Priču o Dnevniku Anne Frank trebalo bi započeti s jednim događajem u Šibeniku 2017. godine. Naime, putujuća Međunarodna izložba “Anna Frank – povijest za sadašnjost”, u organizaciji Hrvatske edukacijske i razvojne mreže za evoluciju sporazumijevanja (HERMES), koja obilazi 40 europskih gradova, otvorena je 17. siječnja te godine u Tehničkoj školi u Šibeniku. Iako je trebala ostati otvorena do 10. veljače, već nakon par dana je zatvorena jer je ravnatelj u sklopu izložbe odbio izvjesiti panoe koji se odnose na Drugi svjetski rat na hrvatskom tlu, iako je kontekstualizacija rata u lokalnim uvjetima jedan od uvjeta postavljanja izložbe.

Dodajmo ovome i činjenicu da je Dnevnik Anne Frank dvije godine kasnije izbačen iz obaveznog školskog programa za hrvatski jezik i književnost i postavimo pitanje: zašto? Dakle, zašto zabrana izložbe? Zašto izbacivanje knjige? Da bismo ukazali na moguće odgovore, moramo ih potražiti ne samo u knjizi, već i u povijesnom kontekstu, što znači da bi ovom djelu nastavnici trebali pristupiti interdisciplinarno, tj. da bi se ono trebalo koristiti u raznim predmetima.

Vratimo se stoga iz Šibenika u Amsterdam 1942. godine. Na svoj trinaesti rođendan, 12. lipnja 1942, djevojčica po imenu Anna Frank dobiva na poklon bilježnicu u koju će pisati dnevnik. Najvjerojatnije ovaj dnevnik nikome ne bi bio zanimljiv, da nije bilo spleta povijesnih okolnosti kojima je svjedočila. Dnevnici su u to vrijeme bili u modi, djevojčice su im povjeravale svoje mladenačke tajne, doživljaje i želje i svi su bili podjednako dosadni i banalni.

Ali Anna Frank bila je Židovka u vrijeme progona Židova. Ona i njena obitelj, starija sestra Margot, majka Edith, otac Otto Frank i još neki rođaci pobjegli su 1933. godine pred fašizmom iz Njemačke u Nizozemsku. No uskoro se i u Nizozemskoj uvode sve veća ograničenja prava za Židove, na primjer ograničene su trgovine u kojima Židovi smiju kupovati, uvodi se policijski sat i sl., a počinju i racije. Kad je šesnaestogodišnja Margot dobila poziv policije da se javi vlastima zbog odlaska na “rad”, znali su da je došlo vrijeme da se sakriju.

Dvije godine, iz dana u dan

Bježati iz zemlje više se nije moglo. Sklonište su našli u stražnjem dijelu kuće u kojem se nalazilo poduzeće Otta Franka. Uz pomoć suradnika, preuredili su dio stana u skriveni prostor u koji se ulazilo pomicanjem police s knjigama. Uskoro im se pridružila obitelj Van Pels – Hermann, Auguste i njihov sin Peter, a kasnije i poznanik Fritz Pfeffer. Osmero ljudi živjelo je zajedno u vrlo skučenom prostoru skrovišta na adresi Prinsengracht 263.

U svom dnevniku Anna sljedeće dvije godine gotovo iz dana u dan opisuje njihov svakodnevni život. Na prvi pogled to su tek zapisi o tome kako joj nedostaju prijatelji i izlasci u prirodu, o proslavama rođendana i večerima provedenim uz igraće karte i radio, o sitnim sukobima među stanarima skloništa i prvoj ljubavi, Peteru. Ali tu su i zrelija razmišljanja o životu koja se možda ne bi javila u drugačijim okolnostima. Primjerice, Anna ima svijest o svojoj situaciji i dovoljno je zrela da shvaća da je najlakše upasti u zamku samosažaljenja: “Samo je jedno pravilo koje trebaš zapamtiti: smij se svemu i zaboravi sve ostale! Zvuči egoistično, ali to je zapravo jedini lijek protiv samosažalijevanja.”

Dok učenici budu čitali ovaj dnevnik, uspiju li smetnuti s uma okolnosti, činjenicu da se ti ljudi skrivaju jer ih inače čeka deportacija, možda će im se učiniti da Anna i ostali stanovnici skrovišta žive gotovo normalan život: djeca uče, odrasli čitaju, vode se razgovori o politici, imaju čak i posjetitelje. Ipak, stalno svi moraju paziti da nesmotrenim ponašanjem, smijehom, vikanjem, padom ili bilo kojim zvukom stanovnicima kuće, radnicima u skladištu, ne odaju svoje prisustvo jer bi ih morali prijaviti da sami ne bi bili kažnjeni. Naime, druga strana tog “normalnog” života u skrovištu bio je silan strah da će biti otkriveni. To se na kraju i dogodilo – 4. kolovoza 1944., nakon 761 dana skrivanja, policija je ušla u sklonište i svi stanovnici su deportirani u koncentracijske logore.

Anne s 15 godina umire u logoru Bergen Belsen, od tifusa kao i njena sestra, a majka u Auschwitzu. No otac Otto Frank preživljava rat i po povratku u Amsterdam u ruke mu dospijeva Annin dnevnik koji je sačuvala njegova suradnica Miep Gies.

U svom dnevniku Anna sljedeće dvije godine gotovo iz dana u dan opisuje njihov svakodnevni život. Na prvi pogled to su tek zapisi o tome kako joj nedostaju prijatelji i izlasci u prirodu, o proslavama rođendana i večerima provedenim uz igraće karte i radio, o sitnim sukobima među stanarima skloništa i prvoj ljubavi, Peteru. Ali tu su i zrelija razmišljanja o životu koja se možda ne bi javila u drugačijim okolnostima

Nedugo zatim, već 1947., u Nizozemskoj je ovo svjedočanstvo Anne Frank o dvije godine proživljene u skloništu ugledao svjetlo dana. Odjek knjige bio je ogroman, prevedena je na preko sedamdeset jezika i prodana u preko 30 miliona primjeraka. Uvrštena je u školske programe u mnogim zemljama i postala nezaobilazno štivo o užasima fašističkog progona Židova. U suradnji s Ottom Frankom 1957. osnovana ja Zaklada Anne Frank posvećena očuvanju zgrade u Prinsengrachtu. Od 1960. ta je zgrada, poznata kao Kuća Anne Frank, otvorena za javnost kao muzej koji godišnje posjete milioni ljudi.

Oživljavanje povijesti

Zašto je ovu knjigu potrebno vratiti u obavezni školski program? Zato jer učenicima, kroz književnost, zaista približava  povijesne događaje. Za razliku od toga kako se inače uči i prenosi povijest, kao niz suhih i nepovezanih činjenica, godina i imena (i tako iz razreda u razred kroz cijelo školovanje) ovaj Dnevnik će učenicima ponuditi oživljavanje povijesti kroz slike i emocije.

S druge strane, Dnevnik kao književno djelo nudi ne samo drugačiji pristup povijesnim činjenicama, nego  mogućnost identifikacije s junakinjom. Dnevnik je forma koja može biti, ali obično nije literarna. Dnevnik Anne Frank sigurno nije veliko literarno djelo, a kako bi i moglo biti kad ga piše sasvim mlada, iako pismena djevojka bez iskustva. Anna Frank piše jednostavnim jezikom o svakodnevnim situacijama, no čak i u ovakvom fragmentarnom tekstu čitatelji mogu doživjeti emocije kao što su iščekivanje, tjeskoba ili strah, psihologiju odnosa među stanovnicima skrovišta, ali i radost i zahvalnost za male stvari. Pratimo i Annino psihološko stanje, kao i sitnice od kojih se sastoji život svake obitelj. Moglo bi se stoga reći da se upravo u opisima detalja i slojevitosti tih opisa prepoznaje literarnost Dnevnika. Cilj čitanja bi bio da učenici mogu zamisliti sebe u situaciji života u skučenom prostoru, u strepnji da će biti otkriveni (ne govori glasno! ne kašlji! ne pjevaj!), uz pokušaj održavanja normalnog života uz igre, zabavu, čitanje i razgovore.

Na moguće pitanje učenika zašto uopće čitati taj Dnevnik kad ionako ne opisuje ništa zanimljivo već samo obične situacije, odgovor je – baš zato. Jer se iz njega iščitava sljedeće: da ljudi koji žive u situaciji zarobljeništva i straha, lišeni svega i na skučenom prostoru, pokušavaju održati privid normalnosti. Privid je važan jer daje nadu, vjeru da će nekada, uskoro, biti moguć povratak u školu ili odlazak u kino ili u dućan. Ali taj privid prate i mračne slutnje…

Citati za diskusiju u razredu, sugestija:

1.”Unatoč svemu još vjerujem da su ljudi u duši doista dobri. Jednostavno ne mogu graditi svoje nade na temeljima što ih čine pometnja, bijeda i smrt.”

2. “Tamo gdje postoji nada, postoji i život. Ona nas puni svježom hrabrošću i ponovno nas čini jakima.”

3. “Svatko tko je sretan činit će i druge sretnima.”

4. “Zašto neki ljudi moraju gladovati, dok u drugim dijelovima svijeta postoji višak? Oh, zašto su ljudi tako ludi?”

5. “Shvatila sam da ljepota uvijek negdje postoji – u prirodi, zrakama sunca, slobodi, u tebi samom; to ti sve može pomoći.”

6. “Veličina čovjeka ne leži u bogatstvu i moći, nego u karakteru i dobroti.”

Čitajući Dnevnik, učenici mogu spoznati koliko je čovjek prilagodljivo biće kojem želja za preživljavanjem daje snagu. Ali uočit će i jednu drugu osobinu, ljudski potencijal ne samo za činjenje dobra, već i zla. Postavlja se pitanje o karakternim predispozicijama osobe nasuprot ulozi okolnosti i slučajnosti u ključnim odlukama koje donosimo i slično.

Autentični dokument vremena

Vratimo se povijesnoj važnosti Dnevnika kao svjedočanstva. Među djelima o fašizmu rijetka su svjedočanstva osobe tih godina, pa je izuzetna vrijednost knjige u tome što predstavlja autentični dokument vremena. Zbog toga ovo djelo treba upotpuniti uvidom u povijesne okolnosti u kojima je dnevnik nastao. Pod pretpostavkom da se Dnevnik obrađuje u višim razredima osnovne škole, učenici ne posjeduju potrebno znanje povijesti da bi shvatili svu kompleksnost situacije u kojoj se našla Anna Frank i njena obitelj odnosni progonjeni Židovi. Nastavnik bi morao objasniti osnovne povijesne činjenice: što je prethodilo njemačkoj okupaciji Nizozemske 1940. i progonu Židova, dakle uspon Hitlera i početak Drugog svjetskog rata, objasniti pojam Holokausta odnosni sistematskog organiziranog istrebljenja Židova od nacista (jedno slovensko istraživanje pokazuje da samo 22% mladih rođenih nakon 2000. godine zna što je Holokaust). Za to može odlično poslužiti kratka i atraktivno napravljena knjiga Sve o Anne Frank (Meno Metselaar i Piet van Ledden, Naklada Ljevak 2021.).

Vratimo se u Šibenik 2017. Jednako kao što je izložba o Anni Frank u Šibeniku trebala biti upotpunjena informacijama o fašizmu u lokalnim uvjetima, tako i učenike treba upoznati s progonom Židova u marionetskoj fašističkoj državi NDH (1941-1945). Za to je najbolje posegnuti za primjerom iz naše sredine. Jer i u tadašnjoj Hrvatskoj jednu djevojčicu gotovo istih godina (rođenu 1927.) zatekla je jednaka sudbina, to jest smrt. Radi se o Lei Deutsch iz Gundulićeve ulice u Zagrebu, izvanredno talentiranoj i neobično popularnoj prijeratnoj maloj glumici, pjevačici i plesačici u brojnim predstavama u HNK-u, “hrvatskoj Shirley Temple” – kako ju je tada nazivala štampa. I Lea je bila Židovka pa joj sva popularnost nije pomogla kada su i u NDH zavladali tzv. “rasni zakoni”. Izbačena je iz HNK i 1943. s majkom i bratom deportirana u Auschwitz u koji nije stigla jer je umrla na putu, u stočnom vagonu, zajedno s još dvadeset i četvoro deportiranih. Lea nije vodila dnevnik ali je njezin život i glumu rekonstruirao Pavao Cindrić u knjizi Lea Deutsch – zagrebačka Anne Frank objavljenoj 2008. Njenu je karijeru i tragičan kraj dokumentirala i knjiga povjesničarke Martina Bitunjac, Lea Deutsch – dijete glume, glazbe i plesa iz 2021. Njezin je lik oživio je režiser Branko Ivanda u filmu iz 2011. godine Lea i Darija – dječje carstvo.

Među djelima o fašizmu rijetka su svjedočanstva osobe tih godina, pa je izuzetna vrijednost knjige u tome što predstavlja autentični dokument vremena. Zbog toga ovo djelo treba upotpuniti uvidom u povijesne okolnosti u kojima je dnevnik nastao. Pod pretpostavkom da se Dnevnik obrađuje u višim razredima osnovne škole, učenici ne posjeduju potrebno znanje povijesti da bi shvatili svu kompleksnost situacije u kojoj se našla Anna Frank i njena obitelj odnosni progonjeni Židovi

Nepopularna tema progona

U usporedbi s Dnevnikom Anne Frank, prijevodima i brojnim knjigama o tom slučaju – činjenica da su u Hrvatskoj objavljene samo dvije knjige i jedan film o Leinoj tragediji dosta govore o tome koliko je tema progona njenog naroda u NDH-u, u najmanju ruku, nepopularna. Teško se suočiti s vlastitom prošlošću i počinjenim zločinima, tada kao i danas.

Kako je moguće da ove dvije mlade djevojke koje nisu bile neprijateljice države niti članice neke stranke, nisu se borile na frontu niti sudjelovale u antifašističkim djelovanjima bilo koje vrste, budu deportirane i osuđene na smrt samo zbog činjenice da su pripadnice židovskog naroda? Ne treba zaboraviti na druge, poput Roma i Srba (u logorima NDH), koji su također završili život u logorima iz istog razloga “krive” pripadnosti – pored političkih neprijatelja i homoseksualaca.

Stradalo je i puno mlađe djece i to ne samo židovskog porijekla koja su završila u logoru smrti Jasenovac, među 80.000 drugih žrtava. O tome učenici mogu saznati iz filma Dnevnik Diane Budisavljević (2019.) režiserke Dane Budisavljević, o ženi koja je uspjela spasiti njih oko 10.000.

Izbačena iz školskog programa, Anna Frank ponovo postaje žrtva politike jer je njezin Dnevnik priča svjedoka užasa kojeg bismo, zajedno sa svojom ulogom u njemu, najradije zaboravili.

Međutim, sve dok postoji raskorak između “službene povijesti” te osobne i kolektivne memorije, to daje šansu neznanju, odnosno lažima i manipulacijama koje utječu na život danas. Možda je ovdje najbolje citirati pisca Georgea Orwella koji u distopijskom romanu 1984 piše:

“Tko kontrolira prošlost, kontrolira budućnost, a tko kontrolira sadašnjost, kontrolira prošlost”.

Za one koji žele znati više: Internetska “posjeta” Kuća Ane Frank u Amsterdamu kao primjer učenja povijesti kroz  pokušaj oživljavanja iskustva.

Tekst je izvorno objavljen 28. svibnja 2021. u sklopu programa Alternativna lektira.

Moj problem s lektirom je problem prisile. Ako dijete, štoviše, dijete u formativnim godinama s izrazitim otporom prema autoritetu nešto mora, za očekivati je da to isto − neće. Kako dakle osmisliti sustav koji se može probiti kroz mladenački prkos? Pritom, u kontekstu populariziranja lektire opetovano čujem tezu da djeci treba ponuditi nešto zanimljivo, nešto što će ih zainteresirati i nešto u čemu će se pronaći, ne bi li čitanje zavoljeli pa i ostatak života proveli uz magičnu moć knjige. To da škola djetetu može prezentirati nešto što će dijete zavoljeti je u današnjem dvadesetostoljetno učmalom i uspješno nereformiranom školskom sustavu vrlo ambiciozan plan. Ne bih generalizirao sa stavovima, moje iskustvo škole je vrlo skromno, samo sam jednom išao u školu, a i to reducirano (tri godine mog školovanja bile su što preskočene, što vrlo skraćene zbog ratne opasnosti), ali sve što sam u životu zavolio, pa i knjige, otkrio sam izvan škole.

Sad, kad sam istresao dozu skepse, bez ambicije da nudim rješenje, moj prijedlog za promišljanje alternativne lektire je sljedeći: stripovi!

Kako osmisliti sustav koji se može probiti kroz mladenački prkos?

Stripovi

Stripovi su forma popularizirana u svrhu dječje zabave, što im je uvelike definiralo javnu percepciju, a to lice nosi i danas pa je golema industrija stripova često fokusirana tek na p(l)itku zabavu, što pak vrijedi i za neke druge umjetnosti koje se nešto radije konzumiraju pa lako skliznu u komercijalno popularne lake note (posebno vidljivo u glazbi i filmovima). No, u prethodnoj sam rečenici sakrio i glavni argument u prilog mom prijedlogu: stripovi su umjetnost.

Prvo, smatram da je umjetnost svih formi i žanrova izuzetno bogatstvo života i nema dovoljno prilika da se umjetnost nudi i konzumira u svim prilikama i ambijentima, a posebno u školstvu.

U tom smislu valja priznati da je službeni kurikulum dosta škrt prema modernim umjetničkim formama. Jedva da su adekvatno pokrivene i takozvanih klasičnih sedam umjetnosti: slikarstvo, arhitektura, skulptura, književnost, glazba, performans i vizualna umjetnost. Pokoja ima vlastiti predmet (likovna i glazbena umjetnost), pokoja se prikrpa iz druge predmete (npr: učenicima će povremeno biti prikazan film u sklopu predmeta Hrvatski jezik), ali uglavnom nema sustavnog bavljenja rubnim, da ne kažem, modernim umjetničkim formama, što strip jest.

