikatna je figura od sredine 1980-ih, pri čemu je taj njegov unikat kroz dekade doživio nekoliko metamorfoza: u legendu je ušao kao neustrašivi istraživački reporter u 1980-ima i 1990-ima, prošavši s kamerom ratišta u Čečeniji, Nagorno Karabahu, Pridnjestrovlju, Jugoslaviji i drugdje, ponegdje se čak zapošljavajući kao vojni plaćenik. Poslije novinarske karijere, kombinacijom erudicije i osobnih praktičnih iskustava prometnuo se u jednog od najistaknutijih retoričara u polju javne diskusije – posebno kroz satiričko-filozofske dekonstrukcije Ruske pravoslavne crkve, Kremlja i imperijalne mitomanije, te zagovaranje detabuiziranog, demitologiziranog društva i razvoja temeljenog na znanstvenim spoznajama. Njevzorov je sin novinarke i unuk generala MGB-a (sljednik NKVD-a, prethodnik KGB-a). Odrastavši u Lenjingradu, s Vladimirom Putinom i njegovim krugom upoznat je od mladih dana. Do aneksije Krima radio je i kao savjetnik Vladimira Vladimiroviča, objašnjavajući kasnije taj angažman moralnim dugom, jer je Putin 1990-ih navodno spriječio atentat na njega. U mladosti je više puta bio ranjavan – što na ratištu, što na opasnim ulicama ruskih gradova 1990-ih. Nakon aneksije Krima prometnuo se u jednog od najoštrijih kritičara Kremlja, a posljednjih godina kao nitko drugi u ruskoj javnosti izruguje i samog Vladimira Vladimiroviča. Nakon što mu je ukinuta emisija Njevzorovske srijede na radiju Eho Moskve, prije nekoliko dana protiv njega je podignuta optužnica zbog rasprostranjivanja „lažnih informacija“ o ratu u Ukrajini. Na napad Rusije na Ukrajinu upozoravao je godinama prije nastupanja realnosti u kojoj danas živimo.

Donosimo izbor transkribiran iz videokomentara „Napoval“, objavljenog 11. travnja 2021. godine.

***

Glavna je stvar – sada je to već jasno – neizbježan rat s Ukrajinom. Pobjedonosni crtići i filmići s vojnih vježbi Ministarstva obrane izvršili su zadatak: svi su povjerovali u moć ruske vojne mašine. Međutim, sve te vojne vježbe svirka su na zamišljenom klaviru: možeš ti praviti grimase kao Van Cliburn, slavni pijanist, prevrtati očima oponašajući trans, nadahnuće i nevjerojatnu gipkost prstiju… Sve to možeš, ali samo dok ti neki gad pod ruke ne uvali pravi „Royal“: onda počinje sramoćenje. Pokaže se da veliki pijanist teoretičar nije u stanju odsvirati ni Bratec Martin, jednim prstom.

Što će biti, i kako će biti u tom ratu? Bez obzira što se dogodilo, u svakom će slučaju završiti užasnim porazom i tragedijom Rusije. Uz afgansku, vijetnamsku i čečensku, na Rusiji će izrasti još jedna grba sramote.

Zašto, pri tako očitoj neravnopravnosti snaga, smatram da će pobjeda prevagnuti na ukrajinsku stranu? Samo zbog toga što će za Ukrajinu bilo koji ishod rata značiti pobjedu. Moguće su dvije varijante, i obje su smrtonosne za Rusku Federaciju: jedna je da ogromni, zlobni, krvavi monstrum svojim nožurinama izgazi malu, ponosnu, nezaštićenu susjedu. Druga je da mala, ponosna, nezaštićena susjeda izgazi ogromnog, krvavog monstruma. Za Rusiju su jednako tragične obje varijante.

Vojna analitika

Tko, dakle, najmanje od svih razumije rat? Koga ni u kojem slučaju ne valja slušati kad je riječ o tom pitanju? Mogu vam odgovoriti: to su takozvani vojni analitičari koji će sada svima u uši sipati onu terminologiziranu splačinu o tome kako će sistemi Uragan, Grad, Posejdon, Zvizdan i Pinokio metodom spaljene zemlje probiti strateške koridore za tenkovske formacije, a za njima će konvoji pješadije krenuti na Kijev… To je potpuna besmislica, moguća na vojnim vježbama ako po prethodnom dogovoru i za velike novce ukrajinska strana pristane uljudno lijegati pod ruske gusjenice i poslušno primati udare određenih raketa. Cjelokupna vojna analitika djelo je kojim se u dominantnoj mjeri bave budale, koje su se ili davno pozdravile sa svakom realnosti, ili se s njom nikada nisu ni susretale. Nitko od njih ne uzima u obzir faktor maksimalno jarosnog otpora Ukrajine i potpune nesposobnosti ruske armije da ratuje.