Ipak, posljednjih su se godina pokrenule neke formalne i manje formalne inicijative koje se bave promicanjem ove ideje. Strip će nesumnjivo vrlo skoro naći mjesto u lektiri, međutim, sklon sam mišljenju da će to i kad se dogodi biti prekasno i premalo. Umjetnost, kao i život sam, rapidno se mijenja, a tromi sustav obrazovanja naprosto gubi bitku u pokušaju da djecu pripremi na svijet kakav jest. Tu posebno mislim na informacijsku revoluciju koja je u proteklo desetljeće ili dva pomela način kako živimo, kako razmišljamo i kako konzumiramo informacije. Novi kanali komunikacije i novi mediji rapidno mijenjaju našu zbilju, no stvar je još drastičnija, dokazat će neki znanstvenici: mijenjaju i naš mozak. Manfred Spitzer, njemački psiholog veliki je zagovornik teze da digitalni mediji umanjuju naše mentalne kapacitete, a u tom stavu će mu se pridružiti i pokoji neuroznanstvenik. Iako ih često nismo svjesni, promjene su značajne, ne uvijek dobre (ali ne uvijek ni loše), no, zadržao bih se zasad na umjetnosti. Činjenica je da digitalna umjetnost izrasla na novim medijima donosi čitavu paletu novih formi na uživanje svijetu. U svjetlu promišljanja o lektiri obasjao bih samo jednu od njih: videoigre.

Videoigre

Videoigre su čudnovato živ i inventivan svijet kreativnih umjetničkih formi koje ujedinjuju vizualnu i fabularnu komponentu, a glavna odlika im je interaktivnost. Hibridne, mogu kombinirati video, glazbu, tekst, no ono što ih razlikuje od svega prije njih njihova je neograničena mogućnost interakcije između autora i konzumenta. Istina, poput stripa, videa i glazbe, i ova je industrija izrazito popularna pa zato vrlo sklona komercijalizaciji. Danas su videoigre najprofitabilnija industrija zabave na planeti, duplo profitabilnija od filmova i glazbe zajedno, a u 2020. godini profitabilnija i od sporta, no ok, nije bila laka godina za sport, ali trend se nazire. Ipak, komercijalizacija joj ne otima kreativni umjetnički potencijal, dapače, postoji cijeli segment tzv. indie tržišta koje, oslobođeno zahtjeva za hiperprofitom kreira neke od najinovativnijih umjetničkih proizvoda ovog stoljeća. U ovu digresiju sam uplovio jer smatram da su mnoga od tih djela izuzetno potentni lektirni naslovi.

Doživljaj posljedica rata u This War of Mine, uvid u psihološko stanje psihotičnih u Hellblade: Senua’s Sacrifice, autentični osjećaj života u represivnom režimu u Papers, please ili naprosto inventivni načini prezentiranja priče u Life is Strange, The Last of Us i What Remains of Edith Finch prenose iskustvo i emocije na posve nove načine.

Usto, riječ je o igrama koje obrađuju važne teme, otvorene su za interpretacije i naprosto su vrhunska djela kulture, a istovremeno vrlo uzbudljiva i prijemčiva za mladu publiku. Dodatno, videoigre zaista briljiraju kad kreativno koriste još neiscrpljene mogućnosti novih medija da i same kreiraju nove vrste doživljaja, kao što to rade Inside, Her Story, Undertale, Portal ili Braid, te polako ali temeljito postaju mjesta opće kulture i opća mjesta kulture.

Da napokon presiječem ovaj pretjerani uvod zaključkom: Kultura i umjetnost agilni su i dinamični civilizacijski izvori, koji ne oslikavaju samo život kakav je bio, već ga razotkrivaju kakav je sad, i pripremaju nas na ono kakav će biti. Zbog toga lektira, kao temelj obrazovanja u domeni čitanja, mora širiti vidike pa se uz temelje književnosti osvrnuti i na nove medije, za početak: stripove.

Kao savršen naslov obradit ćemo knjigu Marjane Satrapi: Perzepolis, priča o jednom djetinjstvu.

Marjana Satrapi: Perzepolis, priča o jednom djetinjstvu

Mjesto radnje: Kako mu i naslov otkriva, Perzepolis se događa u Iranu. Antička prijestolnica stare Perzije danas je tek arheološki park, no imenom predstavlja tu zemlju, koja se oduvijek, osim posljednjih osamdesetak godina, zvala Perzijom.

Osim Irana, dio radnje se događa i u Beču, kulturološkom antipodu Teherana, što će glavnoj junakinji omogućiti odmak i priliku da se sagleda iz daljine, a lektirnom čitatelju priliku da prepozna karakteristike Hrvatske u liberalnoj Austriji, ali i u ultrakonzervativnom Iranu.

Vrijeme radnje: Period između 1980. i 1994. u kojem glavna junakinja ima 10 do 24 godine.

Kratak sadržaj: Marjane je desetogodišnjakinja koja odrasta u Iranu u kojem se upravo događa konzervativna revolucija. Kao dijete liberalnih roditelja čudi se novim pravilima života. Društvo se polako navikava na nove norme, no znatiželjna djevojčica ih otvoreno preispituje. Život se u Iranu komplicira, uskoro počinje i veliki Iransko-irački rat, a pravila islamske države sve su kruća i kazne za buntovne sve opasnije, pa roditelji mladu, slobodoumnu Marjane šalju na studij u Austriju. Tu Marjane, oslobođena državne tlake proživljava nova iskustva, no otkriva da je sloboda, baš kao i odrastanje, odgovorna stvar.

Kultura i umjetnost agilni su i dinamični civilizacijski izvori, koji ne oslikavaju samo život kakav je bio, već ga razotkrivaju kakav je sad, i pripremaju nas na ono kakav će biti. Zbog toga lektira, kao temelj obrazovanja u domeni čitanja, mora širiti vidike pa se uz temelje književnosti osvrnuti i na nove medije, za početak: stripove

Tema djela: Tema djela je promjena. Promjena života uzrokovana promjenom političke orijentacije države, te osobna promjena uzrokovana tim okruženjem ali i samim odrastanjem. Promjena je stalna, neminovna, opasna i potrebna. Marjane će ovo oslikati u nizu epizoda svoje velike knjige.

Analiza djela: Perzepolis je priča o djetinjstvu ispričana kroz dječje oči. Kako te oči odrastaju tako odrasta i pogled na svijet koji uz brutalne političke donosi i naizgled trivijalne životne muke. Satrapi je iskrena, otvorena i oštra. Ne štedi sebe ni bližnje, a najmanje štedi društvo o kojem piše.

Jednostavnim crtežom Satrapi dočarava kompleksne situacije i odnose zapletene oko odrastanja za vrijeme islamske revolucije. Marjane se prisjeća raznih aspekata iranskog prevrata koji su utjecali na nju i njenu obitelj. Kad odseli u Austriju Satrapi će portretirati percepciju svoje države iz nezainteresiranih očiju zapadnog svijeta.

Perzepolis je duhovita knjiga iako se ne bavi smiješnim stvarima. Knjiga je to puna straha i nasilja. Kad odlazi na proteste protiv nošenja vela Marjane će prvi put svjedočiti nasilju, a strahote rigoroznih primjena teokratskih zakona stalno će se provlačiti kroz priču. (Jednom prilikom Marjani majka objašnjava da se djevice osuđene na smrt prvo siluju da bi egzekucija bila legalna, jer se zakonski djevice ne smiju ubiti.)

U nekoj prilici studenti umjetnosti crtaju ženski akt, no zbog strogih islamskih zakona, žena koja im pozira mora biti u nikabu u kojem joj se ne vidi nijedan dio tijela. Kasnije, kad im pozira muškarac, koji su ipak odjeveni nešto slobodnije, pravovjerni će i tu naći problem jer ženino gledanje u muškarca se protivi moralu. “A što biste vi htjeli? Da crtam ovog čovjeka dok gledam u vrata?” pita buntovna Marjane. “Da”, odgovara nadzornik.

I bez gledanja u modele Marjane Satrapi je naučila crtati. Njen reducirani crtež, djetinje estetike izrazit je kontrapunkt ozbiljnim temama koje slika prikazuje. Monokromatska igra crnog i bijelog tvrdom linijom jasno dijeli bijelo od crnog, dobro od zla, pa i kad Marjane u bečkim studentskim godina zabrazdi u sivilo, crtež ostaje vjeran njenoj vizija svijeta.

Djetinji crtež u kombinaciji s djetinjom perspektivom priče čini ovu knjigu remek-djelom, nimalo sličnom mnogim popularnim i uspješnim grafičkim novelama.

Perzepolis je duhovita knjiga iako se ne bavi smiješnim stvarima. Knjiga je to puna straha i nasilja. Kad odlazi na proteste protiv nošenja vela Marjane će prvi put svjedočiti nasilju, a strahote rigoroznih primjena teokratskih zakona stalno će se provlačiti kroz priču

Grafička novela nezgrapan je naziv kojim je anglosaksonsko tržište pokušalo razlikovati dječje stripove (comics) od stripova za odrasle (graphic novel). Alan Moore, jedan od utjecajnijih autora, lijepo je izjavio je da je grafička novela tek pompozan naziv za velike i skupe stripove. Pa je tako i problem crteža, posebno skupog crteža, opasno mjesto koje strip, medij vizualno-narativne umjetničke slobode, lako može pretvoriti u holivudski šablon. U toj temi sam jako inspiriran i slijepo vjerujem Scottu Mcloudu koji u Kako čitati strip iznosi teoriju kako apstraktni crtež rezultira snažnijom imerzijom, jer nam um nadopunjuje sve što nedostaje i u procesu konstrukcije se dublje poveže sa sadržajem. Perzepolis je najbolji primjer toga. Nekoliko crta i jedna točka (madež iznad usne) koji predstavljaju njenu junakinju urezuju se duboko u psihu čitatelja.

Ukratko, Perzepolis je u mnogim aspektima vrhunsko umjetničko djelo, edukativno, dirljivo i impresivno, jednom riječju: nezaobilazno.

Pitanja za ponavljanje

1. Sjajan dizajn hrvatskog izdanja ove knjige, izdavača Fibre, sadrži crtež protagonistice na naslovnici. Međutim, crtež na koricama knjige razlikuje se od onog na omotu. Zašto?

2. Možete li se sjetiti nekog događaja u vašoj državi koji podsjeća na konzervativnu revoluciju? Što su prve mete konzervatizma?

3. Jedna epizoda prikazuje prilike kad su za vrijeme Iransko-iračkog rata Teheran preplavile izbjeglice i kako ih lokalno stanovništvo prezire. Znaš li kako su se ljudi odnosili prema izbjeglicama iz Hrvatske za vrijeme Domovinskog rata? Kako se danas u Hrvatskoj odnose prema izbjeglicama?

4. Perzepolis je u Iranu zabranjen. Poznajete li knjige iz hrvatske kulture koje su nepoželjne i izbačene iz lektire? Koje biste vi knjige izbacili? A zapalili?

Još stripova za lektiru

1. Ivica Bednjanec: Osmoškolci
2. Darko Macan, Goran Sudžuka, Matija Pisačić: Svebor i Plamena
3. Riad Sattouf: Arapin budućnosti
4. Daniel Clowes: Svijet duhova
5. Art Spiegelman: Maus
6. Frano Petruša: Papak

Još stripova za cjeloživotno čitanje

1. Nina Bunjevac: Bezimena
2. Marjane Satrapi: Vezenje
3. Joe Sacco: Palestina
4. Alan Moore, Eddie Campbell: Iz pakla
5. Camille Jourdy: Rosalie Blum
6. Rutu Modan: Izlazne rane

Još stripova

1. Alison Bechdel: Fun home − obiteljska tragikomedija
2. Bill Watterson: Calvin i Hobbes
3. Lupano & Moreau: Majmun iz Hartlepoola
4. Jiro Taniguchi: Šetač
5. Keiji Nakazawa: Bosonogi Gen − Strip o Hirošimi

Još

1. Hernandez brothers: Love and Rockets

Još jedan

1. Kazuo Koike, Goseki Kojima: Lone Wolf and a Cub

Zadnji:

1. Lewis Trondheim: Zekan

Marjane Satrapi (rođena 22.11.1969. u Raštu, u Iranu, a umrla 4.6.2026. u Parizu) bila je autorica stripova i grafičkih romana, filmska redateljica, književnica i aktivistkinja. Domaćoj publici dostupna su njezina djela Piletina sa šljivama i Vezenje, uz nezaboravni Perzepolis koji je 2007. godine pretvoren i u dugometražni animirani film.

Tekst je prvotno objavljen 3. srpnja 2021. godine unutar temata Alternativna lektira.

Gordana Kovačić doktorirala je logopediju na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu s užim zanimanjem za glas vokalnih profesionalaca – govornika i pjevača. Autorica je sveučilišnog udžbenika o ljudskom glasu i tridesetak izvornih znanstvenih radova. Temeljem akademske izvrsnosti nagrađivana je domaćim i stranim stipendijama. Tri godine boravila je u Nizozemskoj kao gostujući znanstvenik na Sveučilištu u Amsterdamu. Glasom se bavila i umjetnički. Od sredine 1990-ih pjevala je jazz. Nastupala je s brojnim hrvatskim jazzistima, a ponajviše s malim ansamblima Mire Kadoića, Ladislava Fidrija i Damira Dičića, te snimala s Big Bandom HRT-a. Godine 2014. oformila je s Lukom Žužićem duo DuArte. Dugo godina, od polovice 1990-ih, vodila je autorske jazz emisije na radiju, pisala o jazzu i vodila TV-emisiju „Vrijeme je za jazz“ na HRT-u. Kao poklonica poezije producirala je autorske poetsko-glazbene emisije „Stihovi i glazba“ i „Poetska četvrt“ na Hrvatskom radiju. U travnju 2020. godine pokrenula je digitalnu pjesničku platformu Poetski tren na kojoj je objavljivala brojne multimedijske sadržaje nastale povezivanjem različitih umjetnosti. Slušatelji Hrvatskog radija poznavali su je kao spikericu. Gordana Kovačić preminula je u 56 godini života.

 

Gordana Kovačić je znanstvenica koja je doktorirala na temama glasa vokalnih profesionalaca, što je kao spikerica i jazz pjevačica i sama. Autorica je i prvog domaćeg sveučilišnog udžbenika o glasu i tridesetak znanstvenih radova. Povod za intervju je ipak drugi, platforma „Poetski tren“ na kojoj multimedijalno obrađuje i izvodi poeziju, kako bi taj tren prešao u vječnost koju nudi istoimeni YouTube kanal.

Kako ste došli na ideju da pokrenete Youtube kanal, naravno i prateći Facebook „Poetski tren“? Zašto nema Instagrama?

Korona je pokrenula čitavu stvar. Ono prvo zatvaranje u proljeće prošle godine. Vrlo dobro se sjećam ranojutarnje šihte na radiju, početkom travnja, kad mi je sinula ideja o svemu tome. Znate, radio je u vremenu od pola šest do pola sedam vrlo mirno mjesto. Ogroman prostor zjapi prazan. Još nema ljudi pa nema ni žamora na hodnicima. Nema raje, nema ni graje. Uvjeti za kontemplaciju idealni. Uglavnom, između dva angažmana čitala sam na portalu Besplatnih elektroničkih knjiga pjesme Monike Herceg iz zbirke Početne koordinate. I jedna me baš jako dirnula – „Ptičje smrti“. Kao obožavatelj malih ptica shvatila sam je i doslovno i u prenesenom značenju. Kak’ je to dobro! – pomislila sam i sjetila se onako, malo nostalgično vremena kada sam na radiju priređivala glazbeno-poetske emisije nadajući se da ću nekoga uvući u svijet poezije, a i dobrog jazza.

Situacija s poezijom podsjeća na situaciju s jazzom

Činjenica je da poezija ima malobrojnu publiku i da zavređuje biti vidljivija. Uvjerena sam da je poetska publika malobrojna zato što ljudi nisu poeziji izloženi, ili možda bolje – poezija ljudima nije izložena, osobito suvremena poezija. Kako da ljudi onda uopće znaju što propuštaju? Znate, situacija s poezijom dosta me podsjeća na situaciju s jazzom. Kad ga spomenete ljudima, često odmahnu glavom i kažu da to ne razumiju, nisu baš u tom filmu, ne kuže ga… a onda kad ih upitate što su od jazza slušali, nastane tajac. I tu nastupam ja (smijeh). Lijepo im priredim CD sa svojim izborom jazza u širokom luku. Tako sam mnoge razuvjerila od toga da ne kuže jazz, da nisu u tom filmu. Štoviše, neki od njih postali su pravi fanovi jazza, zanesenjaci, posjetitelji jazz-koncerata… Nekima je jazz postao bitna stvar u životu, glavni začin. Pa nije li to divno?! I mene je jazzu dovela slučajnost, ne ovakva, ali bila je slučajnost, izrečena mi sitnica.

No da se vratim onom ranom jutru s početka priče. Kako se svi dobro sjećamo, zbog korone je sve stalo, kulturni događaji su otkazani. Ljudi su počeli više nego ikad boraviti doma. Mnoge su stvari počele seliti na Internet, održavati se online. Osjetila sam potrebu da i ja dam mali doprinos kulturnoj ponudi. Inače me u životu nosi ideja solidarnosti. Svijet bi bio fenomenalan kad bi svatko od nas pokatkad poklonio društvu nešto što radi dobro, a svi smo u nečemu dobri. Govorim dakle o društveno korisnom radu, dobrovoljnom i srčanom angažmanu, a ne onom umjesto služenja zatvorske kazne poznatom nam iz američkih filmova. I volim to povezivanje ljudi u činjenju i širenju nečega dobroga, lijepoga, korisnoga. A što ponuditi? Nisam dugo razmišljala. Pa poeziju! Upravo ovu divotu koju čitam. Dobro i smislaški priređene suvremene poezije naših pjesnika zasigurno nedostaje. Ljudi su sada doma, zatvoreni, ispred zaslona računala ili mobitela, gladni događaja, otvoreni za nešto novo, ovdje ciljam na publiku poetski neosviještenu. Priredit ću „Ptičje smrti“ Monike Herceg i još nekoliko naslova drugih autora pa neka ljudi čuju. Ali kako to plasirati, tu zvučnu snimku? Na Facebooku i svim tim čudima aktivna nisam. YouTube bi bio izvrstan, ali tad to mora biti u formi videa i moram otvoriti kanal. Aufff, a ništa, bit će tako.

Činjenica je da poezija ima malobrojnu publiku i da zavređuje biti vidljivija. Uvjerena sam da je poetska publika malobrojna zato što ljudi nisu poeziji izloženi, ili možda bolje – poezija ljudima nije izložena, osobito suvremena poezija. Kako da ljudi onda uopće znaju što propuštaju?

„Poetski tren“ je nenametljiv i sporovozan

Konzultirala sam prijatelja koji me u sve uputio, preporučio besplatan program za izradu videa, pomogao mi izraditi prvih četiri-pet videa korištenjem fotografija iz javne domene, i otvoriti kanal na YouTubeu. Nazvala sam ga „Poetski tren“ jer sam htjela da odmah bude jasno da se bavi poezijom i da se nudi nešto što ne iziskuje odviše vremena. Svjesna sam da živimo brzo i u sveopćoj nestašici vremena. Ljudi imaju sve manje strpljenja pogledati snimku koja traje više od minutu i pol, dvije. A zašto nema Instagrama, pitate. Za nekoga tko nije aktivan na društvenim mrežama, vjerujte, i ovo je već nevjerojatan pothvat – YouTube kanal i Facebook kao i dalje najpopularnija mreža, dobra za objavljivanje i dijeljenje sadržaja kakav sam zamislila. Čini mi se da Instagram voli snažne vizualne sadržaje, i da je dobar za one koji učestalo objavljuju, draškaju… „Poetski tren“ traži drugačiju vrstu pažnje. Nenametljiv je i sporovozan. Na početku su objave bile u ritmu dva-tri puta na tjedan, zatim se prešlo na jedanput na tjedan, a sada od srpnja svaki drugi tjedan. Početni entuzijazam prerastao je u zahtjevan angažman i dalje entuzijastičan, no koji iziskuje sve više vremena. Bez brige, odustajanja nema jer vjerujem, sada još i više nego na početku, da čitava stvar vrijedi i ima smisla. Promovira poeziju. Promovira pjesnike. Kako zbirka raste, nudi sve bolji pogled u suvremeno hrvatsko pjesništvo. Potiče zanimanje za poeziju, a nadam se i za druge umjetnosti. Sadržaj u obliku novog umjetničkog djela ima trajnu vrijednost. Trajno je i besplatno dostupan svima koji su bilo kojim uređajem priključeni na Internet. Lako se i brzo dijeli u svakom trenutku. Može imati i edukativnu funkciju. To je čitav niz dobrih stvari.

Odakle vaš interes za poeziju i kako birate autore?

U najširem smislu – od malena. Ovdje mislim na ranu školsku dob i satove hrvatskosrpskog jezika kada sam često bila ona koja je u razredu čitala naglas, ne samo poeziju. To je tako ostalo do kraja srednje škole. Ali ne, to bi bila izvedba. Pitate me za poeziju. Teško je to točno odrediti jer užitak u čitanju pjesama oduvijek je bio prisutan. Sjećam se ranih studentskih dana i, to mi je tak’ slatko, čestog svraćanja u knjižare, pregledavanja naslova, želje da si kupim neku knjigu. No kako je u džepu bilo malo nofčeka, kopala bih po kutijama s knjigama na sniženju, a tu su mahom bile knjige s poezijom, već lagano nikotinski žutih rubova, katkad prašnjave, ili malo oštećene, valjda od silnog premještanja s atraktivnih polica na teže dostupne sve dok na kraju ne bi završile u nekom zapećku, u razlohanim kutijama. Poezija. Vječita marginalka. Nekad bih u knjižarama provodila dosta vremena u kopanju. I danas volim kopati i otkrivati. Uvijek me zanima ono što drugi zaobilaze jer im se ne da saginjati i kopati, udahnuti malo prašine… Ali da, kopajući bih otkrila zbilja zanimljive knjige.

Knjige s poezijom sam najprije brzo prelistala, zakonom slučajnosti odabrala jednu-dvije pjesme koje bih odmah pročitala, a ako bi me zdrmale, ako se pogled vraćao na stihove, a misao počela vijugati, onda bih čitala još. Nekad je džep bio prazan pa ništa ne bih kupila. Katkad bih si prepisala neku pjesmu na papir koji se nađe pri ruci, ili u bilježnicu, u nadi da kemijska neće prestati raditi. Nije to bilo k’o danas kad samo škljocneš mobitelom i sve je tu. Slatka i topla analogna vremena… A kako biram autore? Posve vođena trenutkom doživljaja, kao što mi se onog ranog jutra dogodio susret s pjesmom „Ptičje smrti“. Ili se sjetim neke zbirke koju sam čitala i koja me se dojmila pa je opet uzmem u ruke. Mislim da se iz objava jasno vidi da ne postoji pravilo, princip izbora. Katkad me netko priupita hoću li objaviti tog-i-tog autora ili doznam da će uskoro biti objavljena nova knjiga nekog autora pa me i to zagolica, još i više ako mi se rad te osobe i inače dopada. Pokatkad nekoga tko je upućen pitam što mu se jako sviđa, što bi mi preporučio za čitanje. Imamo izvrsnih autora tako da nema bojazni da će „Poetski tren“ presušiti. Baš nam je jaka pjesnička scena! I to treba obznaniti. Zato je čitava stvar i pokrenuta. Aha, ima nešto na što pazim pri izboru pjesama, a to je da su knjiški objavljene.

Poezija i glazba su dvije snažne stvari koje treba sljubiti

Video radovi koje objavljujete su izrazito sinergijski: spoj poezije, njezine izvedbe (glasa), likovnosti i glazbe. Gdje i kako nabavljate likovne i glazbene priloge?

S glazbeničkim iskustvom jazz-pjevačice i dugogodišnjim slušanjem umjetnički vrijedne glazbe, izbor glazbe za poetske trenove uvijek je užitak, no prije svega izazov. Nekada budem na muci jer glazbu ne shvaćam kao puku podlogu, tek toliko da nešto malo svira. To je za mene ozbiljna stvar. To su dvije snažne stvari koje treba sljubiti. Zaista je nevjerojatno koliko glazba i popratni zvuk, jer ne koristim samo glazbu nego i organske zvukove, može promijeniti čitavu atmosferu pjesme i njen doživljaj. Znam, zvuči kao fraza, ali ta me činjenica ne prestaje iznenađivati i svako malo se tome čudim k’o dijete. Najlakše bi bilo odabrati nešto neutralno, nevidljivo, neupadljivo, ali to ne želim. Glazba svojom poetikom treba podcrtavati poetiku pjesme. No istina, krajnji učinak treba biti takav da glazba djeluje neupadljivo, da ne satre pjesmu i govornu izvedbu. Zato je bitan savjestan i brižan odabir glazbe što podrazumijeva upućenost i naslušanost. Često već snimajući govornu izvedbu pjesme zamišljam koji bi instrumenti bili prikladni, koja boja zvuka. Tu sam si onda već suzila izbor pa biram između majstora za koje znam na tim instrumentima, biram iz diskografije koju poznajem. Vjerojatno ste primijetili da sve češće uvodim originalnu glazbu, pisanu i izvedenu baš prema poetskom predlošku koji pripremam, a rezultat je nov, originalan umjetnički sadržaj, nova kompozicija, recitativ. Pomislim na glazbenike koje znam, mahom jazziste, velike kreativce i improvizatore, za čija sam glazbena razmišljanja uvjerena da pogađaju frekvencije odabranih pjesama, i kontaktiram ih. Te su se suradnje, eksperimenti, do sada pokazali uspješnima. Dopustite da im se svima poimenice zahvalim jer su nesebično poklonili svoj talent i vrijeme poeziji – Miron Hauser, Bojan Z, Saša Nestorović, Miro Kadoić, Viktor Lipić, Adrian Oproiu, Maro Market, Zoran Puljek, a tu je i dvoje pjesnika – Ana Brnardić i Davor Šalat! Lista se širi.

Likovne priloge biram iz postojećih umjetničkih djela – slika, grafika, ilustracija, fotografija. Na početku sam koristila fotografije iz javne domene, no ubrzo sam i to odlučila zamijeniti autorskim radovima vizualnih umjetnika uz njihovo dopuštenje. Time sam otvorila prostor za poetske video-izložbe. Do sada su tako izlagali Predrag Todorović, Vatroslav Kuliš, Saša Jantolek, Maja Strgar Kurečić, Maja Gjajić, Monika Meglić, Kaja Kajfež, Klasja Habjan, Sebastijan Dračić, Max Juhasz, Anto Magzan, Vlatko Čerić, Maja Bachler… Veliki sam poklonik likovne umjetnosti. Smisao za likovnost pokazivala sam još od ranog djetinjstva. U vrtićkoj dobi bio je uočen moj likovni talent, još i više u osnovnoj školi. Podrazumijevalo se da ću krenuti tim putem, ali nisam. Kad sam u 17-oj godini otkrila jazz, rukica je sve manje crtala i slikala sve dok na kraju nije prestala jer umjesto olovaka i kistova u njoj je sve češće bio mikrofon. Počela sam pjevati. Ali u jedan poetski tren „podmetnula“ sam jednu svoju minijaturu u kombiniranoj tehnici. Nisam mogla izdržati! Likovne radove i fotografije pretražujem i pregledavam na Internetu. Nastojim uključiti nove, mlade autore koji zavređuju veću vidljivost. I eto, opet kopanje! Ne mogu ja bez toga. A tu su i drugi izvori i načini nalaženja radova – od poznatih mi imena autora čiji mi se rad sviđa, kataloga izložbi, uočenih uličnih ili online plakata, izložbi, napisa i objava u medijima, preporuka…

I eto, tako je „Poetski tren“ izrastao u mjesto virtualne suradnje pjesnika, glazbenih i vizualnih umjetnika, izdavača, urednika pa i prevoditelja – onda kada se objavi pjesma stranog autora. Time je otvorena mogućnost unakrsne promocije svih sudionika. A sve je usmjereno istom cilju. I sve je namijenjeno publici, dopiranju do što većeg broja svih onih koji bi uživali u takvom sadržaju. Ima ih, ali teško je do njih doprijeti jer Internet je ogromna robna kuća sa svim i svačim. Poezija je tu kao pikula. Kako je pronaći i uopće primijetiti u moru artikala, većih i upadljivijih, s boljom i glasnom reklamom? Potrebno je vrijeme za obilaženje polica, traženje, pregledavanje. Preporuke svakako pomažu. I ovaj razgovor je jedna od njih. Hvala.

Imamo izvrsnih autora tako da nema bojazni da će „Poetski tren“ presušiti. Baš nam je jaka pjesnička scena!

Katkad se osjećam k’o urar ili pak majstor filigrana

Druga važna stvar u sinergiji je balans. Kako ga uspostavljate, da jedan element ne preuzme ulogu drugih, a ne dominira, da sve skupa bude, zapravo, dobro usklađen band, ali i prostirka na čijem uzorku se poezija bolje, dalje i drugačije čuje?

To ste tak’ lijepo rekli – prostirka. Samo bih dodala – fina, meka, podatna prostirka. Jer poezija je tako krhka, iako i snažna. A morate za to, za tu sintezu, imati kliker. Svakako je potrebna naklonost prema poeziji, glazbi i likovnom. Morate moći vidjeti njihovu kompoziciju prije nego je materijalizirate. Budući da se radi o proizvodnji novog sadržaja nastalog povezivanjem različitih umjetnosti i medija, očito je nužna inovativnost, kreativnost i umjetnički duh. Morate biti i detaljist jer je materija, materijal koji vam je u rukama, vrlo nježan i krhak. Katkad se osjećam k’o urar ili pak majstor filigrana. Mislim na proizvodni dio, osobito na onaj koji se tiče govorne izvedbe i svih slojeva – disanja, glasa, dikcije, prozodije, ritma, ekspresije… Sve to posjeduje i glazba. I likovno djelo. I sve to mora sinkronizirano disati.

Video s haiku poezijom Gorana Gatalice je još kompleksniji: osim što ste po tri haikua vivaldijevski rasporedili po godišnjim dobima, dodali ste i japansko čitanje Keiko Uchidae. Je li to budući smjer, da se poezija čuje i na originalnom jeziku ili je ovo iznimka?

To je bila iznimka. Budući da se haiku izgovara dva puta, odmah mi je palo na pamet da ono drugo iznošenje bude na japanskom, ali da to učini izvorni govornik japanskog. Predložila sam to Gatalici koji je uzvratio da ima prijevode pjesama na japanski i da zna osobu koja to može pročitati. Dala sam mu jednostavne upute u pogledu snimanja mobitelom kako bi snimka bila što kvalitetnija. Ta jeka na japanskom baš je efektna i mislim da nimalo ne opterećuje slušanje.

Najgledaniji video-prilozi, oni s poezijom Marka Tomaša i Monike Herceg, bliže se brojci od 1000 pregleda. Čestitam. Jeste li primijetili kakvu pravilnost u gledanosti? Koji autori su najgledaniji, o čemu to ovisi, što kaže analitika?

Sada kada zbirka broji mnogo radova bilo bi dobro napraviti opsežniju analizu. Znanstvenik sam i volim analizirati podatke, tražiti korelacije, otkrivati trendove… Ali ovoga časa znam samo temeljne podatke. Na Facebooku je trenutno oko 950 pratitelja. Zdrav razum govori da je aktivnost veća oko onih pjesama čiji su autori popularni. Ne volim riječ „popularnost“ i ne ide mi uz poeziju, ali… Da, Herceg i Tomaš, skoro po 1000 pregleda! U prilog im ide i to što su među najdulje izloženima, no i drugi su pa nemaju toliko pregleda. Znači, ipak su popularni! I YouTube ih na početnoj stranici „Poetskog trena“ ističe kao najpopularnije. Mislim da je veći broj pregleda vezan za pjesme autora ili njihovih veza aktivnih na Facebooku koji podijele sadržaj svojim publikama. To i jest smisao društvenih mreža. Komunikacija. Povezivanje. E sad, netko bi možda raspravljao o vezi popularnosti i vlastite digitalne aktivnosti pjesnika koja generira popularnost, ali to je pak opsežna tema za neki drugi razgovor.

Katkad se osjećam k’o urar ili pak majstor filigrana. Mislim na proizvodni dio, osobito na onaj koji se tiče govorne izvedbe i svih slojeva – disanja, glasa, dikcije, prozodije, ritma, ekspresije… Sve to posjeduje i glazba. I likovno djelo. I sve to mora sinkronizirano disati

Digitalni aktivizam očito je vrlo važan

Broj pratitelja „Poetskog trena“ konstantno lagano raste. U bespućima Interneta ljudi ipak nalaze ovaj mali izlog. Jedanput se krajem lipnja prošle godine dogodio drastičan porast pratitelja, gotovo dvostruk, u samo jednom danu, što nije bilo povezano s nekom mojom objavom tog dana, ali u to sam vrijeme gostovala na 1. i 2. programu Hrvatskoga radija, predstavljala „Poetski tren“ i u eter se puštalo po pjesmu-dvije s kanala. Nažalost, nisam zabilježila datume tih gostovanja. Moguće je da je to imalo utjecaj. U svakom slučaju pokazalo se da se radio sluša i da je njegov utjecaj značajan, ali i to da su „Poetski trenovi” radiofonični i poticajni slušateljima. Jer zamjetljivi skokovi porasta broja pratitelja dogodili su se još nekoliko puta narednih mjeseci neposredno nakon emitiranja “Poetskih trenova” u radijskom programu. Zaključak je jasan. Što se YouTubea tiče, do sad je na kanalu registrirano oko 22.500, a u posljednja tri mjeseca oko 5.000. Pretplatnika je oko 260 iako glavninu prometa konstantno ostvaruju nepretplatnici. Također je konstantna čak četvrtina prometa koja se ostvaruje izvan Hrvatske – u regiji i u drugim stranim zemljama. Znam da je podjednak broj žena i muškaraca, a ponekad bude nešto više muškaraca. Što se tiče broja pregleda pojedinačnih videa, čini mi se da pjesme autora koji su i sami aktivni na društvenim mrežama imaju i veći broj pregleda. Kao suprotnost tome strše pjesme Sonje Manojlović, Miroslava Mićanovića, Delimira Rešickog i još nekih velikih pjesničkih imena, na društvenim mrežama čini se neaktivnih. Njihovi „Poetski trenovi” objavljeni prije otprilike godinu dana imaju manji broj pregleda, otprilike kao pjesme drugih autora objavljene relativno nedavno. Digitalni aktivizam očito je vrlo važan. I sam „Poetski tren“ dio je tog sustava. Sveprisutno digitalno okruženje promijenilo je mnoge životne navike pa i način čitanja. „Poetski tren“ može se promatrati i s te strane – kao literatura koja se sluša, uz mogućnost gledanja. I kao preporuka za ono stvarno, tradicionalno čitanje knjiga pjesama jer uz svaki video stoje detaljne bibliografske informacije vezane za objavljenu pjesmu, a i one o glazbenom i likovnom prilogu.

Unatoč originalnoj ideji, do sada objavljenih 90 videa, velikom angažmanu autorskom i radnom, uključivanju golemog broja autora-suradnika, značajnom medijskom otisku koji se širi, „Poetski tren“ je čisti voluntarizam. Do kada i, naravno, zašto?

Da, sve je čista dobra volja, ljubav, posvećenost. Vrijeme kao važna varijabla sve više postaje problem. Znate, ima tu dosta posla. Recikliranja i repriziranja sadržaja nema. Angažman je narastao uključivanjem glazbenih i likovnih umjetnika. Uz onaj kreativni i proizvodni dio, mnogo je tu pripreme, pretraživanja, komunikacije, administracije. Zato od ovog mjeseca usporavam tempo objava na svaki drugi tjedan. Do sada je to bilo svakoga tjedna četvrtkom. Prije toga sam pak, na samom početku, nekih pola godine objavljivala po dva do tri puta na tjedan jer sam željela što prije stvoriti zbirku pristojne veličine tako da posjetitelji mogu birati između autora i naslova. Vjerujem u originalnost koncepta „Poetskog trena“ koji počiva na povezivanju različitih umjetnosti i medija, i na inovativnom oblikovanju prezentacije poezije koji je, uvjerena sam, privlačan i poticajan ne samo poklonicima poezije nego i onima koji će to tek postati jer uz ostalo „olakšava“ komunikaciju sa suvremenim pjesništvom koje je katkad teže prohodno. Veseli me da projekt ima dobar odjek i među umjetnicima pa se dogodi da mi se netko i sam javi i ponudi suradnju. Projekt ostvaruje i sve ciljeve aktualne „Godine čitanja u Hrvatskoj“. Iskreno, strah me razmišljati o tome koliko ljudi čitaju poeziju. Mislim da bi svaki čovjek trebao imati vremena pročitati jednu zbirku pjesama na mjesec. Samo jednu. Zamislite to! Zamislite koje bi se promjene u ljudima i u društvu počele događati! Inače, imam nekoliko ideja razvoja i proširenja „Poetskog trena“, ali to je posao za više ljudi. Nadam se da će se u bližoj budućnosti nešto od toga ostvariti. I inače imam košnicu ideja u glavi.

Vjerujem u originalnost koncepta „Poetskog trena“ koji počiva na povezivanju različitih umjetnosti i medija, i na inovativnom oblikovanju prezentacije poezije koji je, uvjerena sam, privlačan i poticajan ne samo poklonicima poezije nego i onima koji će to tek postati jer uz ostalo „olakšava“ komunikaciju sa suvremenim pjesništvom koje je katkad teže prohodno

Forma „Poetskog trena“, čini mi se, usporava hektičnost i brzinu života. Što mislite o „usporavanju“ i koliko biste ga dugo mogli gledati u nekoj formi binge-watchinga?