Ukrajinske jedinice bit će, pretpostavljam, opakije i od čečenskih. Rat u Čečeniji izgubila je ona stara, sovjetska armija koja je još imala razne tradicije, generale i borbeno iskustvo. Sada ni toga nema – nema generala, ni Rohlina, ni Lebeda – nikog.

Kako će onda izgledati taj rusko-ukrajinski rat? Kao prvo, što za Rusiju uopće znači – rat? To je prije svega mogućnost da se nekažnjeno opljačka vlastita armija, jer će biti moguće knjigovodstveno otpisati bilo što. Čarobna moć rashodovanja u ratu dobro je poznata – svi najpovoljniji poslovi sklopljeni su na frontu. Danas već postoje i pametne rakete koje u trenutku kupovine mogu, hm, promijeniti svoju putanju, a kao što pokazuje iskustvo Prvog čečenskog rata, Rusija je odavno naučila prodavati neprijatelju i svoje tenkove, i to u paketu s posadom.

Počet će tako da će nekoliko divizija zalutati: bez toga ne može proći. Po tim će divizijama obavezno raspaliti ruska avijacija, koja je još u Čečeniji stekla zapanjujuću sposobnost bombardiranja dijelova vlastite vojske, istrijebivši minimalno četvrtinu ruske vojne sile. Mislim da ta iskustva još uvijek nisu uspjeli izgubiti opijanjem i da će ih avijacija konačno moći primijeniti u praksi u potpunosti.

Mogućnost da oproba svoje talente dobit će i ratna mornarica. Pomoću dalekometne artiljerije, dalekozora i portugisca obavezno će raspaliti po nekoliko plaža na kojima su se prethodno s namjerom sunčanja razmjestili turisti – također ruski.

Čarobna moć rashodovanja u ratu dobro je poznata – svi najpovoljniji poslovi sklopljeni su na frontu

Patriotski crtići

Dok komadići turista budu sortirani po vrećama, oznojeni će generali vršiti samoubojstva, no neće to biti zbog turista, već naprosto stoga što će shvatiti da trupove njihovih ratnih brodova od raspadanja čuva tek debeli nanos boje.

Kad stvari dođu do toga da valja ginuti, pokazat će se, naravno, da patriotski crtići nisu u stanju voditi rat, a ni ginuti. A na frontu će se, kao i uvijek, pojaviti regruti koji od borbene obuke imaju jedino pucanje iz metli i lopata, trčanje po pivo starijim vojnicima i pospremanje kreveta u kasarni. Tih pilića u maskirnim uniformama podavit će svirepi, iskusni i divlje motivirani Jaroševi bataljuni otprilike pet tisuća u prvom tjednu. Na Rusiju će se srušiti pljusak pocinčanih lijesova. Nijedan vojnik i nijedan oficir neće imati ni najmanjeg pojma kog vraga radi tamo i za čije jahte i palače ratuje. Mislite li možda da se neće ponoviti željeznički kolodvor u Groznome? Obavezno i neizbježno hoće. Riječ je o tim istim, konjakom zapitim idiotima s epoletama koji još uvijek, navlas isto kao onda, pikaju po kartama svojim olovkicama.

Rusija se uvijek u svemu domisli kako pronaći način da se osramoti. Ona nađe sramotu, proguta je, probavlja na kojekakve načine i nekoliko godina pati od strašnog medijskog proljeva. No u ovom će si slučaju odmah prisvojiti doze sramote koje su neprobavljive. Nakon tjedan dana pojačat će se pljusak pocinčanih lijesova. Zbog čega je vođen rat u Čečeniji, koji je pejzaže Rusije ukrasio s 18 tisuća grobova? Danas je to manje-više jasno: zato da bi se u Groznome izgradilo palače i džamije od briljanata, da bi se Čečeniji klanjalo i dotiralo je s milijardu rubalja dnevno iz federalnog budžeta – odnosno, plaćalo danak kako se i valja plaćati pobjedniku. Upravo je radi toga ruska vlast tisuće svojih dječaka pretvorila u spaljeno, zaudarajuće meso i još toliko njih učinila invalidima. Pritom u Čečeniji nije ratovala protiv armije, nego tek protiv nekoliko dobrovoljačkih skupina čije su borbene formacije činili pjesnici, ginekolozi i geodeti.