Meni je to usporavanje super! Štoviše, ono nam je prijeko potrebno. Pa već smo zaboravili opušteno i duboko disati. Ljudi i za to moraju uzimati tečajeve. Drago mi je kad mi netko pošalje poruku da je slušajući poetski tren odletio ili da ga to smiruje. Nekoliko sam puta u brzom, dnevnom radijskom programu čula neke “Poetske trenove” i zvučalo je baš dobro to umirenje. Posve neočekivana i ugodna promjena u eteru, usporenje i decrescendo što morate zamijetiti i poslušati. Hvala 2. programu Hrvatskog radija na podršci poeziji, i Radiju Sljeme! A tu je i Ivica Prtenjača koji povremeno zasvira neki „Poetski tren” u emisiji „Metafora“ petkom navečer na 1. programu Hrvatskoga radija. A binge-watching… je l’ to ono kad se nešto jako dugo gleda u jednom dahu, maratonski, po nekoliko nastavaka neke serije? „Poetski tren“ se može i tako konzumirati. Barem vam neće oduzeti sate i sate vremena kao serije i filmovi, a ipak ćete odletjeti, oplemeniti se. Možete uključiti automatsku playlistu na kanalu ili sami odabrati naslove pa uživati uz kavicu, čaj, sok, a može i vino, slušati dok se odmarate na kauču, u vrtu, u prirodi, ili dok lješkarite uz more, na plaži. Čista uživancija. Dobila sam i takve dojave. Znači, funkcionira! Ajd’ probajte i vi pa mi dojavite!

* Intervju je izvorno objavljen na Kritici-hdp 20. srpnja 2021.

Les connaissances philosophiques d’un auteur ne s’évaluent pas aux citations qu’il fait, ni d’après des relevés de bibliothèques toujours fantaisistes et conjecturaux, mais d’après les directions apologétiques ou polémiques de son œuvre elle-même.

                                                                                                                                                                                 Gilles Deleuze

Među pripadnicima prve poslijeratne generacije znanstvenih proučavatelja književnosti kod nas okupljenim oko časopisa Umjetnost riječi kao neformalna Zagrebačka stilistička škola, s kojima je dijelio određene intelektualne predilekcije, kao što su primarna usmjerenost na interpretaciju literarnog teksta i potreba za stalnim preispitivanjem metodoloških polazišta toga pothvata, Milivoj Solar izdvaja se izrazitom usmjerenošću na konceptualno utemeljenje proučavanja književnosti, što općenito naziva problemom filozofije književnosti.[i] Od svojih se neposrednih prethodnika i suvremenika – kao što su Zdenko Škreb, Ivo Frangeš, Svetozar Petrović, Viktor Žmegač, Aleksandar Flaker i Gajo Peleš – naročito razlikuje dovođenjem u pitanje samorazumljivosti određenja književnosti kao umjetnosti, prepoznajući u tom polazištu neispitani metafizički temelj, te bitno drugačijim, strože razrađenim, shvaćanjem međuodnosa različitih tipova znanja o književnosti, razlikujući u tom smislu znanstveni od neznanstvenog pristupa, pri čemu bi prvi obuhvaćao teoriju književnosti, koja počiva na lingvistici i deduktivnom zaključivanju, i povijest književnosti, koja je utemeljena na historiografiji i provjeri hipoteza na empirijskoj građi, a potonji književnu kritiku, koja se kao „praktična, kreativna, subjektivna djelatnost,“[ii] bavi jedinstvenim i neponovljivim predmetom, te filozofiju književnosti, koja sagledava „ono što se sa stajališta znanosti o književnosti ne može sagledati,“[iii] i koji se može razvijati uz znanstveni pristup ili njemu usuprot. Uputno je ne smetnuti s uma kako, dakle, za Solara mnogo toga što se uobičajeno čita pod egidom teorije zapravo spada u filozofiju književnosti (autori o kojima je riječ, od, recimo, Lukácsa, Derride, Rancièrea ili Arendt do Lyotarda, Deleuzea, Kofman ili Agambena, pritom pretežno i jesu filozofi po formaciji, kao i po institucionalnoj afilijaciji).

Premda izuzev propedeutičkih sintetskih pregleda Suvremena svjetska književnost  i Povijest svjetske književnosti, njegov opus ne sadrži književnopovijesne radove, Solarova je koncepcija filozofije književnosti primarno usmjerena upravo na promjenu paradigme povijesti književnosti osporavanjem njenih pozitivističkih zasada. Teorijski se zalažući za razmatranje književnosti u totalitetu povijesnog razvitka, Solar odbacuje linearno nizanje epoha i stilova na temelju njihove nekritički hipostazirane različitosti, suprotstavljajući mu „nad-književni smisao književnosti u vremenu,“[iv] koji se očituje u obliku „neprekinutog kontinuiteta književnosti u vremenu,“[v] čime se, međutim, nipošto ne negira neprestana promjena – upravo naprotiv. Kao i u cjelokupnom svom misaonom radu na proučavanju književnosti, i tu Solar, ne samo ključno polazište, nego i metodološku inspiraciju, pronalazi u Hegelovoj dijalektici: kako je to ustvrdio Vladimir Biti, „Solar je filozof linearno-povratnog mišljenja,“ koji „u čitavu svome djelu pokušava s ovim misliocem zapodjenuti plodotvoran dijalog.“[vi] Usprkos svojoj očiglednoj eklektičnosti – inače, također izvedenoj iz Hegela, koji, kako Solar ističe, nema nikakvu specifičnu vlastitu metodu, nego u mišljenju naprosto uključuje ukupnost onoga što je prethodno relevantno rečeno, „sve metode filozofiranja prije Hegela“[vii] – u njegovom se vlastitom misaonom hodu jasno uočava matrica koja, kako to sažeto izlaže Biti, ima za cilj „pomaknuti središte dijalektike sa sinteze […] na antitezu, trajno nezadovoljan, nezadovoljiv odsjek transmisije koji, ne moguć ga dosegnuti, goni prema razrješenju.“[viii] Misaoni proces u kojem svaka pojedina faza teži da ujedini dotadašnje uvide u istraživanju dane problematike, dok se istovremeno po njoj ostvaruje prijelaz prema onome što dolazi, konkretno se ostvaruje kao teorijski tekst u kojemu je riječ uvijek istodobno „okrenuta unatrag da osluhne ono što probija naprijed i naprijed da dokuči ono što je nagovara natrag.“[ix] Kako na planu strukture pojedinih knjiga – egzemplarna je u tom pogledu prstenasta kompozicija Uvoda u filozofiju književnosti – pa čak i oblikovanja pasusa i rečenica kao ustrajnog kruženja oko pokrenutih protuslovlja u procesu neprekidne relativizacije, tako je i za cjelinu Solarovog opusa nadasve karakteristična međusobna usmjerenost dijelova, što će reći da potonji radovi proizlaze iz prethodnih upravo time što njihove, ionako provizorne, zaključke dovode u pitanje, tvoreći svojevrstan trajni dijalog oko pitanja poetike.

Izazov zdravom razumu

Interes za prevladavanjem antinomije historicističko-pozitivističkog utvrđivanja činjenica književnog teksta i estetsko-moralne interpretacije književnog djela kao zasebnog sustava vrijednosti ostvaruje se u Solarovom opusu kao ustrajno zagovaranje intenziviranja spoznajne razmjene između znanosti o književnosti i filozofije, pri čemu književnost ima funkciju trajne provokacije unutar hermeneutičkog okvira koji pruža filozofija, zauzvrat književnosti omogućujući da misli samu sebe. Na tragu fenomenološkog prekida s beskrajnom aspektualnošću pristupa predmetu književnosti i usmjeren na neposredno iskustvo čitanja književnog teksta, Solar filozofsku refleksiju poima kao jedini izlaz iz loše beskonačnosti pragmatizma jer nudi mogućnost da se spoznaje do kojih dolazi znanost o književnosti međusobno omjere izvan parametara neposredne datosti. Bez obzira na to radi li se o nemogućnosti ujedinjenja ili nemogućnosti razdvajanja „iskustva filozofske reprezentacije s iskustvom samostalne znanosti o književnosti,“ što u oba slučaja pretpostavlja utopijsku „mogućnost sabiranja cjelovita ljudskog iskustva u vremenu,“[x] upravo je, kako je pokazala Renata Jambrešić Kirin, „aporija zalog autentičnosti Solarovog govora o književnosti i glavni usmjeravač njegovih napora oko i radi književnosti.“[xi] Budući da tako shvaćeno proučavanje književnosti za krajnji cilj ima uklapanje književnosti u dinamiku ukupnoga povijesnog razvitka, interpretacija se logično ispostavlja kao središnji problem i primarni način odnosa kako spram književnog teksta, tako i spram različitih metodologija proučavanja književnosti, pri čemu se za vlastitu poziciju bira trajno pomična točka provizornog sagledavanja cjeline.

U skladu s tim, Solarov se samosvjesno i dosljedno eklektički pristup ustrajno odupire priklanjanju bilo kakvoj strogo određenoj i jasno definiranoj metodološkoj orijentaciji ili školi mišljenja. U rijetkom autoreferencijalnom komentaru, svakako neslučajno u predgovoru jedinoj svojoj knjizi rematskog naslova koja nije priručnik, a koja se k tome, ili baš stoga, zacijelo može uzeti kao najbolji exordium za njegovo djelo, Solar će se osvrnuti na pitanje oblika mišljenja u tekstovima što ih ne veže ni „srodnost zadanih tema,“ ni „neko šire područje,“ ni slični postupci „u obradi detalja koje bi se moglo shvatiti kao priprema razrade cjeline,“ te koji, napokon i dakako, nemaju „jedinstvene metode koja bi obećavala da se eventualni rezultati nekako upotpunjuju.“ Pa ipak, svoj toj heterogenosti usprkos, na djelu je nedvojbeno osviješten „način mišljenja koji čežnju za sistemom ne smatra nužno vrlinom, ali koji se podjednako tako ne može zadovoljiti aforizmima.“[xii] Kako su fragment i esej forme u kojima je nemoguće ne uočiti da se „tema, naravno, ne može odvojiti od načina razrade,“ Solar se u izričitoj opreci spram u „našem vremenu“ raširene sklonosti da se „oblik odvoji od smisla i da zatim njihovo jedinstvo vidi isključivo s aspekta bilo jednoga bilo drugoga,“[xiii] odlučuje za njih, pišući, štoviše, eseje o fragmentima. Za taj je izbor i stav na kojem se temelji nesumnjivo presudno upravo iskustvo književnosti, jer kako je već drugdje nedvosmisleno bio ustvrdio: „Svako je književno djelo izazov zdravom razumu, navici i običaju služenja jezikom.“[xiv] Štoviše, pogrešno je reći da jezik u književnom djelu funkcionira „na osobit način,“ stoga što „u književnom djelu jezik više uopće ne funkcionira, jezik se u književnom djelu pojavljuje u dimenziji neposredne prisutnosti.“ A upravo u toj situaciji Solar vidi mogućnost otvaranja novog horizonta jer jedino „ako jezik tako reći transcendira sam sebe, ako prelazi preko granica vlastite sustavnosti i ako se odnosi prema ljudskom svijetu koji se tek oblikuje, književno djelo može izreći nešto doista novo.“[xv]

Time se pred čitateljima očigledno uvijek iznova postavlja zahtjev da nadiđu sve što im je poznato u odgovoru na izazov teksta a na njega posljedično moraju na novoj razini odgovoriti i svi koji se bave proučavanjem književnosti. I za autore i za čitatelje i za proučavatelje neposredno iskustvo – na koje se može ukazati, ali ga se ne može sistematski razložiti – nadilazi sve usvojene institucionalne norme i heurističke protokole. U svjetlu dominantnih tendencija u akademskom proučavanju književnosti proteklih nekoliko decenija, međutim, od presudne je važnosti što Solar pritom izričito ističe kako nikuda ne vodi podmetnu li se u tom nastojanju bilo „psihološka ili sociološkopolitička metafizika,“ bilo „improvizacija ‚privatne metafizike’ pojedinih autora,“[xvi] umjesto discipline kritičkog mišljenja (koja se, nikad nije zgoreg ponoviti, ostvaruje u trajnom izmicanju formalizaciji). Mada je nedvojbeno široj publici najprije, a možda i jedino, poznat kao autor Teorije književnosti, udžbeničke sinteze koja je u tri desetljeća od 1976. do 2005. štampana u čak 20 izdanja (pri čemu je 7. iz 1982. prerađeno, a 16. iz 1994. prerađeno i dopunjeno), Solar se, u svjetlu vlastitih na početku navedenih određenja, prije no teoretikom u svom pisanju ispostavljao filozofom književnosti. A kako to u njega znači „nužnu svijest o krnjosti i relativnosti svakoga teorijskog uzorka i svake periodizacije, prešutno čak i onoga iz kojega biva pisan autorov tekst, koji je stoga (jednako tako nužno) otvoren,“[xvii] nipošto mu, dakle, cilj nije mogao biti ni katalogiziranje raznorodnih kritičkih usmjerenja, ni klasificiranje historijskih promjena interesa, nekmoli kodifikacija pseudo-paradigmatskih gnoma.

Kao što Solarove prikaze povijesti književnosti, kompendije književnoteorijskih pristupa (Moderna teorija romana), leksikone kritičkog pojmovlja (Rječnik književnog nazivlja; Književni leksikon) te rasprave o oblicima kao što su mit (Edipova braća i sinovi), proza uopće (Ideja i priča; Teorija proze; Mit o avangardi i mit o dekadenciji) i roman napose (Smrt Sancha Panze; Roman i mit; Nakon smrti Sancha Panze) odlikuju eklekticizam metode u svrhu nuđenja pragmatičnih terminoloških i koncepcijskih rješenja, tako se njegova čitanja pojedinih djela, polazeći uvelike od fenomenološke tradicije, suprotstavljaju beskrajnom širenju okvira i množenju aspekata shvaćanja književnog teksta, te u središte postavljaju konstitutivno nedohvatno osnovno iskustvo književnosti, koje bi, iako neizbježno individualno uvjetovano, u doživljajnoj strukturi imalo biti zajedničko. Upravo pitanje odnosa između načina spoznaje književnog teksta i njegove spoznajne vrijednosti presudno određuje i niz radova posvećenih posebnim problemima, od potrebe iznalaženja načela periodizacije povijesti književnosti uslijed očigledne nedostatnosti duhovnopovijesnog modela nizanja aksiomatski razdvojenih razdoblja (što je najpodrobnije razrađeno na oglednom i višestruko razmatranom primjeru modernizma i postmodernizma), preko definicije prirode umjetničke proze predstavljenom predmetnošću, a ne uposlenim sredstvima prikazivanja (što oprimjeruju analize paradigmatskih ostvarenja kao što su Srce tame, Zapisi Maltea Lauridsa Briggea, Proces, Majstor i Margarita, Buka i bijes, Stranac, Molloy te Ako jedne zimske noći neki putnik), do tumačenja žanrova, vrsta i oblika (mit, novela, roman, esej, vic, pa i trač) kao jezičnog uobličavanja stanovitog iskustva svijeta i života.

Hegelov crni cvijet

Usprkos Solarovom opetovanom deklarativnom otporu prema mogućnosti usustavljenog pristupa književnom tekstu, kao i žanrovskoj i diskurzivnoj raznovrsnosti njegova opusa koji obuhvaća, kako to opisuje Andrea Zlatar, „najširu lepezu oblika znanstvene proze (udžbenik, znanstveni tekst, predavanje, esej), u smjeni kojih bi se mogla razabrati osobna autorska evolucija, vezana uz postepenu smjenu znanstvenih paradigmi,“[xviii] u njegovom se radu jasno razabire trajna skepsa spram tekstualnih učinaka temeljena na aksiomu izvjesnosti interpretativnoga konsenzusa. U skladu s načelom hermeneutičkoga kruga, smisao se teksta „neprestano ostvaruje u čitanju i razumijevanju, a baš čitanje i razumijevanje uspostavlja u tekstovima određen smisao koji se može razabrati u okvirima određene tradicije,“[xix] ali konačna prosudbena instanca pritom ipak ostaje izvan dohvata povratnog djelovanja teksta: „Istina, odnosno neka koncepcija zbilje, uvijek je ‚pozadina’ na kojoj se umjetnost ostvaruje i bez shvaćanja te problematike nema ni pravog shvaćanja onoga u čemu je umjetnost nekog književnog djela.“[xx] S druge strane, neprestano promišljanje uvjeta mogućnosti mišljenja neizbježno vodi u hegelovsku regresiju: „Ne možemo, naime prepoznati smo prepoznavanje; to bi zahtijevalo da izravno budemo svjesni ne samo toga da nešto razumijemo nego i samog čina razumijevanja, odnosno, drukčije rečeno: ne samo da bismo morali razabirati kodove na temelju kojih nešto razumijemo, nego bismo morali razabirati i kodove na temelju kojih možemo razlikovati različite vrste kodova.“[xxi] Ali, upravo iz te nemogućnosti i proizlazi neprestano kretanje mišljenja.

Stoga, takav dosljedni spoznajni relativizam nipošto ne vodi u onaj aksiološki, već se, naprotiv, upravo uslijed njega izgrađivanje sistema vrijednosti ispostavlja nužnim. Raspravljajući o problemu gubitka ukusa (Predavanja o lošem ukusu; Kritika relativizma ukusa), Solar se suprotstavlja hegemonijskim tendencijama u kulturi uopće, a u proučavanju književnosti napose, koje sistematski pluralizam kritičkih metoda olako prevode u proizvoljno umnažanje dogmatskih stavova, što književnu komunikaciju dovodi u sferu mita i trača a kategoriju ukusa svodi na pitanje mode. Budući da je za izgrađivanje ukusa potrebno, kako elementarno znanje o predmetnom području, tako i vlastito iskustvo, ukus pretpostavlja tradiciju, dok moda, naprotiv, svoje ovjerovljenje nalazi isključivo u sadašnjosti. Najveća opasnost, međutim, leži u tome što moda ne ostavlja nikakvu mogućnost izbora jer naprosto zahtijeva da se slijedi, dok ukus preporuča i vodi, razvijajući time samosvijest o odabranim vrijednostima. Da se teorijska misao Milivoja Solara kroz više od pola stoljeća u kojima se bavio vrlo raznovrsnim pitanjima i raznorodnim pojavama, posvećujući se pritom različitim razinama problema, razvijala sustavno i dosljedno, vidljivo je iz činjenice da je opis Vladimira Bitija kako Solar konzekventno zastupa „tzv. humanističku liniju u tradiciji zapadnoevropske filozofije,“ te u skladu s njom „afirmira ideja čovjeka koji radom i govorom, transcendirajući vlastitu subjektivnost kreira ljudsku povijest,“ držeći pri tome sustavno mišljenje jedinim kritičkim filozofskim mišljenjem „jer se otima opasnosti da uslijed neuspjeha tradicionalne estetike utekne u iracionalizam, mistiku i teologiju i time potajice, ali utoliko sramnije, dopadne restaurativne ideologije,“[xxii] iznesen desetljećima prije no što će Solar objaviti niz knjiga u kojima razrađuje brojne aspekte upravo te općeprisutne opasnosti.

Svoju novu knjigu, esej o Čehovljevim novelama, Jacques Rancière zaključuje tvrdnjom kako je situacija u kojoj je sloboda „još uvijek daleko a udaljenost koja nas od nje dijeli ne može se izmjeriti, kao ni put koji vodi do nje,“ ali je istodobno „ta udaljenost i ono što nas s njom veže,“ stanje što ga Čehov, usuprot, „kako zatočnicima progresa koji se postavljaju za krčitelje puteva ka budućnosti, tako i nihilistima koji proklamiraju da je svaka budućnost isprazna, osim one u kojoj će se i pojedinci i civilizacije vratiti u prah,“ u svom pisanju „tvrdoglavo ocrtava“ uvijek iznova – a što bi se „moglo nazvati politikom književnosti.“[xxiii] U kontekstu sveopćeg prepuštanja slavljenju bujanja uniformne različitosti i ekskluzivne inkluzivnosti što ih zastupaju soi-disant prevrednovatelji svega postojećeg, po kojima je aforizam mišljenje a identifikacija politika, dok je umjetnost afirmacija a kritika denuncijacija, najprimjerenije bi se stoga bilo prisjetiti Solarovog čitanja Hegelove ironične opaske da se život pretvorio u veselo šarenilo cvjetova među kojima, međutim, nema crnih: „Crni je cvijet pri tome Hegelu, naravno, filozofija, kojoj ne pristaje šarenilo; crna boja nije tu simbol smrti, nego je simbol dubine, koja je, naravno, uvijek tamna ako se gleda s razine ‚ispod’ koje se ne smije ni zaviriti.“[xxiv] Taj dalekosežan lakonski zaključak rasprave o problemima marksističke misli o književnosti pokazuje, reklo bi se, da slučaj baš i nije bio toliki komedijant kad je htio da Milivoj Solar umre istog dana kad i četiri mjeseca mlađi Robert Redford, ne bi li se i ne tako diskretno time ukazalo kako su se obojica odlikovali iznimno rijetkom kvalitetom ležernog majstorstva i pripadnog mu neusiljenog autoriteta, koja je najuže povezana s ozbiljnim shvaćanjem svoga posla a nipošto samoga sebe (dočim se po obrnutom pak nepogrešivo prepoznaju doksografski zeloti svih fela), dok je inače u gore spomenutoj tradiciji poznata kao sprezzatura.

Bilješke:

[i] Rođen u Koprivnici 8. IV 1936, Milivoj Solar diplomirao je 1959. filozofiju i jugoslavistiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na kojem je 1964. doktorirao radom o književnom djelu Frana Galovića. Na Katedri za teoriju i metodologiju proučavanja književnosti Odsjeka za komparativnu književnost istog fakulteta proveo je čitav svoj radni vijek: započevši kao asistent 1963, od 1976. je redoviti profesor, a 2007. postaje professor emeritus. Od 1987. do 1990. bio je ministar prosvjete i kulture u vladi SR Hrvatske. Umro je u Zagrebu, 16. IX 2025.

Redoviti član Razreda za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 2008. i dopisni član Crnogorske akademije nauka i umjetnosti u Podgorici od 2011, bio je i član Društva hrvatskih književnika, Hrvatskoga filološkog društva i Hrvatskog filozofskog društva. Uz niz priznanja za pojedina djela (nagrade Grada Zagreba, 1972; nagrade Božidar Adžija, 1975; godišnje nagrade Vladimir Nazor, 1977; nagrade HAZU, 2003), za cjelokupan su mu opus dodijeljene Nagrada grada Koprivnice za životno djelo (2007), nagrada Vladimir Nazor za životno djelo (2010), Državna nagrada za znanost za životno djelo (2016) i Medalja Antuna Barca (2024). Priredio je dva izdanja djela Frana Galovića (1966 i 1997) a kritičkim komentarom popratio pjesme i pripovijetke u okviru njegovih sabranih djela (2005-6). Izabrana djela u pet svezaka objavljena su mu u nakladi Golden marketing/Tehnička knjiga (2004-8) a njegovom su opusu posvećena tri zbornika znanstvenih radova: Znanstveno djelo prof. dr. sc. Milivoja Solara: hrvatska književnost 20. stoljeća, različite ideje i funkcije književnosti (ur. Branimir Bošnjak et al., 2006), Poetika pitanja: zbornik radova u povodu 70. rođendana Milivoja Solara (ur. Dean Duda et al., 2007) i Jezik književnosti, znanosti i medija: zbornik radova sa znanstvenog skupa u povodu 80. rođendana akademika Milivoja Solara (ur. Zvonko Kovač et al., 2018).

Autor je knjiga (gdje ne stoji drukčije, mjesto objavljivanja je Zagreb) Osnovi marksističke nauke o društvu (Naprijed, 1962); Pitanja poetike (Školska knjiga, 1971); Ideja i priča: aspekti teorije proze (Liber, 1974; drugo, prošireno izdanje, Znanje, 1980; ³2004 [=ID, knj. 1]); Književna kritika i filozofija književnosti (ŠK, 1976); Teorija književnosti (ŠK, 1976, ²⁰2005); Uvod u filozofiju književnosti (SC/Teka 1978; ²2004 [=ID, knj. 2]); Moderna teorija romana, izbor, uvod i komentar M. Solar (Beograd: Nolit, 1979); Smrt Sancha Panze: ogledi o književnosti (NZMH, 1981; ²2006 [=ID, knj. 3]); Suvremena svjetska književnost (ŠK, 1982; ²1990; prerađeno i dopunjeno izdanje, 1997); Mit o avangardi i mit o dekadenciji: aspekti tumačenja proze dvadesetog stoljeća (Nolit, 1985); Eseji o fragmentima (Beograd: Prosveta, 1985); Filozofija književnosti (Liber, 1985); Roman i mit: književnost-ideologija-mitologija (August Cesarec, 1988); Teorija proze (Liber, 1989); Laka i teška književnost: predavanja o postmodernizmu i trivijalnoj književnosti (MH, 1995, ²2005); Vježbe tumačenja: interpretacije lirskih pjesama (MH, 1997, ²2005); Edipova braća i sinovi: predavanja o mitu, mitskoj svijesti i mitskom jeziku (Naprijed, 1998; ²2008 [=ID, knj. 5]); Granice znanosti o književnosti: izabrani ogledi (Naklada Pavičić, 2000); Povijest svjetske književnosti: kratki pregled (Golden marketing, 2003); Predavanja o lošem ukusu: obrana estetičkoga uma (Politička kultura, 2004); Retorika postmoderne: ogledi i predavanja (MH, 2005); Rječnik književnoga nazivlja (2006 [=ID, knj. 4]); Književni leksikon: pisci, djela, pojmovi (MH, 2007; prošireno izdanje, 2011); Nakon smrti Sancha Panze: eseji i predavanja o postmodernizmu (Ljevak, 2010); Ukus, mitovi i poetika (Beograd: Službeni glasnik, 2010); Kritika relativizma ukusa: predavanja o ukusu, moralu i poetici (MH, 2011); Eseji o velikim i malim pričama (Ex libris, 2014); Književnost: vrlo kratak uvod u njezinu teoriju, povijest i kritiku (Politička kultura, 2014); Poetika apsurda i poetika paradoksa: eseji o modernoj i postmodernoj književnosti (PK, 2015) i Interpretacije (PK, 2016).

[ii] Solar, Pitanja poetike, str. 27.
[iii] Solar, Književna kritika i filozofija književnosti, str. 49.
[iv] Solar, Pitanja poetike, str. 91.
[v] Solar, Uvod u filozofiju književnosti, str. 156.
[vi] Vladimir Biti, Pripitomljavanje drugog: mehanizam domaće teorije (Zagreb: HFD, 1989), str. 27.
[vii] Solar, Uvod u filozofiju književnosti, str. 105.
[viii] Biti, Pripitomljavanje drugog, str. 29.
[ix] Ibid., str. 23-24.
[x] Solar, Filozofija književnosti, str. 196.
[xi] Renata Jambrešić Kirin, “Razumijevanje književnosti u Milivoja Solara i Vladimira Bitija,” Trag i razlika, ur. V. Biti et al. (Zagreb: MD/HUDHZ, 1995), str. 225.
[xii] Solar, Eseji o fragmentima, 7.
[xiii] Ibid., 7-8.
[xiv] Solar, Uvod u filozofiju književnosti, str. 25.
[xv] Ibid., str. 39.
[xviIn ] Solar, Filozofija književnosti, str. 195 i 196.
[xvii] Tatjana Jukić, “O trijadi romana, (njegove) povijesti i teorije u Viktora Žmegača i Milivoja Solara,” Trag i razlika, str. 169.
[xviii] Andrea Zlatar, “Ja književne teorije,” ibid., str. 102.
[xix] Solar, Ideja i priča, str. 32.
[xx] Ibid., str. 47.
[xxi] Solar, Laka i teška književnost, str. 133.
[xxii] Biti, Pripitomljavanje drugog, str. 29-30.
[xxiii] Jacques Rancière, Au loin la liberté : essai sur Tchekhov (Paris : La fabrique, 2025), str. 108-109.
[xxiv] Solar, Smrt Sancha Panze, str. 215.

Neku godinu dana prije sam postao glavni urednik u AGM-u d.o.o. i tu polučio nekakvu zapaženost, uspjehe, najviše zahvaljujući Vedrani Rudan, kad mi se javio Renato Baretić. Znao sam čovjeka samo preko Ferala, pita bih li ja izdao njegove kolumne o TV-programu – tada se TV još gledao, čak i HTV.

Volio sam njegove kolumne, ali mogao je on po meni više, u kompleksnija djela, vidjelo se to po mekoj ruci, razgibanoj rečenici, brzoj glavi, vedrom i prodornom duhu. Najvažnije, ufino je znao reći ružno i opake stvari pobrojati, a da nikoga ne razljuti i sud da izbjegne, što je bila i ostala rijetka vrlina. Na sastanku u Vinodolu, pitao sam ga ima li kakve beletristike kojim slučajem? Ima, kaže, ovim tempom za najranije pet godina mogao bi nešto poroditi. Ded, pliz, pošalji, rekao sam. Stigao je za koji dan mail, eto dijela prikvačmenta, uvijek u njegovu slučaju napisanog u scenarističkom courier new 12 fontu, prored 1,5 redak:

„Ponovit ću: u vrijeme napadâ na ‚Novo doba’, često praćenih besmislenim usporedbama s ‚Malim mistom’ i, ponekad, još besmislenijima sa ‚Životom na sjeveru’ (koji je istovremeno išao u reprizi, valjda je u tome stvar) palo mi je na pamet da započnem raditi scenarij TV-serije koja bi objedinila, što je više i što je bolje moguće, najjače adute spomenutih dviju, pa da onda vidimo čiji dedo voza skejtborda… Dr. Joela Fleischmana pretvorio sam u vladina povjerenika na izmišljenom hrvatskom otoku, dovoljno udaljenom, dovoljno izoliranom i dovoljno opičenom da, kao u Cicelyju, i najnevjerojatniji malomišćanski apsurd tu izgleda normalno. Svima, osim povjereniku Fleischmanu, jasno.

Brzo mi je dozvizdilo razmišljati o toj priči kao o scenariju. Pun mi je vitalni organ scenarija! Ja ću napraviti roman, a ako netko poželi iz njega raditi scenarij, neka mu, nek se sam znoji, nakon što plati autorska prava. (…)“

Rađanje otočkog svijeta

Na temelju prvih 30-ak kartica, od kojih smo pola bacili, dobio je ugovor za roman i obećanje da nakon njega idemo van i s kolumnama, ali hajmo prvo ovo zgotoviti. Otprilike svakih desetak dana slao mi je novi arak, ugrubo je znao kamo ide, ne u detalje kako tamo doći, imao je sinopsis s nekoliko alternativnih krajeva, ali jedrilo se dobro. Ja sam promptno pisao svoje komentare i impresije, telefoni su se užarili – posebno kada je trebalo ubiti Tonina, to ubojstvo je trajalo dobre tri noći, tek tada se dobri prevoditelj ugušio od vlastitog jezika – i u roku trudnoće Osmi povjerenik je bio dovršen i objavljen 2003. godine, početkom prosinca. Bio sam uvjeren da će ova knjiga završiti u lektiri. I naivan, iako nije da je bolji profesori ne obrađuju. Uskoro su počele stizati poruke čitatelja, sažeti bi ih se moglo u: žao mi je što sam završio/la, što nema još, fenomenalno, nikad viđeno… Osmi povjerenik je 2004. godine pokupio sve relevantne nagrade, osim one ne baš najrelevantnije Slobodne Dalmacije, u kojoj je Baretić tada bio zaposlen, i Jutarnjeg lista čiji mi je član žirija rekao – razumijem taj rezon – svi znamo da je Povjerenik odlična knjiga, trebalo je istaknuti još koju.

Otočki alternativni svijet koji je Baretić stvorio i ozvučio izmišljenim trećićanskim, miksom talijanštine, anglizama i dalmatinsko-otočnog dijalekta, što može samo netko finog uha i sluha, nezavršeni fonetičar recimo, pa još blagoslovljen ludizmom i inteligencijom (IQ 153 doznao sam tek nedavno), širio je optimizam i pružao nadu. Na Trećiću je sve bilo poredano i organizirano na autentično-alternativan način, od financija, preko nabave do distribucije, bio je to svijet dugovječnih, prijateljski nastrojen prema migrantima, ekološki zaokružen, s lokalnom mitologijom i herojima, s puno razloga da se ne inkorporira u tadašnju ili sadašnju Hrvatsku. Posebno je bila impresivna galerija likova i njihovih jezika, ako dobro pamtim, osam smo jezičnih slojeva izdvojili, glasova u romanu, neki su ostali slabo primijećeni, kao razlika između drugićanskoga i trećićanskoga. O mukama po prijevodu nitko nije razmišljao, ali našlo se hrabrih i vještih koji su vremenom knjigu preveli na, redom, makedonski, slovenski, ukrajinski, njemački, francuski i ruski. Barni im je izdašno pomagao, pravo mu budi, sam si je to skrivio. Od svih promocija najljepša je bila ona iz 2008. s oblucima iz Dunava, čaršavima i ambijentalnim zvukovima koju je organizirao Arsenijevićev Rende u beogradskom Centru za kulturnu dekontaminaciju, nakon koje smo na tulumu kod Jele – to je onaj party-stan iz filma Munje – pred jutro upoznali i iskovali prijateljstvo sa Slavoljubom Stankovićem. Iz te čarolije rođen je Slavoljubov roman Split u kojem smo Barni i ja dobili likove.

Pričaj mi o njoj

Tijekom bliskog i intenzivnog rada na Povjereniku, koji se dijelom odvijao na moru, kada se moja mala obitelj preimenovala u Kvasinožiće, postali smo autorsko-urednički tandem, tako je i ostalo. Koliko je to bilo prepoznato shvatio sam ovih dana, kada mi je stiglo puno poruka s izrazima sućuti. Kao da mi je umro netko od rodbine. Rodbine po izboru, kako i jest.

Održao sam riječ i objavio mu TV-kolumne skupljene u knjizi Kadrovi kadra, pa još i drugu zbirku poezije, Kome ćemo pisati razglednice (prvu, Riječi iz džepova, objavio je u nakladi Ferala. Iz te poezije provirivao je duh Ivana Slamniga, pjesnika o kojem je Barni prijavio diplomski rad.

Nismo postali nego ostali prijatelji, jer bili smo to oduvijek, samo smo se trebali sresti. To se potvrđivalo, proputovali smo zajedno planinc i dolanc, sanjali sajmove, regiju, ukrajine i njemačke, dobacili i do Kine, i baš se dobro zabavljali, uvijek spremni za psine, toksine i adrenaline, pa i nadrealine. Super je vozio i DJ-ao, preferirao razne ritmične songove, svirao je udaraljke, ili udarao, kao li se već kaže, i Arsena. I Arsen njega.

Slava i prodavanost Povjerenika je trajala, ali došlo je vrijeme za drugi roman, što je nakon uspjeha prvoga diglo letvicu očekivanja javnosti do olimpijskih visina i proporcionalno toliko povećalo pritisak na autora. Iluzorno je bilo očekivati da će se uspjeh ponoviti, no sve to znanje nije Barniju puno olakšavalo. Osim toga, uspjeh rađa zavist, u to se tek trebao uvjeriti, da nisu svi ljudi poput njega, naprosto dobri, da sve ne veseli tuđi uspjeh.

Priča za novi roman bila je moćna, volio bih je vidjeti ekraniziranu, tagline koji je Barni ingeniozno i precizno smislio bio je „ljubavni trokut udvoje“. Pričaj mi o njoj je velik roman, ali optimizam Povjerenika, a optimizam se uvijek honorira, ništa nije moglo nadomjestiti. Da mu je Pričaj mi o njoj bio prvi roman, svi bi ga neštedimice hvalili. Neka dodam da i danas znam ljude kojima je to najdraži ili najbolji Baretićev roman. Nije to ništa čudno, jer kompleksni su svi njegovi romani, ima u njima mjesta i materijala za svakakve uvide i doživljaje što pokazuju kazališne i filmske adaptacije Povjerenika. Doduše, nijedna mi nije bila po ukusu, mada nekima ne niječem legitimnost interpretacije. S nekima i u tome imam problem.

Nismo postali nego zapravo ostali prijatelji, jer bili smo to oduvijek, samo smo se trebali sresti. To se potvrđivalo, proputovali smo zajedno planinc i dolanc, sanjali sajmove, regiju, ukrajine i njemačke, dobacili i do Kine, i baš se dobro zabavljali, uvijek spremni za psine, toksine i adrenaline, pa i nadrealine

Ekskluzivnost Grand hotela

Treći roman Hotel Grand Baretić je počeo pisati na rezidenciji u belgijskoj vili Hellebosch u Vollezeleu, koju mi je opisao riječima „selo i drkanje“. Opet mi ga je slao sukcesivno, dosta dugo je nastajao, a onda ušao u cajtnot. Kada je nastajala zadnja trećina predložio sam neke radikalnije rasplete, ali dvije su bile prepreke: prva temporalna koja je tražila retroaktivne promjene teksta, a druga ljudska. Barni je bio blaži čovjek od mene, kako prema ljudima, tako i prema svojim likovima. Hotel Grand je formalno bio igra s tada popularnom formom bloga. Na blurbu sam napisao:

„Na blog stanovitog Julia, posvećen književnosti, upada nepozvani gost pod nickom Condoleezo i počinje tamo ostavljati ulomke svojeg romana, možda autobiografskog. Između posjetitelja bloga te Julia i Condoleeza razvija se živahna prepiska i polemika oko tog rukopisa i priče u kojoj 25-godišnji Filip pokušava naći tragove prošlosti u prostoru svog djetinjstva, u hotelu Grand, u neimenovanom dalmatinskom gradu, kamo se vraća kako bi obavio nešto čime će napokon završiti svoje nesvakidašnje djetinjstvo.