Zašto su bile potrebne planine leševa? Moglo se odmah početi plaćati Čečeniji bez bilo kakve prethodne pucačine. Oni ruski oficiri kojima konjak nije posve isprao sjećanje vjerojatno će se prisjetiti svih uhapšenih heroja Prvog i Drugog čečenskog rata, počevši od pukovnika Budanova. Sjetit će se iživljavanja sudova i vlasti koja ih je izdala. Oficiri su pažljiv svijet – nisu propustili zamijetiti da Domovina ne prašta podvige.

Kad stvari dođu do toga da valja ginuti, pokazat će se, naravno, da patriotski crtići nisu u stanju voditi rat, a ni ginuti. A na frontu će se, kao i uvijek, pojaviti regruti koji od borbene obuke imaju jedino pucanje iz metli i lopata, trčanje po pivo starijim vojnicima i pospremanje kreveta u kasarni

Volšebna sila umjetnosti

Krvoproliće, mrtvački sanduci, jeza, kaos, ogorčenje medija, udruge majki vojnika… Rast će deseterostruko, svakim danom. Svjetska informacijska pozadina, koja je u cijelosti sastavljena od proklinjanja, razotkrivanja i „šejmanja“ Rusije, dobivat će na težini i teškim će verigama okovati armiju koja i tako jedva stoji na nogama. Pljusak pocinčanih sanduka dodatno će jačati. Imajte na umu da nije ruska propaganda jedina koja umije izmišljati „raspete dječake“, no tu neće ni trebati išta izmišljati, jer svaki rat stvara mnoštvo krvavih presedana koji razdiru dušu.

Pored svega ostaloga, ovo nije samo rat protiv Ukrajine. Da je samo Ukrajina, bilo bi to pola posla… No to je još i rat protiv Odese: najbolji i najjeftiniji način, dakle, da se za sva vremena postane objektom izrugivanja i podsmijeha. U samoj pak Rusiji, upravo će moćan antiratni pokret postati osovinom koja će konačno učvrstiti i objediniti sve koji mrze režim.

Ima još jedna neugodna nijansa: u ovom trenutku na snazi je volšebna sila umjetnosti: crtići, klipovi, deklaracije, parade… No bilo bi bolje nikoga ne upućivati u stvarne mogućnosti ruske armije. Kad vide rusku armiju na djelu, Japanci će odmah podsjetiti na Kurilsko otočje, Nijemci će se nasmiješiti na Konigsberg, Moldavija na Pridnjestrovlje, i tako dalje. I još nešto: vojna sfera skriva teška i brza iznenađenja za vlast. Rat je opasan i zato što se u njemu vrlo brzo kuju autoriteti – ljubimci legija koji će brzo shvatiti da su im se, kartaški rečeno, u rukama našli sami asevi. Onaj koji prvi povede bratimljenje s Ukrajincima postat će najveći frajer.

Možda će gdjekoji od zapovjednika doista gorjeti od želje da doleti u pomoć ruskojezičnom narodu i spasi ga od ugnjetavanja, siromaštva, ponižavanja i harača. No ako kod nekog postoji taj užasni, neotklonjivi svrab želje da se spašava narod, taj može poći na Kijev, naravno – ali može i na Moskvu. No na putu do Kijeva čekaju ga ludo hrabri bataljuni Jaroša, redovna vojska, partizani, vatrene zasjede, mine, snajperi, sramoćenje i smrt. Put za Moskvu apsolutno nije posut takvim panjevima, a krajnji je učinak isti. Zolotov će sa svojom Rosgvardijom odmah požuriti ući u NATO, a Putinu će preostati samo telefonski poziv prijatelju Bidenu, s molbom neka pošalje pomorsku pješadiju Sjedinjenih Američkih Država da brani Moskvu od poludjelih ruskih zapovjednika.

Zavjesa!