A hotel Grand je u prvoj polovici 90-ih prošlog stoljeća bio leglo prostitucije. (…)“

Barni se opet igrao s glasovima likova i komentatora bloga, ovaj put su dobili i svoju disgrafijsku osobnost. Likovi su se opirali očekivanjima pripovjedača, vlasnika bloga, što je tema koju će razviti u Zadnjoj ruci. Roman je tako usput dobio i metafikcijski sloj i „amortizere“ za kritičke prigovore. Jaku priču je imao od početka. Roman, još malo tamniji od Pričaj mi o njoj dobro je prošao u javnosti, mada nije dosegao Povjerenika. No očekivanja javnosti koja se sve nadala Devetom povjereniku bilo je razumno ignorirati. Kuriozitet je bila naslovnica za koju smo odabrali sliku lijepe žene koja proviruje iza teške satenske crvene zavjese. Dečki iz prijeloma su me upozorili na tu, hm, ženu. Razgovor je tekao otprilike ovako. Ajde otvori naslovnicu; Jesam; Vidiš ti te noge, kao ti kao Miloš Šestić; Da i?; Pogledaj ruke.; Ajme, koje žile. Nije valjda…

Tako smo posumnjali u vlastitu muškost, iako je malo tko primijetio da je na naslovnici muškarac u haljini. To je bordelu Grand svakako dalo notu ekskluzivnosti i luksuza.

Nadalje smo priredili reizdanje Osmog povjerenika, ovaj put opremljeno mapom Trećića i Pogovorom Ive Žanića koji je na temelju lingvističke analize trećićanskoga napisao povijest kolonizacije otoka. Trećić se materijalizirao sve vrijeme, štošta u romanu spomenuto jednostavno se uprizorilo negdje, od pojave morske medvjedice do problema s ljesovima.

Otočki alternativni svijet koji je Baretić stvorio i ozvučio izmišljenim trećićanskim, miksom talijanštine, anglizama i dalmatinsko-otočnog dijalekta, što može samo netko finog uha i sluha, nezavršeni fonetičar recimo, pa još blagoslovljen ludizmom i inteligencijom (IQ 153 doznao sam tek nedavno), širio je optimizam i pružao nadu

Kad si dobro – loše ti se piše

Još na mail Algoritma, ne znam točno godinu, tamo sam radio do 2015., stiglo mi je 70-ak kartica rukopisa radno nazvanih Zvonko. Lijepo su me zabavile i razveselile te stranice, Barni je fiktivnim likovima iz nenapisanih djela pirandelovski dao prostora i volje da maltretiraju svojeg autora, bivšeg novinara, skrajnutog pisca, razvedenog i egzistencijalno labavo usidrenog, apatičnog Zvonka Filda, nezadovoljni time kako ih je napisao ili ostavio da čekaju na razrješenje sudbine u nekim svojim mučnim limbovima. S tim što mu dolaze u rijetkim trenucima kada je Zvonku dobro, pa je njegov izbor, ili biti loše ili biti dobro i njih trpjeti, što je nemoguće, pa opet dođe na isto, na loše.

Vidio sam velik potencijal, ali Barni je, pritisnut nestabilnim i često ponižavajućim freelancerskim životom, gubio volju. Pisanje je dug proces, a trebalo je nešto priskrbiti za obitelj, priskrbiti dovoljno da se osjećaš dobro i dostojanstveno. Uskoro sam i sam upoznao čar statusa slobodnog umjetnika, s tim što je meni u Zagrebu bilo neizmjerno lakše naći posao. Imali smo temu više za duge razgovore, a moja nagovaranja da se vrati Zvonku su oslabila. Naprosto, morao se okrenuti lukrativnijim poslovima. S Ivicom Ivaniševićem taj je purger iz Dubrave napisao Split za početnike – abeceda grada. Vratio se scenaristici, jer priča, lik i dijalog su ono što čine taj žanr, a u svemu tome je Barni bio meštar. Napisao je nekoliko epizoda za serijal Crno-bijeli svijet 2 i s Emirom Imamovićem Pirkeom Dnevnik velikog Perice, što nije lako doznati, jer se scenaristi u pravilu minoriziraju. Budući da su honorari scenarista ili dramatičara neizmjerno veći vs. onih književnika, pokazao je Barni da zna napisati i komercijalnu komediju. OtpisaNE su priča o Sirijcu emigrantu, čestoj figuri u njegovu opusu, beogradskom studentu medicine koji će protresti živote čak tri žene u Zagrebu.

Trebalo je proći doba korone da bi 2021., opet sukcesivno, počele stizati nove kartice Zvonka. Temu socijalnog nestajanja i gubitka volje, tihe propasti koja možda vodi i do psihijatrije sažeo je u tagline: „Kad si dobro – loše ti se piše“. Ali Barni je bio razigran, duhovit, prštao od ludorija i jezičnih igrarija, složenih psihoprofila, miješao je razine fikcije, pobuđivao odgovornost za bližnje, jer njegovi likovi polako su postajali demoni i prijetnja za najbliže mu. Dugo smo dumali oko naslova, a onda mi je pala napamet Zadnja ruka, ona koju Zvonko mora napisati da nekako anestetizira svoje zlostavljače. Nazvao sam ga, tražio je malo vremena, a onda se složio i sljubio s naslovom. Rekao mi je već da više ne misli pisati, znao sam da u liku Zvonka ječi i sam Barni, ali nadao sam se da neće tako biti, jer bilo je još nekih otvorenih foldera, ideja, kratkih priča neobjavljenih jer su neuglancane. Onda je još za taj roman Tisja Kljaković Braić napravila genijalnu naslovnicu koju trenutno ne mogu ni pogledati. Barni je u razvitku romanesknog opusa bio dosljedan, kako je i red, kako je i ljudski, od mladosti išlo se prema slabosti, od svjetla prema tami.

Temu socijalnog nestajanja i gubitka volje, tihe propasti koja možda vodi i do psihijatrije sažeo je u tagline: „Kad si dobro – loše ti se piše“. Ali Barni je bio razigran, duhovit, prštao od ludorija i jezičnih igrarija, složenih psihoprofila, miješao je razine fikcije, pobuđivao odgovornost za bližnje, jer njegovi likovi polako su postajali demoni i prijetnja za najbliže mu

Kome ćemo slati razglednice

Pišem ove retke a tako bih odmah redom uzeo sve Barnijeve knjige – da se prisjetim svih majstorija i iznenađenja, krčkanja i destiliranja jezika, emotivnih tobogana koje nam je znao prirediti, nemogućih situacija u koje je likove dovodio, da otkrijem nove slojeve, jer znam da su mi neki promakli, jer znam da je Barni bio pisac i razuma i osjećaja i instinkta – kao što sam noćas čitao Kome ćemo slati razglednice i guštao i gledao razglednicu iz koje je izvučena naslovnica Povjerenika koju mi je poslao 15. 9., godina nejasna, vjerojatno 2004., pošta Split s tekstom: „Evo, uzdanico, a strelice za pikado si kupi sam.“

Lako za razglednice i za strelice, ma i za nenapisane romane i drame, ali nedostaje čovjek, ekscesno dobar, izniman čovjek, Renato Baretić. Čovjek koji je u životu pregrmio epizode koje bi samo rijetki mogli podnijeti, nakon kojih bi mu se moglo svako ogorčenje i cinizam oprostiti, ali on je bio onaj koji je lako opraštao, ma ni to, jer čak nije ni zamjerao.

Renato Baretić je kanoniziran pisac, bilo bi tako i da nije napisao Osmog povjerenika, roman koji mu je donio najviše slave i novca. Inventar njegova i Majina stana čine po financijskom djelu nagrada nazvani, parafraziram, frižider I. G. Kovačića, prozori Vladimira Nazora, klizna vrata Augusta Šenoe… lsti taj slavni Povjerenik ostale je romane nepravedno potisnuo u sjenu, što je isključiv problem naše razmažene i inertne recepcije.

Za kraj, u ulomku iz Povjerenika zamijenimo ime Tonino imenom Renato, jer tako se nekako osjećam, unatoč svemu, unatoč tome što je Barnijev, barem Trećić izišao iz okvira književnosti i postao dio opće kulture, što je time Barni navodno osigurao besmrtnost:

„Koja je to apokalipsa spriječena, koji je jebeni meteorit skrenuo s puta, koja se posrana poplava povukla u dubinu zato što je Renato umro? Ništa se nigdje nije dogodilo, niti neće. Moj najbolji pravi frend je umro zato da se nigdje nikad ništa ne bi zauzvrat dogodilo.“

Danas će biti tvoja sahrana. I neću biti na njoj. Ne mogu da hodam. Mislio sam da ću moći. Mislio sam da stvari mogu da se poprave. Međutim, kažu, ne može. Ne mogu ništa da popravim. Samo zamena.

A to sam prvo od tebe čuo! Dobra ti je bila ta ideja, odlična! Iz nje je trebalo da nastane roman. Kad se svijet mogao popraviti. Naslov je Ivičin, taj toliko brzo piše da je i tvoj naslov u brzini napisao. Ima i Ante tu udela, znam. Elem, toj priči si se baš radovao. Popravka sveta, ha! Bila bi to romančina!

Dok si čekao da ti stigne rezervni deo, napisao si nekoliko kartica za Velike priče, tek da proveriš da li je priča zaista velika. Žestoka ti je ta teza. Svet je nekad bio popravljiv. Ovo što imamo danas, na svim stranama, taj svijet nije ni za što osim za bacanje u smeće.

Sve se uklapalo. Plan je bio da otvoriš Albertov kofer s alatom i kreneš. Sećanja bi sama pisala priču. Metafora na sve strane. Stari je znao da popravi ono što niko drugi nije. Na primer, celi kvart se uspešno grejao zbog njegovih jedinstvenih umeća. Bio je, bogati, kao kakav povjerenik, samo za mašine! Koliko sam razumeo, i Tom i ti ste išli s njim i pomagali mu u tim poduhvatima. Čujem te sad kako me ispravljaš, pominješ neke vešmašine, to je valjda bio tvoj resor, jer mogao si da potegneš itd.

Bilo te je pomalo i stid tih poslova. To je valjda značilo da u kući nije bilo dovoljno novaca. I stari je te akcije zvao berbom. Sigurno ti je posle, ipak, palo na pamet da uvek postoji i dublji razlog. Albert je popravljao stvari jednostavno zato što su se kvarile. Popravka je bila njegov životni zadatak. Popravljao je svet.

Imali smo slične očeve, ljude veštih, ali i teških ruku. O tome smo dugo pričali, mislim odmah čim smo se upoznali. Nakon smrti naših starih majstora, zaključio si da nema nikoga tko bi znao popraviti stari svijet. Ti i ja pogotovu.

Dok si čekao da ti stigne rezervni deo, napisao si nekoliko kartica za Velike priče, tek da proveriš da li je priča zaista velika. Žestoka ti je ta teza. Svet je nekad bio popravljiv. Ovo što imamo danas, na svim stranama, taj svijet nije ni za što osim za bacanje u smeće

U stvari, ne znam kako smo se tačno upoznali, možda nas je Kruno spojio, možda je to bio i onaj parti kod Jele na gajbi, pravi beogradski žur à la osamdesete ona se budi sam na ulici hiljadu godina. Sećam se da smo posle toga osvanuli na Cvetnom trgu. Toliko smo se zapričali da sam smetnuo s uma da sedimo tri broja od mog ulaza i da smo mogli kod mene, a ne da se smrzavamo na klupama. To ti je, ipak, bila draga uspomena…

Još jedna tebi draga. Ostavio sam te samog među totalno nepoznatim svetom na drugoj, novobeogradskoj žurci. Domaćica, koju ni ja nisam poznavao, nije imala pojma ko si, svejedno, dala ti je da duvaš balone, to je legendarna priča, brat bratu jedno pedesetak komada. Umalo se nisi onesvestio…

Pomagao si mi da nađem brata, posle da napišem priču o njemu. Čuj, ne bi bilo moje knjige… Obično se ljudi u ovakvim prilikama napričaju o sebi i kako su baš oni s pokojnikom ovo ili ono… Što bi ti rekao, ajdukurac!

Nisi ti nikakav pokojnik, ti si Barni. I pričam ti o njoj. O tvojoj knjizi. Kad se svijet mogao popraviti. Od majstora za majstore. To bi možda bilo i svojevrsno uputstvo kako da popravljamo stvari. Sigurno bi se u njoj bavio i pitanjem mogu li i ljudi da se poprave. Moja mama te je gledala u Utisku nedelje, a posle me je pohvalila da si jako pristojan čovek. Da, dobro si pročitao, pohvalila je mene. Konačno sam i ja imao nešto pristojno. Popravio si me u njenim očima, vidiš.

Tvoja knjiga bi verujem pokazala i dokazala da i prijatelji, eto, mogu da se poprave. Međutim, pokazala bi da ne mogu da se zamene. Prijatelj nema zamenu.

Poslednja poruka koju smo razmenili. Nije te bilo neko vreme u našoj Viber grupi. Pitao sam te gde si. Odgovorio si kratko.

,,Nevidljiv. Na tajnom sam zadatku.”

Razumeo sam.
Popravljaš stvari.
I čuvaš Kate, Jakova i Maju.
Majstore.
Moj prijatelju.
Renato dragi.
Ne mogu se oprostiti od tebe.
A ne mogu ništa popraviti.

Slavoljub

Renato Baretić bio je novinar, romanopisac, pjesnik, televizijski (ko)scenarist i dramski autor. Rođen je u Zagrebu 1963., a od sredine 1990-ih živio je u Splitu. Radio je kao novinar, najduže u Slobodnoj Dalmaciji, a potom kao freelancer, kolumnist, scenarist i pisac. Djela su mu, u cijelosti ili fragmentima, prevedena na njemački, francuski, engleski, talijanski, makedonski, slovenski, ukrajinski i albanski jezik (više o prijevodima na poveznici). Javnosti je najpoznatiji po naslovu Osmi povjerenik, najnagrađivanijem hrvatskom romanu (uz pet nacionalnih nagrada, tu je i ona studenata pariškog instituta INALCO, za francusko izdanje), dvaput adaptiranom za kazalište (HNK Split i GDK Gavella) i ekraniziranom u istoimenom filmu u režiji Ivana Salaja (2018.). Za kazalište mu je adaptirana i dječja slikovnica Muka malog vuka (Kazalište Mala scena; režija: Morana Dolenc) i dramski rukopis Hassan – pod naslovom OtpisaNE. Koscenarist je TV-serija Novo doba, Crno bijeli svijet 2 i Dnevnik velikog Perice. Ostala djela: zbirke poezije Riječi iz džepova (1998.) i Kome ćemo slati razglednice (2005.); izbor iz kolumni o televiziji Kadrovi kadra (2005.); romani Pričaj mi o njoj (2006.), Hotel Grand (2008.) i Zadnja ruka (2021.) te zabavno-informativni vodič Split za početnike – abeceda grada (2015., s Ivicom Ivaniševićem).

***

U spomen na Renata Baretića objavljujemo video snimku na kojoj on čita ulomak iz svoga romana Osmi povjerenik. Snimku možete pogledati i na sljedećoj poveznici.

Je li moguće da to beše naš život?! Moguće je.
O.T.

Vijesti danas putuju brzo, kao svjetlost i glasine. Sve više su k tome nevažne ili do kraja fatalne: meniji manekenki i ljetovališta nogometaša magle genocid nad cijelim narodom, odavno porobljenim. Pa u takvim uvjetima istovremeno čudi i ne iznenađuje da je vijesti o smrti Otta Tolnaija, jednog od najvećih mađarskih i jugoslavenskih pjesnika, trebalo više od dva mjeseca da doplavi do mene, da se, poput pjesme zapečaćene u boci, nasuče na ovu poroznu obalu, izmještenu, plutajući u nekom nadmorskom eteru kao pjena nad plimom, sve otkako je pjesnik, 27. marta tekuće godine, u osamdeset i petoj godini umro.

Kada je vijest u moj elektronski sandučić ipak sletjela, ja sam se već neke tri sedmice s Tolnaijem, tada već dakle mrtvim, veoma intenzivno družio, spremajući se, između ostalog, da mu napišem pismo. To vrijeme proveo sam potopljen u njegovu knjigu Pesnik od svinjske masti, jedan mutirani radio-intervju koji je prerastao u raskošni memoarski roman-esej, a koji sam, u odličnom prijevodu Marka Čudića, pred dosta godina od Otta dobio na jednom salašu u Malom Iđošu i otad više puta na različitim mjestima u njega ulazio, ali tek sada, nakon što je njegov protagonist bez mog znanja napustio ovaj svijet, zapalo me da ga temeljito, od korica do korica konačno u potpunosti iščitam. I ova crno obrubljena razglednica mora, dakle, umjesto pisma sad biti poslana prema Paliću, prema mitskoj Kući od peska, pod kućnim brojem 13.

Morska školjka

Taj Pesnik, za Otta uobičajeno akribično, širokopotezno, ali uz tihu skromnost izborene erudicije i karakterističnu, razigranu i pulsirajuću, razvedenu modernističku rečenicu što poput Tise meandrira krajolicima djetinjstva, simbola, mašte i vremena, iscrtava kompleksan pejzaž jednog života i jedne povijesti, naročito lične; povijesti sačinjene od malih priča o jednom prostoru i njegovim ljudima viđenim teleskopskim kiklopskim okom, približenim, zatim često mikroskopski detaljiziranim, i u izvjesnoj mističnoj petrijevoj zdjelici stopljenim s protagonistom u primordijalnu juhu rafiniranog i istovremeno divljeg, prgavog pjesničkog jezika. Jezik Tolnaijeve proze, pogotovo kasnijih, na formalni eksperiment manje oslonjenih knjiga, ne razlikuje se suštinski od jezika njegovih pjesama. On je, što na prvu može djelovati kontraintuitivno, tek nešto mekši, moguće nježniji, zastrt melankoličnom koprenom sjećanja, koje je temeljni motor i materijal tih proza. Tako je to u mnogim njegovim novelama, ili u uvelike autobiografskom kratkom romanu Morska školjka, tako je to i u Pesniku, koji je i jedna priručna, intimna povijest mađarske književnosti, napose one vojvođanskih Mađara, te velike, prije svega pjesničke generacije od koje su, s Ottóvim odlaskom, ostali još samo Katalin Ladik i László Végel, jer Judite Šalgo odavno nema, a umro je pred pola godine i István Domonkos, najbliži njegov prijatelj, džezer i teniser, i još neki drugi; sva ta, dakle, iznimna lica okupljena oko danas kultnog časopisa Új Symposion, generacija u koju spadaju i mnogi drugi pisci, slikari, muzičari, kompozitori, režiseri, kipari i koreografi tada razbacani između Novog Sada, Kanjiže, Sente i Subotice, generacija koja, u ostalom, nije bila ni bez svojih nasljednika. Tretiranje, u najmanju ruku implicitno, potonjih kao za jugoslavensku kulturu marginalnih i manjinskih manijakalno je, štetočinski, jer je riječ o imenima i opusima za nju upravo od ključne važnosti, centralnim.

Materijal pjesama: goli pesnički materijali – brašno, gips, morska sol, slatina, azur, olovo… Stamenost je tih stihova ipak drugog porijekla, dolazi iznutra, iz samog njihovog jezika, opipljivo libidalnog njegova naboja. Prevodio ih je, uz mnoge druge, Danilo Kiš, a knjigu Krik ruže napisao je Ottó na srpskohrvatskom. Novosadski i zagrebački student, zaljubljenik u primorje i more o kojem je posebno strasno pisao, u Istru, Dalmaciju, bio je i u tom jeziku u svakom smislu kod kuće. One lijepe i drske knjige, kakve su na primjer Da budem karfiol (1973), Prašina sveta (1980), Žderač korenja (1986), siročat (1992), Balkanski lovor (2021) ili Kišnjevska ruža (2010), ostaju da budu detaljnije pobrojane i razložene gdje drugdje, i prije svega, da budu čitane. Iz svih njih, ali na različite načine, kulja i vrije prevratnička snaga metafore, koja iz mikromitologije osobnog i postrevolucionarne melankolije čovjeku izmaknutog vremena ispreda meki bič poezije, jedan Atila-korbač koji stihove utiskuje u kožu, s frajerskim gardom i mondenom gestom, ali oprezno, milujući je, ispisujući na poleđini razglednice s onog sveta: kad bih mogao sve ispočetka / voleo bih jednog malog morskog konjica / samo jednog malog morskog konjica.

Balkanski lovor

Ima ta dirljiva pjesma s naslovom „Kao“, koja stihuje događaj ispričan na drugom mjestu i memoarsko-esejističkim diskursom, kada Haša, supruga Vaska Pope, tražeći lovor luta / već ratnim beogradom, lovor od kojega bi da učini jedan mali vijenac za Vaskov grob, a u gradu susreće samo ovakve i onakve aveti, i više ne dopremaju u beograd / lovor iz dalmacije. Ostaje nada da je Ottóvoj Jutki, koja se pojavljuje i u tolikim njegovim tekstovima, što slično bilo lakše da učini, u ovo sivo nekome svane-nekome smrkne, a opet sasvim gubavo, olujno vrijeme kada se, barem privremeno, ratuje drugdje. Jedan vijenac od najmirišljavijeg lovora, rovinjskog, dalmatinskog, zaslužio je Ottó svakako i odavde, od nas, nekakvom golubljom poštom, (Puškin) ekspresno, na onaj svijet. A kakva tamo eshatologija i ontologija vlada jasno je iz njegovih stihova koji su odavno i uvijek sa mnom, oni iz pjesme „Bojim se da ćeš sa mnom učiniti iznimku“, koji glase: nemoj me spasiti / znam nisi nikada nikog ni spasio / ali bojim se da ćeš sa mnom učiniti iznimku / nemoj me molim te spasiti / nemoj me molim te spasiti bože.

Tako putuje, umjesto pisma, ova crno obrubljena razglednica na Palić, u Kuću od peska na broju 13, sa šakom mirisnih listova umjesto pečata. Ostaju pjesme.

Odlaskom Filipa Fiće Davida (1940, Kragujevac) otišao je i poslednji od četiri oca, četiri velikana savremene srpske i jugoslovenske književnosti. Filip David se pojavio na književnoj sceni davne 1962. godine uz Danila Kiša, Borislava Pekića, Mirka Kovača. Slučaj je hteo da nastupe zajedno i na tom nastupu je bilo, prema Filipovom svedočenju koje zbog njegove sklonosti humoru i ironiji treba uzeti s rezervom, manje publike nego pisaca. Ipak, prijateljstvo je u tom trenutku iskovano i ono će zaista biti značajno u formativnom smislu kako za Filipa Davida tako i za svakog od ovih pisaca ponaosob, ali što je važnije, ovo prijateljstvo će mapirati razvoj potonje srpske i jugoslovenske književnosti jer je lako naći poveznice između njih i generacija koje slede. Već 1964. godine izlazi mu zbirka pripovedaka Bunar u mračnoj šumi koju je prvi pohvalio Branimir Donat, kritičar iz Zagreba. Pisane pod nesumnjivim uticajem Kafke, Baševisa Singera, Gogolja, Čapeka, Borgesa, ove priče postavile su Filipa Davida u nišu koja bi se mogla nazvati fantastičnom književnošću. Na granici bajke i parabole, ipak sa znatnom metafizičkom, pa ako hoćete često i religioznom dubinom, pripovetke iz Bunara, obeležile su dalje Davidovo stvaranje. Usledile su knjige pripovedaka Zapisi o stvarnom i nestvarnom (1969) i Princ vatre (1987), a potom i romani Hodočasnici neba i zemlje (1985), San o ljubavi i smrti (2007) i Kuća sećanja i zaborava (2014), za koju je dobio Ninovu i nagradu Meša Selimović za najbolji roman napisan na srpskom, hrvatskom, bosanskom i crnogorskom jeziku. Ne treba zaboraviti i njegove knjige eseja: Fragmenti iz mračnih vremena (1994), Jesmo li čudovišta (1997), Svetovi u haosu (2004). Knjiga pisama 1992-1995 koju je napisao zajedno s Mirkom Kovačem, pod uredničkom palicom magičnog Feralovog trija, i dalje je paradigma epistolarne forme koju su posle s manje ili više uspeha ponovili Miljenko Jergović, Semezdin Mehmedinović, Svetislav Basara i drugi.

Već 1964. godine izlazi mu zbirka pripovedaka Bunar u mračnoj šumi koju je prvi pohvalio Branimir Donat, kritičar iz Zagreba. Pisane pod nesumnjivim uticajem Kafke, Baševisa Singera, Gogolja, Čapeka, Borgesa, ove priče postavile su Filipa Davida u nišu koja bi se mogla nazvati fantastičnom književnošću

Selidba tekstova

Kao dramaturg i scenarista radio je,  između ostalih i na filmovima Okupacija u 26 slika, Pad Italije, Ko to tamo peva i Bure baruta. Ukupno uzev, njegov književni opus nije velik. Šest proznih knjiga za šezdeset godina rada, od kojih se svaka na izvestan način nalazi upisana u jednoj od prethodnih, bilo kao priča i/ili segment teksta, održavaju njegovu čvrstu veru u ono što se u jevrejskoj mistici, kojoj je bio sklon i koju je odlično poznavao, naziva Gilgul. Po kabalističkoj tradiciji Gilgul odgovara konceptu reinkarnacije, odnosno selidbe duša. Na taj način su se njegove priče i tekstovi selili jedni u druge, proizvodeći uvek nova značenja, kao što je i svaki život zapravo nov, a ne puko ponavljanje starog. To zapravo znači da je Filip David pisao jednu knjigu koju bi valjalo pisati velikim početnim slovom, kao što je to, na koncu, radio i Danilo Kiš. Ili, ako ga poredimo s njegovim najbližim prijateljom iz Velike četvorke, Mirkom Kovačem, on je, kao i Kovač, neprekidno popravljao sopstveni tekst, svaki put mu dodajući novi nivo značenja.

Filip David je bio moj učitelj. I ne samo moj. Budući da je bio predavač na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, njegov osećaj za pedagogiju, za podučavanje je bio besprekoran. Prvu ozbiljnu pesmu objavio sam u Pečatu, podlistu beogradskog Danasa, koji je uređivao. Sećam se, tada je „Fićin sto“ bio u Medija centru u popularnom beogradskom Staklencu na Trgu republike, doveo me je Predrag Čudić i sve je bilo kao podrazumevano. Kad sam počeo da pišem kritiku za iste novine, Filip je bio prvi koji me je podržao. Pozvao me je u Valjevo, na gostovanje u biblioteci. Bio sam neiskusan, brljiv, ali je on svojim odnosnom prema publici pokrio sve moje nedostatke. Drugom prilikom u Tuzli, kada smo Srđan Srdić i ja predstavljali njegove sabrane priče, prekinuo je promociju u pola i rekao: „Dosta o meni. Ko želi da razgovara sa mnom, može to neformalno.“ O putu u Tuzlu, sa njim i Verom, pričaće neko duhovitiji od mene. Njegove fore bile su potpuno otkačene.

Šest proznih knjiga za šezdeset godina rada, od kojih se svaka na izvestan način nalazi upisana u jednoj od prethodnih, bilo kao priča i/ili segment teksta, održavaju njegovu čvrstu veru u ono što se u jevrejskoj mistici, kojoj je bio sklon i koju je odlično poznavao, naziva Gilgul. Po kabalističkoj tradiciji Gilgul odgovara konceptu reinkarnacije, odnosno selidbe duša

Moćna osoba

Podržavao je Beton, podržavao je e-novine, čak i kada se Pera Luković brecnuo na njega. Uvek je hteo da se udruži, da sasluša, da svoje ime založi za stvar u koju je verovao. Forum pisaca i slučaj Sretena Ugričića koji su obeležili kraj vladavine Demokratske stranke odvili su se pod njegovim uticajem. Bio je osoba koja je bila spremna da se žrtvuje, da podnese teret. Ono što je nama koji smo tek ulazili u književnost bilo važno je njegova bezrezervna podrška. Nije bio nedodirljivi velikan, već radoznali čitalac i strastveni gledalac filmova, neko ko zna i prati sve što se događa u svetu oko njega.

Pričaće se dugo o govoru kada je dobio nagradu Narodne biblioteke Srbije za najčitaniju knjigu, u kojem je rekao da poštuje instituciju predsednika Srbije, ali ne i čoveka koji je obnaša. U to vreme to je bio Tomislav Nikolić, dugogodišnji Šešeljev zamenik. Nešto slično se dešava i danas tokom studentskih protesta koji insistiraju na poštovanju zakona i Ustava, a osoba (Šešeljev posilni iz devedesetih) koja obnaša narečenu instituciju se o te zahteve oglušuje.

Ulogu Filipa Davida u savremenoj srpskoj kulturi i književnosti možda najbolje opisuje karikatura/crtež Dušana Petričića na kojoj se vidi Filip David koji razdvaja more. Nešto slično Mojsiju. U tome se krije mnogo simbolike. Siguran sam da Fića ne bi pristao na tako nešto. Za njega bi to bilo bogohuljenje, ne samo zbog njegove duboke religioznosti, već i stoga što je bio skroman čovek, gotovo lišen ega, karakterističnog za mnoge pisce. Međutim, Filip David je bio predvodnik, bio je Mojsije one Srbije koja je verovala u mir, u razum, u dijalog. Bio je moćna osoba, koja je mogla da razmakne more i koju su njegovi prijatelji, oni koji su se okupljali oko Fićinog stola od Staklenca pa sve do Smaragda, bili spremni da slede. Jer kako je obećao Gospod Mojsiju kad su se Jevreji spremali da uđu u Svetu zemlju Haanansku: neće biti lako, ali neće biti ni loše. Lako bilo nije, a daleko od toga da je bilo loše. Štaviše, Filip David je svojim delovanjem, pisanjem, humorom, vedrinom, nežnošću dokazao da je moguće ostati čovek u vremenima koja ljudima nisu naklonjena.

Teofil Pančić je bio najbolji kolumnista u Srbiji. Ovaj vrednosni iskaz vremenom je postao faktografski i za one koji se nisu nužno sa njim slagali, bilo sa režimske ili sa druge strane barikade. Bez obzira za koga je pisao, a pisao je dugo, od početka devedesetih, i pisao je dosta, za medije na celom postjugoslovenskom prostoru – uz kolumne bio je književni kritičar, a pisao je i o pozorišnim predstavama i filmovima – ostaće trajno vezan za redakciju beogradskog nedeljnika Vreme.

Kao književni kritičar dva puta je bio član NIN-ovog žirija kritike za roman godine, najznačajnije nagrade u Srbiji, prvi put na razmeđu vekova i stoleća, transferisan direktno sa novinskih stubaca u milje u kome je uvek gospodarila akademska kritika. Drugi put pre nekoliko godina, što je bila potvrda njegovog trodecenijskog staža na sceni. I jedan i drugi izbor bili su implicitno priznanje koje su establišment, mediji i mlađe generacije iskazali posvećenoj čitalačkoj strasti Teofila Pančića, čije su novinske kritike tri decenije bile mamac za čitaoce i prvi parametar procene njihove vrednosti.

Teofil Pančić je bio novinar sa izoštrenim sluhom, prokazujući u svojim kolumnama maligne „nus-pojave“ o kojima je pisao lucidno i uvek sa dozom nenametljivog humora. Na jednoj promociji knjige njegovih kolumni u CZKD-u, jednoj od onih koje je objavio Ivan Čolović, što je takođe svojevrsno priznanje i pouzdano pozicioniranje, stručnjak za međunarodno pravo Vojin Dimitrijević rekao je da je Pančić moralni barometar našeg doba (navodim po sećanju, ali smisao je taj). Može se reći da postoje dva tipa intelektualaca i analitičara, oni koji nepogrešivo osećaju kad vreme „izađe iz svog zgloba“ ukazujući na oblike i uzroke poremećaja i oni koji teže da deluju anticipativno, da otimaju od budućnosti i utiču na tok koji će uzeti. Teofil Pančić je bio kritičar postojećeg i njegov diskretni hroničar. Pet knjiga iz biblioteke XX vek nose precizan zajednički podnaslov „Život i smrt u srpskom postkomunizmu“.

Demon migracije

Kao što ga je demon migracije selio iz Zagreba u Beograd i iz Zemuna u Novi Sad, tako se i njegovo autorsko interesovanje, rekao bih prirodno za znatiželjne i nestišljive duhove, prelivalo i širilo sa književnosti i svakodnevice na teatar i film, na Sterijino pozorje ili na Festival autorskog filma, ali i na poseban tip proze, pripovedno nefikcionalne a stilski izbrušene do instrospektivnih refleksija i hronografskih zapisa o vremenu i podneblju, kakva je recimo štiftung knjiga 39 dana juna, napisana na rezidenciji u Splitu. Njegova najizdavanija knjiga tog tipa, „knjiga sećanja i zaborava“, biće Aleja Viktora Bubnja, prevedena i na slovenački, čiji naslov krije link na biografski detalj bitan za autorov porodični bekgraund i odrastanje. Dete oficira JNA poreklom iz okoline Pirota (otuda i tekst o Soliteru, jedinstvenoj zgradi u Pirotu podignutoj 1966. koju su projektovala dvojica slovenačkih arhitekata, u kojoj je kratko vreme stanovao), otuda i Skoplje kao mesto rođenja, kao i seljakanja po SFRJ i vezanost za Zagreb kao mesto svoje urbane i kulturne inicijacije. Čuo sam njegovu anegdotu o neugodnim momcima iz Martićeve ulice osamdesetih i čitao o klubu „Jabuka“ na Tuškancu iz istog perioda, „Meki i Medini pankera, gotičara i sličnih mlađanih gradskih čudaka“, kako je nedavno pisao u Danasu. Nestalnost miljea je možda vodila do osećaja besmislenosti ukorenjivanja, mada se neka mesta više vole od drugih, kao i neki ljudi ili neke knjige, a ovo do atipične ljubavi prema autobusima kao neizbežnom prevoznom sredstvu koje se od devedesetih u Beogradu u vozilima GSP-a pretvorilo u kombinaciju firme Krstić i dušegupke, dakle potreba koje se moraju zadovoljiti i mazohizma.

Dobro pamtim tekst Teofila Pančića iz rubrike „Vreme uživanja“ u Vremenu iz 1990-ih, posvećen vokmenu, sada „muzejskoj“ spravi na baterije preko koje su se slušale kasete a korisnik vokmena imao raif (odličan za dugokose), uspevajući da se na kratko izoluje od nepodnošljivog okruženja. U autobusu na gradskoj liniji 83, „Crveni krst – Zemun (Bačka)“, 2010. će ga uveče dva maloletna bilmeza napasti metalnim šipkama, za šta nikad neće odgovarati. Sumnjam da su ovi reprezenti (post)tranzicionog nasilja, koje danas u Srbiji otvoreno ispoljava neoradikalski režim prema studentima i opoziciji, ikada pročitali ijednu kolumni ili knjigu Teofila Pančića, ali su ga sigurno videli na televiziji, budući da je izlazio u susret pozivima svojih koleginica i kolega kao relevantan i sadržajan sagovornik.

Činjenice i dokazi

Posredne činjenice su najbolji dokazi da je neko bio cenjen ili prihvaćen u poslu kojim se bavio. Recimo, od 2016. u više od deset izdanja biografskog romana Đorđa Lebovića Semper idem Laguna je preštampavala tekst Teofila Pančića kao pogovor, kao i u romanu Deobe Dobrice Ćosića, po ko zna koji put ponovo izdatom 2016. To za neke može da predstavlja iznenađenje: i da se Pančić bavio ovim Ćosićevim romanom i da je Ćosićeva ćerka koja je priredila ovo izdanje romana prihvatila Teofilov tekst kao pogovor. (Uzgred, roman Deobe je i Dubravka Ugrešić uzela kao reprezentativan za jugoslovenske književnosti u svom emigrantskom romanu Ministarstvo boli.)

U nedeljniku Vreme u drugoj polovini 1990-ih, od kada sam počeo da ga kupujem redovno iz petka u petak, rafinirana politička analiza Stojana Cerovića, satira Ljubimira Živkova i fenomenologija svakodnevice Teofila Pančića činili su vodeći kolumnistički trijumvirat ne samo ovog lista, čemu bi se mogle pridružiti burleske Petra Lukovića i kolumna „’Umor u glavi“ Miodraga Stanisavljevića u mesečniku Republika. Milan Vlajčić je jednom šaljivo podsetio da Teofil znači Bogoljub, što bi dalje značilo valjda onaj koji je u ljubavi s Bogom. U slučaju filije Teofila Pančića to bi pre bilo bibliofilija, mada se ljubav nije završavala na knjizi već je išla ka svim artefaktima gde kao da su prednjačili primerci popularne kulture.

Koliko je Teofil Pančić već posle decenije i po na sceni bio prepoznatljiva i etablirana figura, na ovoj opozicionoj, alternativnoj ili strani novinarskog profesionalizma, svedoči i to da smo šaljivo referisali na njega u betonskom zborniku Antimemorandum-dum, pa na 230 strani ispod istorijske fotografije jednog sovjetskog komesara stavili legendu „Komesar zadužen za koncesije (nije Teofil)“. Zapravo su nas nazivali komesarima, a Teofil po difoltu nije mogao da bude zadužen za koncesije, jer se sklanjao od uredničkih ovlašćenja da deli i predstavlja. Saša Ilić će iz ruku Teofila Pančića kao predsednika NIN-ovog žirija dobiti ovu nagradu za roman Pas i kontrabas iz 2019, iako je predsednik glasao za drugi roman, i ovih dana reći da je Teofil bio „kabalistički posvećen štampanom tekstu koji je umeo da čita bolje od većine akademskih kritičara“. Uostalom, o tome koliko je Teofil Pančić bio prihvaćen dobro govori da je u razgovorima i tekstovima pominjan većinom po imenu, ne samo zato što je prezime, Pančić, već bilo zauzeto za poznatog botaničara, Josifa. Teofilu Gotijeu (Gautier) se nije mešao u resor, pa se pominjanja njihovih imena nisu ukrštala.

Na hartijskom zadatku

In memoriam je forma koja se piše neposredno nakon nečije smrti, pa je neizbežno prožeta iskrenom tugom i pojačanim vrednosnim ocenama. Ipak, određenu

težinu mogu da imaju i neposredna sećanja onih koji nisu prijateljski ožalošćeni. Sa Teofilom Pančićem smo se vrlo rano razišli u prosuđivanju savremene književnosti, a povod je bio roman Marka Vidojkovića Kandže iz 2004., za koji i danas mislim da je običan bofl. U pozamašnom tekstu za Sarajevske sveske iz 2010., koji je bio posvećen stanju postjugoslovenske književne kritike, pozabavio sam se stanjem u Srbiji, pa onda i Teofilovom knjigom izabranih kritičkih tekstova Na hartijskom zadatku. Bilo je jasno da je reč o nesporno vodećem kritičaru koji piše primarno za novine, ne za književne časopise, koji piše (post)impresionistički i u slavu čitanja a ne nalaženja nedostataka ili književno-istorijskih paralela, koji ceni kritički mimetizam (termin koji je sam koristio), odnosno knjige sa kritičkim odnosom prema stvarnošću ali i prepoznatljivoj i razgovetnoj slici stvarnosti, kao i knjige koje reflektuju generacijsko iskustvo koje mu je bilo blisko: odrastanja u SFRJ, raspada zemlje, afiniteta prema alternativnoj kulturi, te knjige koje stoje nasuprot establišmenta i autoriteta bilo koje vrste, od onog u državi do onog u tradiciji, porodici i institucijama kao takvim, pa i instituciji književnosti koja je kod nas bila i ostala pretežno konzervativna.

Otuda deluje logična i prirodna njegova sklonost ka žanrovskom pismu kao relaksaciji od tereta sistema, pa je pisanje o knjigama predstavljalo intimni iskorak od balasta obaveza, nametanih školom a cementiranih dominantnim strujama u akademskoj kritici. Otuda jedan relaksiran pristup u čitanju knjiga, zadovoljstvo bezbrižne hermeneutike za svoj groš koja je reflektovala za kritiku atipično blag i beskonfliktan karakter i razumevanje kritičkog teksta kao mesta iskazanih simpatija a ne literarnog bojišta. Nisu ga se previše ticali ni -izmi, mada je umeo usput da potkači „postmodernu konfekciju“ (nijedan kritičar nije bez bodlje) niti okršaji na književnoj sceni. Čini mi se da mu je umetnost bila svojevsrni locus amoenus, ali ne u eskapističkom smislu, budući da je bio svestan njenog društvenog konteksta i ideološkog bagaža (kada ga je bilo), već u recepcijskom smislu, kao odmor od politike i tekućeg novinarstva, zlobe i gluposti političkih parafenomena koje je svake sedmice uočavao i secirao.

Iako se to nije uvek ekspliciralo cenio sam doslednost i čvrst moralni kurs Teofila Pančića, njegovu autorsku produktivnost i intelektualnu znatiželju. Zbog autora nalik Teofilu čitaoci zavole knjige, cene medije i novinare, „konsultuju se“ i vode dijalog sa njegovim tekstovima i osećaju porodični gubitak kad oni nestanu. Sudbina čitalaca i javnih posmatrača je da „služe“ drugima, da prokazuju štetno i budu zagovarači boljeg. Teofil Pančić je opravdao svoj izbor i ispunio svoj poziv.

Umro je pisac i prevoditelj Ivan Ivanji. Umro je u Weimaru, gradu koji mu je dao titulu počasnog građanina, u hotelu Elephant, koji je nazivao svojom drugom kućom. Umro je u 96. godini života, u krevetu, nakon književne večeri u vajmarskom kazalištu i večere uz bijelo vino u gostioni Weißen Schwan, u kojoj se s prijateljima sastajao Göethe. Ove detalje u oproštajnom slovu na društvenim mrežama objavio je njegov sin, novinar Andrej Ivanji, dodajući da je stari Ivanji otišao „pod svojim uslovima“. Andrej Ivanji još piše i da je njegov otac u hotelu Elephant odsjedao u inat Hitleru. Nacistički vođa volio je to mjesto. Datum piščeve smrti je 9. svibnja, dan kad Svijet obilježava pobjedu nad fašizmom. Ivan Ivanji je još jednom pobijedio.

Petnaestogodišnjak s brojem 58116

Imao je iznimno bogat i plodan život, a duboku starost doživio je protiv svih izgleda. Iza sebe je ostavio obimno djelo: 26 romana, po tri zbirke pripovijedaka i poezije, knjige za djecu, memoare, drame… Najvažnijim svojim djelima smatrao je trilogiju o rimskim carevima Dioklecijanu, Konstantinu i Julijanu. Prevodio je s njemačkog i mađarskog jezika, prijateljevao s Günterom Grassom, surađivao s Danilom Kišom, bio prevoditelj Josipa Broza Tita i savjetnik za kulturu u jugoslavenskoj ambasadi u Bonnu, Sekretar saveza pisaca Jugoslavije i novinar izvjestitelj iz mađarske revolucije 1956. godine.

Rođen je 1929. godine u Velikom Bečkereku, danas je to Zrenjanin, u obitelji židovskih liječnika. Djetinjstvo mu je prekinuto ratom. Roditelji su ga uoči napada Njemačke na Jugoslaviju poslali u Novi Sad. Oca su mu 1941. godine nacisti ubili u logoru Topovske šupe, a majku ugušili u dušegupci u proljeće 1942. godine. U Novom Sadu je Ivanji svjedočio novosadskoj raciji, najvećem pokolju na tlu Vojvodine u Drugom svjetskom ratu, a u ožujku 1944. godine došli su i po njega. Odveli su ga iz stričeve kuće i transportirali najprije za Auschwitz, a potom u Buchenwald. Imao je petnaest godina i zatvorenički broj 58116. Cijelog života je vjerovao da ga je nacistima izručio vlastiti stric. Pri jedinom našem susretu pitao sam ga može li se prisjetiti kako se osjećao dok su ga vodili iz stričeve kuće. Rekao je da je bio važan i pun sebe. Nadao se da bi privođenje mogle vidjeti djevojčice iz njegove škole. Preživio je na jedini način na koji se mogu preživjeti logori smrti – slučajno. Kasnije će pisati: „Posle rata dobio sam spisak jednog transporta za Aušvic na kome je bilo i moje ime, ali su u pisarnici odlučili da umesto mene pošalju nekog drugog; mene su kao limarskog pomoćnika poslali u mali radni komandos Nideroršel. Nikada nisam uspeo da saznam ko mi je spasao život.“ Logorska iskustva opisivao je u brojnim svojim djelima: Čoveka nisu ubili, Guvernanta, Čovek od pepela, Preskakanje senke, Moj lepi život u paklu…

Prevodilac čovjeku s lavljim očima

Prvo što je po oslobođenju iz logora napravio, zaljubio se u Njemicu. Nježna uspomena na tu mladenačku ljubav neće ga napustiti do kraja života. Po povratku u Jugoslaviju završio je Srednju tehničku školu, studirao arhitekturu i germanistiku, radio kao novinar i uređivao omladinske listove. U književnost je Ivanji zakoračio 1950. godine, zbirkom poezije Živeću uvek prolećem. Nije volio tu zbirku. Moglo bi se, govorio je, naći nekoliko dobrih stihova. Kao jedan od upečatljivijih životnih doživljaja navodio je izvještavanje o upadu Sovjeta u Mađarsku, o čemu će objaviti dvije knjige, publicističku Mađarska revolucija 1956. i roman Jedna mađarska jesen (1986).

Pri onom susretu pitao sam ga za Goli otok. Kako je kao logoraš Buchenwalda gledao na postojanje jednog takvog logora u Jugoslaviji? Rekao je da je znao, da su svi znali i da se o tome nije govorilo. Ivanji se nije pokušavao prikazati herojem. U rukopisu knjige Bilo jednom u Jugoslaviji, koja uskoro izlazi u izdanju beogradske izdavačke kuće Laguna, Ivanji je duhovito zapisao: „Lako je bilo novinarima na Istoku, partija im je govorila o čemu i kako moraju da pišu. lako je bilo i kolegama na Zapadu, njima su vlasnici medija govorili šta da pišu. Teško je bilo novinarima u Jugoslaviji, nama niko nije govorio ništa, ali teško onome ko ne bi pogodio šta je trebalo da se piše.“ O vremenu provedenom uz Josipa Broza Tita pisao je u putopisu Pisma iz Havane te u memoarima pod naslovom Titov prevodilac.

– Kakav je bio Tito? – pitao sam ga pri našem susretu u Beogradu.

– Bio je pristupačan i ljubazan sa svima – rekao je, ali kad ste se zagledali u njegove lavlje oči, mogli ste vidjeti da je to čovjek spreman na sve.

Država u koju je Ivanji vjerovao i smatrao je svojom urušila se pred njegovim očima početkom devedesetih. U poznim godinama Ivanji je govorio da se osjeća kao apatrid i nostalgičar. Na Buchenwald je, kako je govorio, bio osuđen doživotno. Cijelog života bio je aktivan na očuvanju sjećanja na zloglasni koncentracioni logor, redovito sudjelovao u programima Memorijalnog centra Buchenwald. Ivan Ivanji pisao je i govorio protiv zla.

Na Planeti Sarajevo,
vidio sam čovjeka –
puši lulu – i žuri!
Vidio sam,
na Planeti Sarajevo,
jedan čovjek jede – i plače!
Vidio sam djevojčicu,
na Planeti Sarajevo,
u parku kojeg nema,
bere cvijeće kojeg – nema!

(Abdulah Sidran, Planeta Sarajevo)

Abdulah Sidran (2.10.1944. – 23.03.2024., Sarajevo) govorio je da je postao pisac onoga trenutka kada je sve što mu se događa u životu počeo promatrati kao, ponajprije, književnu građu. Što je o životu mislio i kako ga je proživljavao, kazuje metaforički naslov njegove (romansirane) autobiografije: Otkup sirove kože (Naklada Ljevak, 2011.) u kojoj je potvrdio, nazovimo ga, sveto trojstvo vlastite poetike sastavljeno od likova oca – za kojeg je i u spomenutom djelu, kao i u poeziji, napisao da je kuća koja se ruši – i majke, te Sarajeva gdje je, bez obzira na pokušaje promjene adrese, bio u jedinom, istinski prirodnom okruženju.

Takozvana šira javnost, dakle oni što su s književnošću završili čim su se oslobodili lektirnih obaveza, Sidrana je upoznala kao scenaristu dva velika, važna filma jugoslavenske i bosanskohercegovačke kinematografije, Sjećaš li se Dolly Bell i Otac na službenom putu, u režiji Emira Kusturice. Posljednji dio trilogije nazvan Prvi put s ocem na izbore nikada nije snimljen, a nitko ga drugi osim Kusturice i nije mogao snimiti. On, naravno, ni neće: redatelj zahvaljujući kojem su zbilja sjajni tekstualni predlošci postali genijalni filmovi je sebe davno pretvorio u pozlaćenu ruinu čija je temeljna karakteristika moralni idiotizam.

Hodajuća književnost

Sidran je i prije i poslije filmova – a po njegovim je scenarijima snimljeno nekoliko, računajući i jedan u režiji Slobodana Praljka s kojim je, kao i s Goranom Babićem, desetljećima uzgajao i održavao prijateljstvo – bio prvo i najviše pjesnik, pa sve ostalo, računajući i radno mjesto „glavnog dramaturga“ na nekadašnjoj Televiziji Sarajevo. Bio je, međutim, još nešto: hodajuća književnost čije se minimalističke, nerijetko usput izgovarane bravure, pamte koliko i njegove ili replike iz filmova što ih je napisao Dušan Kovačević.

Izdvojiti jednu, dvije, ma osam, smrtni je grijeh prema ostalima. Popisati ih sve možda nije nemoguće – realno jest – ali traži i vremena i prostora.

Koliko god bio, a bio je itekako, sklon autoironiji, Avdo je u jednakoj mjeri bio – preciznije je reći osjetljiv nego tašt. Drugima nije dopuštao da mu kritiziraju ni zareze, ali je za sebe znao kazati – i pretjerati do neba, ma do kraja svemira – kako je kurac od pisca, te da je ono što ljudi vide zapravo 97 posto straha i samo tri posto Abdulaha Sidrana.

S lošim zdravljem se borio dugo, jako dugo. Pregurao je dva karcinoma, dijabetes, srčane tegobe, težak oblik covida… S jezikom se, međutim, nije borio, već se borio za njega. Užasavao se i najsitnijih grešaka i, kao za vraga, bio njihov najprecizniji detektor, a od toga kako je bio raspoložen je ovisilo kako će ih opisati: nježnošću dobrodušnog djeda ili ubojitije od snajperskog metka.

Goran Bregović mu je, pričao je, jednom dao tekst pjesme u kojoj se lirski subjekt sprema da „zaspe“. Avdo mu je, nazivajući ga sinom, odgovorio da čovjek zaspi, dok se kafa „zaspe“, kako se već u Bosni kaže za sipanje vrele vode u džezvu s kavom.

Jedina velika književna zvijezda

Slavnijeg od Avde među piscima i spisateljicama u Bosni i Hercegovini nije bilo, računajući i dobitnika Nobelove nagrade za književnost, Ivu Andrića. Sidran je, zapravo, bio jedina, velika književna zvijezda, što mu je itekako godilo, samo što od te slave, a to mu je užasno išlo na živce, nije imao onoliko koristi koliko je zaslužio.

U sjajnom, najboljem nekrologu, naslovljenom s „Od Avde do vječnosti“, o tome je pisao Sidranov dugogodišnji prijatelj, suradnik i, naravno, jedan od mnogih s kojim nije razgovarao godinama, nekadašnji glavni i odgovorni urednik Slobodne Bosne, Senad Avdić: „Ja, Avdo, ne znam nikoga ko tako neodoljivo i sugestivno traži para kao ti“, rekao sam mu jednom. „Sve si u krivu: ja pare ne tražim, ja ih otimam“, objasnio je“.

I ne, da ne bude zabune, tragedija nije u otimanju, već u tome što je pisac Sidranovog značaja novac morao „tražiti“ i općenito brinuti o onome što se dalo riješiti jednim potpisom u glomaznoj, nepreglednoj bosanskohercegovačkoj birokraciji.

Nije najsigurnije da je sveučilišni profesor i demobilizirani novinski pisac Nerzuk Ćurak negdje objavio rečenicu koju je izgovorio upravo o Avdi, ali je lako dokazivao da se Sidran svojski trudio da je opravda: „Talentiranima se mora opraštati više nego drugima“.

Mogao se, a i znao, Avdo ljutiti na druge iz nekada samo njemu znanih razloga i u tim se stanjima nije kontrolirao, ni u govoru, ni u pisanju. Nitko se, međutim, nije mogao vječno ljutiti na Avdu: rečenicom, zbirkom pjesama, intervjuom, onim što je nazivao fejsbučenjem je, ako ne kao jedini takav, onda jedan od itekako malobrojnih, poništavao sve ono ružno od ranije i podsjećao na vlastitu genijalnost zbog koje je između građanina i pisca Abdulaha Sidrana uvijek stajao Kineski zid i zbog koje ga nitko neće pamtiti drugačije nego kao grandioznog pjesnika, sjajnog dramaturga, uvjerljivo najboljeg pisca dijaloga na svim ovdašnjim jezicima, pa i kao nekoga kod koga su i didaskalije bile literatura. U jednom je scenariju, naime, napisao da se „ptičice zajebavaju na granama“ što ne može snimiti nitko, samo što se svatko mora zaljubiti u filmski tekst s tim opisom atmosfere.

Usud najvećih pisaca i spisateljica je da se za njih zna više nego što ih se čita, pa se i za Sidrana znalo i među onima što čvrsto vjeruju da kućna biblioteka dolazi u paketu a regalom i da služi tome da neke police ne ostanu prazne. Takvi su Avdu znali, samo što o tome nisu imali pojma, po onome što je opisivao kao provjeru učinka budućeg književnog teksta: stihove i replike u koje je vjerovao testirao je u svakodnevnim razgovorima, pažljivo prateći reakcije slušatelja, pa ako bi bile očekivane, upisivao ih je direktno u povijest književnosti ili filmske umjetnosti.

To da se o mrtvima treba i mora govoriti sve najbolje je kolosalna budalaština. Rijetki, jako rijetki zaslužuju takvu privilegiju. O Abdulahu Avdi Sidranu se od nedjelje, 23. ožujka, govori i još će se više govoriti samo najbolje. Ne zato jer je takav red, već zato što je bio genij. Da, istina, s tisuću mana, pojedinačno i zajedno manjim, daleko manjim od svega što je napisao i objavio ili dao da se snimi.

Svoju sirovu kožu Abdulah Sidran više ne mora otkupljivati. Sada će, ako je bog milostiv koliko tvrde da jeste, u miru moći zapaliti cigaretu i naručiti dupli viski s kockom leda koju je, objašnjavajući se s talijanskim konobarom, preveo kao „uno piccolo Grenland“.